SAMO TAKO SE MOGU UMIRITI RUKE
Odakle dolazim, tamo više nitko ne putuje.
U mojoj zemlji zvijezde mirišu na kuhanu rakiju, to više nije
mjesto za sunce.
Njen snijeg raste u porcelanskim zdjelama, ponekad kapa
iz očiju.
Prabake provlače čunak kroz potku.
Snuju niti u ponjavu, pljuckaju u osramoćenu
zemlju.
Otac prstima namješta rupu gdje su nekad bili
zubi, priča o smrti i boji kamena njegovog
spomenika: samo da ne bude skup.
Vatra grije zidove i mi se smijemo vrapcu pod
prozorom.
Radio javljaja: interes za služenje vojske opada
u zemljama zapadne Evrope.
Tamo je djed služio kod Franje Josipa.
Soba još i danas miriše na konjsku grivu
i kolonjsku vodu.
Košulja koju je nosio sada je slobodna.
Cijelo moje tijelo provlači konce kroz čvor
u čovjeku.
Mislim na oblake i pamuk. Samo tako se mogu
umiriti ruke.
Srce ne kuca, misli se posložile u okvir.
Iznad kuće grmi.
To se otac vraća, da nam kaže koliko se
umorio.
Pogled na grad je svijetao i nebo ga vodi ispod
ruke.
***
ALZHEIMER
Evo me, vratih se u zemlju iz koje su me protjerali.
Gordo u papučama koračam, kufer nosim, pasoša (putovnica) pun.
Ponekad se sjetim kako se zovem. Ponekad pitam druge.
Zaboravljam kud sam pošla i što tražim po ladicama.
Češljam se pred spavanje i perem ruke poslije jela.
Umjesto u usta, zube stavljam u crvenu torbicu, i tako šetam gradom.
Ponekad, kad se smijem, upišam se u gaće, i nije me stid.
Tuđu djecu milujem po glavi i dajem im imena svoje.
Otkako sam počela zaboravljati nosim šešir i cvijet u kosi.
Bez crvenog karmina ne napuštam kuću.
Nosim čarape sa točkicama, izluđujem fine žene.
Sama sebi šaljem ljubavna pisma. Ponekad im odgovorim.
Jedem kalorična jela. Moje tijelo se mijenja.
To je dobro. I ja sam se promijenila.
Pas nije više moj najbolji prijatelj, kupila sam papagaja.
Ja govorim, on ponavlja za mnom. Jezik ptica brzo se uči.
Kad me prozovu u čekaoni, više se ne preznojavam.
Graciozno ustanem i predstavim kraljicu.
Na desnom ramenu sam istetovirala škorpiona.
Nabavila ljubavnika.
Ne znam mu ime. A ni on moje.
Prestala sam se brijati ispod pazuha.
Dlake na nogama su prirodno raslinje.
Putujem po svijetu bez poznavanja engleskog jezika. Svi znaju govor tijela.
Kad se napijem, zaboravim gdje stanujem.
Spavam u parku dok me ne prepoznaju i dovedu kući.
Kad pada kiša, ne nosim kišobran. Stanem nasred ceste i kisnem.
Mokra legnem u krevet, odvrnem muziku.
Zaspem u cipelama, sa žvakom u ustima.
Odnedavno sakupljam pivske čepove i lijepim ih na kuhinjske zidove
Kuham u štiklama i crvenoj haljini, sa parfemom iza uha.
Na dan žena kradem cvijeće iz gradskog parka, poklanjam ga nesretnim prijateljicama.
Pred spavanje pijem džin-tonik, čitam Grimove bajke i plačem što sam ostarila.
Svilenim koncem vežem se za krevet, da ne pobjegnem od kuće.
Zavijam na mjesečini, i prolaznike gađam kamenčićima.
Nemam neprijatelja, sve sam ih poubijala.
Pljujem po cesti, bezbrižno živim.
I spremam se da dignem revoluciju protiv onih koji ništa ne zaboravljaju.
RUŽICA MILIČEVIĆ (1967, Donji Svilaj; Sarajevo; Bad Ischl)
čovjek-časopis 