ŽIVOT NAKON PJESME
Tvoja čežnja je ptica
sluđena u kavezu
a ti napokon
raspolažeš mrakom
koji su drugi hranili i čuvali
Zaboravimo istrošene pozive
mjesečinu i zrikavce
Pjesma zbog koje te više nema
također je zaboravljena
Prošetaj do obližnjeg potoka
napij se vode
skvasi vrat i umij lice
Ledenom se bistrinom
pripremi
za tužnooku budućnost
***
OTIŠAO SAM KADA ODEM
Ove misli su sve što imam
od života koji nije
Moje urote su neoborive
Ubij me ako moraš
Moje utvare su nezamislive
Spasi se ako možeš
Bez prestanka sanjam
glas Chan Marshall
(ko god da je ona)
u onom predvorju hotela
gdje se nikada nismo sreli
Pocijepana odjeća i planovi
razbucani po podovima soba
jedini su svjedoci samoće
koja nas zbližava
Dok sa pticama noći
odlazim da živim
dio mene
možeš naći u najcrnjoj tami
Moje su urote nepodnošljive
(ubij me jer moraš)
Moje utvare su nezamislive
(spasi se kad možeš)
Preostala čekanja
imaju okus vode koja protiče
ne govoreći ništa
Tvoje spoznaje ne vrijede
Ovo je presuda
Ovdje nade više nema
Ovo je ono posljednje
nakon čega ništa ne ostaje
***
DRVEĆE
Staro drveće pamti sve što smo mi uspjeli zaboraviti. Hvata misli
i u krošnjama ih uspavljuje. Kao da sluti odluke koje će do samog
kraja visiti oko vrata i nogu, da budu podsjetnik i postanu presuda.
Drveće ispred lako prima pogled što se slama, dopuštajući mi da
pripovijedam o onome što odvaja kožu od tijela i zaslužuje više od
oblaka koje poklanjam. Šuma razumije ali Vjetar ne oprašta.
***
DOĐI OVDJE I DIŠI
Tvoja je smrt nasukana
u mojim prsima
pa ipak
jedino što sam u stanju
je da razmišljam
o vinogradima
Svjetlost pada na grozdove
i kapi rose
klize
kao niz davnu dojku
obilježenu ožiljkom
koji sam volio
Bljesak takvog sjećanja
me razoružava
i oslobađa
od gluposti
koju sam u stanju napraviti
Nismo stigli toliko toga
zapisanog
u tvom srcu
Sada pripadaš zemlji
koju je natapao naš znoj
i ništa osim poraza
nije izvjesno
Ponekad se usudim
spustiti gard
i dozvolim ti
da nedostaješ
poput mora i slatke vode
MEHMED BEGIĆ (1977, Čapljina; sada na otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska Republika), bibliografija:
L’ Amore Al primo Binocolo, s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem i Veselinom Gatalom (L’Obliquo, Brescia, 2000)
Tri puta trideset i tri jednako, s Nedimom Ćišićem i Markom Tomašem (Alternativni Institut, Mostar, 2000)
Film, s Lukaszem Szopom (Alternativni Institut, Mostar, 2001)
Čekajući mesara (Alternativni Institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skoplje, 2012)
Ponoćni razgovori, s Markom Tomašem (Vijeće mladih grada Mostara, 2013)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
Web: http://madvibratingsand.com/
__________________________________________
(…) U ovaj izbor uključene su zbirke „Čekajući Mesara“, već spominjane „Pjesme iz sobe“, „Savršeni metak u stomak“, zatim „Sitni sati u Managvi“, i „Opasan čovjek“. Izboru su pridruženi i neki do sada neobjavljeni tekstovi okupljeni u završnom poglavlju s naslovom „Nesvrstane pjesme“. Upravo njihova retrospektivnost, potreba da se podvuče crta ispod važnih životnih iskustava, nametnuo je taj naslov i za cijelu knjigu, šireći mu značenje, ukazujući na pjesnikovu izdvojenost i ničijost u estetskom i političkom smislu.
Dobre su one knjige kojima se vraćamo. Nije to nikakav teorijski sud, već mišljenje formirano nakon dugogodišnjeg čitanja. Begić piše knjige kojima će se njegovi čitaoci vraćati. Znam to pouzdano, jer sam jedan od njih. Dijelom je to zbog toga što je u magiju njegovih tekstova upisana muzička inspiracija. Vraćanje ovim pjesmama je kao kad se iznova slušaju dragi albumi.
U sjeni Begićevih stihova pojavljuje se neimenovana žena. Ona. Kad čitam njegove pjesme, uvijek je vidim kao onu čuvenu djevojku koja se pojavljuje na fotografiji s albuma “Songs from a Room“; sjedi u dnu sjenovite mediteranske sobe, nasmijana se nadnosi nad stolom ispred sebe, kao za starim pianom, s prstima na tipkovnici pisaće mašine.
John Cage tvrdi da je “teško slušati muziku koja nam je poznata; sjećanje čini da smo svjesni šta će se u pjesmi dogoditi sljedeće.” Ta predvidivost ne dopušta nam da se prepustimo i da istu kompoziciju doživimo kao prvi put. Ili da je uopće doživimo. “Nekada se to ipak dogodi,” kaže Cage, “i tada učestvujemo u čudesnom.”
Mislim da se upravo to čudesno događa s Begićevim kompozicijama.
Semezdin Mehmedinović
Sarajevo, oktobar 2019.
čovjek-časopis 