ŽIVOTNA PUNINA
Trenutak je jedina realnost
koju mogu podnijeti
a da je ne želim promijeniti.
Kao onaj
u kojem sjediš u prvom redu,
a ja vidim svoje biće
kako se odvaja od mene,
prilazi ti iza leđa i grli te.
Ili onaj u kojem pružaš ruku
pa kažeš:
I meni je drago što sam te vidio.
Trenutak je stanje koje osjećam
dok gledam kako hodaš između ljudi,
sjediš u restoranu,
stojiš iza govornice.
Ne mogu čuti niti vidjeti ništa drugo
jer jedino o čemu mislim
su riječi pjesnika
Nemjerivo je važno
što se upravo sada
nalazim na ovom mjestu.
***
SAN
Kada su u dolini procvjetali
svi plavičasti cvjetovi,
i činilo se da je nebo pod mojim nosem,
usnila sam san
o čovjeku koji je nabavio
jato bijelih golubova.
Rekla sam:
Oni su vjesnici loše sreće, uzmi sive.
Ali čovjek je samo odmahnuo glavom
i pomislio:
Ja volim bijele.
Dok je neba nada mnom, uzimaću bijele.
Od tad, stalno gledam u nebo
i čekam tugu i smrt
ne bih li ponovo susrela
čovjeka iz sna
koji je mirisao na bergamot.
***
LICE KOJE ĆE ME SPASITI
/Abdulahu/
Sin moje drugarice
mnogo voli proljetne mace
tako da u danima proljeća
sjedimo na livadi i pušemo.
Zamišljam da sa svakim puhanjem
vjetar odnosi
ono što je na mojim plećima
i sve sam bliže suncu.
Istina,
vjetar nema lice,
ali moj Spasitelj ima,
i to najnevinije.
EMINA SELIMOVIĆ (Zenica, 1991.)
čovjek-časopis 