što se tiče poezije, hana bi najradije šutjela
ali ne mogu
svoje je pjesme počela skrivati i zakapati u zemlju,
da ih nekad možda otkriju.
što se tiče naše poezije, hana bi najradije zavrištala.
ono što voliš, u našoj ti se zemlji ogadi.
hana neće nikad reći što misli,
jer onda je njen pjesnički put gotov.
hana si misli, ali neće to priznati.
hana hoće čitati svoje pjesme,
hana hoće objaviti kakvu knjigu,
ali hani neće nikad uspjeti, jer
hana nije tipičan primjer pjesnikinje
(kakav je tipičan primjer, hana ne zna, ali zna da to nije ona)
i najvažnije – hana nema veza.
hani je toga dosta.
ne da joj se više boriti s pjesnicima.
zašto bi se samo morala boriti za svoju poeziju?
hana rado promatra samozvane pjesničke zvijezde,
napravljene po starom uzorku,
svake godine objave pjesničku zbirku,
svake godine imaju na tisuće nastupa,
na kojima pametuju i glume ljubaznost.
svake godine isti dobivaju nagrade,
ili možda između prođe koja godina?
posvuda vidi ista lica, koja daju do znanja
što ti djevojčice radiš ovdje nisi dobrodošla
samo smo mi vrh parnasa
koji traje i sve dok ne umremo ti nemaš za burek
(ili kako je civilizacija izgubila vjeru)
zatim se napiju i postanu agresivni
i udari ih muška moć,
koju hana nikad neće imati,
zato nestane odakle je došla.
razmišljala je, da li bi kleknula pred njih
i molila ih
molim pročitajte moje pjesme nisu bezvrijedne stvarno nisu,
ali danas je previše umorna i preslaba.
jednom ćeš imati dobre pjesme,
ali nikad tako dobre kao što su moje.
hana neće prestati pisati,
ali će jednostavno biti previše apatična za sve ispade i udarce.
upravo ono što želimo.
zato uvijek najradije udarim tamo gdje najviše boli.
i baš tu hana dijeli pjesnike u dvije kategorije:
pjesnici koji ostanu ljudi
i pjesnici koji postanu zvijeri.
KATJA GOREČAN (Celje, 1989.), iz zbirke pjesama “Trpljenje mlade Hane” (Patnje mlade Hane), Center za slovensko književnost, 2012.
sa slovenskog, za časopis “Kolo” (3/2016.), preveo Marko Gregur
fotografija: Uroš Abram, “Mladina”
čovjek-časopis 