DVIJE TOČKE U PROZORU
Između prozorskih stijenki na kuhinjskom oknu nalaze se dvije mrlje, dvije kapljice uljane boje kojom je okvir ofarban. Jedva primjetno, te dvije skoro nevidljive točke, zaštićene s unutarnje strane prozora duplim staklom, stvrdnute i suhe, danomice se sastaju u njegovom imaginarnom oku, i kada ih to starčevo dovitljivo oko preklopi u zajedničku točku, kao što se preklapa oroz s mušicom puške, nišaneći kroz prozor, rasijan mu pogled odleti daleko do rubova horizonta ka dva usamljena bora, povijenih krošnji, grbavih i oštrih kao u dva čupava ježa.
– Nikada tamo nisam išao – zaključi uvijek s istom ravnodušnosti Nabukodonozor.
– Možda samo jednom… Prošli smo pored stabala. Dobro se vide samo odavde, s kuhinjskog prozora, kao dva otiska dječjeg prsta, dvije male nepravilnosti na horizontu – razmišlja, oslanjajući se svom težinom svoga malodušna, istrošena bića za tu pomirljivu, dobroćudnu postojanost koja se nazire ondje, daleko, u malim obrisima krošanja na hrptu horizonta.
A odmah do prozora, u ravnini prozorskih klupica ispod starčevih natečenih nogu, prostire se jedna druga, razlivena mrlja, brljotina od mokraće, koja se nikada ne pomjera, rastočena do neprepoznatljivosti. Pljesniva, zelenkasto smeđe boje – mrlja njihova propadanja. Obnevidjela, kao gluhi sonar u magli, daleko iza crte, iza horizonta i zamišljene beskonačnosti, pruža se ona i dalje, i dublje, i kroz nju, kroz tu razlivenu brljotinu pokraj prozora, treperi nešto nepotkupljivo i hladno, nešto studeno i opako poput riječne pjene koja dolazi uvijek u nemilosti, smiješeći se.
– Noćas si opet hrkao – obraća se žena svome mužu, ulegnuta u obruču fotelje na kraju blagovaone, a kompletno joj zubalo zamalo iskoči iz mjesta, i ona ga odsutno gurne natrag u čeljust i škljocne njime dvaput, za probu, kao da škljoca oštrim škarama za rezanje živice.
– Graha je ostalo u frižideru. Od jučer. Ima ga dosta – meškolji se dremljivo njegova žena, izvijajući ruke prema stolu i cigaretama.
Starac i dalje odsutno bulji kroz prozor, timareći zube izgriženom čačkalicom. Isušeno pojilište nasred dvorišta i razbucani grm koprive, čine mu se odjednom odveć stranima i dalekima, kao opustošeni krajolik na isturenom prostoru negdje daleko u nekom neistraženom području sila, čiji uzduh životne vitalnosti podsjeća na pastoralne sajamske slike blatnjave ravnice, omekšane prizorima raštrkanih svinja i gusaka na paši.
Obamrla svijest u kojoj se nespretno migolji kao crv, gura ga u prostor nepokretnosti i slabosti, u iščekivanje vlastita skončanja kao najpoželjnije zadovoljštine za sve neostvareno i neproživljeno, za svu nesreću koju mu je sudbina odredila, pa se sada, pomalo neočekivano, u rasplamsanom spekuliranju, Nabukodonozor ne grozi niti onih nesretnih okolnosti u kojima se našao junak nekog davno gledanog povijesnog filma, čijeg se imena nikako ne može sjetiti, a u kojemu se kraljevski oficir, pukovnik, još mlad, u punoj snazi, s prstom na obaraču pištolja pripijena uz oznojeno čelo, vrti u krug prostorije u kojoj je ostavljen sam sa sobom, da učini jedan neprirodan i krajnje nestvaran, bogohulan čin, jer mu je tako naređeno, da svojevoljno skonča vlastiti život.
– Bezvoljnost čovjeka baca u razne boleštine – obraća se ženi koja zamišljeno puši cigaretu, ostavljajući dojam budnosti, kao da ga sluša i kao da ga razumije.
– Tuđe se bezvoljnosti čovjek gnuša, a vlastitoj se klanja kao nekom staromodnom autoritetu, sijedih, čekinjastih brkova, u bijeloj kuti sa stetoskopom za vratom – okreće se po sobi vidno zadovoljan izrečenim.
Sve to na trenutak proizvede plamsaj u njegovom otromboljenom tijelu, koje lagano štucne, podrignuvši se istovremeno, stopivši okus ispijena piva i probavljena gulaša, u slatkasto gorki osjećaj sitosti i omamljujuća blaženstva.
– Možda je ta razlivena mrlja ispod prozora prolaz u drugu dimenziju? –pomisli, isključivo da samome sebi ugodi, gurajući neukusnu mrlju u nešto nadnaravno, o čemu snatri njegova raspojasana imaginacija, koja ga jedina ponekad iznenadi … i on se, udobrovoljen novim obiljem slika, iznova podrigne, ovoga puta snažnije i obilnije, poput prežderane svinje, smiješeći se u polumraku kuhinje nijemo kao luđak.
_______________________________________________________________________
RADENKO VADANJEL rođen je 1962. u Puli. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zbirku pjesama Lekcija o postojanosti objavio je 1999., roman Dnevnik besposličara 2006., zbirku pjesama Čovjek s tri pupka 2010., zbirku priča Mišomor za rođake 2013. roman Zdravo, dragi ubojice! 2017., a roman Sakramenti i kotlovina 2019. godine. Živi i radi u Istri.
čovjek-časopis 