ODSUSTVO TUĐIH MIRISA ME OSLOBODILO
Toliko me žaloste svi ti dječaci koje smo primorali da odrastaju
dok još nije trebalo
Kao ispra(v)nije verzije nas samih
U Amsterdamu umjesto izlazaka sunca iščekuju futurističke nadvožnjake za kraj
Bez koliko smo ih samo prizora puštali da odrastaju
Uz stalnu brigu da ne zakasne na časove koje smo držali o imaginarnim bitkama i
nasmijanim oficirima
Uz visoki faktor kao podsjetnik da je sunce koje živi na otocima obična štetočina,
neobazriva kao i lokalno stanovništvo
Iz svakog savjeta vrebala je neman koja nije znala kad da stane
A možda smo im samo trebali čitati o zemljama čiji mještani stanuju u ateljeima
dnevnim sobama koje borave u izlogu
Sad već i ne preostaje ništa drugo nego ih pustiti da dokumentiraju u kojem smjeru odlaze nadvožnjaci
***
O SUSTAVU DOZNAJEMO ONDA KADA DOTUČE ONE KOJI SU GA GRADILI
Ne bih voljela da počnem pričati s mahunarkama
Niti da pišem o gradovima koje nisam posjetila
Staklu na koje se ja nisam posjekla
Stolice ispred nas su pune odsutnih ljudi koje nije briga mokri li netko na sred trpezarije
I zašto taj momak već jedan put ne ušutka grčeve u stomaku?
Sve te odsutne ljude smo formirali sami
Ali za njih me nije ni briga
Svatko u neka doba umire od manjka empatije.
Što je poezija?
razgovori s insektima na engleskom jeziku
ili ono kad odoliš želji da zgnječiš plastične bubamare neke tuđe zemlje
Bojim se reći da smo se samo navikli na gluhonijeme interakcije
Da se mene pita stanovala bih negdje gdje za mnom ne ostaje nikakvog traga, ni za mnom ni za stvarima koje me okružuju
_______________________________________
SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni Zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.
čovjek-časopis 