Umočila sam kist u kantu bijele boje,
pa cijeli dan zaboravljala, zaboravljala
Izlazeći, pod jednu sam ruku uzela kufer,
pod drugu kauč sa sinom Ključ se
sjajio u ruci, nisam više imala pitanja
Bio je to taj novi život, bolno bijel
Bijelim puderom na čelu uzalud
hladim misli, lice ne ide uz zavjese
Trebam plavije oči da podnesu more
koje skače s prozora na prozor,
spavaća soba traži crvenije usne
da bi se moglo govoriti o ljubavi,
i prvi mi je kat uvijek tako prenizak
– kad padam, želim padati dugo
Tek ponekad za lošijih noći svoja sam
na svome Gasim svjetlo po svjetlo
i dugo ispitujem prag prije no što uđem
u zadnji mrak Tu sjednem i slušam kišu
što ponavlja prastari pljesak porazu
Dobra kiša, ženski kiš, privlači pažnju
tako da čovjek ne može čuti misli
a sjećanja prijete vrlo vrlo nježno,
kao rizik grede nad glavom, kao kapi
koje će za stotinu godina progristi krov
i dirajući me, staromodna će se voda
osjećati prljavo
MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.), iz zbirke pjesama “MEHANIKA PELUDA”, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018.
čovjek-časopis 