RUKAVICE
Jutros je Erhan zatekao na terasi petoro štenadi. Neko ih je donio u papirnom džaku i ona su iz tog džaka migoljila. Dlaka im je bila crno-žuta, oči otvorene i kao bobice u trnjina, sivim kadom zaprašene. I bila su gladna i glad ih je pretvarala u nakaze.
Imao je već previše gladnih i bolesnih životinja.
Najgore je bilo sa kozama. Druga je nedjelja kako krepavaju, zaražene nekom opakom bolešću koja se pojavila na Mehti s prvim ljetnjim vrućinama. Iz tamošnjih baraka pokupili su izbjeglice i smjestili dobrovoljce Radikalne stranke, koji su povazdan orgijali i pucali. Noć uoči polaska na ratište zapalili su barake, porušili pumpe i cisterne, ostavivši iza sebe gomile šlama i đubrišta. Poslije prve kiše đubrišta je pokrio bujni korov. Privučene zelenilom, sitne životinje lunjale su onuda i bolest ih je, malo iza toga, počela kupiti.
Ljudi su zakopavali lešine udno svojih bašči i vrtova ili su ih, putem koji vodi ispod Erhanove kuće, odnosili i bacali u jame napuštenih gliništa uz obalu rijeke Aje. Za to vrijeme, uz plotove zgomilane, žene su plakale.
Jedino se svemu tome radovao poštar Hame. On se bojao sitnih životinja, posebice koza – sirotinjskih majki, kako ih je narod nazivao.
„Kad u gradu koza zamekeće”, tvrdio je, „eto rata, eto pogibije. Ide pomor ka čaršiji Golijatovim koracima. I nek ide, vala, vakat mu je.”
Erhanove koze su još bile u životu. Koščate i splahle, sa prslim zjenama i sijedim bradama, podsjećale su na proroke. Dvije bijele drhture i sline na nogama, dok se treća, crvenkaste dlake i rogata, odavno ukočila i skljokala ispred jasli. Ime joj je Aska i nje mu je najžalije. To je prva koza koju je odgajio i koja se u njegovoj štali ojarila. Donosi joj svježih grana divlje kruške, koje voli, svakodnevno mijenja vodu, uzaludno. Kao da je Aska prešla s one druge strane, samo što joj oči, nekim čudom, na ovu gledaju. Vidjelo se da se davno pomirila s patnjom. Erhan je mislio da se takav pogled može sresti samo u očima bića koje posjeduje razum. Ali sada, dok se vraća u vidokrug Askinih očiju jer ga ona, ukočene glave, ne može vidjeti i mekeće sve dok joj se ne pokaže, on prezire svijest i razum i drži ih zakrpama kojim Onaj, koji gradi i razara, potire svoju uprljanu savjest.
Mora da je isto i tamo u paklu, stigao je da pomisli prije no su jarad, odbacivši ga u stranu, nasrnula na kruškovo granje i slasno ga počela brstiti. Dugo su sisala i sad, snažna, otimaju hranu materama svojim, lupajući ih glavama u splahle trbuhe. Veterinar koji ih je juče pregledao tvrdi da su stasala za klanje. Isto tako tvrdi da bi i koze trebalo poklati kako ne bi jarad zarazile i kako se ne bi zaludu patile.
„Ali nikad nisam klao”, rekao je Erhan tom debelom, znojavom čovjeku. „Niti bih to mogao da učinim.”
„Čekaj da ogladniš. Svi su ljudi sveci dok im je puna stražnjica.”
Štenad su cvilela i cvilela. Posmatrao ih je s gađenjem. Zavlačila su mu se u nogavice, ugrizala za gležnjeve i onda se gomilala jedno preko drugog, kako bi se ugrijala. Mogao ih je pogaziti nogama i svršiti s neugodom, sinulo mu je u glavi, ali se odmah postidjeo. Najbolje je sačekati Hamea i, dok on ne dođe, pogledati šta se dešava s kozama.
Krenuo je s mukom prema štali. Bijele koze bjehu žive, a Aska je, napokon, lipsala.
Palo mu je na pamet kako bi je trebalo iščetkati. Pokušao je to, ali je dlaka bila umršena i slijepljena sukrvicom, a sem toga, ruke su mu kukavno drhtale. Zatim je odlučio da kozu iznese napolje. Dugo je tražio ručna kolica po baštenskom košmaru i žbunju i kad ih je našao, spustio je kozu u njih. Odozgo je nabacao vrežice tikava.
Iza kuće, kad se prođu zadnje bašče i gole ledine, počinju gliništa. Njihova je prednja strana oštro zasječena i skoro se vertikalno spušta na rječnu obalu. Mislio je da otjera kozu tamo. Tako su radili svi u naselju. Sjetio se naduvenih crkotina koje je rijeka dovlačila ovamo do mosta, slažući ih uz nasipe i prepustajuć na milost čoporima pasa koji su se tuda vukli i krvili. Erhan je prelazio preko mosta svakog jutra i pomisao da bi mogao u ljesama mulja ugledati Asku, unakaženu il’ nadutu, smjesta mu je volju obrnula naopako. Onda mu se učinilo da bi bilo dobro da lešinu barem ukloni sa sunca. I upravo dok se vraćao ka štali, čuo je Hama sa kapije:
„Je l’ počelo, stari?”
„Jeste”, odgovori, „Aska je lipsala.”
„Kuda ćeš je?”
„Negdje u hlad. Pripeka je…”
Hame se grohotom nasmijao. Svukao je mokru bluzu, složio je preko torbe i krenuo ka terasi. Štenad su, u horu, zacvilela.
„Uh, jebo te đavo! Šta je ovo?”
„Darivao me neko jutros. Hoćeš jedno?”
Hame se vratio na ulicu. I dugo ga nije bilo.
Izbio je najzad s Gigom, gluhonijemim mahalskim hamalom.
„Daj mu jedno pivo i sto banki nek pokolje koze, nek ti makne muku s glave.”
I kada je Erhan ušao u kuću i otuda, najzad, izašao s pivom, Gigo je već bio svršio posao. Stabaoca šeftelija pred bunarom bila su krvlju isprskana. I drveni naslon na baštenskoj klupi. Erhan je pokušao da se koncentriše i gleda u piva i mjesto gdje bi ih mogao spustiti.
„Znaš šta, neka uzme Gigo svoja, a ta druga vrati u frižider”, reče Hame. „Prvo ćemo koze otjerati. De ti kreni, eto mene…”
Erhan je bio survao koze, kad se Hame pojavio. Nosio je torbu na ramenu. I kada ju je otvorio, Erhanu se nebo oko glave obrnulo. Iz torbe su štenad zacvilela. „E, jebiga, stari”, reče Hame. „Mijenjaj stvarnost. Ova ti nije zaslužila.”
I onda je kroz zrak prvo štene poletjelo.
S uzdrhtalim, ružičastim ušnim kožicama i šapama, padala su lahko, i spiralno, kô u jesen svehlo, sparušeno lišće.
Na isti su način, potom, padala Erhanu pod očnim kapcima. I na nešto ga podsjećala. Kad se, poslije, u avliji, nakon nekoliko piva, prisjetio svoje ćerke i načina na koji mu ona maše sa prozora sve dok ga vidi, dole, na ulici, Erhan se sjetio.
„Na Asine rukavice”, šapnu naglas.
„A? Šta veliš?”, upita ga Hame iz drijemeža.
„Ti štenići. Padali su tako da to…”
Ali nije završio poređenje. Po drhtanju glasa i stezanju u utrobi osjetio je nadolazak plača, pa je na vrijeme zaćutao.
______________________________________________________________________
REFIK LIČINA rođen je 1956. godine u Radmancima (C. Gora), a od 1994. živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju, prozu, prevodi sa švedskog.
Objavio knjige poezije: Poznavanje prirode (1970), Pčele (1983), Prigodne prisile (2009), Knjigovezačka ulica (2009) i nekoliko knjiga kratke proze Staklenici (2004), Strah od behara (2013), Ulični budilnici (2017), Dalge (2018.)
Na švedskom jeziku objavio je izbor poezije Predikan för Eurydike (Pridika za Euridiku, 2009) i izbor novela När nyponrosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju, 2013).
Prevodi: Prisluškivanja, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine), Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona (2014), Put u središte zemlje i druge pjesme, Larsa Gustafssona, 2016, Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2018.
Dobitnik je Goranove (1979) i Brankove nagrade (1980), Klas De Vildes stipendium, za 2016.
čovjek-časopis 