Ljuštim luk I mislim Tako sam i zbog tebe plakala Neću više A onda te vidim I ponovo plačem
Ljuštim luk I mislim Ovoga puta neću Disaću na usta Onda te opet vidim I plačem
Ljuštim luk I mislim Koliko još puta Sledeći put sigurno neću Staviću naočare za sunce Čula sam da to pali
Ljuštim luk I mislim Možda si ti luk
***
ŠARAN
Nisu ga pitali da li ga boli Nisu ga pitali da li bi radije Da ga mlatnu par puta da utrne Peraje mu se zakačilo za dršku od kese Odsekli su ga Odsekli su i drugo Odsekli su Odsekli su mu sva krila koja je imao Disao je na škrge poslednje zvuke života Života na koji nije navikao Strugali su sa njega njegovo najlepše odelo U kojem se šepurio Tamo U njegovim dubinama Nama stranim koliko i njemu naše plitke vode Hoćemo li jedući dimljene ostatke saznati tajne šarana Hoćemo li naučiti da plivamo i ne budemo pojedeni Kao on Kao milioni drugih Nevinih Uhvaćenih u klopci Mučenih Isečenih Samlevenih u paštetu Ispečenih Sažvakanih Svarenih Isranih I ponovo vraćenih tamo odakle su i potekli Hoćemo li ikada naučiti Bićemo srećni ako nam Pre nego što nam zabodu nož u srce Ne izvade oči Ili još gore Ne odseku krila
_________________________________
KATARINA JOVANOVIĆ, o sebi: Rođena sam u Zrenjaninu 25. januara 1990. godine. Završila sam Nemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Četiri moje pesme su objavljene u zbirci pesama i kratkih priča mladih Zrenjaninaca “Priča se po gradu”. Pored poezije i kratkih priča, beležim poetiku svakodnevnice kroz fotografiju.
Imam trinaest godina, stojim u svojoj sobi i kroz prozor gledam napolje. Odavde, s ovog mjesta, vidi se uska asfaltirana staza koja naše naselje dijeli na dva dijela. S obje njene strane su jednolične, sive ili bijele petospratnice. U samom središtu naselja nalazi se livada sa usamljenim starim hrastom. Tu, na livadi, dvije grupe dječaka igraju fudbal. I tada, poput munje, ošinu me čudan predosjećaj. Nešto se dešava. Ne znam šta. I nemam pojma otkud to dolazi. Pojavi se prvo kao ružan osjećaj u stomaku, kao drhtanje tijela. Nešto kao napad groznice. Nejasno i nerazumljivo. Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom istom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu. Prošlu sedmicu proveo sam u ovoj sobi, uglavnom sam ležao, pio čajeve i bljutave sirupe. Navukao sam nekakav virus pa mi je ljekar propisao mirovanje. Nisam išao u školu. Znao sam satima ovako buljiti kroz prozor. Posmatrati ljude kako odlaze na posao. Kako se vraćaju. Ne raditi ništa. Ili samo ležati udobno umotan toplim ćebadima. I maštati. Trebalo je da učim zaostalo gradivo. Ovih dana je trebalo da ponovo krenem u školu. Nije mi se dalo. A sada, taj ružan osjećaj. Pokušavam da ga shvatim. Da razumijem. Ipak, sa mojim trinaest godina starim umom shvatam da neke stvari ne mogu objasniti. Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava. Odlazim do dnevne sobe. Otac čita novine. Majka, udobno zavaljena u kauč sa zaboravljenim pletivom u rukama, gleda neku seriju na televiziji. Kažem ocu da se nešto dešava. On podigne pogled. Ne znam šta zapravo kažem. Nešto se dešava i/ili – nešto će se desiti. Ili nešto tome slično. Otac me gleda nekoliko sekundi bez riječi. Pogled mu je prodoran, ozbiljan, dubok. Ne pričaj gluposti, bolje idi u svoju sobu i uči. Kaže najzad. Slegnem ramenima. Vratim se u sobu. Ipak, sad više ne mogu da se smirim. Hodam nervozno. Od prozora do vrata, između zidova oblijepljenih posterima. Osjećam, znam to sasvim sigurno, a ne mogu objasniti kako. Osjećam. Nešto će se desiti.
Stojimo u uskom hodniku zbijeni jedno uz drugo. Otac kaže da je tu najsigurnije. Zidovi su ovdje najdeblji. Roletne na prozorima su spuštene. Svjetla su pogašena. Jedina svjetlost u hodnik dolazi kroz blago odškrinuta vrata kupatila, a i ona samo izdužuje naše sjenke. Ćutimo. Otac uključuje maleni radio-tranzistor, smanjuje ga na jedva čujno, prinosi ga uhu i polako bira stanice. How ever far away I will always love you… kršššškrkššš… posmatrano u svjetlu učenja Gospodina našega Isusa Krista… šššrkšškrkrššš…. u sadašnjoj situaciji u odnosu na rast inflacije i prema spoljnom dugu…. krššškrkrššš… neeee, ti nisi hteela anđela…. Otac nervozno isključuje radio. Ako se pažljivo osluhne, može se čuti kako se stakla na prozorima tresu od eksplozija. Ako se naslonim na zid, mogu da osjetim podrhtavanje. Kao da je zemljotres. Povremeno se čuje žamor iz stubišta. To su vjerovatno komšije sa viših spratova. Otac u jednom trenutku izlazi. Majka ga zaustavlja. Brzo ću ja. Kaže. Svjetlost zakratko ispuni hodnik. Opet nestane. Nekoliko dugih minuta. Potom opet svjetlost. Pa očeva izdužena sjenka. Pa on. Šta se dešava? Niko ništa ne zna. Kaže otac ozbiljno. Potom opet mrak. I eksplozije. Noć odmiče. Proljeće je hiljadu devetsto devedeset druge. Imam trinaest godina i nemam nikakvu budućnost pred sobom.
Danima već jedemo samo uštipke. Majka ih sprema kad pucnjava malo utihne. To je obična mješavina brašna i vode koja se proprži na ulju. Ukoliko se ne pojedu dok su još topli, poprime bljutav ukus i razvlače se po ustima poput gume. Zalihe ulja i brašna su pri kraju. Čuo sam majku kako šapatom to govori ocu. Ne čujem šta on kaže. Možda samo zakoluta očima. U jednom trenutku pitam oca kako izgleda smrt od gladovanja. On me pogleda čudno kao da uopšte nije razumio šta ga pitam. Mislim, da li čovjek umre odjednom kad tijelo više ne može da podnosi glad ili se dugo muči u teškoj agoniji? Kažem. Otac i dalje čudno gleda. A onda kaže: Otkud ti znaš tu riječ – agonija? Imaš li uopšte pojma šta ona znači? Čitam stvari. Kažem. Zapravo, tu riječ sam prvi put pronašao u stripu o Dilanu Dogu. Bila je to epizoda o zombijima – živim mrtvacima. Uvijek sam mislio da je agonija neko stanje u kome se nalaze takva bića, ni tamo ni ovamo, raspadnuta tijela koja hodaju svijetom bez volje i svijesti. Otac se nakratko zamisli. Kao učenik izveden pred tablu, vrti očima pokušavajući da se sjeti pravog odgovora. A onda u jednom trenutku kaže: Dosta! Kakve to gluposti pričaš. Niko ovdje neće umrijeti od gladi. A potom ljutit ode u dnevnu sobu.
Način na koji otac pripaljuje cigaretu. Kako povlači prvi dim. Njegovi žuti prsti. Način na koji je odlaže u pepeljaru. Njegova usta skoro bez zuba. Njegovo mršavo ispijeno lice. Uvijek uredno počešljana rijetka kosa. Pokušavam da se sjetim toga. Svake te sitnice. Glupe sitnice. Mirisa njegove košulje. Načina na koji bih osjetio dodir njegove ruke. Boje njegovog glasa. Da ne zaboravim. Kako je izgovarao riječi. Sjedim na kauču i gledam u zid ispred sebe. Pokušavam da se sjetim. Pripaljujem novu cigaretu. Ustanem, obučem duks. Izlazim. U stubištu se i dalje osjeća miris vlage i ustajalog kiselog kupusa. Napolju, veče je svježe. Nebo se farba u boje sutona. Tanki oblaci lagano klize.
STEVO GRABOVAC (1978, Slavonski Brod; Bosanski Brod; Banja Luka)
Zamolih danas veterinara da i meni da naušnicu s brojem. Pogleda me kao pomahnitalog. A ja zaželjeh samo da vide da nisam bijesan, da me neko uzme u naručje i odnese kući, da me pomiluje i poljubi, da mi kupi slatki džemperčić i kapu, da zagalami kad me neko tuče i da me oplače kad me ne bude.
***
NIJE MI POTREBAN NIKO
Meni nije potreban niko. Završila sam fakultet pa i više od toga, mada nije poenta ove priče da se time hvalim. Završila sam fakultet i zaposlila se. Poslom sam prilično zadovoljna. Ponekad me neko iznervira, ali iznerviram i sama sebe pa nikome ništa. Kuću sam naslijedila i uredila je po svojoj volji: knjige, TV, gramofon (da, nekim nama se i to sviđa), udobni kauči, kamin, gotovo sve što sam oduvijek htjela (ne mogu navesti rijeku da mi teče ispod prozora). Znam se nasmijati, a bogme i otkačiti, pa se začas uklopim u društvo. Samo me nedavno moja koža bacila u problem. Nisam znala da li me svrbi, bocka ili boli. Nešto joj je zafalilo. Onda sam počela češati glavu. Pomislila sam da mi izlaze sijede, ali je moja reakcija na to bila užasna, izgledala sam poput psa kad zadnjom nogom češe glavu. Gdje god bih na ulici pogledala, niko nije radio isto. Nije moguće da to nikoga ne muči, osim mene, mislila sam. Otišla sam dermatologu. Pregledao me i rekao da je sve na nervnoj bazi. Pokušala sam mu objasniti da koža glave nije jedini problem, da mi se i s kožom tijela nešto dešava, da se slomih mažući ruke kremom i trup losionom, ali ništa ne pomaže. Pregledao mi je svaku tačku na koži da bi odbacio sumnje o raku ili bilo čemu sličnom te rekao da ništa ne izgleda neobično, načešano možda, i da opet mora reći da je sve na nervnoj bazi. Trebala bih s nekim stručnim popričati o svojim problemima. Ali ja nemam problema! Iz ordinacije sam otišla kući smatrajući da mora da je i ovaj doktor kupio diplomu. Kuća me gušila. Ušuškala sam se i krenula u šumu, razmišljajući da čist zrak ne može škoditi, pola sata u šumi jača imunitet, a čula sam da i grljenje drveća ima neki terapeutski učinak. Zrak mi je pasao, ali kad sam zagrlila drvo, osjećala sam se kao zadnja budala. Pa ja ne grlim ni ljude, a kamoli drveće! Shvatila sam da šuma nije za mene, bolje da prošetam po gradu i gdjegod popijem kafu i pojedem nešto slatko. Ko bi odolio dobrom kolaču? Na bulevaru je onaj bleso opet napisao da besplatno grli ljude, grlio se i smijao, smijali se i svi oko njega. Pošto sam i ja bila na na vrhuncu blesavosti, pomislih da istjeram dan u tom duhu, jer grljenje stranca koji svakog grli nije ništa više blesavo nego grljenje drveta, jest da ovo prvo nije niko vidio. I skidoh rukavice i kapu (ne znam zašto) i zaglih ga. Miris borovih iglica odlijepi se od njegovog tijela i zapetlja mi se u nosnice, a jak stisak ruku kao da pobi sve one bubice što mi danima mile kožom. Uživala bih duže u ovom nekolikosekundnom filmu da ga ne moradoh osloboditi naelektrisane kose koja mu se razmilila po licu i ušima. Pobjegoh odatle glavom bez obzira. Svratih u market i kupih četku za kosu pa se pojavih mami na vratima. Odmah se uzvrtila da me nahrani, a ja naredih da sjedne, legoh joj u krilo, stavih joj četku u ruke i zamolih je da šuti i da me češlja, kao nekad.
AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.
Drhturio sam u aorti Isusa Krista, golemom crvenom tunelu kojim huči i šiba gusta, tamnocrvena krv. Priljubljen uz stijenku aorte, pomoću četiri fluorescentna zeca Eduarda Kaca pričvršćena na moje ruke i noge, slučajnom prolazniku nalikovao bih na bezazlenog alpinista. Svaki je zec zagrizao u žilavo tkivo aorte i ispuštao mješavinu sline sintetiziranih Gibson/Turingovih tekstova, te pjesama Hatsune Miku, koje je Isus rado koristio kao medij saveza s ljudskom vrstom. Nisam se bojao da će zečevi pustiti, u srce im je ugrađen mali generator za „cijepanje suvišnih ideja u nos evolucijskog goriva“, najmoćniji izvor energije u svemiru nakon zblajhane materije svemira, no bojao sam se da će mi tijelo rastrgati silina te vruće i svete krvi, krvi koja je šibala i udarala me kao bičevi, bičevi na čijim su krajevima olovne kuglice, a u remenje upleteni čavlići, da dublje prodru u moju ranjenu kožu. Baš kao što su bičevali njega, sada je on svojom krvlju bičevao mene. Prčkao sam po memoriji, izabrao pa pustio muziku, nešto što bi me smirilo, ali i odgovaralo trenutku, kad fluorescentnim zečevima iz vrata izraste još po jedna mehanička glava. Zečje glave i dalje su čvrsto i predano grizle Kristovu aortu, nezainteresirane za vlastiti kiborški dodatak, one četiri robotske glave s licima Nancy Sinatre, velikih krupnih očiju i smeđe kose, koje sporim, mekim i melankoličnim usnama pjevaju: Bang, Bang, he shot me down, Bang, Bang, I hit the ground, Bang, Bang, that awful sound, Bang bang. Milijunima kilometara sužavala se ta aorta, da bi ovdje, gdje sam sada, na kraju povijesti i vremena, bila široka svega dva metra. Milijuni godina nezdrave hrane, stresova, i tko zna čega sve ne, taložili su smrt i da nisam stigao ja, Krist bi bio mrtav još najviše tisuću godina jer nitko nije uspio ostati mrtav sa začepljenom aortom pa ne bi ni on, makar bio Bog. Drobila me ta bijesna krv, gnječila, šaptala da će mi istrgnuti ruke iz ramena, noge iz kukova i glavu iz vrata. Iako se ne bih trebao bojati jer Ja Sam Onaj Koji Jesam! i u nematerijalnom, nepoderivu aorto-penjačkom odijelu, kroz vizir maske načinjene od davno ukradena Stelarcova uha na ruci, pa isprintana za ovu priliku, gledao sam i tražio mjesto u koje ću pucati, gdje će konceptualni torpedo proći kroz sićušni otvor i kao hitac Luka Skywalkera razoriti Zvijezdu smrti, jer ja Nenad Stipanić, raznijet ću hram te demonske sorte, ljudske vrste. Luke Skywalker, za razliku od mene, znao je što je njegov torpedo, i dok sam progrizao specijalnu meku plombu u zubu, u kojoj sam nosio biblioteku i pustio da mi se ova knjiga koju sam napisao za života razlije niz grlo i grozničavo se nadao da će okus ovog teksta otkriti sjećanje na torpedo, u srcu Isusa tutnjali su čudni koraci, trupkala su lovecraftovski mrtva tijela. Kao da mi se iz dubine njegova srca približava vojska mrtvih duša.
4. U crvenom tunelu koji me podsjećao na baršun i teške bordo zavjese kockarnice u kojoj sam davno radio, probavljao sam listove o početku pisanja ove knjige. Pomaknuo sam zeca, Stelarcovo uho, naime, imalo je mogućnost zrcalne transsupstancijacije na bilo koju površinu, povezalo se s vlastitim odrazom na tkivu aorte i preslagivalo vlastite zrcalne molekule u poredak molekula fluorescentne mrkve. I sva četiri zeca gladno bi se pomaknula prema mrkvi. A ja bih opet pomaknuo mrkvu za koji centimetar više. Pomicao sam se beskrajno sporo, već dvije tisuće godina, koliko je trajalo moje puzanje njegovom aortom, i koliko dugo već nisam vidio Aman ni Teoo, i ovo, s njima zajednički započeto putovanje do vrata Mordora, na kraju sam morao završiti sam. Puzanje aortom bilo je iznimno opasno. Morao sam paziti na svaki pomak, inženjerijske jedinice mrtvih ljudskih dugova zašile su u meso aorte milijune mina koje, kad ih dotaknete, eksplodiraju i raznesu vas u tisuće maleckih i prezaduženih ideja. Čak bi i meni nakon toga trebalo tisuće godina da se opet sastavim i oslobodim duga. Malo lijevo, pa, činilo mi se dvjestotinjak kilometara ukoso prema otvoru srca, u tkivu aorte materijalizirala su se neonska slova, osamljene staklene cijevi narančaste boje titrale su kao prastara reklama sablasnog noćnog kluba pokraj autoputa. Pisalo je:
11. XII. 1973. god. Utorak, Mirjana bila kod nas u kući popodne oko 2,30 rekla je Ljubi da ide u Beograd ujcu i da ne zna točno kada će doći, da možda za 15 dana, za misec ili za dva miseca, rekla da ćemo dobiti od njene gazdarice 30.000 hiljada starih dinara za mliko Neni i da će dječji doplatak prebaciti na nas. Ljube je vidila drugi dan 12.12.73. god sreda oko 1,30 posle podne kako je išla s punom torbom na autobus. Vreme tmurno, oblačno, bez kiše. Pročitao sam reklamu i vrlo polako i precizno, poput pirotehničara koji demontira minu, pomaknuo zečeve oko 160 kilometara ulijevo, u traženju pozicije za pucanje, zadržavao sam dah, pazeći da ne dotaknem neonska slova, ispod kojih je u meso aorte zašivena mina.
5. Kako se priča topila u mojim ustima, um je učitavao sjećanje na onaj istodobno trijumfalni i obeshrabrujući trenutak buđenja u Isusu, kad sam spoznao da sam ja zapravo Bog, stvoritelj svega što je bilo, što jest i što će biti. Miris knjige koju sam metabolički listao, miris svježe tiskanog papira, opijao me i smirivao, čuo sam šum svake stranice kako se okreće, rečenice su mi tekle umom stvarajući atmosferu toplu kao idealizirano sjećanje na djetinjstvo. Dok se zastrašujući zvuk čudnih vojski približavao, a ja bio bez najmanje ideje što da činim, slova su se polako fiksirala u mojim tkivima. Probavljao sam upravo trenutak kad mi je davno, za ljudskoga života, postalo jasno da u šest godina – od kad sam počeo pisati ovu knjigu i u šest godina od kad sam se zainteresirao za posthumanizam, kiborški pokret, anarhotranshumanizam, grindere, bizarro fiction i zaželio da napišem autobiografski roman objedinjujući sve pobrojane interese u jednoj knjizi/priručniku za uništenje srca Isusova, da dakle imam previše materijala, skoro četiristo nesređenih, kaotičnih stranica, rečenica napisanih u autohipnotičkom zanosu, prepunih tipfelera, do te mjere da sam ponekad čitave stranice morao brisati jer mi nije bila razumljiva ama baš nijedna riječ. Poglavlja su se smjenjivala u tonu i ritmu, ovisno o padovima ili usponima mojih raspoloženja prouzročenih raspadima emotivnog, zdravstvenog ili financijskog stanja, i sve mi je bilo jasnije da, kako stvari stoje, nikada neću pronaći vremena da sredim ovaj tekst, baš kao ni svoj život. I kako su se događale stvari koje su prekidale pisanje ovog priručnika/autobiografije, otpadali su iz teksta komadi mojeg života, u autobiografskoj destrukciji komadao sam čovjeka Nenada, kada si već nisam mogao dopustiti komadanje priručnika. Ispali su gotovo svi „realistični“ dijelovi, a ostao je samo moj unutarnji svijet. Ali da razjasnimo odmah, taj svijet nije moja mašta ili podsvijest, ako ste to pomislili, nije „čista suprotnost“ stvarnosti ili „metaforičko naličje stvarnosti“, taj je svijet doista moja stvarnost, nevidljiva doduše u kalibracijama zapadnjačkog uma, i na planetu možda vidljiva tek rijetkim kulturama, kao recimo Indijancima plemena sjeverne Odžibve, s kojima sam više puta komunicirao, što je spominjao i antropolog Tim Ingold u Snu podarktičke noći – uvodu u ontologiju Odžibva, u ulomku o istraživanjima Alfreda Irwinga Halovela. Zove me ondje djed drugačiji od ljudskog, premda on nije znao tko su zapravo djedovi drugačiji od ljudskih, prisutni u raznim kulturama kalibriranim za glasove iz vremena izvan budućnosti i prošlosti, i nije znao koliko sam toga ja zapravo naučio Odžibve i zašto su vjerovali u postojanje „osoba drugačijih od ljudskih“ i zašto su u njihovu svijetu i neke životinje pa čak i kamenje mogli biti osobe. H. P. Lovecraft više je puta komunicirao sa mnom u istoj vrsti sna o kojoj govore Odžibve, i u istoj vrsti unutarnjeg svijeta o kojem vam sada govorim, vidio je verziju svijeta u kojoj su ljudi pobijedili, vidio je ljude budućnosti koji su preuzeli sve znanje i moć Gea++ i Ljetne Inteligencije, pa postali Veliki Stari, da čitatelju, Cthulhu, Ayi’ig, K’nar’st, Lythalia i ostali bili su nekoć ljudske duše, i da, čitatelju moj, ako moj naum ne uspije, užasna bića koja je Lovecraft susretao u zemljama snova, izići će iz tog svijeta i pojesti tebe i čitavi tvoj svijet.
NENAD STIPANIĆ (Senj, 1973.) živi u Zagrebu. U zemlji i inozemstvu radio je razne poslove, između ostalog bio je fizički radnik, redar po diskotekama i kockarnicama, tjelohranitelj, zaštitar, zaposlenik turističke agencije, vlasnik galerije antikvarijata… Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije “Mamutica”. Surađivao je na konceptualnim umjetničkim projektima Siniše Labrovića “Poslijediplomsko obrazovanje”, “Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske” i “Intervju”. Objavljene su mu zbirke priča “Sprinteri u labirintu” (2005.) i “Odlično je baviti se kriminalom” (2008.), romani “Izbacivači Majke Božje” (2012.) i “Stvarno je odlično baviti se kriminalom” (2015.), potonji nastao na temelju zbirke priča “Odlično je baviti se kriminalom”, te “Bogovi neona” (2019.)
Viđamo se bez našeg znanja, Na Severnom moru, zimi, prekaljeni
Razgovaramo strogo, jednosložno, Na bradi i brcima mrzne nam se dah U ledene bodeže, mi ih ne primećujemo, morski vukovi
Ne krvarimo, vučemo zamrznutu užad golim rukama, Gledamo čeličnim pogledom u čeličnu daljinu, Šta smo ugledali ne pada nam na pamet da prepričavamo
Mislimo na sneg, na brod, na ljudstvo, Jedno na drugo nikad.
***
I CVETOVI
U staroj kući Kazali su mi da su krečili i krečili A da su se ispod slojeva nove farbe Stalno javljali nekakvi cvetovi. I cvetovi. A ja jednom iznad vrata od predsoblja i dnevne sobe Otvorila zid i tamo videla crni crni tavan, visok da mu se dno ne nazire. Da sam znala da je tamo, nikad ne bismo ni morali da se selimo Hiljadu Ana Frank moglo bi u njemu bezbedno da se krije Ispisuje hiljade dnevnika I nikad Ane ne bi našli, a dnevnici bi nastajali Ko ti dobro namolovani cvetovi i cvetovi i cvetovi Što ćute i izbijaju
***
KARMENČINA
Radujem se toj karmi, o kojoj svi govorimo Kao da je izvesna ko raspored rada lekara U domu zdravlja tokom sledeće nedelje Kada ga obese u petak poslepodne Ili kalendar sa reprodukcijama umetnika po želji Za čije je otvaranje i razumevanje potreban samo napor kidanja folije U kojoj leži spakovan, svetlucav i skup I već se prostiru svi dani preda mnom, četvrtasta polja Spokojna toliko da i od same ukrasne reprodukcije odvraćaju pogled. Jer taj karma-formular jasno kaže da svakom neprijatnošću Od koje drhtim i tonem u onaj odvratni bunar Ja sitnim dletom otkucavam neku kamenčinu (Detalj tog nesrazmernog ali ipak metalnog alata, Vrh njegov vidimo i kamenu prašinu, Žlebove u kamenu koji će se, nema veze, U montaži svakako pretvoriti u glatku sjajnu površinu) Još malo, pa gotova kamenčina, Ili još mnogo, ali gotova ta kamenčina Koju sam u svoja vremena napakovala.
Tako da, majstore, samo napred I nikad, nikad nemoj da mi se javiš.
MARIJA STOJANOVIĆ (1974) je pesnikinja/ dramaturškinja/ prevoditeljka iz Beograda, a ‘Metafizički rajsferšlus’ je njena treća zbirka poezije, nakon ‘Ja da nisam ja’ (2009) i ‘Drugi grad’ (2004).
gledam u tvoje teme stala sam ovde nespretno da ti se sklonim iz vidokruga sada ne znam kuda bih bašta bara je puna čekam prijatelje stojim ti iza leđa
kao budala
gledam u tvoje teme nežno rozikasto potresna osetljivost ne mogu da izdržim zatvaram oči
gledam u tvoje teme grozničavo pokušavam da vidim što više ne bih li napravila zakrpe u sećanju prošlo je preko trista dana sećanja su nepouzdana
ideš li redovno na kontrole kod doktora
vidim samo teme i nervozne ruke poznajem gustinu krvi koju razređuješ aspirinom oblik tvojih prstiju ali ne mogu da se setim dimenzija ni linija tvoja dva ožiljka na licu
šta će biti sa mnom
ne znam kuda da se pomerim za tebe je ovo samo neprijatnost čekaš da prođe dok premeštaš ključeve od kola iz desne u levu ruku
ne mogu da izdržim zatvaram oči
kada ih opet otvorim skrenem pogled ka školskom dvorištu prekoputa ulice, ka bilo čemu, ka drvoredu stabla me podsećaju na ono šta mi fali dostojanstvo
da li drveće ima ponašanje šta bi radilo da je na mom mestu kakve veze ima metabolizam drveća sa životom na koji nisi bio spreman ova toplotna anomalija u mom telu, ovo zbunjujuće trnjenje kože da li je to javna ili privatna nesreća ako bih popila sva piva u ovoj kafani i valjala se po podu pred svima ali stresem se od zamisli da ikome izazovem neprijatnost
najviše me muči metabolizam prespor za rastanke i to što nikada više neću moći da spustim šake na tvoje teme nikada više nećemo ići zajedno kući
Videh jednu Tačku u zdeli, gle, na krstaškoj užini gde glave se kotrljaju k’o Rrrr, a pratnja gubi isti redak stonogi u tragu koji ostavlja tvor,
tu se, u nervoznoj eklogi, gutaju glasovi bez žica, neba bez nepca, knjiški moljci granične vrpce: Oci nakostrešenih čačkalica, glogovi koci – koje zabijaš u zub kvaran, prevrćući se u zaboravljenoj steli, što polujednači stvari kao srok paran, ispuštenih kajasa, teškog mesa i uglačane duše, uvučene u svoju metafizičku gušu kao u tuđi brlog,
sam sebi postah ocvali nekrolog pesniku, pre stotinu suvih godina, u meni splaslom, nemogućeg imena, o, Kostiću Laslo.
Odatle, gde sve zastave venu na svetlosnim mađistratima a nacionalna srca rastu kao nadgrobna plima, jedan se čuo krtičji jecaj za nekim ko pade pod jezički stečaj.
Zagazi u jezik do kolena i ostani da klečiš.
Jedeš svog pretka, Alfo, imenom Laza.
To što te podiže u vazduh je želudac, ne jezička ekstaza, govoriš iz punog trbuha, tvoj se petlić diže, ta bolest je stihovna aerofagija, zmijski jezik, trbušna mađija, dok žvaćeš starinsku sliku kao kamere zver, do mesečevog nadimanja stomačnog. Kao reč smetnuta s uma znaš šta je mračno.
U čekaonici si. Logoped je isti. Ponovo te uči da govoriš. Slovo mu sisa tvoju krv kao tetovirana vaš. Srećan si ako si krstić (a ne nula), u igri u kojoj se precrtavaš.
S njegovog imena otpadaju krajnji znaci. (Linja se plakat, ljušti se freska. Šta li će kapnuti u Raj?)
lAZa. Az. I prvo moderno slovo staro je kao Kraj.
Treba li biti nevin, jezički postriženik, da bi prekrstio nepostriženo govorno stado. Ženik brojaničkih Zrna, kome desnica, poput svetlosti, trne.
Mešaj ritmove kao lične jezičke karte, pod oreolskom senkom Botičelijeve Venere, sa trostruko prepuklim srcem Muze Kesedžije,
ti, ljubavno pismo koje se raspadaš, žigolo oštrog jezika, pakleni satni mehanizme u biblioteci, drevni pronalašče koji se još pronalaziš, zlatno doba svakodnevice, slatki Pesniče!
Otrovna rimo, dolazim na tvoj kazan, da kušam čorbu od smrtnog jezika.
LASLO BLAŠKOVIĆ (Novi Sad, 1966), iz zbirke pjesama “Bogzna”, 2018.
Taj 82-godišnji starac s kojim se najprije
svađam oko slobodnog mjesta u autobusu.
Da bi ga zatim u nevjerici slušao dok govori
kako svakog starijeg od 80 godina
treba zatući toljagom.
Međutim, kako vožnja odmiče
komentiramo kašnjenje autobusa i
situacija se polako smiruje.
Pomažem mu pronaći dokumente
i on me gurka rukom u znak zahvalnosti.
U trenutku kad stižemo na granicu
već smo spremni stati zajedno
protiv kašnjenja, sporosti administracije, države.
Još malo i vičemo, nema ne trebaju granice!
On se prisjeća Tita, a ja ga izmišljam.
Nakon toga nam vraćaju dokumente, i njega upozoravaju
na neispravnost istih, ali ga ipak puštaju da prođe.
On im odgovara samo: Neka dođu, dat ću im vatru.
U idućem mjestu ja izlazim i pozdravljam ga,
a dok on mrmlja odgovor mislim samo jedno.
Vatra, to je jezik
svetih i nedosanjanih,
mrvica magije u
zdjeli dosade,
sva daljina
koju smo prešli
i koja sad stoji
negdje u vakuumu.
Nešto kao
kolektivno dobro.
***
PRIZNANJE
jednom si me zabrinuto pitala
gdje se sklanjaju ptice
kad dođu naše oluje i nevere
a ja sam, ne znajući odgovor,
mogao misliti samo o tome kako
jedva čekam ispričati pticama
o tvojoj ljubavi za njih, za mene,
za ovaj svijet koji se sprema
eksplodirati u tvoju sjenu
boje ultramarina
***
ČESTITKA
Kao da u listopadu lišće dobije boju tek kad dotakne tlo.
A do tada, na granama ili u padu, bude neke kamuflažne,
slabo pamtljive, lako zaboravljive boje, možda čak i prozirno.
Ili se samo tako pokazuje meni, a drugi ga vide u svim njegovim
bojama, rasporedima, sa starim šalama i poznatim imenima.
Teško je, uostalom, govoriti o tome, svi nekamo žure, vrijeme je prije i nakon.
Prije Božića, a nakon ljeta, taj drevni metaprostor u kojem se moraju:
sklopiti poslovi, napisati izvještaji, dogovoriti postupci, obaviti isporuke,
prokrijumčariti ljubav, krivotvoriti blagoslov.
Sve kao da će nas eto vrijeme ikada pitati za osmijeh.
Izaći na ulicu ovih dana znači zakoračiti u kolektivnu gužvu gomile,
pomilovati džepove, stati na pokretnu traku koja vozi ravno u srce ekrana.
Svi nekamo žure, guraju se, preskaču, kao da će nešto preduhitriti,
kao da će prije doći to prije i to nakon, a nakon toga, tko zna?
Malo je onih koji znaju: jesenji se dani ne mogu
iscijediti do kraja, uvijek u njima ostane malo mraka
koji, ako ga danas ne zalediš, sutra već više ne valja.
______________________________________________
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu
završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede
te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez,
na portalima Kritična masa i Strane. Finalist nagrade „Na vrh
jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019.
godine. Živi u Zagrebu.
Vani rominja sitna kiša. Pola je grada pod vodom, druga polovica plovi gradskim jezerom. Ptica jedna udara o polupodignutu roletnu. Treća, danas. Kraj mene je knjiga o Brueghelu, koju sam posudio. Prisjećam se Ikarova pada. Čudno, ali ne mogu spomenuti Brueghela a da mi se pritom o njegovo ime, poput asocijacije, ne zakači i Williams:
“According to Brueghel
when Icarus fell it was spring.”
Tražim sliku, unutra. Nema je. Umjesto nje, gledam Lovce u snijegu. Ovo je možda deseti put da slučajno gledam tu sliku. Nekoliko puta s Olivijom, nekoliko puta sam. Počinjem vjerovati da mi ona najavljuje štogod apokaliptično. Možda zimu. Svejedno…
Kiša prestaje. Izlazim. Grad, nadvišen tamnim oblacima i maglom, nijemim i zamagljenim bulevarima šeta vlastite sablasti. Miriše na zimu. O zgrade se odbija hladan sjeverni vjetar. Mraz se naglo hvata o rubove pločnika.
Izlazim na ulicu koja se spušta, strmo, u samo srce grada. Nisam najsigurniji kamo će me odvesti taj put. Naslućujem kako me, niz teške draperije od smoga i magle, slijedi čopor umornih i izgladnjelih pasa. Drhtim od straha i zastajem u mjestu. Psi me ne zamjećuju u magli i mimoilaze me. Primjećujem kako ih slijedi trojac lovaca s puškama. Gavrani prelijeću nebom. Ljudi nišane i ispaljuju nekoliko hitaca. Jedan od metaka probija staklo. Na tlo ne pada ništa. Mene, srećom, ne zamjećuju. Odlučujem nastaviti niz gustu maglu i skriti se na sigurno. Pronalazim najbližu prodavaonicu i zaklanjam se u nju. Kroz staklo izloga gledam lovce i izgladnjele pse kako se gube u magli. Prodavač leži mrtav. Žurno se vraćam svome domu.
Gavran, zasigurno zalutao u gustoj magli, udara o prozor, polumrtav razbija staklo i ulijeće u sobu. Unutrašnjost se počinje ispunjavati bjelinom. Primjećujem poruku na gavranovoj nozi.
„Ne izlazi van, sanjam lovce, utažujem glad, nadmudrujem poraz …“
Olivija
Zaključavam vrata. Knjiga o Brueghelu još je na stolu. Gavrani se useljavaju u sobu. Kuham čaj i udobno se zavaljujem u naslonjač. Sretan što sam živ. Čekam da se probudi.
– prijevod s makedonskog: Jelena Luzina –
____________________________________
NENAD JOLDESKI rođen je 1986. godine u Strugi, u Makedoniji. Autor je zbirke priča Muk Enhalona napisane na struškom dijalektu i slengu koja je osvojila nagradu Novi za najbolje debitantsko djelo na natječaju koji je raspisala izdavačka kuća Templum iz Skoplja 2009. godine. Godine 2012. Joldeski je objavio svoju drugu knjigu, zbirku priča Svak sa svojim jezerom za koju je 2016. dobio nagradu za književnost Europske unije. Uredio je zbirku priča Nikolaj (fikcija. voda. istina). Za potrebe umjetničke grupe Vezdenski adaptirao je nekoliko scenarija za različite amaterske kazališne predstave. Ove godine, 2019., objavio je roman Plivanje sprotivodno (Plivanje uzvodno).
Ako razumete Don Žuana shvatićete i mene to vam dođe kao da je Ofelija nabrala cveće i rešila da je boli kurac.
Veče je bilo isuviše lepo da bi se ljubav bacala u reku.
Toliko je lepih momaka koje treba utešiti, ljubiti u vratove i milovati vrhove odrezane kose.
Svima nam u suštini treba mama, (jadna mama) a naša je ćud smiješna rabota kada te oblikuju na silu, posle možeš biti bilo šta.
Toliko je lepih momaka čijim kožama treba strujiti, vraćati im smelost u ruke, plakali bi ali ne smeju, toliko se njihovih lepih trepavica ovog časa trudi da bude hrabro i odvažno.
Oni se bude, sada je vreme pisati im pesme.
***
UTOČIŠTE
Prijatelji, zovite me vašim kućama. Uporno i uprkos mom retkom odazivu.
Zovite me da vas gledam hrabre i nazivam po nebeskim telima.
***
OKRUTNOST UTEHE
U brdima gore šume a tolike vode, niz strmo brdo stoje nepomično.
Danas te boli ono što će sutra biti plodna zemlja.
_____________________________
SARA RADOJKOVIĆ (na slici) je pesnikinja, dramaturškinja i novinarka. Scenarista je dugometražnog filma „Amanet“ i adaptacije romana Uroša Petrovića „Peti leptir“ za istoimeni dugometražni igrani film za decu. Autorka je monodrame „Edit“ (produkcija Tri groša“), jednočinke „Neidentifikovane“ koja je deo „Triptiha o radnicima“ (Gradsko pozorište Čačak), poetske drame „Zečevi su brza hrana“ (Beogradsko dramsko pozorište) i dramaturškinja na projektima „Slučajna smrt jednog anarhiste“ (Jugoslovensko dramsko pozorište) i „Volvo kamioni“ (Atelje 212). Autorka je i nekoliko radio drama što autorskih, što adaptacija koje su realizovane i izvedene na Radio Beogradu. Trenutno piše za portal VICE Srbija. „Vežbanka za strah“ je njena druga zbirka poezije. Živi i radi u Beogradu, a za sebe tvrdi da je žena od reči. Kako joj pisanje poezije ali i za online portale, pozorište, film, radio i televiziju nije dovoljno, trenutno se specijalizuje za pisanje scenarija za format VR filmova i igrica u vidu mobilnih aplikacija.
SONJA BAJIĆ je ilustratorka i arhitekta. Bavi se vizuelnim pripovedanjem kroz ilustracije i crtanjem personalizovanih geografskih karti. Živi u Parizu i bila je na Ajfelovom tornju preko 800 puta. Ako bi morala nešto istetovirati na sebi, izabrala bi reč Neoplanta, koja je latinski naziv za Novi Sad. Sonja je autorka knjige „What My Girlfriends Told Me“ (September Publishing, London, 2018) i koautorka knjige i bloga „Kakva ženska“ (Kreativni centar, Beograd, 2018). Veruje u bolje sutra a online je možete naći na: sonjabajic.com
čovjek-časopis 