gromovima je noćas prekinuto jedno lijepo opće mjesto, rekao bi D.D. morala sam držati psa sklupčanog pod svojim krevetom on se bojao on je drhtao i cvilio a ja sam ga tješila: ma nije to ništa strašno, samo dolazi jesen sjeti se kako zna biti krasna (sjeti se vatrometa boja, često ga spominju učiteljice kad uče djecu kako opisivati svijet i prirodu) puna je plodova, topla, ljepljiva i slatka (obično se tu sugerira košarica) trčat ćemo ti i ja po lišću, već ga ima puno na zvijezdi, ali on cvili dalje i čini se da mi ne vjeruje pa dobro psu, sad reci: zašto si od svih živih duša u ovome stanu odabrao baš mene da te branim od gromova i tješim po pitanju jeseni?
***
NA KROVU
kuća ne bi trebala biti viša od višnjina stabla tako da se svatko može popeti na svoj krov sam ili uz pomoć ciganske lojtre
pa malo prohodati po njemu sjediti, zapaliti si i gledati kako između neba i zemlje lete mladenke, buketi cijela svadba, trubači i basisti promatrati kako se bude raznosači pošte, mljekari i novinari
i biti na krovu u tom svečanom času najvećeg vatrometa jer Campi Flegrei pokazuje znakove buđenja kad će vatra paklenog grotla pohrliti nebu u ceremoniji katastrofe kad će zemljani prstenovi pucati od vrućine u zagrljaju stratosfere
a mjesec će se pijan ceriti neronskim smijehom i ko svjedok žalosnog sakramenta bacat će pepelne konfete po zemlji po selu po gradu
po meni i mojemu krovu negdje u Vitebsku mila Belaruša moja
***
OVO JE VRIJEME REDOMATA
Dan je bio lijep i pjesme tople. Po pročeljima živo su titrale sjene. Zgrade su još čvrste i dobro stoje, civilizacija se drži. Iz podruma tek lagano bazdi trulež. Treba još puno čekati do sloma. Koliko će trajati? Moglo bi se ubrzati. Zapaliti. Recimo, učiteljski dom i banka za početak. Danas su mi rekli: vi ste fizička osoba. Da, jesam, fizička sam. Gelirani nokti s dijamantnim kuglicama mnogo su govorili o službenici gospodnjoj. Slova su primala udarce povinutim rožnatim kažiprstom. Ljepilo drži dijamante. Veza svinute kandže i dijamanta nikad nije krhka. Druga službenica prišla mi je s leđa, platformama od skaja propadala je u dno. Tanka petica i velik tlak. Tumačile su mi da moram uzeti novi broj pa na kat.
Od broja dvadeset i jedan svinula sam brodić. Ostavila sam ga na gondoli ponuda da prošuplje i njega pa da potone.
NATAŠA HRUPEC (Koprivnica, 1969.) – Kroatistiku i južnoslavenske filologije završila sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radim u Koprivnici u srednjoj školi, a živim u Zagrebu. Ili još točnije, živim onda kad pišem. Izdala sam zbirku kratkih priča „Baršunasta truba” i zbirku pjesama u prozi „Sve je rečeno”.
Kažu da se čovek odmori kad umre. Koliko li sam samo puta to čula! Ne znam, tek sam došla na ovu stranu. Zapravo, danas ću. Lepo su me obukli. Imam onu svečanu zelenu košulju sa širokom, heklanom kragnom. To mi je još pokojna tetka donela iz Pariza. Nijednom je nisam nosila. I pantalone su lepe. Jedino mi nije jasno što su mi obuli cipele s potpeticom. Nije Milica nikad hodala na štiklama, pa ne mora ni na onom svetu! Ovo su damske štikle! Ma beži! Ne vidim lepo, al’ stavili su mi dole i ćebence, neku kutijicu, verovatno s nakitom, prsluk, pa maramicu u džep… E, eno ih i Borosane! To se Anči sigurno setila, da ima majka da se preobuje. Pile moje pametno! Pa ne ide da imam žuljeve tamo, stvarno! Vala, svega imam! Koliko li su se istrošili?! Samo nam je još ovo trebalo! Znam da pogrebno pokriva deo troškova, al’ opet… Još će sad da dođe i kurta i murta, da se najede ko stoka. A ti, Janko, plaćaj! Ko te pita je l’ imaš! Ne znam samo od čega… Uf, zna li taj čovek uopšte gde smo pare sklonili?! Šta ću, od same sam sebe krila, a ne od njega. Mora u kući da bude za crne dane. Čuju se već ljudi. Ne mogu lepo da vidim. Reklo bi se da nisam jedina danas. Da, ipak ovi nisu kod mene. Kapela pored. Neki mlad momak. Mnogo sveta. A cveća tek!!! E, bože, bože! Ništa strašnije nego roditelj kad sahrani dete. Eto šta ti je život, jebem ga u dupe! Danas jesi, sutra nisi. A ja jadna… Ko da sam se na boga kamenjem gađala. Radi, trči, rađaj, školuj decu, prinesi, donesi… I ništa mi to nije bilo teško, nego sudbina kad usere – a ona usere! Ne znam kako će Janko i Ana s Milanom. Duša mi se cepa. Dobra moja Ana, ceo život oko brata. Sad kad treba da izlazi i da se druži… A ono… Sve će mi na nju mučenu pasti. Ko će ako ne ona? Nema ko. Šta će majka, nisam htela! Nek je Janko zdrav, pa nek ide na teren dok može. Vajda je od svakog dinara. Ana će sledeće da maturira, možda i posao nađe pa da ima svoj dinar. Ako sam nešto uradila, a to mi je porodica. Dobri su svo troje. Samo… Milanče moj… Bojim se da se mnogo potresao. Za njega mi je ipak najgore. Molila sam da me bog poživi i to malo njegovih godinica budem tu, al’ ne ide… Kad se samo setim kako je Ana bila slatka kad je progovorila, pa ponavljala da joj bata ima automobilizam, umesto autizam. Vidi, Ljilja pekarka! Znači, uskoro će kod mene! Vidiš ti to! Ljilja! E, pa stvarno neki ljudi znaju za red. E, duša moja, uvek mi je za Milana odvajala rešije pogačice. E, Ljiljka, Ljiljka… Čuvaj zdravlje dok ga imaš, ženo, šta da ti kažem… Jaoj, ne, nemoj da plačeš. E moja ti. Sve znam. Ajde… Isplači se, olakšaj se, valja nekad i plakati, u stvari. Da, da, sestro moja, svi ćemo ovde. Znam, znam… Vrištala bih i ja. Pusta sudbina, moja Ljiljka. Okuplja se narod. Eno ga i profesor Pera, pa Jovanovići, Štulcovi, Mira Petrić, Jovanka. Au, što je Jovanka propala! Šta će, jadnica! Majku i brata sahranila u tri meseca… Hoću, hoću, pozdraviću ih, ništa ti, sele, ne brini. Milana mi obiđi ponekad. A vidi one Košutiće! E, vala mi niste trebali, jeb’o vas vaš red! Nemoj posle u restoran da idu, samo će trošak da prave. Da su neki ljudi, pa da pomognu malo… Košta sve. Znam. Pa ne može ispod hiljadu evra kako okreneš. Oni došli, pa i decu poveli. Aman, otkud se deca vode na groblje?! Nikad ih nisam volela, nego se Janko tako s celim komšilukom druži. Nije Mica imala vremena da ispija kafe s njima. A i vala su na note, gospoda, sigurno ne prde jedni pred drugima, a takvima ne treba verovati. Ma, ajde. Ne mogu glupostima da se zamaram. Au, šta je naroda! Nema ko nije došao Micu da isprati! Pa, stvarno! Svaka im čast! Doduše, lep je dan, al’ nezgodno vreme. Ovi što rade su morali s posla da izađu. Koliko cveća!!! Idi, bre, troše se ljudi po ovoj skupoći… Plaču, a vala bi i kamen zaplakao! Šta je Mica preturila preko vrata! Sad će i ovi moji sigurno. E, vala, to ne znam kako ću da izdržim!
SRĐAN MILJEVIĆ rođen je u Beogradu 1985. godine. Diplomirao na katedri za opštu književnost i teoriju književnosti u Beogradu, te stekao zvanje master menadžera u kulturi na Unesco katedri Univerziteta umetnosti u Beogradu. Priče su mu nagrađivane i objavljene na regionalnim konkursima u Zagrebu, Nišu, Beogradu, Širokom Brijegu i Banja Luci. ”Svima nam je prvi put” je njegova prva zbirka priča.
– jedan je čovjek čitao novine i pročitao vijest da će umrijeti za tačno dva mjeseca, tri dana i četrnaest sati. čovjek je sklopio novine, otišao u poslastičarnicu, kupio tortu i pojeo je sasvim sam. zatim je svirao klavir tačno tri sata i dvadeset minuta. onda je legao u krevet i spavao sedamnaest sati. kada se probudio čovjek je hodao gradom jedanaest sati; nakon toga se vozio tramvajem devet sati. odjednom, čovjek nije znao kako da ispuni ostatak vremena. – umro je tačno dva dana, tri sata i sedamnaest minuta nakon što je na kiosku kupio novine.
__________________________________
NADIJA REBRONJA (Novi Pazar, 1982) je pjesnikinja. Objavila je knjige poezije ,,Ples morima” i ,,Flamenko utopija”; naučnu studiju ,,Derviš ili čovek, život i smrt”; knjige poezije na stranim jezicima ,,Alfa, Alef, Elif” (Španija), ,,Flamenco utopía” (Meksiko), ,,Börges’in Gözlerinden” (Turska).
Iz kreveta je posmatrala Danijelino prelijepo tijelo dok je ona pokušavala da pronađe djelove garderobe koju su sinoć, u strasti, strgle jedna sa druge. Kada god bi je ugledala, sa sjetom ali i nekom posebnom vrstom ljubavi, prisjećala se one noći kada su se upoznale i kada joj je Danijela postala prva klijentkinja. Prošlo je od tada nekoliko godina. I dalje, je redovno dolazila kod nje i uživa u njenim uslugama.
Pored bezbroj provedenih zajedničkih noći, našlo se i poneko jutro – kada je Danijelin muž bio na službenom putovanju ili van grada sa društvom. Danijela nije mogla da potisne pedantnu domaćicu u sebi. Voljela je da, prije vođenja ljubavi, nasloži odjeću kako se ne bi zgužvala. Ukoliko bi Teodora, iz požude, prevrnula svijeću ili prosula ulje na posteljinu vidno bi se uznemirila. Tada bi jedino Teodorini strastveni poljupci i zagrljaji mogli da je otrgnu od njene opsesije dovođenja svega u red, i vrate predigri. Danijela bi tada zaboravljala na sve okove i postajala ono što zaista i jeste – senzualna žena gladna pažnje, seksualno biće koje žudi za nježnošću, emotivna žena vrijedna poštovanja.
Teodora ju je oduvijek gledala sa divljenjem. Imala je sjajnu, njegovanu kosu koja je prekrivala njena nježna ramena. Često je u ramenima bila posebno napeta ali je polako učila da skida nepotrebni teret sa svojih pleća. Doduše, bile su potrebne godine da počne sebi da ugađa, a noći sa elitnom prostitutkom bile su jedan od užitaka koje je izuzetno voljela. Ramenima je umjela da sakrije vrat kada bi Teodora pokušala da je s nestrpljenjem poljubi baš na tom mjestu, znajući koliko joj je vrat osjetljiv i koliko jedan dodir, baš tu, zna da u njoj razbukti strasti. Obje su uživale kada bi Teodora usnama prelazila s ramena na leđa. Svaki mišić bi počeo da se ocrtava na Danijelinom tijelu, dodatno da se napreže kada bi Teodora stavila usne i onda jezikom išla pršljen po pršljen, dajući joj do znanja da uživa u njenom tijelu. Poljupci po Danijelinom božanskom tijelu bi postajali radnja koju Teodora nesvjesno ponavlja, baš kao mantru u meditaciji. Ništa manje nije uživala u njenim grudima. Pratila bi njeno disanje sinhronizujući dodire usnama sa pokretima Danijelinog grudnog koša. Voljela je da je rukama uhvati za struk i zatim krene da je ljubi preko stomaka, grudi, i opet dođe do vrata gdje bi se nadljudskim snagama zaustavila kako bi spiječila požudu koju je osjećala. Uzdržavala se kako joj ne bi ostavila ljubičasti otisak na koži1.
Jednom prilikom Teodora nije uspjela da obuzda strast koju je Danijela izazvala u njoj, nakon neviđanja od nekoliko mjeseci, te joj je ostavila mali „podsjetnik“ na zajedničke trenutke. Na svu sreću, Danijelin muž je tih dana bio, više nego inače, zanešen svojim problemima, te nije primijetio ešarpu, na vratu supruge, koja je skrivala noć provedenu sa kurvom.
Danijeline grudi su bile savršene. Dojenje djece nije ostavilo traga na njima. Njene bradavice su uvijek bile spremne za još pažnje i poljubaca, jasno dajući do znanja Teodori da li uspijeva u svojoj namjeri da ne razočara za plaćenu uslugu, za vrijeme provedeno u bježanju od stvarnosti, lošeg braka, društvenih normi i zahtjeva koji su iz dana u dan postajali sve veći, sve teži.
„Opet te je tukao, zar ne?“
Postavila je Teodora, za Danijelu, neugodno pitanje, nakon što je na njenom struku vidjela modricu koja je sigurno koji dan ranije bila jasan otisak snažne muške šake.
„Koliko me sjećanje služi dogovorile smo se da nećemo razgovarati o tome. Ni ja ne pitam ko su tvoje mušterije i kako ti je s njima.“ „Uostalom, znaš da je prostitucija moj izbor i da mogu da prekinem kada želim. Nasilje ne praktikujem i ne dozvoljavam.“ „Isto kao što je moj brak s njim moj izbor.“ „Da, izabrala si da budeš žena a ne vreća za izbacivanje frustracija neandertalcu koji smatra da mu društveni status i diploma intelektualca dozvoljavaju da radi šta hoće. Nastavi li ovim tempom nećeš više imati izbora. Čak ni mjesto gdje ćeš biti sahranjena neće biti tvoj izbor. Tvoj kovčeg će položiti u grob sa njegovim prezimenom i precima a onda će svi, kako i nalažu običaji, dolaziti da te oplakuju i nariču za tobom kao dobrom ženom, majkom, domaćicom… Čujem da su iz njegovih krajeva posebno poznate i priznate lelekače i tužbalice.“ „Mislim da dramiš previše. Imao je baš loš dan na poslu, djeca nemirna i bučna da poludiš. Još i ja našla da brišem prašinu sa TV komode dok je on gledao Ligu šampiona.“ „U pravu si. U pitanju su potpuno zaslužene batine.“ – Teodora uzdahnu i nastavi. „Loša si majka jer dozvoljavaš djeci da se igraju u kući i da uživaju u djetinjstvu. Loša domaćica jer, i pored svakodnevnog čišćenja, još uvijek ima prašine. I, naravno, od svega je najgore što si najočajnija u ulozi supruge kada staješ pred ekran kada se odlučuje o sudbini tiketa i da li će biti iz X u 1 ili iz X u 2. Strašno. Neka te je istukao, zaslužila si!“
U tom trenutku Teodora je shvatila da sada ona postaje nasilnica jer vrši mentalni pritisak nad Danijelom. Pokajala se zbog postupka i riješila da se potrudi da njena kritika bude mekša. Poželjela je da Danijela osjeti podršku koju je namjeravala da joj pruži, bezuspješno. Ustala je sa kreveta, prišla Danijeli i rukom nježno prešla preko modrice koja je u njoj izazivala bijes. Bilo je prekasno za iskupljenje, Danijela se u istom trenutku odmakla, otišla do torbe iz koje je izvadila cigarete i upaljač. Sjela je u fotelju, prekrstila noge, ogrnula se čaršavom i zapalila cigaretu. Teodora je zaustila da joj kaže kako ni cigareta a ni modrica ne idu uz nju, ali se zaustavila, i sebi je dosadila prigovaranjem.
„Ne sviđa mi se tvoj cinizam, znaš. Ti me ne razumiješ. Nemaš djecu pa imaš i izbor.“ – nastavila je Danijela razgovor nakon nekoliko povučenih dimova. „U redu, ja nemam djecu i ne razumijem. Poznata priča, kako mi bez djece nemamo pojma šta su obaveze. Reci mi onda kakav izbor ostavljaš tvojoj djeci kada žive pod istim krovom sa nasilnikom?“ – Teodora nije mogla da se zaustavi jer su je tragovi nasilja koje je odavno počela da primjećuje na Danijeli u poslednje vrijeme previše žuljali, a i bila je osjetljiva apropo teme djece. „Makar imaju krov nad glavom, i budućnost!“ – odgovorila je Danijela bez oklijevanja. „O kakvoj budućnosti govoriš? Koliko tebe košta njihova budućnost? Misliš li da će biti zadovoljni skupim igračkama, školovanjem u inostranstvu, zimovanjima na Kopaoniku i ljetovanjima u Grčkoj ili gdje već, kada shvate da je njihova majka sve to platila svojim životom? Da li si razmišljala o njihovoj budućnosti, i kakva će biti, ako i sami odluče da je nasilje jedini način rješavanja problema?“ „Molim te, nemoj da me mučiš. Mislila sam da me makar ti razumiješ. Nemam gdje da se vratim. Šta će reći moji roditelji, prijatelji, poznanici, komšije?“ „Mislim da će ti svi donijeti veliki buket na grob ako se vijenci ne budu prilagali. A sigurno će i poslednje stranice u Pobjedi2 biti pune tvojih fotografija na kojima si nasmijana i lijepa – žena, majka, ćerka, snaha, sestra, jetrva, zaova…“ – govorila je Teodora dok se vraćala na krevet. „Nisi duhovita! Opet ti ponavljam, ne sviđa mi se tvoj cinizam!“ – bezuspješno je Danijela pokušavala da završi raspravu u koju su se bile uplele. „Ne nastojim da budem duhovita, želim samo da ti, kao prijateljica, skrenem pažnju šta sve može da se dogodi ako nastaviš da trpiš njegove batine. Ovo nije prvi put da vidim modrice na tvom tijelu, i ne nastaju iz strasti već iz nasilja. Ta modrica na tvom divnom tijelu, i ti to dobro znaš, je njegov dokaz vlasništva nad tobom. Njegovo stavljanje do znanja da je on gospodar tvoje sudbine i da se ne pitaš sa svojim životom. Ti zaslužuješ i možeš mnogo više od ovoga što imaš s njim.“ „Nismo prijateljice. Priroda našeg odnosa je potpuno drugačija. A kada si već pomenula strast…“ – odgovorila je Danijela, tražeći skupocjeni sat koji je skinula sa ruke prethodne večeri.
Pogledala je na sat, koji je našla na podu, i vidjela da još nije vrijeme da pokupi djecu koja su vikendom, uglavnom, bila kod njenih roditelja.
„Imamo još vremena da obje uživamo u našem pravom odnosu. Znam da si posebno inspirisana noću, ali, koliko se sjećam, ni jutra sa tobom nisu za bacanje.“
Ustala je iz fotelje, skinula čaršav kojim se ogrnula i legla na krevet. Uspjela je da pomjeri garderobu koju je do tada već bila sakupila i nasložila, izbjegavajući Teodorine poglede. Na njoj je bio veš koji je obukla,misleći da je noć bila dovoljna. Vratila se u krevet u kom je ležala Teodora. Počela je da je ljubi i kao mače traži od nje pažnju i nježnost. Znala je dobro da Teodora nije imuna na njenu pojavu. Nije sjela pored nje već na drugi kraj kreveta. Koketirala je i zavodnički prizivala Teodoru dodirujući vrat pramenom svoje prekrasne kose. Prekrstivši noge jednu preko druge, kao što je to uradila nebrojeno puta do tada i uvijek sa istom namjerom, pomutila je Teodori um. Odlično je znala da su njene noge i koljena mamac za strastvenu ženu kakva je Teodora.
I tog jutra Danijela je dobila ono šta je željela i za šta je dobro platila.
***
Danijela je odavno napustila sobu zadovoljna Teodrinom uslugom, a Teodora je i dalje razmišljala o njoj. Koliko god da je pokušavala zanemariti modrice sa kojima je njena klijentkinja sve češće dolazila, nije mogla da se otrgne mislima koje su joj prolazile kroz glavu. Znala je da je Danijela u pravu. One nisu prijateljice već mušterija i prostitutka.
Ipak, nije mogla da umiri osjećaj bespomoćnosti kada bi shvatila da je njena prva klijentkinja samo jedna u nizu žena koje čine nimalo lijepu statistiku u Crnoj Gori. Odavno je počela da prema Danijeli gaji emocije koje nisu razbuktavali novci koje je dobijala za usluge. Sa njom je dijelila to što su obje žene žrtve sistema u kojem penis daje nepisanu moć onome ko ga ima. Solidarnost, samilost, sažaljenje… Sva ta osjećanja probudila bi se u Teodori kada bi Danijela zakoračila u njenu sobu.
Strahovala je da se Danijela jednog dana ne nađe u naslovima koje je moguće svakodnevno pročitati u zemlji u kojoj je još na snazi vladavina patrijarhata iako se svim silama teži savremenoj demokratiji i ulasku među razvijene zemlje. Na istim naslovnim stranama sa kojih političari poručuju da je Crna Gora lider u regionu, bez obzira o kojoj se temi radi i u odnosu na koje poražavajuće brojke je zemlja najbolja.
Danijela je bila živa svjedokinja onoga o čemu je Teodora čitala. Bila je informacija, od krvi i mesa, koja se pojavljivala u medijima. Danijela je bila svaka druga žena u Crnoj Gori koja je žrtva nekog vida nasilja: ekonomskog, fizičkog ili seksualnog. Po modricama je spadala u grupu žena koje su trpjele fizičko nasilje ali je iz njenih riječi, na kojima je Danijela bila škrta, mogla da nasluti da joj je muž svakodnevno servirao koktel. Ono malo vremena koje su provodile skupa, tih nekoliko sati u razmjenjivanju strasti, bilo je dovoljno da Teodora shvati da je Danijelu suprug omalovažavao, nipodaštavao, vrijeđao, emotivno uništavao… Naslućivala je da Danijela ne pripada statistici koja govori da je broj registrovanih slučajeva nasilja nad ženama u stalnom porastu. Pripadala je onoj grupi što trpi udarce i stoički podnosi sudbinu koja joj je, izgleda, pripala rođenjem. Sudeći po učestalim modricama, Danijela nije mogla da se otrgne tom fatalističkom pogledu na život. Iako je bila izuzetno inteligentna, nije shvatala i prihvatala, da nije sudbina ta koja kroji njen život, već njen muž nasilnik. Vremenom je, izgleda, postala imuna na njegove udarce. Teodora je jasno mogla da prepozna znakove Štokholmskog sindroma3 kod Danijele.
Statistici o kojoj crnogorski mediji bruje iz crne hronike, kako bi bili što konkurentniji na tržištu, pridružila se i Teodora. Našla se u situaciji da bude svaka treća osoba koja nije spremna da prijavi nasilje. Na neki način postala je saučesnica u nasilju koje je bilo svakodnevica u porodičnom životu njene mušterije. Kao što joj je Danijela već napomenula njih dvije nisu prijateljice i nema razloga da joj se miješa u život. Šta je mogla da učini? Da jednog dana pokuca na vrata Danijelinog porodičnog doma i kaže njenom suprugu kako je na njenom tijelu primijetila modrice i zamoli ga da to više ne čini? Da pozove Danijeline roditelje i porodicu? Da njima kaže da, dok je vodila ljubav sa Danijelom, je primijetila da je muž često tresne kada to, po njegovim mjerilima i zasluži? Ili da prijavi službi za socijalni rad da djeca žive u kući sa nasilnikom a ona to zna iz pouzdanih izvora – iz postelje za koju joj Danijela plaća da bude u njoj? Da ga prijavi policiji koja će pokušati da ih pomiri i koja, pri tom, neće učiniti ništa da zaštiti žrtvu iako postoje mehanizmi koji bi spriječili dalje nasilje? Ne, ništa od toga nije dolazilo u obzir…
Mislima se vratila u doba srednje škole. Čak i samo razmišljajući o tom počela je da osjeća nelagodu zbog situacije u kojoj se našla vraćajući se iz poslepodnevne smjene. Iza kafića gdje su se okupljali gimnazijalci vidjela je mladića i djevojku koji su se žučno raspravljali. Nije nikada bila od onih koji zabadaju nos u tuđe živote ali nije mogla da prenebregne činjenicu da je momak vikao na djevojku i da se spremao da je udari o zid o koji ju je bio pribio.
„Treba li Vam pomoć?“
Pitala je Tedora pokušajući da visinom glasa ne oda strah koji je u njoj gorio zbog činjenice da bi mladić mogao, jednim pokretom, izbrisati je iz scene kojoj je prisustvovala.
„Ne treba.“ – odgovorio je nasilnik. „Nisam pitala tebe. Treba li Vam pomoć? Da li da pozovem policiju?“ – nastavila je prkosno. „Ne treba, hvala. Mislim da mogu ovo da riješim.“ – odgovorila je djevojka, dok je nasilnik sklanjao ruke sa nje. Valjda zbog straha što može biti prijavljen mladić je obuzdao svoj bijes. Ili je jednostavno, kao i većina nasilnika, shvatio da je njegova žrtva upravo postala dio grupe a on je ostao sam. Vratio se u kafić a djevojka je zamakla u drugu ulicu.
Žensku solidarnost i poriv da pomogne u nevolji nije mogla da primijeni i na Danijelu. Ona to nije dozvoljavala, ali ni okolnosti u kojima su se nalazile. Ili je to bilo samo opravdanje za nečinjenje?
Koliko smo proklete samim rođenjem na ovom tlu. Koliko nam je patnje već zadato samim tim što nemamo polni organ zbog kog bi se pucalo i slavilo danima. Govorimo da živimo u zemlji čojstva i junaštva a ne želimo da vidimo istinu – da živimo u zemlji velike nepravde prema polovini stanovništva. Niko srećan kada se rodimo: ni đedovi, ni očevi, ni muževi, ni braća… Ali, ni majke i babe. Ne žele ćerke i unuke. Neke zbog toga što im je milije muško dijete a neke zbog ljubavi prema ženskom čeljadetu – da ne bi u životu patile poput njih. I tako se uvijek okreće i pokreće začarani krug neželjenih. A ipak svi presrećni što imaju žensku djecu kada ostare jer znaju da će imati ko da ih prevrće i obrće. Muškarci nikada zahvalni za besplatnu radnu snagu koju imaju cijelog života. Nikada da upute makar lijepu riječ za sve spremljene ručkove, dočekane goste, opeglane košulje, oprane prnje, namirenu djecu… Moderni robovlasnici koji misle da im potvrda o braku daje za pravo da mogu da omalovažaju, izrabljuju, ucjenjuju, zlostavljaju… Junaci kakve majke rađale nisu i koji misle da im žene i ćerke pripadaju samo zbog toga što nose njihova prezimena… – vodila je Teodora žučni monolog.
Nastavljala je u sebi da gaji gnušanje prema svim muškarcima koji dijele iste životne vrijednosti sa Danijelinim mužem. Koliko god da joj je bilo teško što je pripadala slabijem polu bila je neizmjerno zahvalna što je žena. Bila je zahvalna što je lezbejka…
_________________________________
KRISTINA ĆETKOVIĆ rođena je u Baru, 1981. godine. U rodnom gradu je završila osnovnu i srednju školu. Nakon toga upisuje i diplomira na Višoj fizioterapeutskoj školi, koja kasnije prerasta u Fakultet primijenjene fizioterapije, gdje je položila sve ispite sa osnovnih studija. Zbog želje da doprinese zajednici u izgradnji boljeg i pravednijeg društva upisala je Univerzitetski kurs „Liderstvo i razvojni rad sa mladima”, koji je u Crnoj Gori sprovodio PRONI (Project Of Northern Ireland) ispred Jončoping univerziteta iz Švedske. Nakon završenog kursa počinje da volontira, a zatim i radi u Forumu MNE (Forum Mladi i neformalna edukacija) koji u Crnoj Gori sprovodi programe namijenjene mladima. Kao omladinska radnica vodila je projekte i aktivnosti namijenjene mladima u omladinskim klubovima u Baru i Ulcinju. Omladinski rad napušta zbog studentskih obaveza na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta Crne Gore. Specijalističke studije je završila na smjeru novinarstvo, a trenutno je na master studijama – Odnosi s javnošću. Novinarstvom je počela da se bavi, prvo pišući za prvi studentski portal u Crnoj Gori „Tragom”, a kasnije i uređujući rubriku „Univerziteti”. Kao novinarka radila je na portalu Analitika. Pisala je i za VICE Srbija i crnogorsko izdanje LGBT magazina „Optimist”. Trenutno je freelance novinarka i redovna kolumnistkinja Vjesnika Slobode. Kristina je bila i članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Članica je Glavnog odbora Sindikata medija Crne Gore. Autorka je prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Kristina je od 2016. godine zaposlena na medijskim projektima NVO 35mm a trenutno obavlja funkciju programske direktorice.
Traži se u drugima, opiši mjesta u kojima nisi bio! Ono o čemu ne znaš je ono o čemu trebaš pisati! Onima koje ne poznaješ, njima posveti knjigu! Svakodnevicu, ismijavaj svaki božiji dan! Izbjegavaj klišeje jer i sam si klišej! Bježi od normalnog (iako je to, ovdje i sada, sasvim naopako)! Budućnost si zacrtaj i odmah je prekriži! Napiši nešto originalno, što je stoljećima prije napisano! Ne odustaj od potrage za onim što ne postoji! Traži se u drugima kako bi shvatio da nisi poput njih, ali da i nisi ko zna koliko drugačiji!
***
NEMA SE MJERE
Pojelo nas vrijeme, koliko to može pojesti. Mora da ima dobar metabolizam, inače bi težilo više od sto kila. Nije prestalo žvakati i sve želi probati – podsjeća me na jednog prijatelja. Neizbirljivo i lakomo, razmazano – curi mu iz usta i briše se čim god stigne. Pojest će nas sve i samo podrignuti, kao Gento poslije trideset ćevapa.
***
ŽIVOT U JAPANKAMA
Plaža plazi jezik moru. Obaveze su s lanca pušteni psi. Pijesak i užarena stopala. Knjiga se čita sama, ponovo i ponovo. Suncobran zasađen u pijesak ponosno prkosi vjetru. Pogled i beskraj, perspektiva i ti. Krotki sumrak i nabujala mjesečina. Gospodar si svoga mira, vlasnik sadašnjosti. Tihi ti vjetar prebire po kosi, kao nekad tvoja mama kada bi provjeravala nisi li pokupio uši.
JOVICA IVANOVSKI, rođen u Skoplju, 1961. godine, autor je četrnaest knjiga poezije i nekoliko izbora na makedonskom i engleskom jeziku. Njegove pjesme su prevođene i objavljivane na petnaesetak jezika. Još uvijek živi i radi u Skoplju.
preuzeto iz časopisa “Život”, 1-2/2019., temat “Gosti 57. Sarajevskih dana poezije”, s makedonskog preveo Zvonko Karanović
Živim u Belgiji od svoje treće godine. Moji roditelji su napustili Kosovo 1998. godine, u toku rata. Otac je bio radikalan čovjek, posebno kada se radilo o mom obrazovanju i nezavisnosti. Oko te dvije stvari se vrtio moj svijet. Ništa više nije bilo važno.
Iako su kod ostalih ljudi vladala podijeljena mišljenja o tome kako me odgajao, to njega nije zanimalo. Štaviše, mislim da je ispravno reći da ga je bolio đon za ono što su drugi albanski roditelji govorili o razvoju mog identiteta. A, iskreno, taj se identitet nije baš poklapao s tradicionalnom albanskom vizijom djevojke “koja bi trebala ostati kod kuće”.
Za njega bi najveća noćna mora bila da sam se eventualno udala prije svoje 25 godine (najranije) i da nisam završila studij. Moju diplomu je stalno nazivao kartom za slobodu, koju mnoge Albanke nemaju — kao neku vrstu ugovora u kom piše: “Ja sam individua sama za sebe i ne možete me iskorištavati. Ne trebate mi u životu.”
Kada sam imala otprilike 14 godina, prvi put sam razvila romantične osjećaje prema nekome. U mom slučaju, riječ je bila o jednom dečku. Budući da su mi roditelji uvijek dopuštali da otvoreno iznosim svoja razmišljanja i osjećanja, shvatila sam da je i to bilo nešto o čemu sam s njima mogla pričati. Tako sam im rekla da sam se ludo zaljubila.
U početku su bili šokirani, no saslušali su me (čitaj: mami je skočio pritisak jer sam bila premlada, a tata je pokušavao sagledati širu sliku). Ni jedno ni drugo nisu odobravali moju vezu zato što su smatrali da sam bila premlada i da nisam mogla balansirati školu i momka. Nakon što sam malo bolje promislila o svemu, uvidjela sam da su bili upravu, pa sam te iste sedmice raskinula s njim. Prolila sam koju suzu misleći da je mom životu došao kraj, ali na kraju sam ga preboljela.
Kasnije, dok sam sazrijevala, često smo razgovarali o vezama. Roditelji bi me s vremena na vrijeme i pitali da li mi se neko sviđao ili da li sam s nekim pričala. Na taj način su provjeravali šta se događa kod mene i stvorili sigurno okruženje u kom sam mogla govoriti o ovoj temi. Bilo im je draže da bez ustručavanja komuniciram o svom privatnom životu nego da pravim sve one “greške” koje pravi prosječni tinejdžeri i tinejdžerke.
S druge strane, vrlo jasno su mi dali do znanja da je uredu griješiti sve dok si iskren ili iskrena o tome i ukoliko naučiš lekciju. U našoj porodici nije bilo tabua. Imali smo liberalne poglede na ljubavne veze i sve četvero smo jedni s drugima dijelili vlastita mišljenja, iskustva i osjećaje. Doticali bismo se i gej odnosa, što je prilično neuobičajeno za jednu albansku porodicu.
Kako god, to ne znači da su uvijek imali ista mišljenja kao i ja. Oni su ipak bili albanski roditelji, no barem smo pričali o raznoraznim stvarima.
U želji da ne steknem dojam da je moj mlađi brat imao više sloboda ili prava (zbog toga što je bio dječak), roditelji ni njemu nisu dozvoljavali da gubi vrijeme zabavljajući se s drugim osobama sve dok nije dovoljno odrastao. Dakle, i u njegovom slučaju je na prvom mjestu bila škola, a slobodne aktivnosti na drugom.
Za razliku od brata — koji je bio prije svega sportski tip — ja sam bila pravi knjiški moljac. Svake sedmice bih odlazila u biblioteku, te sam nakon nekog vremena počela i pisati. U svojim tinejdžerskim godinama pisala sam ljubavne pjesme da bi mi s navršenih 18 na pamet pala sjajna ideja: odlučila sam objaviti svoju prvu knjigu poezije. O tome sam porazgovarala s tatom i rekao mi je da sama nađem izdavača.
Kada sam počela sumnjati u to što sam poduzimala, on me je ohrabrivao da istrajem jer nisam imala šta izgubiti. Spominjao mi je albanske autorice koje su morale pisati knjige i objavljivati ih pod imenima svojih muževa zato što je ženama bilo zabranjeno da se bave intelektualnim radom. Da to nisu činile, niko ne bi ni izdavao njihova djela.
“Pred tobom je sav luksuz ovog svijeta, niko te neće spriječiti u tom naumu”, poručio mi je. I niko me ni nije spriječio.
Da skratim priču, sa svojih 19 godina objavila sam kratku zbriku poezije, pri čemu sam troškove objavljivanja pokrila novcem koji sam zaradila za godinu dana, radeći u jednoj pekari svake subote ujutro.
“Sad možeš reći da si uspjela sama”, tata mi je s ponosom kazao.
Kako sam postajala starija, tako su se naše posjete rodbini na Kosovu — kod koje smo išli jednom godišnje — pretvarale u praznike provodadžisanja. Za one koji ne znaju na šta mislim, to su odmori tokom kojih tetke, strine, komšinice i rodice pokušavaju da vas “nabace” nekom neženji koji bi, prema njihovom mišljenju, bio savršen kandidat za vašeg supruga zbog raznih razloga.
Tek sam napunila 18 kada je sve to počelo. Mada je mama tu i tamo smjelo pokazivala zanimanje za neke od njih, tata nije davao ni pet para ni za kakve diplome, kuće ili novac koji je dotični posjedovao, stoga nije želio ni čuti šta je sve bilo u ponudi.
“Kad diplomira i kad osjeti da je spremna, naći će ona nekoga sama”, govorio bi on. “Nije na prodaju.”
Čak i kada bih izlazila s nekim, ponavljao bi mi da ne bi bio zadovoljan u slučaju da se s nekim uselim ili vjerim prije nego što završim studij.
“Možeš ti s njim pričati i izlaziti koliko god hoćeš, ali ja neću ovdje sjediti skrštenih ruku i gledati kako sebi upropaštavaš život preuzimajući ulogu domaćice”, naglašavao bi kada god bismo razgovarali o tim stvarima. “Kad diplomiraš, radi šta god hoćeš.”
Uz dužno poštovanje prema osobama koje odluče napustiti školu da bi ostale kući, on nije želio da prenaglim i odustanem od školovanja samo kako bih bila s nekim frajerom. Takav način života me ne bi usrećio niti bi veza poput te preživjela. Tata je to vrlo dobro znao.
Jednom mu je toliko bilo muka od svih tih silnih pokušaja uvezivanja da je jednoj starijoj dami iz našeg susjedstva, koja se trudila da me upozna sa svojim unukom, rekao da u Belgiji ponekad i nađem nekog dečka — samo da je ušutka.
Njemu je to bilo urnebesno, naročito njen izraz lica. Ja sam pak isticala da će početi kružiti glasine o mom nepostojećem ludovanju u Belgiji.
“Ne zanima me šta ljudi pričaju o tebi”, govorio bi mi svaki put kada bih brinula o mišljenju drugih. “Ja sam te odgojio i gledam te svaki dan. Znam te bolje nego bilo ko. Ako ti je već stalo do toga šta se priča, onda bi ti bolje bilo da se zaključaš u kuću i digneš ruke od života.”
Na prvoj godini studija izabrana sam za predsjednicu vijeća studenata. U retrospektivi, nisam bila ni svjesna odgovornosti koju sam preuzela, no željela sam biti neko i nešto na svom fakultetu.
Da budem krajnje iskrena, osjećala sam se prejako kada sam samu sebe nazivala predsjednicom, prvenstveno zbog toga što dolazim iz doseljeničke porodice. Budući da mi je raspored bio pretrpan predavanjima i sastancima, vremenom mi je postalo teško vozariti svaki dan te smo tata i ja odlučili da pogledamo studentske domove, jer bi mi bilo praktičnije živjeti tamo.
Neki tatini prijatelji Albanci smatrali su ga ludim zato što mi je dao toliko slobode. Pojedini su čak tvrdili da nisam ni bila predsjednica studentskog vijeća, da sam lagala samo da bih mogla izlaziti i lumpovati cijelu noć. Govorili bi mu da nisu shvatali kako može biti toliko naivan i toliko mi vjerovati.
Ni to što su mom predsjedničkom angažmanu lokalne novine posvetile čitavu jednu stranicu — objavivši članak i jednu veliku sliku mene — niti moji drugi uspjesi nisu ih mogli uvjeriti da sam korisno provodila svoje slobodno vrijeme, koje nije imalo nikakve veze s momcima, drogom ili alkoholom. Iako su mu neki od tih njegovih prijatelja predlagali da mi nekad upadne u dom bez najave (ne bi li me uhvatio u nečemu “zločestom”), on ih nikada nije poslušao. Imao je povjerenja u mene i bio je siguran da sam dovoljno pametna da znam šta radim.
Tokom godina smo razvili odnos izgrađen na međusobnom pouzdanju, stoga je znao da bih mu rekla da sam radila bilo šta “loše”. Kada je želio da mi dođe u goste, zbog toga što mu se pio čaj iz mojih polovnih porculanskih šoljica, prvo bi me nazvao da provjeri da li sam kod kuće.
Jedne prilike, Henk Fandale (Vandaele), jedan od mojih najdražih profesora, pozvao me da kao izbjeglica iz rata na Kosovu govorim na protestu protiv nečovječne politike usmjerene protiv izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana. Mediji su prenijeli moj govor, a moji roditelji su sutradan pogledali snimak na Fejsbuku. I opet je mojoj mami, koja se trudila da odgoji “pristojnu” Albanku, pritisak skočio. Mom tati je s druge strane bilo vrlo zabavno gledati me kako govorim protiv državnog sekretara za migracije. Njegova reakcija bila je u potpunosti suprotna od mamine.
Poslao mi je poruku koja je glasila, citiram: “Haha, bravo, kopje e jemja je!”, što znači: “Haha, bravo, na mene si!” Tom porukom je aludirao na činjenicu da je u svojoj mladosti bio aktivist koji je djelovao protiv Miloševićevog režima. Još nešto što je utjecalo i na mene i na moju okolinu bilo je to što sam se izuzetno aktivno počela izjašnjavati kao feministica, za što bi mnogi ljudi mogli pomisliti da “ne priliči jednoj mladoj djevojci”.
Tata je naprosto obožavao to što sam za sebe govorila da sam feministica jer je bio uvjeren da će me to očeličiti i da ću zato manje mariti o onome što mi ljudi pričaju iza leđa. Tako sam pospješila svoj razvoj u pogledu feminizma, i dok su moje feminističke sklonosti rasle, postajala sam obazrivija na svireposti koje stvaramo dehumanizirajući izbjeglica.
Ubrzo sam se uključila u kampanje razvijanja svijesti o odnosu naše vlade prema izbjeglicama, dobila sam priliku da svoju priču ispričam nekoliko puta pred različitom publikom, te mi je omogućeno da pišem kolumne za jednog od mojih najvećih heroja, Bljerija Lešija (Bleri Lleshi). Kada se osvrnem na taj period, bila je to najbolja godina u mom životu. Sve je bilo savršeno.
Međutim, tati je te iste godine dijagnosticiran rak u posljednjem stadiju dok sam ja bila na odmoru. Pošto sam se vratila kući s Kosova — gdje sam pet sedmica provela na bazenu — i kada mi je konačno rekao, čitav svijet mi se srušio. Osoba koja me je podržavala u svemu neće izdržati ni godinu dana, ukoliko je vjerovati doktorima. Hemoterapija mu je mogla produžiti život za koji mjesec, ali ne bi mu bilo ništa lakše.
Odlučila sam da studij i sve ostale aktivnosti ostavim po strani i ostanem kod kuće zbog toga što sam svaki trenutak koji mu je preostao željela provesti s njim. Ipak, njemu je to smetalo. Štaviše, on mi je to i zabranio. “Nisam te odgajao da budeš zabušantica”, kazao mi je. “Uništit ćeš svoju budućnost, a znaš da možeš mnogo više!”
Kao što sam već i spomenula, bio je iznimno radikalan, tako da sam nastavila pohađati nastavu i baviti se aktivnostima kojima sam se inače bavila. Čak sam prihvatila i neke druge angažmane jer mi je govorio da iskoristim svaku priliku na koju naiđem.
Mada su drugi ljudi očekivali od mene da provodim više vremena kod kuće i pomažem mami u kućanskim poslovima, tata se zarekao da se to neće dogoditi. “Platit ću medicinsku sestru, ako bude potrebe za tim”, napominjao je. “Moja kćerka neće odustati od svog školovanja zbog ovoga. Nisam zato dogurao do ovdje. Na kraju krajeva, nisam toliko ni bolestan. Dobro sam.”
Nije bio dobro. S obzirom na to da je neko uvijek morao dolaziti i pomagati mojoj mami koja je već deset godina imala zdravstvenih problema, brat je odlučio da pauzira godinu dana. Tata je shvatao da mom bratu, kao muškom djetetu, nije trebalo osnaživanje, budući da se u albanskom društvu na muškarce češće gleda kao na individue.
Što se mene kao ženskog djeteta tiče, želio se pobrinuti za to da u svojim rukama imam kartu za budućnost jer se naše žene i dalje nalaze u ugroženom položaju u društvu. Četiri dana uoči njegove smrti, rekao mi je da se ne osvrćem iza sebe i da nikada ne odustajem. “Ako misliš da nešto možeš, pokušaj”, poručio mi je. “Nikada se nemoj obazirati kad ljudi kažu da nešto ne možeš napraviti.”
Pored toga, zamolio me da ne otkažem svoj seminar vezan za moju inspirativnu priču izbjeglice koji sam trebala održati u Gentu četiri dana kasnije. “Šta bude, bit će”, bile su njegove riječi. “Rekla si im da ćeš doći i ja hoću da to učiniš.”
Preminuo je dok sam bila u Gentu i izlagala o svemu onome što je ikada morao žrtvovati u izbjeglištvu kako bi svojoj djeci pružio svijetlu budućnost. Željela sam da te večeri on bude inspiracija.
Kada sam bila tinejdžerka, a i u ranoj odrasloj dobi, tatu su drugi nerijetko osuđivali zbog načina na koji me je davao odriješene ruke. Nije me odgajao da postanem albanska mlada, već pojedinka koja je razvila sve svoje kapacitete i odabrala svoj put u karijeri u skladu s onim što zaista voli.
Ljudi su bili zabrinuti da će, ukoliko tako nastavi, izgubiti kontrolu nada mnom. No, njegova namjera nikada nije ni bila da me kontrolira, niti da se svakom svidi.
Ono što je najviše želio za mene je bilo to da ni u kom trenutku ne moram brinuti o vlastitoj budućnosti ili raditi nekoliko poslova samo da bih imala šta jesti. Svaki put kada bi se jedna od mladih Albanki koje smo poznavali rano udala i potom napustila školovanje, njegovo srce bi se slomilo. Za tako velike greške koje bi te djevojke činile okrivljavao je njihove očeve.
“Naše djevojke bi trebale biti emancipirane”, govorio bi. “One žive u glavnom gradu Europe. Šteta je slušati jednog muškarca i tražiti njegovo odobrenje za svaki korak koji želiš napraviti.”
Zbog toga što je moj otac bio feminist postala sam ona osoba koja sam danas. Najvažnija činjenica je ta da ga mišljenja drugih o nama ni najmanje nisu doticala. Jednostavno ga nije zanimalo ništa osim moje dobrobiti i mog uspjeha.
Moram priznati da je bio jako strog, uprkos tome što je bio upravu. I nemojte ni pomišljati na to da se nismo svađali. Naprotiv, dobro smo se mi prepucavali! Kako god, uvijek se i ustrajno zalagao za moju slobodu i za svoja moralna načela — upravo tim redoslijedom.
Kada god bi me uhvatio u laži, a to se u mojoj adolescentskoj fazi događalo mnogo češće nego što bih se usudila ikome priznati, objasnio bi mi zašto je laganje štetno za oboje. Rastumačio mi je uzroke svojih briga i želja koje su se ticale moje budućnosti.
Razgovarao je sa mnom, ulagao je vrijeme u naše razgovore, i, što je najvažnije, slušao bi me. Ako bih ja imala bolje argumente, on bi bio spreman da promijeni stav o određenoj temi. Pobijeđivalo je samo ono koje bi ponudilo kvalitetnije argumente, bez izuzetaka. Svaka rasprava, bez obzira na naša neslaganja, bila bi okončana zagrljajem, te bi mi on onda rekao da je ponosan na mene.
Zahvaljujući tome što me je stalno stavljao na prvo mjesto i što je stalno pričao sa mnom o posljedicama mojih izbora (čak i u našim razgovorima o vezama, koji su mogli biti neugodni zato što sam njegova kćerka), uvidjela sam da mu je naprosto bilo stalo do mene i da mi je želio samo najbolje. Shvatila sam da sam sretnica jer sam u svom životu imala izvrsnog mentora čiji cilj nije bio da muškarcu da suprugu nego da svijetu podari građanku.
Kada sam izabrana za najmlađu članicu gradskog vijeća iz reda Stranke zelenih, sve svoje uspjehe posvetila sam svom ocu, koji više nije s nama. Posvetila sam ih osobi zbog koje sam danas to što jesam.
Još uvijek razmišljam o tome kako je moj otac razumio koliko je bilo značajno osnažiti me i obrazovati, ali i naučiti me da je moj glas važan. Naučio me da ne dozvoljavam i da ne prihvatam propisane (rodne) uloge za koje društvo smatra da mi odgovaraju ukoliko su na bilo koji način opasne za moje vlastite kapacitete, budućnost i slobodu. Naučio me kako da s poštovanjem, no ipak bez ikakvog srama, kažem “ne” onda kada se ne slažem s nečim.
Povrh svega, stalno me učio kako da budem individua sama za sebe, kako da živim svoj život pa čak i onda kada njega više ne bude bilo. On je definirao i proniknuo u istinsko očinstvo. A na kraju… Na kraju me samo pustio kada je vidio da ću, iako će mi zauvijek nedostajati, biti sasvim u redu. Njegova curica će biti dobro.
____________________________________________
DENIZA MIFTARI je 24-godišnja socijalna radnica s Kosova koja trenutno živi u Belgiji. Završila je studij migracija i interkulturalnih odnosa, te je poznata kao vrlo aktivna članica belgijskog društva. Njena porodica je napustila Kosovo u toku rata, kada je Deniza imala tri godine. Budući da je postala svjesna svoje ugroženosti kao žene odrasle u imigrantskoj porodici, počela se izjašnjavati kao feministica i borkinja za ljudska prava. S navršenih 19 godina objavila je prvu zbirku poezije pod naslovom “Trijezne glave”, a u 23. izabrana je za najmlađu zastupnicu u gradskom vijeću Ruselarea kao članica Stranke zelenih. Prva je osoba imigrantskog porijekla koja je ikada izabrana na političku funkciju u svojem gradu.
Nekim sam danima tražio tekst U dvorištu, na pijaci, na keju U maloj bakalnici, na mostu Ispod mosta Pročitao da je umrla najusamljenija ptica na svetu Pomislio: Čemu gradacija usamljenosti? Bela ptičurina žute glave Udvarala se izlivenoj golubici Pred komadom glatkog betona Šepurila se i pevala. Na balkonu golubovi su svili gnezdo Prethodno raščerupali biljku Od saksije napravili dom Sneli jaje koje čuvaju na smenu. Nebo je danas bilo perlin plavo Kao u Parizu U kojem nikada nisam bio U Pazinu, u Pazaru nebo je možda iste boje Plavo i srebrno Bez ijedne ptice koja izvodi Salto mortale.
BOJAN KRIVOKAPIĆ (1985, Bačka Topola; Novi Sad), iz zbirke pjesama “Gnezdo dečaka”, Treći trg, 10/2019.
na slici: autor na gostovanju u klubu “Džep” u Banjaluci
Davit je podigao glavu i ponovo pogledao u liječnika, u njegove usne. Pogledao je u njegov udovičin vrh, u besprijekorno simetrična mjesta iznad čela na kojima je liječnik počeo gubiti kosu. Zatim je pogledao prema njegovom stolu. Zaustavio se na crno-bijelim fotografijama njegove porodice. Stisnuo je zube i vratio pogled na njegova usta. Ružičasta, mesnata usta žene.
Da li me čujete, gospodine Topolian? Želite li možda čašu vode? – Davit je čuo pitanje, i ne, nije želio prokletu čašu vode.
U lijevom uglu liječnikovih usana bio je jedva uočljiv balončić pljuvačke. Iz desnog ugla provirivala je nit nalik tankom stupu dima. Nit je završavala u azbestnom oblaku iznad liječnikove glave. U oblaku su bile akvarelne, ugljene riječi, ispisane slovima kakve koriste scenaristi.
Dođavola. Nadam se da neće početi cmizdriti. Mrzim kad počnu cmizdriti – pomislio je doktor.
Slova su se ispisivala zajedno sa svakom doktorovom pomišljenom riječi. Davit je čuo precizan i bogat zvuk pisaćeg stroja. Posmatrao je liječnikove misli kako lebde iznad njegove glave. Izbrojao je do deset, ustao, pružio liječniku ruku i rekao mu da se osjeća posve dobro, da uopće ne pomišlja da plače, i da ga vrlo dobro razumije jer i on također ne podnosi zvukove ridanja. Rekao mu je da sad ide kući sjesti u svoju omiljenu kožnu fotelju, otvoriti bocu pastisa koju je posljednjih deset godina čuvao za posebnu zgodu i jednostavno čekati da svemu dođe kraj. Oblak iznad liječnikove glave je bio prazan. Riječi od maločas su bile akvarelna magla otopljene crne tinte. Liječnik je otvorio usta i zaustio odgovoriti mu, ali nije se mogao dosjetiti šta. Davit Aurelius Topolian je izišao iz liječničkog ureda sa umom obamrlim poput šake na kojoj je sjedio suviše dugo.
Ljudi s kojima se sudarao na hodniku imali su besmislice ispisane u oblacima iznad svojih glava. Davit nije mogao pročitati njihove misli. Pokušao je izgovoriti svoje ime, ali nekoliko jednostavnih riječi koje je toliko puta ranije upotrijebio bile su izgovorene premetaljke koje nije mogao odgonetnuti. Imao je jak i neponovljiv osjećaj da tijelo u kojem je bio nije njegovo, da njegovim umom upravlja neko drugi. Imao je jak osjećaj da polako prestaje pripadati sebi. A onda je bio mrak.
Probudio se ispod stoljetne maraske, naslonjen na stablo drveta u bolničkom parku. Nije znao niti se sjećao kako je dospio tu. Znao je kako se zove. Uhvatio se za ovo sjećanje bez ikakve namjere da ga ikada više ispusti, koliko god mu vremena preostalo na ovom svijetu. Ponovio je svoje ime, iznova i opet, sve dok lekseme nisu postale besmislene. Svejedno, i ovaj osjećaj akustičnog apsurda izgledao je kao primamljiva utjeha naspram praznine od maločas, kada se probudio sa osjećajem potpunog nestanka svijesti. Davit Topolian je umirao. Davit je već ovo znao, mnogo ranije. Znao je da nešto nije u redu, da ga njegovo sopstveno tijelo nastoji istisnuti van kao sumnjivog podstanara koji duguje kiriju za proteklih šest mjeseci. Znao je da će ovaj dan jednom doći. Samo, uvijek je mislio da će to biti onaj dan poslije. Osjetio je bol na potiljku i u ušima. Bol od tisuću igala. Pritisak uzavrele krvi je gušio njegove misli. U jednom trenutku poželio je ući u dućan za kućne potrepštine, kupiti sjekiru ili ukrasti sjekiru, i zariti je sebi kroz lubanju, u sivu kuću vlastitih misli. Davit je ovako zamišljao kontrolu koju nije mogao imati: posjedovati nadzor bilo je jednako potpunom uništenju. Sredina nije postojala, samo oprečne krajnosti. Pritisnuo je dlanove preko šiljastih ušiju i zario prste u kosu. Želio je razbiti nevidljivi zvučni zid i izbrisati bol u centru svog uma. Ključanje se iz njegovog mozga preselilo u dijafragmu, prepone, u organe, završavajući svoju selidbu u stopalima i vrhovima nožnih prstiju. Postupno, bol se preobrazila u grč nalik orgazmu. Bilo je kao da je upravo zagnjurio svoje tijelo u toplu kupku Faradayevog kaveza. Otvorio je oči i pogledao u platinasto nebo, u monstrumski nimbus koji je puzio preko vidljive atmosfere. Nimbus je bio prazan. Bog je ostao bez riječi. Više nije imao bilo šta za pomisliti Davitu Aureliusu Topolianu. Niti jednu pogrdu ili laudu. Niti jednu riječ utjehe, niti jednu riječ pokore. Čak ni psovku. Ništa. Ljudi rijetko gledaju prema gore, jednostavna ali prelijepa misao došla je u Davitov um.
2. 8½
Davit vilenjak je napokon riješio kupiti sebi šešir. Bila je ovo kompulzivna i, stoga, iznimno važna odluka. Odluka donesena u žaru trenutka. Bio je veoma zadovoljan sobom i sretan jer je ovako odlučio. Nije mogao razumjeti zašto su muškarci u jednom neobjašnjivom trenutku porazne pogodbe prestali nositi šešire. Najednom, postalo je čudno – nositi šešir na glavi. Ovo ga je mučilo. Oduvijek je želio posjedovati naviku stavljanja šešira na glavu prije izlaska iz kuće i pozdravljati žene koje mu dolaze u susret blagim naklonom glave, i doticanjem vrha oboda na šeširu. Svejedno, stajao je ispred prodavaonice šešira čitave tri minute prije nego što se usudio ući unutra. Na vratima od stakla i metala pisalo je crnim, ponosnim slovima Gudelj & sinovi. Unutrašnjost prodavaonice je mirisala na prerađenu kožu, laštilo i prošlost. Šešir koji je želio – crna fedora od jareće kože, sa kratkim crnim perom i crnom svilenom trakom – čekao je upravo njega, Davita Topoliana, na trećoj polici iza patuljastog prodavača, koji nije progovorio niti jednu riječ nakon Davitovog ulaska. Samo je kimnuo glavom u njegovom pravcu.
Dobar dan želim – bile su ispisane misli u oblaku iznad njegove glave.
Davit je pokazao prstom na crni šešir. Čovječuljak se popeo na kratku drvenu skalinu, pažljivo uzeo šešir vrhovima prstiju i približio se Davitu. Davit je kleknuo. Čovječuljak je položio šešir na njegovu glavu. Cijela stvar je ličila na tihu i pažljivo smišljenu krunidbu kralja.
Savršeno, veličina 8½. Kakva veličanstvena glavurda – pomislio je zadovoljno čovječuljak. Dah mu je mirisao na suhe klinčiće i skupu škiju.
Davit se nasmiješio i pogledao svoj odraz u ogledalu. Na trenutak nije mogao prepoznati čovjeka koji je bio onamo. Muškarac u ogledalu koji je bezobrazno oponašao svaku Davitovu kretnju, muškarac sa šeširom na glavi, nije bio smrtno bolestan. Naprotiv. Bio je miljama daleko od svakog oblika smrti. U trenutku kad je Davit zaustio pitati za cijenu, čovječuljak je uzeo technalo olovku zadjenutu iza desnog uha, jezikom dodirnuo vrh olovke i napisao broj na komadu papira. Okrenuo je papir prema Davitu. Davit je pogledao, izbrojao novac i platio. Ispod staklenog stola ugledao je ladice sa manžetama, ugraviranim tabakerama, novčićima sa dvije glave, muštiklama, kutijama za cigarete i metalnim štipaljkama za novac. Pokazao je prstom. I čovječuljak je dodirnuo jezikom olovku i napisao broj.
3. Umrijet ću dok sanjam…
Pjena na njegovoj kafi bila je u obliku ptice. Bijeli paun, rekao je barmen sa osmijehom na svom bradatom licu. Miris duplog espressa ga je nagnao da zaklopi oči i ponovno osjeti sreću. Na stolu, pored njegovog šešira, bila je glinena posudica ispunjena orasima i suhim marelicama. U njegov um došli su mirisi zemlje, ljetne prašine i kiše. Danas ću misliti samo o onome što je dobro, pomislio je. Otvorio je oči.
Zgodan šešir – vidio je riječi u oblaku iznad žene u suprotnom uglu kafea. Sjedila je sama, pored zatamnjenog stakla. Bilo je nešto u načinu na koji je sjedila, načinu na koji je držala svoje tijelo, poput žene koja je čitav svoj život naporno vježbala baletske korake pa se činilo da pleše čak i dok sjedi. Dvije minute ranije u njenom oblaku je pročitao misli o filmu koji je pogledala sinoć. Nije mogla prestati misliti o njemu čitavu noć i čitavo jutro. Sanjala ga je. 8½. Kismet, pomislio je Davit. Dovršio je svoju kafu, ustao i prišao njenom stolu. U ustima je osjetio gorak okus. Pomislio je da će pokleknuti, slomiti se i pasti u nesvijest, ali nije.
Dopada ti se? – odlučio je isprobati svoju sreću, jer više nije mario. Jer više nije imao bilo šta izgubiti. Odlučio je iskovati sopstvenu sreću, od najtvrđeg čelika. Ili najneuhvatljivije vode. Molim? Moj šešir? Da, zapravo. Sviđa mi se boja. I pero. Mogu li? – Davit je pokazao na praznu stolicu za njenim stolom. Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, iako je njena odluka već bila ispisana u oblaku iznad glave, i pozvala ga dugim prstima. Tek je sad primijetio upravo zapaljenu tanku cigaretu uglavljenu među ovim prstima. Davit. Sa ’t’ – rekao je Topolian. Karla – rekla je žena sa tankom cigaretom. Sa ‘K’. Drago mi je, Karla. Također, Davite sa ’t’.
Pružio je ruku prema njoj. Stisnuo je njenu šaku ni previše snažno ni previše nježno. U drugoj ruci je držao svoj šešir od svilenkaste životinjske kože. Želio je ostaviti dobar utisak. Razmijenili su imena, potom dodire. Ovako ljudi postaju prijatelji. Ljubavnici. Ovako ljudi ponekad ostanu stranci.
Stavi ga na glavu. Šešir? Nego šta. Ne razumijem zašto su muškarci prestali nositi šešire. Dijelim emocije – Davit je izgovorio stavljajući šešir pažljivo na glavu. Tako je već bolje. Zašto si mi prišao Davite? Mogu otići, ako želiš. Nisam to rekla. Pa? Želio sam razgovarati s nekim, valjda. Zar ne želimo svi. I kad dobijemo priliku, šutimo. Mislim, otvaramo usta, ali nemamo bilo šta za reći. To je zato što se ljudi boje istine. Ne seri, Davite sa ’t’ – pisalo je u oblaku. Ljudi nemaju pojma šta je istina – rekla je. Ljubav i bog, da spomenem samo par. Uništenje i smrt, zaboravio si. Samoća – dodala je. Zvučiš kao muškarac. A ti kao žena – pomislila je Karla. Davit je prsnuo u smijeh. Šta je smiješno? Sjetio sam se sna koji sam imao sinoć. Pričaj mi.
Davit je oklijevao.
Pričaj mi. Poslije ću ti ispričati svoj. San za san. U redu. Zašto da ne. San za san. Bio sam u svojoj srednjoj školi. Na sebi sam imao haljinu od krep papira. Profesorica matematike mi je prišla i rekla mi da imam nešto na čelu. Oblizala je palac na način na koji to rade majke i obrisala crnu tintu sa mog čela. I onda sam se počeo smijati. Ne znam zašto, ali je u snu smijeh bio savršeno smislen. U snu je bila i ta djevojka koju sam volio, koju sam mislio da sam volio, koju sam uvijek tražio na hodnicima gimnazije. Bila je tu ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se mogao sjetiti njenog imena. Sanjao sam miris njene kože. Miris kakav sam mislio da je imala. Način na koji je mirisao njen znoj. Isušena zemlja, ljetna prašina i kiša, dolaze u um. I htio sam da umrem. Tu i tad. I onda sam se probudio. I onda je bila svjetlost. Snovi su najbolji način umiranja. Svaki put kad sanjamo umremo malo – rekla je Karla. Kako misliš? Svaki put kad se probudimo rodimo se ponovo. I svaki put kad se probudimo jedan dio nas umre, ostane iza. Nestane zauvijek. Ovaj dio nas nije mrtav, samo nedoseživ. Kao autostoper koji postaje sve manji i ništaviji u uglu našeg retrovizora. Ljudi ne shvaćaju da im univerzum svako jutro pruži novu šansu. Svako jutro ustanemo i odbacimo taj dar, kao da smo bolji od toga. Kao da znamo bolje. Možda ne svi. Ali većina. Ne vjerujem u takve stvari. Kakve stvari? Kontrapunkt kozmosa i bića, i sve što ide s tim. Mislim da smo prepušteni sami sebi. Tarot i hiromantija su zablude naivnih i glupih. Nevjerniče. Sad je tvoj red. Moj red? San za san. Danas je iznimno čudan dan – Karla je progovorila nakon kratkotrajne šutnje. Umjesto sna dat ću ti komad stvarnosti.
(Davit je kimnuo.)
Jutros sam – Karla je nastavila – na prozoru kuhinje pronašla krvavu mrlju. Malenu fleku od krvi. Stavila sam prst na staklo, na mjesto gdje je bila krv. Prst je ostao čist. Mrlja je bila na drugoj strani stakla. Na podu terase bila je mrtva ptica. Otvorila sam vrata, izišla van i podigla mrtvu pticu. Kad sam je stavila na dlan jedva sam mogla osjetiti njenu težinu. Kao da je bila načinjena od papira. A onda… ti. Čovjek sa šeširom. Davit sa ’t’.
Htio ju je upitati šta je učinila sa pticom, ali nije. Oboje su poručili tamno pivo. Pili su u tišini i gledali jedno u drugo, gledali su kroz prozor, u ljude koji su prolazili. Žena u crvenom kaputu je zastala neobično blizu pored stakla kafea i otkopčala dugmad na kaputu. Gledala je u svoj odraz ali nije mogla vidjeti njih dvoje. Imala je stomak trećeg tromjesečja, zategnut životom koji je bujao unutra. Davit je zamijetio sjenku prodirućeg pupka ispod njene majice. Spustila je pogled ka svojoj nabreklini, kao da se htjela uvjeriti da je njeno nerođeno dijete još uvijek tu. Karla je stavila kažiprst na staklo, u blizini pupka trudnice, i načinila dvije male kružnice. Krigle s pivom su bile zamagljene. Ispijali su pivo istovremeno. Davit je skrenuo pogled s Karlinog oblaka i umjesto toga pokušao pogoditi njene misli gledajući joj izravno u oči. Lokal je proždrla Kasabianova Man of Simple Pleasures. Sunce je bilo nisko na obzorju. Njihova lica su bila obojena gustom žutom svjetlošću. Davit se osjećao dobro. Više nego dobro. Zaklopio je oči i zaboravio sve što je bilo potrebno zaboraviti.
Imaš li djecu, Davite? Ne – odgovorio je sa još uvijek zatvorenim očima. Da li bi volio imati ih jednog dana? Makar jedno?
(Davit je šutio.)
Ne misliš li da je to čudno, željeti djecu? – napokon je odgovorio, otvorivši oči. Usta su mu bila suha. Sjetio se obiteljskih fotografija koje je ugledao na liječnikovom stolu i neobjašnjive ljubomore koju je bio osjetio. Zavist je trajala kratko ali je njena brazda ostala tu, u sjećanju. Posegnuo je za čašom ali je čaša bila prazna. Mnogi ljudi imaju djecu. Mnogi ljudi žele imati sićušne verzije sebe. A kad njihova djeca odrastu, sve što žele je da ostare u miru, okruženi unucima. Nije li to nerazumljivo, da najbolje što možeš očekivati od svog djeteta je da proizvede jedno? Stvari nisu uvijek tako proste. Mislim da je imati i voljeti dijete predivna stvar. Ali moraš to željeti, znaš? Moraš imati potrebu da se brineš o nekome. Tu potrebu ili imaš ili nemaš. Zašto me nisi upitala jesam li oženjen? Jer ne mari. Jer si već odlučio šta želiš.
Prestali su govoriti.
Ustani, idemo – Davit se digao sa stolice i pružio Karli ruku. Šta? Ustani vrlo smireno i prati me. Izlazimo van. Ali, račun? Ali račun, šta?
Karla je ustala. Bila je viša od Davita za debljinu dva kažiprsta. Davitu se sviđalo ovo. Disala je brzo i teško. Dah joj je mirisao na pivo i led. Adrenalin i alkohol su tutnjali kroz njihove vene. Namjeravali su počiniti zločin. Zločin bez žrtve, ali zločin svejedno. Živjeli su opasno. I samo tako, uzeo je njenu ruku u svoju i pobjegao s njom iz kafea bez da je platio svoju savršenu kafu i njihova savršena piva. Bio je živ kao nikada ranije u svom životu. Bio je živ kao nikada ranije jer je prekršio pravilo.
Na uglu trga ugledali su mladića koji je svirao gitaru. Davit je iz džepa hlača izvadio metalnu štipaljku sa novcem, izvadio dvije novčanice i spustio ih u prazan kofer gitare.
Hvala, brate – pisalo je u oblaku iznad mladićeve glave.
4. … i sanjat ću kad umrem
Ležali su nagi u njegovom krevetu, okrenuti jedno prema drugome, sa rukama ispod lica i savijenim nogama. Priviknuti na plavu boju mraka. Njihova tijela su pravila Rorschachovu mrlju u obliku vaze sa drškama.
Reci mi nešto što znaš samo ti, i niko drugi – progovorila je Karla. Mislim da umirem. To zna i tvoj liječnik. Reci mi nešto što znaš samo ti. Nešto što vrlo vjerovatno kriješ od samog sebe. Mogu pročitati tvoje misli. Misliš, kao knjigu? Upravo kao knjigu. O čemu upravo sad mislim? Da lažem. Inteligentna pretpostavka. O čemu mislim sad? Želiš me poljubiti. Želiš me spasiti. Danas, nisi mogla prestati misliti o filmu. Maločas si opet mislila o njemu. Nije ti se svidio kraj. Tako mi je žao. Počinješ mi se sviđati – njene misli su u polumraku imale auru ljubičaste rđe. Nije potrebno da me žališ. Još je prerano. Kakav je osjećaj… kad znaš da umireš? Kao da sam izišao van iz kaznionice nakon četrdeset godina provedenih unutra za nešto što nisam učinio. Smrad boli i nepravde. I odmah poslije, osjećaj gladi. Težnje. Gladi? Da učinim nešto loše. Zločin. Nedjelo. Ne znam kako bih to drugačije opisao. Već smo učinili nešto loše, u kafeu – nasmijala se. Nisi ljut? Nemaš pojma. Od čega umireš, Davite sa „t“? Vidiš li moje uši? Moje vilenjačko lice? Vidim. Ono što imam zovu Williamsov sindrom. Imam bijele mrlje u irisima, mogu odsvirati na klaviru bilo šta, i imam srce koje odbija obavljati ono što bi trebalo. A šta ako je smrt samo san? Ako nema zida između ovo dvoje? Utješna pomisao. Jesi li sretan, upravo sad? Zaista sretan? – čuo je njene riječi. Jesam – rekao je istinu Davit. A ti?
Karla je pomislila odgovor. Davit Aurelius Topolian je pročitao riječi u patuljastom nimbusu koji je lebdio iznad njene glave.
ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac i slikar, rođen je u Tuzli 28. maja 1979. godine. Profesor je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli. Dosad objavio dvije knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014) i Smrt u sedam poglavlja (2018). Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku priču na Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto. Na natječaju Zaklade Fra Grgo Martić za 2017. godinu, njegova još neobjavljena knjiga priča Kamen proglašena je najboljim proznim djelom. Priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019.
/A sada mi se čini: to je lijepa neošišana kosa grobova. Ja ću te nježno dirati, kovrčava travo, možda ti poničeš iz grudi mladića, možda bi njih volio da sam ih poznavao, možda je od staraca ili od dojenčadi rano otete iz zagrljaja majki, te si ti ovdje majčin naručaj.
Walt Whitman „Vlati trave“/
U rovu el profila ćumuraju Fikret i Riki. Pored rova je trešnja, okićena beharom. Te 1992. u Bosni je behar, pošto ga mraz nije ubio, odlično rodio. – Da se trujemo? – brišući ilovaču s čizama, upita Fikret. – Bolje nego da ginemo. Fikret izvadi paklo cigareta. – Uzmi. – Imaš upaljač? – upita Riki izvirujući iz rova. – Nemam! A ti? Riki odmahne glavom. – Jebote, poludit ćemo za dva sata bez cigara – nervozno izgovori Fikret a ruke istog trena počeše da mu drhte. Tišina. Cvrkut ptice u beharu. – Imaš li svjetleći metak? – upita Fikret pretražujući svoje džepove. – Imam – odgovori Riki nakon što je skinuo šaržer s puške i zagledao se u metke. – Super! – ushićeno uzviknu Fikret i nastavi – Vidi, ja ću metak ispaliti ovako, s ivice rova, on prodire kroz zemlju paralelno s tom stranom zemljanog zida na dubini od nekih dvadeset centimetara od tebe. Pošto je ilovača vlažna, nabijena, metak se mora zaustaviti na neki metar do dva. Dok ja ispalim, ti naćuli uho pored zemlje da čuješ gdje šušti. Znaš, svjetleći metak šušti, sagorijeva i u vodi i u zemlji, moraš ga čuti. Nakon ispaljivanja prvog metka, Rikijevo naćuljeno uho brzo je lociralo metak. Ašovom su ga izbacili na dno rova, još uvijek je iskrio vrckavi plamen, ali, pošto su bili spori s cigaretama, nisu uspjeli da pripale. Znajući koliko otprilike zemlje može da ubije metak, za koji tren, Fikret i Riki, naćuljeni iznad drugog metka kao da zemlju ljube, očajnički su pripaljivali. Dim cigareta se poče širiti i čim proviri iz rova, lagani povjetarac ga raznese prazninom kao da nikad nije ni postojao. – Gdje ćeš? – Ne mogu da pušim u zemlji – izlazeći iz rova odgovori Riki. – Bogami, mogo bi popušiti na toj meraji.
– Kome je suđeno, suđeno – reče Riki i ispruži se na leđa povijajući nemoćne vlati trave. – Snajper nas vreba k’o soko krtice – reče Fikret a zatim slasno udahnu dim cigarete u sebe. Praveći dimne kolutiće, u intervalima je praznio pluća. – Znaš li da je ova naša evropska krtica, Talpa europaea, jedan od najpohlepnijih stvorenja na zemlji. Svaki dan pojede svoju težinu. Ruje i jede, jede, jede. – To ti stručnjak za krtice? – Vodio sam dvije godine rat s njima u bašti. Posto sam ekspert za njih. Znao sam kad spavaju, kad jedu, kad jebu, i opet im ništa nisam mogo. Ruje i jede, nikad je ne vidiš a stalno ti se ruga izbacujuć obrađenu zemlju – protežući se na zelenoj travi odgovori Riki. U daljini odjeknu detonacija. – Trebalo bi prisiliti svu vojsku da cigare pripaljuje svjetlećim mecima. – Zašto? – Zato što onda nijednom vojniku ne bi naumpalo da troši metke na paljenje kuća. Što bi više pušili, manje bi bilo izgorenih kuća. Uvlačeći dim cigarete u sebe, Riki pogled usmjeri u nevini behar. Blago jutarnje sunce golicalo mu je očne kapke. Da bi ćeif bio potpun, zatvori oči. Tišinu osjeti vrabac sakriven u beharu i nastavi svoj koncert. Zagušljujuća detonacija granate, koja je uletjela u rov, prekinu pjev vrapca. Vlati trave zadrhtaše. Riki, nakon što se njegovo tijelo umirilo od potresa detonacije, nije želio da napusti mrak. Tople kapi počeše padati po njegovom licu. On raskrili očne kapke: s crvenog behara cijedila se krv i kapala po njemu. Povraćajući, otpuza ispod okićenog behara. Proljetne vlati trave su se protezale ispravljajući pogrbljenu kičmu, dokazujući da u zbilji nema smrti.
***
Proljeće 1993. godine. Naslonjeni leđima na bosanske bukve, Jasmin i Bole u tišini čekaju znak za napad. Za učešće u akciji dobili su po dvije cigarete. Po jednu su ispušili za doručak. Konzerva Ikar, sa zastavom Evropske unije na zlatnom limu, nije im se dala otvarati zbog poganog zadaha iz utrobe Evrope. Čekajući znak za napad, ćejfili su u drugoj cigareti. Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi pljosku, metalnu čuturicu za rakiju. – Mašala! – oblizujući usne, reče Bole. – Živio! – Živio! Miješajući dim cigarete i rakiju dva prijatelja se prepustiše slasnom užitku. – Dobra, grize. – Muslimanska. Od hurmi iz Irana. – Bog pomogo Iran. – Amin. – Živio! – Živio! Vidjevši mahanje komandira rukom, pogledali su jedan drugog, namignuli, ispravili se i trčeći od bukve do bukve, užurbano se približavali neprijateljskom rovu na horizontu uzvišenja. Jasmin ugleda bombu kako se kotrlja prema njima. – Bomba! Obojica instinktivno napraviše kolut naprijed u suprotnim pravcima i zalegoše u suho lišće. Čim bomba eksplodira, Jasmin uskliknu: – Tekbir! – Allahuekber!!! – iz petnih žila, ponoviše obojica. Prazneći šaržere kalašnjikova, sumanuto su jurišali ka neprijateljskom rovu. – Aj!… mamaaa! Mudžehedini! – zavapio je vojnik iz neprijateljskog rova. Bole i Jasmin uskočiše u prazni rov. Neprijateljski vojnik, preko livade koja se protezala s druge strane oboda uzvišenja, dotrča do usamljene bukve. – Vidiš li ga? – Ne, a ti? – Ne vidim, debela bukva. – Da ga pustimo da pobjegne, ne zbog njega, nego one majke – spuštajući pušku u naručje, reče Bole. – Može. Vojnik, iza usamljene bukve, nije izvirivao. – Što ne bježi? – Haj´ razguli, nećemo pucati! – uzviknu Bole. Tišina. – A možda ima cigara? – E, jebiga, šta ću mu ja sad. – Razvuci zolju! Bole razvuče protutenkovski raketni bacač M80 proizveden u Jugoslaviji i nanišani u bukvu. Detonacija baci vojnika na zelene vlati trave. Prazneći novi šaržer, Jasmin izrešeta mlado tijelo koje je poskakivalo po zelenoj travi. – Da sam znao da ima samo dvije cigare, ne bi džaba trošio granatu. – Jebiga, bolje išta nego ništa. Moglo se desiti da je nepušač. – Nema nepušača u ovom ratu. – Uzmi. Tišina. Bole nježno povija zelene vlati trave. – Ne mogu. – Kako ne možeš!? – Ne puši mi se. Jasmin, iznenađen odgovorom, pogleda ka svom prijatelju. Bole obori pogled ka zemlji i ugleda mrava kako kroz zelenu šumu trave nosi teret tri puta veći od njega. – Kako hoćeš – odgovori Jasmin i pripali cigaretu. Tišina. Cvrkut vrabaca. Mužjaci pjevom dozivaju pernate ljepotice. Mrav neumorno tegli teret tri puta veći od njega. Vlati trave, neošišana kosa grobova, grle krvavo mlado tijelo dokazujući da u zbilji nema smrti. Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi metalnu čuturicu za rakiju. – Živio! – Živio!
*** U proljeće 1995. godine u pitomoj bosanskoj šumi život je raskalašeno bujao. Žubor potoka, poigravanje sunca sa sjenama gipkih grančica, ples vlati trave na povjetarcu, odsjaj srebrne rose, provocirali su ljubavni pjev vrabaca i poticali parenje biljki. Ispaljujući granate, metke, bacajući bombe, ratnici su u trenu ubili proljetni zov prirode. Eksplozije, huka granata, zvizga metaka i bolni jauci zaglušili su žubor potoka, pržili jutarnju rosu, prestravili vesele vrapce koji su histerično lepetali krilima. U uski, odavno napušteni rov, bježeći od metaka, uskoči Semin. Skupljajući se u fetus, da bi svaki dio tijela potopio u zemlju, on uronu u rov. Ne videći Semina, u panici traženja zaklona od nelepršavog željeza, Milan, uskačući u isti rov, naskoči na Semina. Stiskajući se jedan do drugog, pogledaše se dva vojnika: oči u oči. Semin pogledom skliznu na Milanovo rame i ugleda amblem neprijateljske vojske. Oba vojnika panično pokušaše izvući pritiješnjene puške. Neuspjeli pokušaj prisili ih da vrate pogled: oči u oči. Što je pogled duže trajao, napetost je slabila. – Imaš cigaru? – Imam. Milan izvuče paklo cigareta iz unutrašnjeg džepa. – Izvoli. Semin uze cigaretu i poče da je njuši. – Prava? – Prava. Nakon što je pripalio svoju, Semin upita: – Da i tebi pripalim? – Može. Semin kresnu upaljač, vjetar zatrnu plamen. On ponovi i rukama uokviri vatru, ali džaba, vjetar opet utrnu plamen. Semin treći put kresnu, uokviri plamen, Milan obuhvati s obje svoje ruke Seminove ruke. U zagrljaju ruku, štiteći plamen, gledajući se oči u oči, Milan pripali. Četiri ruke u zagrljaju nježno zadrhtaše. I dok su zvona rata odjekivala oko njih, oni u tišini ispušiše. – Hvala ti. – Vi nemate cigara? – Nemamo. – Uzmi. – reče Milan pružajući kutiju prema Seminu. – Šta ćeš ti? – Ako dođem do svojih, dobiću. Ako ne dođem, vjerovatno mi više neće trebati. Prije nego potrčaše u suprotnim pravcima kroz šumu, posljednji put se pogledaše i rekoše: – Sretno! – Sretno!
***
Minhenski aerodrom, gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, gdje je priroda odavno ubijena, ima pušionu. Tamna željezna vrata, jedan betonski i tri staklena zida, neprozirni za posmatrače s polja. Pošto u pušioni nema ventilacije i grijanja, ukiseljeni smrad i kod najstrastvenijih pušača izazivao je gađenje i povraćanje. Za Boleta, zaduženog za čišćenje pušione, to je bio jedini zadah gori od zadaha Ikara. Žureći da ispuši cigaretu, Riki, otvarajući vrata pušione, udari Boleta. – Polahko budalo! Obradovan domaćim jezikom, Riki se osmjehnu i odgovori: – Naš! Zemljak! Odakle si? Navikao da svakodnevno u pušioni sreće Jugoslovene, Bole se ne iznenadi niti pokaza volju za razgovor. Riki je bio uporan. – Haj zapalimo? – Neću! – Haj, bolan, neće Njemačka propast zbog tvoje puš-pauze. – Ne pušim! – Ne pušiš?, čistiš pušionu a ne pušiš. – Da. – Jesi ikad pušio? – Jesam, do proljeća 1993. godine. Kako Bole spomenu ʼ93., Riki, ne znajući od kojih je „naših“ Bole, pripali cigaretu i zašuti. U pušionu uđe Milan a uskoro i Semin. Riki se zakašlja, utroba hoće da mu izađe na usta. Što pušiš kad ne možeš da podneseš? – izusti Bole ne dižući pogled s opušaka. – Što mi se više povraća od njih, ja ih sve više žmarim. – odgovori Riki i nastavi da miješa potezanje dimova i suho povraćanje. I zaista, što je više čerečio svoja pluća kašljem, s više mazohizma je uvlačio dim u sebe. Milan i Semin, zatečeni tim ratom pluća i Rikijevom željom da ih zagadi, su jedno vrijeme zurili u njega a zatim izvadili svoje cigarete ne obraćajući pažnju jedan na drugog. Bole nastavi da kupi opuške. Milan kresnu upaljač i pripali svoju cigaretu. Semin mu priđe, pošto nije imao upaljač, da i on pripali. Milan zakrili vatru rukama približavajući je nepripaljenoj cigareti, Semin svojim rukama lagano obavi Milanove ruke i pogleda ga u oči. Pogledi im se sučeliše: oči u oči. Ruke zadrhtaše. Vatra gori, oči ne trepću. – Ti si? – Jesam. Ruke se pomilovaše. Milanu i Seminu suze potekoše. Prijateljski se zagrliše. – Opet naši – u kratkoj pauzi od uzaludnog izvraćanja zagađene nutrine, reče Riki. – Naši! – Naši! Ponoviše Milan i Semin naslanjajući se na zid. U tišini, stišćući se jedan do drugog, nastaviše da puše. Ispred njih, Bole kupi opuške. Riki konačno zgazi opušak i izađe dovikujući Boletu: – Uživaj zemljak! – te se okrenu prema Milanu i Seminu. – Sretno momci! Semin izvadi paklo cigareta i pruži ga Milanu. – Izvoli, vraćam. – Hvala. – Da nisi imao cigara, ubio bi te. – Misliš da bi bio brži od mene – kroz osmijeh odgovori Milan. Bole prvi put podiže pogled težak kao olovo i zagleda se u dva bivša ratnika. Metalni pogled u pušioni izazva nelagodu. – Kuda putuješ? – Za Australiju. A ti? – Kanadu. Srčano se zagrle. – Sretno! – Sretno! Izlazeći, dobaciše Boletu: – Živio zemljak! – Živio zemljak! Bole, mrveći opušak u desnoj ruci, osta sam u pušioni. Iza staklenih zidova, šareni svijet je žurio na novi let. Bole je sve vidio, njega niko nije vidio. Za pola sata, na sred pušione, gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, visio je obješen Bole. Ispod njega razbacani opušci. Evropski higijeničari su njegovo tijelo ubacili u crnu kesu poput opuška. U Njemačkoj su pričali, da je te 2000. u Bosni, pošto ga mraz nije ubio, behar odlično rodio, dokazujući da u zbilji nema smrti.
___________________________________
VAHID DURAKOVIĆ rođen je 1971. godine u Bugojnu. Na FPN Sarajevo je na Odsjeku sociologije diplomirao 2000. godine a zvanje magistar dramaturgije je stekao 2019. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Objavio je dvije knjige drama „Šejtanski krug & Tamo gdje sunce zalazi“ i „Boja krvi i ilovače i druge drame“ (Teatar FEDRA Bugojno) i zbirku pripovijetki „Kletva“ (Sarajevo: Connectum, 2017.). Tetrološku studiju “Labaratorija lutkarstva – Bijenale jugoslovenskog lutkarstva” mu je 2019. objavio Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Za dramske tekstove više puta a nagrađivan a njegova dva filmska scenarija je podržala Fondacija za kinematografiju BiH.
čovjek-časopis 