PONOVO PRIZIVAM TO VRIJEME
Ali bilo je neminovno da će se vratiti
sada ili kasnije, kada budem gledala u lice konobarice koja ima oči poput majčinih
Kod praga, žućkastog i ispucalog, sve se vratilo
Sjećanja i stihija emocija i slika
Sporedni ljudi često kažu da ne osjećam
A ja volim i voljela sam ih sve
Njihove male načine da prevaziđu dan
njihovu naivu i sitne težnje da pobijede vrijeme
I tebe, voljela sam najviše
Posebno onog dana kada te je vrijeme odnijelo daleko
u novi i za mene nevidljivi svijet
Knjigu sam napisala, koju nikada nećeš pročitati
Posvetila sam je tim danima i vremenu, iako je u realnosti bilo ubogo
Ali ko će ljudima dati ugodne zablude, ako ne mi, pjesnici?
Pisala sam godinama do iznemoglosti
ponekada zaboravljajući na vrijeme i prostor
Ispred sebe više nisam vidjela prozor sa prljavim zavjesama
već zelenu livadu i tepih od kamilice koja je prekriva
razigranog sivog psa i život
„Ovaj osjećaj nazvaću ljubav“
Ali sada, ne znam šta osjećam
Vidjela sam majku na pragu
prije deset godina u ono vrijeme kada je često nosila crvenu haljinu
Nisam sigurna da je danas lako pronaći takvo platno koje pada
kao svila
a ipak to nije
„Rat dolazi“, rekla je, guleći krompir na česmi
Tek sada mi postaje jasno
Nije bila kao lokalne žene
Bila je uzvišenija, ljepša, visočija i glasnija
Imala je dar da osjeti događaj prije momenta kada je trebao
da nastupi
Pogledah njene ruke i zabolje me što su crvene od hladne vode
Ponudih da nastavim sa poslom
Hladna voda, šta je to pred olujom koja dolazi?
***
LOVAC
Na Sudijinom licu djetinja radost
Muškarci hodaju u tihoj koloni, do fabrike tekstila
Oko zidina su postavili mamce od velikih komada konjskog mesa
Jedan po jedan psi su zarobljeni tankom žicom i privezani
za prikolicu kamiona
Oni koji su nemirni su ubijeni na mjestu
Ja svoju metu ugledah na obali
pored malog vještačkog jezera koje je nastalo kao proizvod fabričke otpadne vode
Pas je prethodno dograbio veliki komad mesa
koji je odvukao daleko od ostalih ne željeći da dijeli
Sada je pio iz jezera, neuspješno pokušavajući da utoli svoju žeđ
Dok mu prilazim sa leđa, jato crnih vrana na nebu
Čekaju kao gladni lešinari, da pokupe mrve iza pasa
Ne želim da gledam u pseće oči dok mu stavljam žicu oko vrata
„Lovci u snijegu“, je naziv proslavljene Brueghelove slike
Po prvi put sam je vidio u školi, jer je bila ilustracija korice za školsku čitanku
Deset pasa, tri lovca, seljaci i ljudi u daljini
Lovci su nezadovoljni ulovom, psi su iscrpljeni, mršavi i gladni
Ogoljeno drveće, tihi, sivi i nesrećni dan
Dim u vazduhu i zaleđeni mlin
pred ljudima koji su nesvjesni na ledu koji će možda uskoro
i da popusti pod teretom
Knjigu sam pronašao na gomili starih papira na tavanu
koji su bili pripremljeni za podlaganje vatre
Na toj slici stajao je moj grad, odsječenost i bolest u vazduhu
***
OD TOG SIVOG JUTRA
Kao da su kameno lice koje sam mjesecima posmatrala
u nepomičnom vapaju
sjenke zauvijek odvele u svoj začarani svijet mraka
Statue mi liče na likove zarobljenih žena u društvenim kutijama
koje su najzad dobile potrebu da svijetu kažu nešto o sebi
Na kraju, ipak izaberu uvijek nešto nebitno
Sloboda nema svrhu u ruci onoga ko se pretvara da želi
Ustaću, obući odjeću koja ne zahtijeva peglanje
bijelu končanu bluzu ispod koje se nazire grudnjak u boji kože
i crnu pamučnu suknju koja otkriva noge
Tako si me naučila
Majko, zašto mi tako često dolaziš u misli u ovom tuđem svijetu
koji sam morala da zavolim
Ogledam se na zaprljanoj površini hodničkog stakla
Pritiskam crveno dugme na liftu
Koji me odvodi u prizemlje stogodišnje zgrade
ili u rupu prepunu čudesa
u koju je jednom uskočio Bijeli Zec
Uvijek kažem „dobro jutro“ pogurenom Poljaku
Čije ruke svakog jutra u šest kupe opalo lišće sa betonskog dvorišta
Uvijek kada nagazim posljednji stepenik pomislim na polovinu
njegovog lica
Koja je toga dana u parku bila ozarena suncem
Umorna sam od žudnje, a ne mogu te dotaći
Pitam se o čemu li upravo razmišljaš
Možda upravo misliš da bi me mogao voljeti, a možda:
„Hoće li ona izgledati kao ti jednoga dana?
Hoće li joj ruke popustiti, oči umrijeti a noge postati umorne?“
Sada mi je jasno
Vrijeme će izliječiti rane, a vjetar će donijeti pticu da izliječi sjećanja
Makar na neko vrijeme
Prošle su godine od kada sam napisala ove stihove
Sada, kada im se ponovo vraćam
Poljak je već odavno pronašao mir na Centralnom groblju
Niko više ne kupi opalo lišće sa betona
Ali posljednji korak na stepeniku i dalje nosi ozareno lice
Onoga koji je zauvijek nestao
***
DVOJICA KOJI SE VOLE
Njegov otac je ranije radio u fabrici tekstila
Nakon zatvaranja otvorio je mali radnju
„Izgleda da uvijek završavamo kao svoji roditelji“, govori mu
Deset je sati, žena se ispričava, a on donosi flašu rakije za gosta
Oči su mu crvene od unutrašnje boljke koja isplivava na površinu
Rakija mu otvara dušu
„Kako je tamo, u velikom svijetu?
Mora da je lijepo, prije svega za oko
Sigurno nema smeća na ulicama kao kod nas
I ljudi su dobro obučeni, moderno
O čemu razmišljaju, gdje će izaći, koju će predstavu odgledati
u teatru?“
Lijepo je, kaže drugi
„Volio bih da sam i ja mogao pobjeći tamo, ili bilo gdje prije
čitavog zla
Prije ratova, prije istine“
Vodopadi suza na licu
Jasne crvene linije šaraju obraz poput ožiljaka
U snu te noći pronašao ga je prodavac ribe
Ovog puta se nalazio na livadi sa brezom
ali udaljen od razgranatog stabla nekom snažnom silom
koja nije dozvoljavala ni jedan pokret njegovog tijela
Ja te znam!
Mi dolazimo iz iste kaljuge, istog blata i stida
Mi imamo istu sreću u duši
Osmjeh mu otkriva red bisernih zuba
Šest, izbrojao je šest vratnih pršljenova
Na usnama je u snu osjetio njegove i miris šurupa
Ovo je Balkan! Ipak ljubav je moja živa u srcu
Budi se a grlo mu gori od žeđi
Ustaje tiho
Zvuk tekuće vode iz česme
Nago žensko tijelo pod svjetlošću svitanja
Lijeva strana njenog boka i male grudi su izložene pogledu
Ljepota, to je gorka sudbina
***
OVA PRIČA NIJE TUŽNA, A NI STRAŠNA
Ovo je priča o ljubavi!
I dželatima sam oprostila zbog nje
Jer, šta je jedan život bez ljubavi
Čak ni smrt bez nje nema smisla
Cvijet koji viri ispod snijega u rano proljeće
zla ljepota sunca koja zagrijava kapljicu rose
Prelijepa smrt
Na kamenom mostu sa polu-oborenom metalnom ogradom
Moja odsanjana ljubavi, pogledaj kako su nam uništili sva sjećanja
Tužna sam! Neutješna sam zbog toga
Toliko očajna da sam se dala u ćutanje
Uništena su još onog momenta kada su most iskaljali blatnjavim čizmama
Kaldrma na kojoj smo kredom ucrtavali svoje imena je postala neprepoznatljiva
Dječak je skakao sa mosta u igri nadmetanja sa ostalima
I tada je maštao o ljubavi, ali ništa se nije dogodilo
Slala je stidljive poglede prema meni
U realnosti, samo joj je bio potreban neko
ko će joj pomoći da razumije poeziju Branka Miljkovića
Skok u plave visine
Sa rukama djeteta, zamišljeno gleda u daleku tačku
Dodir površine vode grudima laste! Prasak!
Majko, rekla si mi „čovjek si!“
Kako si to samo poricala u noći kada su me odvodili
Poricala si to čak i za starijeg brata
Jedino kada su oca odvodili zanijemelo si ćutala
bez sjaja u oku, bez riječi i argumenta
Kako ću ti to oprostiti?
Zašto se nisi postavila između vojnika i njega
zašto ga ni jednom nisi pogledala u oči
zašto ni jednom nisi zatražila od njih da ga ne odvedu?
Za nama si vriskala toliko glasno, da je čitav kraj odlijegao
No ne plači, sada je sve to prošlost
I sve se sublimiralo u taj jedan momenat udarca, mraka i pada u vodu
Oni su zaspali, jedini sam se ja iz nekog razloga probudio
Možda jer sam jedini koji je u trenutku kada je metal dodirnuo moje tjeme
Patio što nikada nisam volio
_______________________________________________________________________
DINA MURIĆ rođena je 1982. godine u Rožajama (Crna Gora).
Objavila je četiri zbirke poezije: „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija.
čovjek-časopis 