MNOGE SMO I MNOGO VOLJELI
Zlata i ja imale smo trinaest godina i bile smo zaljubljene u Dejana, koji je imao petnaest. Bio nam je zgodan. Nije puno govorio i nije se pravio važan. Često smo šetale oko njegove obiteljske kuće, čiji je ulaz bio otraga, skriven od prolaznika na cesti. Znale smo radno vrijeme njegovih roditelja i kad su on i mlađi brat u školi. Kad su svi bili odsutni, zavirivale smo mu u vrt, na terasu, njuškale oko kuće. Tako smo otkrile da ostavljaju ključ od kuće ispod otirača. Bio je kraj 80-ih i mjesto ispod otirača bilo je uobičajeno za ostavljanje ključa.
Otkrivši to, nismo dale dvojbama ni strahu da nam kradu vrijeme: jedna je stražarila, druga ušla u kuću. Prvi put je bilo najteže, zadržale smo se samo nekoliko sekundi i nismo išle dalje od predsoblja. Svaki sljedeći put trajalo je duže i manje nas je plašilo. Uvijek bismo nešto uzele iz kuće: jabuku iz zdjele, komadić papira s popisom za kupovinu. I svaki put smo to sestrinski dijelile, da svaka ima nešto Dejanovo.
S vremenom smo proučile kuhinju, dnevnu sobu, kupaonicu, stepenice koje vode na kat… i konačno – Dejanovu sobu. Moram bit iskrena: ja se nikad nisam usudila popeti se na kat. Uvijek sam radije čuvala stražu ili bih se uspela samo do sredine stepenica. Zlata je bila odvažnija i svakim je ulaskom pomicala granice u otkrivanju Dejanove kuće.
Nakon nekoliko tjedana nam je dosadilo. Nije se više imalo što odnijeti, a da ozbiljno ne riskiramo da ukućani to primijete, a ni susjedima nije promaklo da se svakodnevno motamo oko te kuće.
Zadnji naš ulazak u njegovu kuću pamtim po pravoj maloj krađi. Uzele smo iz Dejanove kolekcije dvije kasete, obje Šerbedžijine: “Mnoge smo i mnogo voljeli” iz 1985. i “Ne budim je tek tako” iz 1989.
Slušala sam ih svakonoćno i mislila na Dejana. Zlata se ubrzo zaljubila u drugog i prepustila mi vlasništvo nad objema kasetama. Imam ih još uvijek. Dvije kasete – nije puno, ali meni vrijede bogatstvo.
Na njima je sva moja muzika i sve moje djetinjstvo.
***
PAULA
Kad je Ana imala nepune tri godine, krenula je u vrtić. Upisali smo je u mješovitu grupu, u kojoj je dotad najmlađe dijete bilo godinu dana starije od nje. Teta Maja i teta Goga bile su fantastične, djeca u grupi slatka i otvorena, ali Ana je isprva plakala svako jutro kad bih je dovela. Tete mi nisu dale da se dugo opraštam od nje jer sam svaki put plakala i ja, pa bi me nježno izgurale iz sobe čim bi preuzele dijete. Odlazila sam s druge strane zgrade i uplakana sjedila pod otvorenim vrtićkim prozorom sve dok ne bih čula da je njezin plač utihnuo i tek potom, privremeno zakrpana, išla sam na posao. U roku od tjedan dana Ana je zavoljela vrtić. Veselila se kad bismo ušle u zgradu, brzo se sa mnom opraštala i trčala u zagrljaj Pauli. Tete su mi objasnile da im je Paula, petogodišnja djevojčica, od prvog dana asistirala u Aninoj prilagodbi u vrtiću, trudila se da Anu uključi u sve igre, davala joj važne zadatke, držala je za ruku kad se išlo u šetnju, spavala pokraj nje za vrijeme popodnevnog odmora. Paula je bila velikodušna, brižna, pametna djevojčica, svima draga. Djevojčice su je oponašale, dječaci htjeli da im bude cura. Izabravši Anu za svoju štićenicu, Paula je učinila da Ani vrtić bude drugo najbolje mjesto na svijetu. Doma nam je Ana govorila da će se udati za Paulu, što je za Anu tad bilo jamstvo da će uvijek moći biti blizu nje.
Za godinu dana Paula je krenula u školu, odazvala se na Anin rođendanski poziv par mjeseci kasnije, ali već na sljedeći, za godinu dana, nije. Prošlo je sedam godina u kojima nismo ništa znali o njoj.
Sinoć na benzinskoj stanici plaćam benzin mladoj plavoj ženi na blagajni i u njoj prepoznam Paulinu mamu. Izgrlimo se, razmijenimo par fora i par ohrabrujućih komplimenata, smijemo se, ona me prati do auta. U desetominutnom razgovoru saznajem da su se baš one godine kad se Paula u vrtiću tako toplo i velikodušno pobrinula za moju malu kćer Paulini roditelji razvodili. Oboje su tad bili bez posla i podstanari, a Paulin tata bio je narkomanski ovisnik šest godina bez prekida. Razvod je, kaže njezina mama, bio strašan i traumatičan za Paulu i njezina starijeg brata, a tata im se vrlo brzo nakon toga odselio iz Hrvatske i ostavio ih same.
Paula je sad osmi razred i odlična je učenica. Sljedeće godine upisat će opću gimnaziju.
Želim joj da u svakom razredu, svakoj grupi u kojoj se nađe bude kraljica velikodušnosti i vedrine kakva je bila kao petogodišnja djevojčica. A svom djetetu želim svijet u kojem će, ma gdje došla, moći zavoljeti neku Paulu koja nju, i prije nego što se upoznaju, već voli.
***
BOLJI SIN
Na aerodromu mama i sin nekog nestrpljivo čekaju. Njezino se nestrpljenje otkriva u nesvjesnom opetovanom popravljanju kose, lomljenju prstiju, klackalici jedne noge prebačene preko druge. Njegovo je nestrpljenje veselo, dječje, on cikće, neumorno ponavlja pitanje: “Kad će? Hoće li brzo? Kad će?” On ima tijelo staro tridesetak godina, ali um i emocije djeteta, a tako je i odjeven, kao nezgrapni osmogodišnji dječak kojeg je mama povela u svijet odraslih, a kojemu on nikad neće pripadati. Konačno, pokretna se vrata otvore i pojavi se tridesetogodišnjak kojeg su čekali, sličan ovom maminom odraslom-neodraslom sinu, samo što je taj drugi zaista odrasli-odrasli: dotjeraniji, finiji, u odijelu iza kojeg ga na bešumnim kotačima krotko prati kofer. Brat čekač otrči ususret bratu putniku, poskakuje od sreće, smije se zvonko, rukama mu oko vrata pravi najljepši šal. Brat putnik drži se uštirkano, stisnuto, ne uzvraća zagrljaj, samo suzdržano tapše svoju neuspjelu verziju. Mama ih gleda sa strane, bez osmijeha, rezignirano. Ona naime već odavno zna ono što ja upravo zaključujem: jedan je njezin sin retardiran, ali to ne može bit ovaj koji se tako iskreno i srdačno obradovao putniku.
_______________________________________________________________
ĐURĐICA ČILIĆ (1975), rođena i odrasla u Bosni i Hercegovini, živi u Zagrebu. Nastavnica na Filozofskom fakultetu. Prevoditeljica poljske poezije.
čovjek-časopis 