DEVET MINUTA (Potresna priča iz Bocvane)
Ta beba antilopa, s ostacima majčine posteljice i plodnom sluzi na leđima, samo pet minuta nakon što je napustila majčinu utrobu, eno je, već trči.
Nema vremena za dojenje i hranjenje, niti za plakanje i umiljavanje, maženje i gugutanje. Trči kao da je rođena za trčanje, iako je stara samo šest minuta.
Nema vremena za cijepljenje, učenje prvih riječi, slovkanje, tablicu množenja i dijeljenje. Jednostavna matematika: mala antilopa mora odmah pobjeći, iako je sunce nad savanom ugledala prije samo sedam minuta.
Nema vremena ni za kondicijski ni taktički trening, niti za psihološku pripremu i lekcije pravilnog disanja.
Eno je, gonjena najbržim stvorenjem na planeti zvanim gepard, mlada antilopa u minuti svoje adolescencije trči kao najbolji atletičar. Trči još brže i spretnije od aktualnog svjetskog prvaka, iako su joj prije osam minuta kopita jedva dosezala do zemlje.
Na početku devete minute života, zrela antilopa trči tako brzo da bi se moglo pomisliti da je već naučila letjeti. Nema vremena za razmišljanje o smislu života: to prepušta onima koji su možda dogurali i do devetog desetljeća. Upravo trči, pet metara iza majke. Nema vremena ni razmišljati o smrti: neka o njoj misle oni koji su zaboravili živjeti. Na kraju devete minute svog života, može reći da je provela cijeli svoj život trčeći.
VLADIMIR MARTINOVSKI (Skoplje, 1974), iz časopisa “Blesok”, 129, 12/2019
preveo Željko Belinić
čovjek-časopis 