Svaki put kad bi Josip Mlinarić osvijestio da cvrčci oko njega zaista neprestano cvrče i kad bi mu se ono njihovo ck-ck-ck-ck iz homogene neprimjetne pozadine prometnulo u zvučni nadražaj, pomislio bi kako je možda bilo bolje da je ostao u Zagrebu i da je ženu i malu pustio da same odu na more. Onda bi napravio laganu ili ne baš laganu bevandu, izašao na terasu i gledao u more i prema plaži pokušavajući složiti izraz lica koji bi slučajnom promatraču odao da rezignaciju svijetom, životom i svemirom osjeća jednako intenzivno kao i kad ju je prvi put osjetio. Tome je izrazu nastojao dodati i jednu notu zamišljenosti. Tako bi pio i pušio i lijeno pogledom prelazio po obali bez posebne želje da uoči ženu i kći, ali kad bi ih ipak primijetio osjetio bi nešto, neki mali ugodni drhtaj koji možda nije predstavljao ljubav, ali je svakako značio prepoznavanje i prisnost, a njemu samome to je bilo jednako važno, možda i važnije.
Nije se kupao. Krajem lipnja, mjesec dana ranije, dijagnosticirali su mu kroničnu limfocitnu leukemiju i preporučili da se što manje izlaže suncu pa je dugo vagao odluku je li bolje otputovati s obitelji ili ostati u pustom i pregrijanom gradu gdje bi mogao u miru svoje dnevne sobe, u miru svojih ventilatorom rashlađenih petnaest kvadrata gledati stare nogometne i košarkaške utakmice na videu s posebnim naglaskom na košarkaško finale s Olimpijskih igara u Barceloni, u vrijeme kad je Dražen još bio živ i fantastičan. Prevagnulo je more, ali ne zbog želje da upija miris borova, sluša cvrčke i gleda valove, nego samo zbog iskrene brige kako bi se Željana sama snašla s Monikom. Mala je napunila 13 godina i bila je već pomalo divlja i zadivljujuće samosvjesna pa je njima kao roditeljima bivalo sve teže izaći s njom na kraj u uobičajenom meču jedan na jedan. Potresali su je prvi ozbiljni udarci puberteta i iz mile se djevojčice počela nevjerojatnom brzinom pretvarati u zahtjevnu djevojku ili još gore, što je Josip uporno odbijao povjerovati i prihvatiti, ženu. Imali su okej odnos, unatoč svemu. Njih dvoje su sami sebe doživljavali hipijima, ocvalim i stalno zaposlenim, ali još uvijek hipijima pa ni Monika nije baš mogla izrasti u čudovište odgajana u moguće i predemokratičnom okruženju gdje su uobičajene građanske norme uglavnom predmet sprdnje, gdje miris marihuane nije nepoznat niti baš suviše rijedak, gdje se glazbi posvećuje pozornost veća nego što bi se to moglo očekivati od dvoje ozbiljnih ljudi ili onoga što se obično smatra ozbiljnim ljudima i gdje, što je Josipa ipak živciralo, jedni druge najčešće oslovljavaju osobnim imenima.
Još jedan razlog koji je ipak presudio u odluci da ipak ode na more bila je ta dijagnoza. Nije htio o tome razmišljati, ali teško je o tome ne razmišljati. Ma koliko nastojao mislima bježati od toga, ipak je bio svjestan da mu je to možda posljednje ljeto, a ako je već posljednje, onda ga ipak želi provesti s onima koje najviše voli.
Ipak mu je postajalo malo dosadno. Slijedeći liniju manjeg otpora odlučio je da se neće uopće kupati jer mu se nije dalo dizati u zoru i odlaziti na plažu, a predvečer, kad je sunce na zalasku, more onako tamno i mirno djeluje prijeteće i neprijateljski kao da skriva nešto opasno. Osim toga, nikada se nije previše volio kupati. Još kao dijete, kad bi s roditeljima odlazio na more, doživljavao je to kupanje više kao obavezu nego kao želju ili potrebu pa mu se toga nije bilo teško odreći. Dani su mu prolazili u tupoj rutini jutarnjih kava i novina, odlazaka u trgovinu i pripremanja namirnica za ručak koji će Željana poslije skuhati, popodnevnih odmora i pokojeg pića s gazdom kod kojega su iznajmili apartman, a koji je u prizemlju kuće držao i na brzinu sklepani ugostiteljski objekt negdje na pola puta između konobe i gostionice s ležernim daškom studentske menze. Navečer bi svi troje otišli prošetati do centra mjesta, sjeli bi na piće, on i Željana bi se malo pravili da im je zabavno, a Monika bi popila svoju Coca-Colu za dvije minute i onda nervozno sjedila ostatak vremena ili zamišljeno zurila u neku daleku točku. Iako je u Zagrebu žudio za takvom rutinom, sada kad ju je konačno počeo proživljavati shvatio je da ga nevjerojatno umara.
Stvari su se ipak malo pomakle kad je devetog od ukupno četrnaest dana koliko su nakanili provesti na moru nakon jutarnje kave otišao u najveću lokalnu trgovinu kupiti piletinu, vrhnje za kuhanje i rajčice. Taman je izašao iz trgovine kad mu je prišao neki mladić, ni po čemu poseban, u bijeloj majici, plavim kupaćim gaćama do koljena i sa sunčanim naočalama.
– Imate vatre? – pitao ga je.
Josip je automatski izvadio upaljač, kresnuo i prinio ga mladićevoj cigareti da bi već sljedeći tren shvatio da to nije obična cigareta. Za početak, bila je ručno smotana, ali ipak malo predugačka i predebela da bi se radilo samo o zamotanom duhanu. Momak je potegao dim duboko u pluća, a onda shvatio da ga Josip čudno gleda.
– Hoćete dim? – pitao je kao da je to nešto potpuno normalno, čak poželjno. Josip se osvrnuo oko sebe robujući starom tiku kojega se nikako nije bilo moguće riješiti i onda brzo kimnuo i pružio ruku prema smotki.
– Prošetajmo – rekao je mladić – tako je manje sumnjivo.
U sljedećih deset minuta, mladić je Josipu izložio svoju teoriju o konzumiranju lakih droga u javnosti, popričali su o trenutačnom stanju u hrvatskoj nogometnoj ligi, a na kraju ga je Josip, već prilično oduzet, pitao ima li on toga još, za prodati, razumije se. Ovaj je rekao da nema kod sebe, ali da se mogu susresti navečer pa će mu donijeti. Dogovorili su mjesto i vrijeme i razišli se.
Željana je shvatila o čemu se radi čim je ušla u apartman i zatekla Josipa kako predano čisti papriku za salatu i reže je na savršene male komadiće dok u pozadini Marley pjeva o tri male ptičice na svome pragu.
– Pušio si – rekla je prije i umjesto pozdrava.
– Sayin’ every little thing iz gonna be allright – odgovorio je on, bez sluha, ali šarmantno.
– Budalo – nasmiješila se. – Odakle ti?
– Neki klinjo, lokalac. Idem navečer po još – zacerio se.
– Oh, jebote, a mala?
– Pa šta – posve ozbiljno će Josip. – Može i ona s nama – obuzme ga napadaj smijeha.
– Ne znam – Željana se zamislila i spustila glas. – Okej, nije bed, napušio si se kao krava i sad ti je super. Dobro. Al nemoj više, glupo je. I pusti sad tu papriku, uživaj, ja ću to.
– Čekaj, čekaj – odjednom je Josip postao sasvim ozbiljan i razuman. – Kao prvo, znaš da je za oboljele od raka marihuana legitimni dio terapije…
– Ne spominji rak! – prekinula ga je, a njega je njegova prethodna replika nevjerojatno oraspoložila pa mu je opet došlo da se počne kidati od smijeha, ali se nekako ipak uspio suzdržati.
– Okej – rekao je – ali svejedno, pomaže mi. Osim toga, ni tebi ne bi bilo loše da se malo opustiš. Možemo pričekati da Monika ode spavati, i onda se spustiti dolje do plaže i zapaliti si jednog. Može nam biti kao nekad… – zastao je. – I pusti mi ovu papriku, zar ne vidiš da uživam?!
– Budalo – rekla je blagonaklono – radi kako hoćeš.
Izašla je iz apartmana objesiti svoj mokri kupaći da se suši i promatrati Monikine skokove u more, dolje na plaži.
Primopredaja marihuane koju su tu večer izveli Josip i njegov novi lokalni prijatelj bila je vjerojatno najsmješnija kupovina droge otkad postoji netko tko zabranjenu supstancu prodaje i netko tko je želi kupiti. Barem se Josipu tako činilo. Prvo su Željana, Josip i Monika sjeli u kafić blizu mostića koji je povezivao stari dio mjesta s još starijim dijelom mjesta da bi samo desetak minuta kasnije Josip ustao i rekao da ide kupiti cigarete, usput znakovito namignuvši Željani. Kad je došao na ugovoreno mjesto, mladića još nije bilo tamo pa je sjeo na zidić i zapalio cigaretu. Tri cigarete kasnije već se tužno pomirio s činjenicom da je stvar propala i da ništa od trave za to ljeto pa se neodlučnim korakom uputio nazad u kafić. Već su popili svoja pića i spremali se vratiti u apartman kad je Josipu netko stavio ruku na rame. Jedva je prepoznao momka, sada odjevenog za večer, i brzo shvatio da je dogovaranje točnog mjesta i vremena ionako bilo glupo u mjestu koje ima sedam kafića, četiri konobe, jedan restoran i rivu dugačku tek dvije stotine metara. Momak je rekao Josipu da pođe s njim na par minuta, što je ovaj poslušno i učinio ostavivši ženu i kći da (jedna manje, druga više) zbunjeno sjede ispred praznih čaša i boca. Pratio je maloga u prvu uličicu tog starijeg dijela mjesta, uličicu u kojoj su se u deset metara smjestile tri kućice od kojih je svaka pred vratima imala stolac, a na otvorenim vratima zastor kao jedino što štiti one unutra od onoga vani. Mali je došao do najudaljenijeg stolca, do mjesta gdje je trebalo još samo dva koraka da se ulica spoji s drugom, jednako malenom i uskom, pa izvadio iz džepa paketić s travom i pružio ga Josipu. Odnekud se čulo kako netko svira gitaru i uz nju pjeva hitove Daleke obale. Josip nije ni uspio spremiti travu kad se na vratima kuće pred kojom su stajali pojavio starac, krupan, žilav i namršten. Josipa kao da nije ni primijetio, obratio se izravno malome:
– Šime, bogati, opet praviš pizdarije?
– Ae šjor, šta ćete… – Šime je malo uzmaknuo tijelom, nagonski, ali se moglo uočiti da u starcu ne vidi nikakvu posebnu prijetnju.
– I to baš u mojoj kali, a?
– Pa ne mogu na rivi – opušteno će Šime. – Svit gleda.
Tu su se sva trojica lagano nasmiješila, ali stari je već sljedeći tren namjestio izraz lica zlog policajca. Josip se čak malo preplašio.
– A za mene, za korištenje kale, je l’ ima šta? – pitao je stari potpuno iznenađujući Josipa kojemu je odmah na pamet pala stara kvartovska fora gradske placovine kojom su stariji uzimali lovu od mlađih.
– Nema, šjor – Šime će slegnuvši ramenima. – Evo njemu sam proda zadnje.
– Mogu vam ja, mislim mogu ja… – uzmucao se Josip odjednom, popuno svjestan nadrealnosti i potencijalne opasnosti situacije u kojoj se nalazio. Sjetio se da je negdje pročitao: „Ne pitaj se jesi li paranoičan, pitaj se jesi li dovoljno paranoičan.“
Stari je samo razmaknuo zavjesu na vratima i pokazao im rukom da uđu. Obična soba, upaljen televizor, interijer koji značajnije preinake nije doživio sigurno dvadeset godina, a lako moguće i dvostruko više, osim aparata koji su bivali zamijenjeni nakon što bi dali svoj maksimum. Josip pomisli kako su stolci i stol vjerojatno stariji od njega, pa i od njegovog starog.
– Onda – reče stari. – Da vidim.
Josip stavi paketić na stol i raširi sklopljenu stranicu reklame velikog šoping-centra kojima u zadnje vrijeme zagađuju dnevne novine. Zelena hrpica pred njima djelovala je impresivno. Stari kimne, ustane i ode do kuhinje u sklopu sobe. Prokopa malo po ormariću iznad sudopera i vrati se s teglicom na čijem je dnu još bilo zelene tvari, a po stjenkama mrvice zelene prašine. Uzme tri dobra prstohvata s Josipovog brdašca i stavi ih u staklenku.
– Sada si slobodan – kaže Josipu i nasmije se srdačno. – Osim ako ne želiš zapaliti.
– Neka, neka, hvala, u žurbi sam malo – kaže Josip pa brzo pospremi travu, odmahne im obojici i izleti iz kuće još jednom zahvaljujući na vratima i nadajući se da će svoje cure još uvijek zateći u kafiću. Trebalo mu je pivo.
_________________________________________________________________________
ANDRIJA ŠKARE (Zagreb, 1981.) je diplomirani novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao je koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Za magazin Globus piše glazbenu i književnu kritiku te surađuje s emisijama Kutija slova i Signatura na Hrvatskom radiju.
Jedan je od pokretača programa Tko čita, platforme za afirmaciju autora rođenih nakon 1980. godine.
Prozu je objavljivao u mnogim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekoliko zbornika i antologija. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma pa vrijedi istaknuti Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor (Celeber, 2006.) gdje je, kao i ostatak eventualističke ekipe, zastupljen s četiri priče.
Od samostalnih knjiga objavio je: S više mlijeka, molim (Celeber, 2008.), Život svijeta koji će doći (CeKaPe, 2014.), Slušaj me (Durieux, 2016.), Društvene igre (Hena com, 2017.)
fotografija: Edi Matić
čovjek-časopis 