PROSTOR SLOBODE
Kako bi radoznali prolaznik mogao proći pored moje kuće
Dok u vrtu mirišu đurđice i jorgovani
Dok se s balkona crvene vesele petunije
Dok se gusti ošišani travnjak prostire pod nogama
Kako bi gost željan smijeha mogao proći pored te kuće
Dok iz prikrajka vire sočne vinogradarske breskve
Dok slatke žute kruške sapinju nejake grane
Dok crno grožđe iza lozinog lista mami žedna usta
Kako bi itko mogao proći pored moje kuće arhetipskog života
Dok iz nje dopire lijepa arija iz ženskog grla
Dok u njezinim ugodno hladnim prostorijama zuji poezija
Dok po bijelim zidovima prpošno skaču filmske slike
Kako bi čovjek namjernik mogao proći pored moje kuće
Čiji prozori uzgajaju nadu obojenu žarkim bojama
Čiji prostor slobode pruža otpor prolaznosti
Čije sjene igraju svoj balet i svoju dramu
Kako bi itko mogao proći pored moje kuće
Nepromijenjen
***
RAZGOVORI S BILJKAMA
S biljkama se može, znate, razgovarati
U suton kad pridrijemaju u hladu
Ako im se približim čujem kako dišu
I kažem, imao sam lijep dan danas
Ljudi su me poštovali, neki možda i voljeli
Dakako, kažu one, i priviju pokoju granu
Prema meni, i osmjehnu se: biljke se, znate, smiju
Na svoj način, zeleni i spori su im udisaji
Zagrle me biljke kad ih ponudim čašom vode
Koju im nosim s nježnošću, i sjetom,
Jer suton je dio dana kad caruje sjeta
A misao prebire poneku slutnju u titraju
U lahoru lišća, u struji topline
***
BUDE NEKIH DANA KAD MISLIM O SMRTI
Kad dođe što mora, a nije da se radujem,
Neću da mi zemlja bude laka, a ni teška,
Hoću da ostatke spale, a pepeo prospu
Uz rub šume gdje sam brao mirisne đurđice
Neću cvijeće, počasti, govore, ni mnoštvo,
Hoću cvijet, jednu crvenu ružu, i jednu pjesmu,
Neku tihu, dragu srcu mom, i jednostavnu,
Kao dodir latice i zuj pčela u proljeće koje se budi
Jednu šaku želim da bace s litice u divlje more,
U valove i kišu koja će sve to isprati s ovoga svijeta
Tako da ostane zauvijek u njemu, u tami i snu
Tražit će se mirisi hladnih đurđica i toploga mora
U slici koje nema, koja se ne rađa i koja ne nestaje.
Hoću da pustite slike, moje slike, moje nasmiješeno lice
Kosu, ruke, moje oči koje još radoznalo gledaju
I film u kojem plačem za svime što mi je ostalo uskraćeno,
Nježno i uzbudljivo, daleko, nedosanjano, nesvjesno
Modro, crveno, sočno, puno, tužno i zaboravljeno
Djetinjstvo mi pošaljite da sklopim oči u miru
Kad dođe što mora, a nije da se radujem.
***
STARI RADIO
Stari radio ponosno sja u mojoj biblioteci
Više ne govori vijesti i imena
Kakve sam slušao kao dječak
Kad bih se popeo na štokrl
Ispred kredenca na čijem je vrhu
Svjetlucalo to magično zvukovno okno
Svijet je dolazio k meni
Da ga lakše upijem i bolje razumijem
U radiju su živjeli Biafra Vietkong i Zanzibar
Neki Muamer se proglasio
Završio je neki fini pristojni rat, građanski
Niz starih važnih ljudi je poumirao
Ali su se srećom mnogi i rodili
Neki su muški glasovi govorili
„To drugovi moramo riješiti“
Smjenjivale su se lavine poplave i potresi
Na mjestima nevjerojatnih imena
Da bi zatim žena iz radija veselo najavila
Da je u Hrvatsku stiglo proljeće
Nije to bilo sasvim točno
Jer je pod prozorom još hladila zima
Ali svakome se može oprostiti poneka greška
Pa i radiju koji veselo žmiga
U sivoj zoni sumraka
Dok se dan sasvim bezvoljno povlači
A pospana noć još nije zavladala mojim kapcima
Ispod kojih jure slike zvukovi i slutnje
Budućnosti koja je nestrpljivo počinjala
U starom svjetlucavom radiju koji skriva
Prozor u mali neobični začudni svijet
Stari radio u mojoj biblioteci više ne govori
Uživa i on u bogatstvu riječi zarobljenih u knjigama
Ali ipak s vremena na vrijeme namigne
– Vidiš, nisam li ti sve to jednom davno već rekao?!
_________________________________________________________
IVAN KOPRIĆ rođen je 6. siječnja 1965. u Vrbovcu. Završio je studij prava u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1999. Zaposlen je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1990. U zvanje redovitog profesora upravne znanosti izabran je 2008., a u trajno zvanje potvrđen 2013. godine. Obavljao je niz sveučilišnih i javnih dužnosti, objavio je mnoge znanstveno-stručne knjige i radove te sudjelovao u mnogim znanstvenim i stručnim projektima u zemlji i inozemstvu. Hologrami nade, njegova prva zbirka poezije, sadrži sto pjesama napisanih uglavnom tijekom nekoliko posljednjih godina.
čovjek-časopis 