kad jednom konačno stigneš kući
more se skupilo poput suhe šljive
pred kućom smokva evoluirala u bagrem
u snu se bojim sve će nas slomiti
potopit će nas plavo
voljet će nas plavo
ali to više neće biti ruke
ulazit ćemo u nešto
hladne hodnike, prozirnu odjeću
usne će ti drhtati
reći ćeš: koža mi je ionako bijela
bjelja je od bagrema
pred kućom samo jedna stolica
rupa u pletivu odsutnost je sjedenja
mramorne stepenice bolje idu uz ljeto
ali tebe ovdje dovodim zimi
navečer bacamo kamenčiće
u ukiseljeno more
pričam ti kako je nono jednom
izgubio masku za ronjenje i oba vesla
nije mogao pronaći što je tražio
kao ni mi sada
ali to je bila smiješna priča
LARA MITRAKOVIĆ (1992, Split; Vis; Zagreb), iz zbirke pjesama “DVA PUTA ZA JUG”, Fraktura, 2019.
čovjek-časopis 