JOSIPA GOGIĆ (1985.) je pjesnikinja iz Osijeka. Treća zbirka poezije „Žena žutih očiju“ objavljena joj je 2019. godine. Poeziju objavljuje na svojoj web stranici: https://josipa-gogic.com.hr/
Život, to su zavežljaji, zaveslaji kroz rukavce močvarne, gdje stoluje kralj ribara, makulatura hartije koja nikad neće postati nervatura knjige, lađa što se na Fokidu ne vraća i jazbina prazna, vučja, sa ehom davnih urlika. Melasa tavne krvce,
opne što pucaju, krila smočena iznenadnom kišom, zipka nad ambisom što se ljulja na oba svijeta, pukotina svjetlosna, između dvije vječne tmine, motrena okom Melise, htonske boginje, koja Orfeja iz Hada javi izvede. I kraljica Mab, leptirolika, ukazanje crnog jamba snova, za Merkucija i izmučenog Šelija. Život, to su kolica dječija na trijemu, sa sjenkom lijesa nad njima.
Mastika knedlogrla, ispijena za upokojenje i sestra što pušta suzice za bratom na času samrtnom, poput Antigone. Robovi-glasnici što izdišu od umora nad rimskim cestovljem i mudraci pod vrbovljem Lase.
Rusija, izmaknuta za čitavu jednu vječnost, čarnom nevidna oku. Lolitice nakoksane, za gozbe pedofila i mladih japija. Vera koja zadihano duva u brzogoreće stranice. Svijet koji se urušava iznutra, kao kula Vavilona, opekom sazdana.
Trojin plam, ženstvo tamno, materično, začelno, sa svršetkom na nebu noćnom, kosmosu kitnjastog uresa, klasterom rakovog sazviježđa. Zastor što u hramu cijepa se, kao tvoje čarape pod grubim dlanovima, u mraku ragastova. Sve pamtim
i sve zaboravljam. Uvuci me u svoj lapidarijum, škure za nama zatvori, uroni me u sebe, Mesopotamiju kojoj dođoh da se poklonim, Ištar, odvedi me carstvu ukraj mora, obali na kojoj sniva blijeda gospa, Poova Anabel, egzoskeletna, sama, odbjegla od nimfoleptičnih ataka, od silnih prolepsi, katalepsi, buncanja davne gatke, brzog fiksa, jeftine koke, sa plantaža Mezoamerike.
Igle što bode crno srce vinila, vretena Trnoružičinog. Amunet budi što čeka na poljubac zmijoprinca, Pasifaja nad koju se nadnosi sjenka golemog bika,
Karmen, s nožem u grudima i prstenom u blatu, Alisa čiji su kunići poklani, lubanja na koju slijeće leptir ljubavi nikad završive. Ave, victrix Lilit! Kroz usjeke tvoje, oči moje vire u raj. Pa ime ti bilo, Dolores Hejz, Virdžinija Klem ili Ogasta Li.
***
MILONGA ZA SVILENOBEDRENU
Hlad u suncu sam sikamore, u žezi, herezi, tijela tvoga što šišti u grču Gomore, obljubom rvača čiji ti stisak mrdnuti ne da. Kalup si.
U kojem topiš čitavu bulumentu olovovojnika požude, diskobolosa što napetih tetiva hita trenu izbačaja, u vatri božanskoj. Dugi sam tremolo citre što penje se uz tebe i ostaje tako u tupom bolu slezine, satima nakon zvukookida, titrajem.
Vododerinom pećine u koju svunoć galebovi utjeruju konje razdražene, kao u bitku hitri vozari ratne dvokolice, u noćima slanjim od mora.
Pod bludnim okom sikilja, što bubri i trza se naglo, nalik škorpijici. Kao znojni akordeon iz predgrađa buenosajreskog, što se širi od dahtaja i drhtaja tvojih, dok dva čuvara smokovita, budno čuvaju stražu, svjedočeći otvaranju tog sezama strasnog, čunjevima skrotuma, udarajući kao kastanjete o bubnjeve kože, membrane nategle do pucanja.
Barjak je podignut nad tvrđavom tvoje strasti, bijela zastava predaje u koju uđe, jašući na topu, raščupana, ali ponosna kao Zapata. Zlatan zahir što vrti se na kraju svijeta, jedro u oluji, čigra puštena iz ruku tangoigrača, to duša je tvoja.
Harem pred kojim igraju evnusi tužni, dok čekaš na pravog plesača koji doći će toj ulici ruševnoj, zelenoj od plijesni, u milongu svilenih bedara
što tihana su predvorja raja. Ljubav je fantazma, krv u kapcima onih što žmure gledajući u sunce, u stolici za ljuljanja pred staračkim domom, nakot čovječoribica što svijetle u tami, neprestano.
RADOMIR D. MITRIĆ rođen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Njegovi autorski radovi su objavljivani u brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima, zbornicima i antologijama, i prevođeni na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski i mađarski jezik. Za književni rad dobio nekolika ovdašnja i inostrana priznanja. Do sada objavio šest knjiga poezije i jedan roman. Živi u Kragujevcu.
Kada je mlad, provincijski dječak je opsjednut daljinom. U noćima dok čeka zvijezdu padalicu, na krovu garaže svoga oca sanja kako je postao Ahil ili Aleksandar, jer je to jedini način da razumije okrutnost snova.
Sa petnaestom upoznaje pravu bol, jer je njen izbor pao na crnokosog sa razvijenim plećima. Ali godine će proći, on će vidjeti redove ljudi koji su živi napadnuti voćnim crvima kao napukle trešnje. Tražiće posao u zadimljenom bečkom jazz baru u kome će ga bujne grudi konobarice posjetiti na priču o ljubavnicima u gradskom parku.
Dječak, sada čovjek sa kosom koju češlja na gore probudiće se iz sna. Samoća će mu razdvojiti grudi na dvoje i ofarbati plavu površinu oko zjenice u crno. Noćima slaće pitanje ka istim onim zvijezdama čiju sadržinu naslućujemo. Ali uzalud, svakim danom, svaka riječ ga podsjeća na umrla prijateljstva, na djevojke koje su odveć majke i žene okrutnih biznismena sa glavama delfina.
Kada ga godine umore, dječak izgubi svoj glas i ostatak života provodi pokušavajući da ga pronađe. Ja mu držim ruku u noći dok drhti pod ledenim pokrivačem, dok pokušava uklopiti ključ u bravu sa svojim drhtavim nesigurnim prstima, dok ne izgubi i posljednju suzu u svom lijepom Ahilovom oku ja mu pomažem.
DINA MURIĆ, iz zbirke pjesama “SLIKE KOJE SU UBILE MIT”, 2010.
DINA MURIĆ je književnica iz Crne Gore, laureatkinja nagrade Risto Ratković za mlade pjesnike 2010. godine. Pjesnikinja je, esejistica i filmska producentica. Rođena je 1982. godine u Rožajama. Autorica je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ – 1998, „Amarilis“ – 2001, i „Slike koje su ubile mit“ – 2010, te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ – 2017 godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom. Živi i radi u Beču, Austrija.
DAVOR MANDIĆ rođen je 1976. godine u Puli. Objavio knjigu pjesama „Mostovi“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2009.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (Naklada Ljevak, 2014.), roman „Đavolja simfonija“ (Hena com, 2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“, zbirka pjesama pod radnim naslovom „Dva kruga, jedna tuga“ i scenarij za dugometražni film.
Pokupila sam skripte koje su se rasule po podu, zalupila vratima i zaključala. Sjela sam na zidić i odložila sve. Zapalila sam cigaretu i uvukla duboko. Izdahnuvši, napravila sam ustima dva koluta po zraku. To je jedino što sam u ovom trenutku još mogla napraviti dok sam se pokušavala sabrati. Na početak ispita neću stići. Pogledala sam na sat, ako krenem pješke propustit ću pola. Svjesna sam da je ova kazna zaslužena. Cijelo sam ljeto ljenčarila. Povremeno sam odrađivala jutarnju smjenu u lokalnom kafiću, imala dovoljno novca za tulumarenje i iskorištavala svaki trenutak za provod. I za još jednu jako bitnu stvar. Spavanje. Onda kad sam napokon trebala prestati s ljenčarenjem, svakodnevno sam odgađala učenje. Trebalo je generalno počistiti stan i napraviti šalšu za zimu, da ne propadnu rajčice koje sam dobila. Zatim je trebalo organizirati na brzinu Tein rođendan. Na to su otpala 2 dana. Trebalo je ofarbati ogradu na balkonu jer je temperatura malo niža, a kad zahladi opet neće biti pravo vrijeme. Kad sam već počela s farbanjem, onda sam neplanirano odlučila ofarbati i stolice jer sam shvatila kako me to opušta. Dok sam sve to napravila, nije više bilo šanse da se spremim za prvi rok. Propustila sam ga računajući na drugi. Znala sam oduvijek da je to sitnica koju moram promijeniti kad odrastem. Odgađanje. Jednom kad započnem, nije problem ništa dovesti do kraja. Samo je problem započeti.
Ipak se isplati pokušati. Ispričat ću se. Sreća u svemu je što mi je računovodstvo zadnje ostalo. Da se radi o nekom drugom predmetu, ne bih ni pokušavala. Ali za pola sata na ispitu mogla bih izvući prolaz.
Još dva dima i idem na autobus. Otići ću mirna. Ne zamjeram Limenom. Istina je da je trenutak jako nezgodan i da bi me mogao stajati budućnosti.
Ustala sam i potapšala ga. Ovo je ipak prvi put da nije upalio.
***
Sjela sam u Dreamersa. Sama. Još uvijek me ništa nije zabrinjavalo. Popila sam ležernu kavu, pročitala Jutarnji i prelistala Story, sve što je bilo u tom trenutku raspoloživo u kafiću. Odugovlačila sam s odlaskom doma. Naručila sam još jednu kavu. Kako je vrijeme prolazilo, bila je sve hladnija i gorča. Na kraju sam je popila do pola. Kući sam odlučila ići pješke. Bio je sunčan dan s malo bure u zraku. Prošla sam baš pored izloga s haljinom kojom sam se mislila nagraditi kad upišem godinu. Nije bila ista. Shvatila sam da me želudac boli od gladi i kupila pecivo s džemom. Jest ću kad dođem kući. U dvorištu me dočekao Limeni. Sad mu neko vrijeme neću moći priuštiti popravak. Pomislila sam da nazovem Edu, možda bi on mogao procijeniti kvar. Da, napravit ću to kad se malo sredim. Sigurna sam da mi baš Edo sad neće reći: Rekao sam ti. Iako mi je govorio, najviše od svih. Toliko da mi se u nekim trenucima činilo da mu je jako stalo da ostanem u Splitu. Njegova zabrinutost mi je bila smiješna, iako mi je godila. Eto, sad se ispostavilo da uopće nije bila bezrazložna. Zanimalo me samo je li prijateljska ili tu ima nešto više. Zaključala sam iza sebe, presvukla se i oprala ruke. Legla sam na krevet. Tada sam popustila suzama. Kratko, samo kratko. A onda ću se baciti na planiranje. Probudila sam se kasno. Trebalo mi je desetak sekundi da se sjetim da nije jutro iako jako svjetlo još uvijek prodire kroz rolete. I da se sjetim kako sam si upropastila život. Ne mogu upisati 2. godinu. Gubim stipendiju. Ne mogu dobiti ni dom. Tatina mirovina je dovoljna za platiti stan, ali kako ću se hraniti? Ne mogu prihvatiti nikakav ozbiljan posao ni kad bi mi ga netko ponudio. Svakako ću imati predavanja. Ako se ne mogu financirati, morat ću se vratiti doma. Druga je opcija odustati od fakulteta i pokušati se zaposliti. Na ozbiljnom poslu. Ne, to nije opcija. Pecivo na stolu u papirnatoj vrećici je propustilo mast i ostavilo tamnu mrlju na stolnjaku. Zidni sat je jučer stao. Pogledala sam na mobitel. 17 sati i 15 propuštenih poziva. Da, sad svi već znaju da nisam bila na ispitu. Vjerojatno misle da je to zato što nisam učila. A ja nikad nisam bila spremnija.
U tom trenutku mobitel u ruci mi zazvoni. Tei se moram javiti.
– Jesi ti dobro? – Da.. – Sigurno? Sigurno si dobro? Ja… ne mogu vjerovati da se to dogodilo… – Da, nisam izašla na ispit, sjela sam u krivi autobus – bila sam kratka. – Nije bio ispit, pa ti ne znaš? – Ne? – Odgođen je za ujutro, dok svi malo dođemo k sebi. Ti ne znaš? – Ne! uskliknula sam i počela se glasno smijati. Znala sam da je to djelo mog Jupitera u 12. kući. Nije prvi put da me spašava u zadnji čas. Nisam se mogla zaustaviti dok mi je Tea s druge strane prvo pokušavala nešto reći a onda odustala i strpljivo čekala da se smirim. Kad sam zašutjela, tiho je procijedila: – Edo je sinoć poginuo.
***
Kao ukopana još uvijek sam stajala ispred oglasne ploče na fakultetu gdje su prije desetak minuta trebali biti izvješeni rezultati jučerašnjeg ispita iz računovodstva. Nisam prepoznavala lica oko sebe. Čula sam duboko mumljanje nepoznatih ljudi. Nekoliko puta su me tapšali po ramenu. Pokušavala sam se izmaknuti jer me to nerviralo, ali rame se nije pomicalo. Neko iza mene je glasno plakao, a laktovi su me gurali. Na ploči je stajao list bijelog papira. Znam da je na njemu nešto pisalo. Naprezala sam oči, ali nisam razaznavala slova. Sranje, pa ja ne vidim. Vid mi se skroz pomutio. Kako tako naglo i odjednom? Desnu nogu ugazila mi je cipela osobe koja mi se trenutak kasnije unijela u lice. Što ova hoće, ne razumijem je ni riječi. Gurnuli su me i sad više nije bilo čudo što ne vidim što piše na bijelom papiru. Odjednom je sve utihnulo. Nikoga više nije bilo ispred mene ni iza mene. Put do ploče je bio čist, a ja sam stajala na istoj udaljenosti. Rukavi jakne u mojoj ruci vukli su se po podu a marama oko vrata bila je puna vode.
Što ja uopće ovdje radim? – pomislila sam, okrenula se i krenula kući.
IVANA ŠARAC rođena je 1976. godine u Splitu. Piše kratke priče i poeziju. Priče su joj objavljivane u zbornicima i na stranicama književne grupe Novi književni val ( https://noviknjizevnival.wordpress.com ), čija je članica.
KOSTA KOSOVAC je 22-godišnji pjesnik iz Beograda, student Pravnog fakulteta i član Književnog kluba “Scena Crnjanski”. Poeziju objavljuje na svojoj fb stranici “Krvna azbuka” https://www.facebook.com/Krvna-Azbuka-614431218954437/
Andrić mi kuca na vrata sa svojim debelim naočalama razbijenim obrvama krupnim miče, kao da plače progonjen iz konzulata čistog uma
primih ga toplo, nahranih i topal čaj napravih dadoh mu toplu odjeću, bundu neke crknute životinje duboke gumene čizme za bljuzgave bogaze šubaru protiv pasata i uragana umotan burek i slaninu pod pazuh za puta samo naočale druge mu ne nađoh
***
MLADE RUKE
u mome gradu ubiše tri osobe njihovim mladim rukama za mjesec dana
prosjek: svakih deset dana jedna svojeručna smrt to nisu ni cijele dvije sedmice to nije ni razmak između dva kola lige šampiona to nije ni jedan menstrualni ciklus
mlade ruke su mahale sa solitera u letu nas pozdravljale mlada ruka je na zaručnički prst stavila prsten kašikare mlada ruka je na svoj mladi vrat stavila posljednju ogrlicu od kudjelje
u mome gradu ubiše tri mlade osobe njihovim vlastitim mladim rukama jer mlade ruke još su nevine pred sudom imaju imunitet za počinjeni zločin jer više ne postoje
svi veliki govori sada su pali zajedno sa solitera sva ta besjeda šuplja je kao prsten ručne granate svi ti kažiprsti u zraku svi dlanovi okrenuti prema nebu svi ti prsti koji se krste sve te ruke što na sedždu padoše i te šake kojima se jutrom umivaju krmeljiva lica sve to sada se klati zajedno sa mladim rukama na užetu od kudjelje
***
BANANA
u supermarketu velike su gužve na kasi, trake su pune ispred mene srednjovječna gospođa iz korpe vadi pavlaku, hljeb i obojeni sok precizno je stavila između nas biljeg na kome piše: “sljedeći kupac”
ja sam kupovao keks, dva litra piva u plastičnoj boci i kilogram banana biljeg nisam stavio na traku
iza mene mlada majka trga djetetu lizalo iz ruku vraća ga na policu malo nagnuta maše kažiprstom na traku je stavila školjku jaja
kada me kasirka pitala dokle je moje rekao sam: do jaja
***
ORIGANO
ćevabdžinice često bazde na turbofolk bujrum, narode konzumirajte narodnu kuhinju
s pizze sija zeleni začin benitorijana se ne uspijeva rasjeći viljuškom i nožem nego berićetnim rukama usta krvavih od kečapa
desetka u cijeloj s puno luka cjelov pretvara u riganje ostavlja masne prste i cjelodnevni rap želuca
VERNES SUBAŠIĆ rođen je u Zenici 1984. godine. Magistar b/h/s jezika i književnosti. Piše prozu, a za poeziju je i nagrađen – dobitnik je 1. nagrade “Mak Dizdar” na ‘Slovu Gorčina’ u Stocu 2019, za rukopisnu zbirku “Papagaj sloboda”
IBUKA JE ŽELEO DA SLUŠA PUČINIJA DOK LETI IZNAD PACIFIKA – TEST PRVI
Ibuka se uvalio u sedište. Uzdahnuo. Prstima dodirnuo zaliske, pa desno uvo, i spustio dlan na koleno. Putnici su se još ukrcavali. Nejednaki ritam glasova u potrazi za mestima, uzdasi pri pakovanju torbi i vezivanju kaiševa. Sklopio je kapke i zapevušio: „Slatko mirisno borovo drvo… vrana jedan, vrana dva i vrana tri.” To ga je umirilo. Otvorio je oči. Stjuardese su izvodile svoj ples, kao pod vodom. Mogao je da ih zamisli sa štipaljkama na nosu, u kupaćim kostimima iste boje. Poleteli su. Inženjer i on su neko vreme gledali kroz okrugli prozor. Gde je ta lagana pesma koja čini život lakšim, uznemireno se prisećao teksta Madam Baterflaj. Melodija se lako gubila, ispresecana nespretnim podrhtavanjem aviona. Nobutoši ga je dodirnuo po ramenu i pokazao mu sadržaj otvorene aktovke. Planovi, skice i uputstva za upotrebu. Linije, šabloni, objašnjenja, fusnote. Ibuka je znao da su inženjeru sve one urezane, iscrtane pod kožom i očnim kapcima, izrezbarene na jeziku i da jedva čeka da ih pljune. Žice pa trake, trake i makaze, glazura i gvožđe, stari koferi s tranzistorima. Nasmešio se. Šrafcigeri, portabl tranzistori, rekorderi. Ugledao je crnu kožnu futrolu ispod hrpe papira. Mehaničar je odmahnuo glavom. Strpljenje. Šraf, kabl, zavrtanj, strujna ploča, baterija. Sklopi. Rasklopi. Zujanje i škljocanje. Konačno je iz torbe izronio uređaj. Mogao je da stane na dlan. Dugim prstima je u njega spretno utaknuo slušalice. Pružio mu ga je pažljivo, kao da je od sapunice. Kada ga je Ibuka konačno dodirnuo, bio je hladan i nepomičan. Stavio je slušalice na uši i kažiprstom pritisnuo prekidač. Čulo se klik, žica feder poluga, a zatim šuštanje trake.
DRAGANA MOKAN rođena je 1981. u Zrenjaninu. Živi i radi u Beogradu. Autor je zbirke poezije Kako mi je prošlo vreme (2003) i zbirke priča Pustite im laganu muziku (2019). Dobitnica je nagrada Ulaznica, Pčesa, Evenstar Festival Fantastike i finalista konkursa za poeziju i kratke priče Alma (Beograd) i Giuseppe Gioachino Belli (Rim). Poeziju objavljivala u časopisima i na portalima: Savremenik (Beograd), Afirmator (Beograd), Most (Sarajevo), Sveske (Pančevo), Sykoli (Budimpesta), Orbis (Kanjiža), Natron (Zrenjanin), Latica (Podgorica), Dometi (Sombor).
2002. Crtao sam mapu puta do Zrenjanina očev metalikplavi karavan onaj sa velikim, dugačkim gepekom kako zuji kroz banatska sela. Voleli smo da se vozimo i spavamo u njemu, brat i ja. Duran Duran na kaseti Ordinary world, Come undone Big thing, sećam se majka bi nam govorila kada ugleda rodu neku lisicu ili zeca. Govorila nam sa osmehom o suncokretima i nudila nas sendvičima. Ne znam kako izgledaju svetski gradovi ali se jako rastužim kad sneg prekrije Vojvodinu.
2004. Takođe volim brda i planine uvek najavljuju more. Iza njih čeka kao dan iza noći putevi se uvijaju kao velike zmije pokušavao sam da ih nacrtam ali nikada nisam znao da crtam. Počeo bih sa suncem u ćošku ptice bih crtao kao m donju stranicu lista bojio u zeleno. Znam put kroz Bosnu i Hercegovinu samo nisam znao zašto su nas lokalci tako gledali kao da nas poznaju i ne vole. Odlepili su nam nalepnicu YU dok smo bili na odmorištu. Pamtio sam neke eksplozije zujanje sirena i crveno nebo ali nisam znao za rat o kome otac priča. Od tada primećujem ruševine koje su nekome bile dom i rastužim se kad ih vidim zarasle i napuštene.
2019. Zuje krošnje u mom bulevaru kao suknje devojaka na Korzou. Ekstremisti u kombinezonima obezglavljuju platane. Muzika u kolima je teleport sada su kapi za nos sa morskom solju zamena za more. Prvi dani jeseni kao smrdibuba na prozoru automobila zuje, smrde i prolete. Noću i ja zujim zarastao i napušten dom sam sećanjima i stvarima kojih nema. Prilaze mi rebra na četiri noge gledaju me psećim očima. Uzvraćam im beznadežno znajući kako jedan od nas neće preživeti zimu.
***
UČENJE
Želim da budem paleontolog ili bar arheolog ili istoričar saopštavam ljudima kakav je život bio pre nas. Želim da budem avanturista ne vučem za sobom sidro već jedan kofer i odelo kao deda. Želim da budem kao moj otac proputujem Evropu ne plašim se uboda pčele laveža besnih pasa i ljudi čije oči i grla pocrvene. Preslušaću sve njegove ploče pustiti dugu kosu i probušiti uvo.
Želim da odem u školu klovnova u Sankt Peterburgu zasmejavam sva okamenjena lica. Škole završim do dvadeset četvrte oženim se devojkom plave kose i očiju uselimo se u stan u potkrovlju i dobijemo dete pre tridesete. Naučim ga da se prekrsti i voli. Želim da budem kao moja majka budem veran, naučim ruski i pevam deci budem najbolji prijatelj oni su moji omiljeni ljudi. Volim sve životinje, najviše laste i biljke, najviše suncokrete i decu, najviše decu.
Želim da znam ko sam zimi me ne peče koža i mogu da ostanem unutra da ne budem usamljen. Kad god se utišam glasovi ljudi razliju se po prostoriji i udaraju o moje telo. Želim da budem kao moj brat oduvek sam želeo da sam mlađi uvek glasan i omiljen sposoban za sve i odgovoran. Želeo sam plafon da pipnem iz mesta i budem najviši u prostoriji.
Želim da sam niko zaboravim koliko imam godina koliko sam popio i bio usamljen. Želim da učim, treba mi vremena niko i ništa ne čeka mene. Sve što sam zaboravio da uradim sa koliko ljudi se oprostio i snove koje sam zakopao na mestu samo meni poznatom da ih otkopam kad to postanem. Kiša me sačeka svakog dana nakon posla da uđem u zgradu i onda počne. Ljubazna neka kiša.
STEFAN STANOJEVIĆ rođen je 17. avgusta 1995. godine u Pančevu, gde i danas živi. Studira srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljen na više internet portala, u onlajn i fizičkim izdanjima časopisa, u zborniku Rukopisi 39, 40, 41 i 42. Bivši je dopisnik nedeljnika „Pančevac”, bio je autor kritike na internet portalu „Konkretno – zdrav razum i javna kritika”, novinar časopisa „Draft” – omladinskog informatora pančevačkog Doma omladine i dugogodišnji saradnik portala blacksheep.rs Povremeni dopisnik portala 013info. Prvi je neafirmisani pesnik u Pančevu i okolini koji je održao više od trideset samostalnih večeri poezije i time vratio učestala čitanja poezije u svom gradu prvi put od 2003. godine. Od januara 2018. uređuje jedini pančevački književni serijal „Punchtown poetry” u klubu „Štab Pogon.” Objavio je knjigu poezije „Mladi Atlas” (2016)
Dodijelili su mi ga kao druga u stroju. Neka sam proklet, druga u stroju. Zadužiše me za njega, natovariše mi ga na vrat. Svatko tko je bio primjeran bio je zadužen za jednog takvog zločestog druga u stroju. Rekoh primjeran, proklet bio, zbog te riječi umalo ne zamrzih čitav svijet. Primjeran drug, primjeran pionir, primjeran skojevac, primjeran graditelj. Primjeran, što još sve ne, proklet bio, primjeran posranko. No takav je bio red, kunem se. Bilo je proljeće 1946. godine, prvo proljeće poslije rata. Otad je sigurno prošlo tisuću godina. Sjećam se samo toga, uhvatilo je ružno vrijeme, snijeg. Mećava. Velika se snježna oluja nadvila nad zemlju i sve je rascvjetalo drveće zavila u led, u bijelo. I sve odjednom utihnu, izgubiše se prekrasni i bezbrojni zvukovi netom započeta proljeća, ništa, ništa nije ostalo od te lijepe, jake svjetlosti. Led. Toga se sa sigurnošću sjećam jer sam imao kratke proljetne hlačice sašivene od šarene talijanske deke. Snijeg je bio visok, do pasa. Sve, sve je pritisnuo, pokrio. Mi smo bili tužna gomila gladne i prljave djece, siročad. Zločesti crni mali gadovi, kako su nas zvali dobri odgojitelji. Lovili su nas po poljima, vrtovima, šumama, po hambarima, stijenama, po debelom snijegu. Neka sam proklet, nismo se predavali. Nismo mogli znati da će nas odvesti u dom, pod krov, da će nam dati krevet, toplu kavu i krišku kruha s marmeladom, da to čine za naše dobro, da nas zbrinu, kao ni za sve ostale mučne rabote do detalja predviđene domskim redom. Zakonom, neka sam proklet. Dobro je to, no mi se svejedno nismo predavali, kažem vam, čitavo su nas proljeće poput zvjeradi lovili odredi dobrovoljaca Crvenoga križa, odredi odgojitelja i svakojakih lovaca. Moram priznati, ja sam se brzo predomislio, nakon sedam dana. Sâm im se, proklet bio, predadoh. Dobro, rekoh, ne želim previše žalostiti srce svoga ujaka, Ilka Kostadinoskog, i svoje zlatne ujne, Kole Kostadinoske. Dobro, rekoh, izaći ću iz praznog hambara, dosta sam se družio s miševima. Ipak, moj ujak Ile, moj dobri ujko Ile, kada sam krenuo, na rastanku, kad mu pružih ruku da se pozdravimo, kunem se, ostavi vile kojima je čistio gnoj iz štale, obrisa ruke o koljena i prsa pa me zagrli tako snažno da mi se učinilo da će mi sve kosti popucati. Reče: – Leme, sine! Leme, nećače, neću ti reći zbogom, ne bio ja Ile Kostadinoski ako te ne vratim s tog prokletog mjesta – to reče takvim glasom da su ga mogli čuti čak i oni koji su stajali kraj rijeke, kao da je želio da ga svi čuju. Uto odnekud zadihana pristigne i ujna Kola s mojim sestričnama Stojnom i Marom, mojim milim sestričnama. No ujko ostade muškarac, tada se ni na što nije obazirao, i dalje me je snažno držao uza se (sigurno nije osjećao moj bol), sve me je snažnije privijao uza se vičući: – Želim da mi vjeruješ, Leme, nećače! Tako mi ovoga zlatnog sunca, Leme, spasit ću te. (Gospode, sivo, snježno nebo veselo se otvara nad našim glavama, nazire se zraka sunca i ta nam blaga svjetlost pobjedonosno pokazuje da je proljeće. Neka sam proklet, proljeće.) – Vjeruj mi, Leme, ujkino, spasit ću te! (Na to je ujna naćulila uši! Njezine izbuljene oči kao da rekoše: – što, što?!) – Ništa, Leme – reče tiho ujak, a u očima mu zabljesnu suza, kunem se – samo neka prođu ove puste, gladne godine –reče. – Vidiš i sam, Leme – reče posve tiho – vidiš kako se teško živi, nikome nije dobro, sine. Što se može, milo, moraš poći u tu tamnicu. Neka sam proklet, tako je rekao – tamnica. Ja zasigurno tada još nisam mogao znati što znači ta riječ, općenito sam bio vrlo prost i neuk. Sa svojih dvanaest godina potpisivao sam se EM jer nikako nisam htio zapamtiti slovo L, podsjećalo me je na nešto vrlo loše. Završio sam samo jedan razred i mislim da nisam bio za neke veće nauke. U to sam vrijeme, priznajem, poznavao tek malo riječi, a i to sve neke ružne, koje vam nikako ne mogu navesti jer su mi sada poznata njihova dublja značenja. Kad se samo sjetim svoga tadašnjeg rječnika, neka sam proklet, odmah se počnem preznojavati, duša mi se crveni od srama. Kunem se, baš u tom tužnom i vrlo žalosnom trenutku, u trenutku rastanka, na toplom bunjištu vidjeh kako jedan mlad, bijesan pijetao sa strašno užarenom kitom zvjerski nalijeće na jednu krotku kokicu koja je svojim nožicama čeprkala po gnojivu i, ni pet ni šest, besramno je povi poda se, ma u sekundi, tek što sam trepnuo, neka sam proklet, a da ona ne ispusti ni krk. Kako lijepa stvar, oni se prcaju, ali to nije bila moja riječ, kunem se. Tomu me poučio moj djed Kostadinoski, laka mu zemlja, zapravo – on bi tako rekao da je bio živ, da je opet ležao ovdje, pod strehom, grijući se na proljetnom suncu, izbacujući težak led iz grudi. Neka sam proklet, u takvom trenutku djed bi se sav topio, postajao bi plava, blještava kapljica. Ohoho, rekao bi mašući rukama, sve se činilo poletjet će u nebo, ohoho, prcaju se, Leme! Bio sam ljubimac svoga djeda Kostadinoskog i on me svemu podučavao. Znam i zašto mačke zimi po cijele dane i po cijele noći mijauču. Znam i za pse, i za krave, znam zašto me ujna ponekad mazi po glavi i daje mi kruha sa sirom samo da izađem iz kuće, znam i koliko moga dobrog ujku ljuti kad se vučem po stepenicama pa ne zna što će sa sobom dok ne izađem. – Hajde, idi, udavio se dabogda! – izbezumljivala bi se ujna u takvim trenucima. Kunem se, znam mnogo takvih stvari koje sada izostavljam jer moram odmah, odmah poći, spazio sam suze u ujninim očima. To me je već posve otjeralo. Neka sam proklet, da je potrajalo još jedan trenutak – mislim da bih umro, srce bi mi se raspuklo. – Leme, zbogom, neka ti je u zdravlje, ali nemoj što bilo govoriti okolo jer će te zlo snaći, Leme, držala sam te kao da si moj, da znaš! Kao goluba sam te čuvala, da znaš! – Oh – rekoh suosjećajući – oh, dobro, ujno – želio sam još koju riječ izustiti, no ona je još jače zaplakala i ja sam konačno morao, morao sam poći. Neka sam proklet, toliko sam želio da se taj trenutak produži, da pogledam na slatko bunjište. Najviše me ražalostiše krotke kokoši, užasnuh se pomislivši, bože, rastajemo se, gotovo je. Mislio sam, nigdje drugdje na ovome svijetu nema kokoši, i još takvih milih i tako dobrodušnih. No s moje strane bilo bi sasvim bezosjećajno svako zadržavanje, nisam želio previše žalostiti srca svojih dragih rođaka. Takav sam, proklet bio, po prirodi, ne želim ostati ni minute ondje gdje mi nije mjesto. A i te suze u ujninim očima; više volim smijeh. Kakav li sam nekada smijač bio, neka sam proklet, svi oko mene pucali bi od smijeha, mislio sam da mi nema ravna! A najčešće sam bio sâm, bez ikoga svog u životu. Ponekad kada bih se sjetio toga, kako bih se slatko, kako bih se luđački smijao, kao kakva sirota budalica. Neka sam proklet, nadolazio bi mi neki luđački smijeh, nikako se ne bih mogao zaustaviti. Sjećam se, i on se tako smijao, moj drug, Kejtenov sin, vidjet ćete, ludo se smijao. Neki iz doma, a posebno oni iz uprave, koji su mislili da znaju sve, govorili su da je malo udaren, da ni sam ne zna zašto se smije. No, neka sam proklet, on je znao zašto se smije. Sve ih je odreda prešao, takvih nam je govnara već svima bilo preko glave, kakav je to bio smijeh. Ono s drvom samo je on mogao smisliti, neka sam proklet. Ohoho, kako su se svi prešli, čak i tatica, drug Ariton Jakovleski. Nego, što sam pričao, o rastanku, da, te su me suze utopile. Znao sam da su lažne, znao sam da su nečiste, neka sam proklet, zašto plače kad će potom istoga trena ujaka živa pojesti zato što mi je rekao da će me vratiti. Kunem se, vidio sam kako ga je u tom času neprijateljski pogledala, da je mogla, vilama bi ga probola. Neka sam proklet, za tih sedam dana koliko sam bio sakriven u hambaru kamo sve ona nije poslala jadnog ujaka da me pronađe. Kunem se, tražili su me i pod kamenom i pod drvetom. O, bože! Sada zbogom, možda ću se jednom i vratiti da spasim ujaka – hajde, Leme, idi, idi, milo, kao da mi je govorio njegov tužan, nesretan pogled. A zapravo se nikako nisam mogao odvojiti od toplog, čarobnog bunjišta. Neka sam proklet, to mi je najviše zamućivalo um, sve sam pomišljao da se tu krije nešto veliko, nešto neočekivano, neka slatka tajna. Morat ću se vratiti jednoga dana, mislio sam, kleo sam se u duši. – Zbogom, mile sestrične! – Zbogom, Leme! Zbogom, lijepi bratiću Leme! – Zbogom! – Nikad se ne vratio dabogda! – ne izdrža moja dobra ujna, za sretan put na trećem me koraku blagoslovila. Neka sam proklet, blagoslov. Pođoh ne posve tužan, pođoh s nekom čudnom, nepoznatom srećom, čitav sam put do Baske prešao sretno. Kunem se, blještalo je proljetno sunce, na snijegu još jasnije, još jače. Oh, kakva ljepota, vidik se širio posvuda naokolo, topio se snijeg, dok sam prolazio poljem, nešto je toplo poput struje ulazilo u mene, tresla me neka čudna, divna groznica.
ŽIVKO ČINGO (Velgošti kraj Ohrida, 1935 – Ohrid, 1987), klasik makedonske književnosti druge polovice 20. stoljeća. Studirao je književnost, radio kao učitelj, urednik časopisa, kao novinar na Radio-televiziji Skopje, zatim u Centru za političke studije, bio je savjetnik u makedonskom Ministarstvu kulture te ravnatelj Makedonskog nacionalnog kazališta. Bit će i utemeljiteljem te predsjednikom Makedonskog društva pisaca. Dijelom je novog vala makedonskih pisaca koji su se pojavili na književnoj sceni nakon Drugoga svjetskog rata. U novelistiku je uveo nove teme, kritički odnos prema stvarnosti, metaforički i simbolički izraz te specifičan odnos prema raznorodnosti jezika. U gotovo svim djelima zaokupljen je dramatičnim političkim, društvenim i gospodarskim promjenama u doba rata i poraća, o kojima piše s ironijskim odmakom. Majstor je jezične stilizacije, fabuliranja, psihološkog portretiranja likova i aktualizacije svagdašnjice. U realističke načine pisanja unosio je naturalističke, fantastične i groteskne motive. Pisao je kratke proze, romane i dramske tekstove. Autor je osam zbirki kratkih priča, triju romana, isto toliko filmskih scenarija. Posebno se ističu njegove knjige novela Paskvelija (1962), Nova Paskvelija (1965) i Zaljubljeni duh (1976) te romani Srebrni snjegovi (Srebrenite snegovi, 1966) i Velika voda (Golemata voda, 1971). Autor je drama Obraz (Оbrazov), Klokanov skok (Kengurski skok), Makavejski praznici itd.
Roman Velika voda donosi kolažnu priču o dvanaestogodišnjem dječaku Lemu, ratnom siročetu kojega ujak i ujna više ne mogu uzdržavati te ga u proljeće 1946. smještaju u dom za ratnu siročad. Bivša ustanova za liječenje kriminalaca pretvara se u sklopu nove komunističke države u sasvim posebno edukativno središte s ciljem stvaranja novoga čovjeka, koje svojom organizacijom i postupcima podsjeća na zarobljenički logor. Odabrana pripovjedna perspektiva ona je dječaka Lema koji u prvom licu pripovijeda svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost provedene u sirotištu sve do zime 1949. godine, opisujući niz čudesnih događaja koji su obilježili njegovo i odrastanje ostale djece u visokim zidom ograđenom domu. Napisan evokativnim, lirskim stilom ironijskog distanciranja, u kojemu je česta upotreba metafora i slika, istovremeno je to i realističan, a na trenutke i surov roman koji pripovijeda prijelaz iz doba nevinosti u svijest o čovjekovoj limitiranosti, ali i o povremenoj mogućnosti njezina prevladavanja. Taj klasik suvremene makedonske književnosti preveden je na više svjetskih jezika, među njima francuski, engleski i talijanski, adaptiran je za kazalište, a 2004. dobio je i filmsku adaptaciju.
čovjek-časopis 