Imam trinaest godina, stojim u svojoj sobi i kroz prozor gledam napolje. Odavde, s ovog mjesta, vidi se uska asfaltirana staza koja naše naselje dijeli na dva dijela. S obje njene strane su jednolične, sive ili bijele petospratnice. U samom središtu naselja nalazi se livada sa usamljenim starim hrastom. Tu, na livadi, dvije grupe dječaka igraju fudbal.
I tada, poput munje, ošinu me čudan predosjećaj. Nešto se dešava.
Ne znam šta. I nemam pojma otkud to dolazi. Pojavi se prvo kao ružan osjećaj u stomaku, kao drhtanje tijela. Nešto kao napad groznice. Nejasno i nerazumljivo.
Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom istom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu.
Prošlu sedmicu proveo sam u ovoj sobi, uglavnom sam ležao, pio čajeve i bljutave sirupe. Navukao sam nekakav virus pa mi je ljekar propisao mirovanje. Nisam išao u školu. Znao sam satima ovako buljiti kroz prozor. Posmatrati ljude kako odlaze na posao. Kako se vraćaju. Ne raditi ništa. Ili samo ležati udobno umotan toplim ćebadima. I maštati. Trebalo je da učim zaostalo gradivo. Ovih dana je trebalo da ponovo krenem u školu. Nije mi se dalo.
A sada, taj ružan osjećaj. Pokušavam da ga shvatim. Da razumijem. Ipak, sa mojim trinaest godina starim umom shvatam da neke stvari ne mogu objasniti.
Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava.
Odlazim do dnevne sobe. Otac čita novine. Majka, udobno zavaljena u kauč sa zaboravljenim pletivom u rukama, gleda neku seriju na televiziji. Kažem ocu da se nešto dešava. On podigne pogled. Ne znam šta zapravo kažem. Nešto se dešava i/ili – nešto će se desiti. Ili nešto tome slično. Otac me gleda nekoliko sekundi bez riječi. Pogled mu je prodoran, ozbiljan, dubok.
Ne pričaj gluposti, bolje idi u svoju sobu i uči.
Kaže najzad.
Slegnem ramenima. Vratim se u sobu. Ipak, sad više ne mogu da se smirim. Hodam nervozno. Od prozora do vrata, između zidova oblijepljenih posterima. Osjećam, znam to sasvim sigurno, a ne mogu objasniti kako. Osjećam.
Nešto će se desiti.
Stojimo u uskom hodniku zbijeni jedno uz drugo. Otac kaže da je tu najsigurnije. Zidovi su ovdje najdeblji.
Roletne na prozorima su spuštene. Svjetla su pogašena. Jedina svjetlost u hodnik dolazi kroz blago odškrinuta vrata kupatila, a i ona samo izdužuje naše sjenke. Ćutimo.
Otac uključuje maleni radio-tranzistor, smanjuje ga na jedva čujno, prinosi ga uhu i polako bira stanice.
How ever far away I will always love you… kršššškrkššš… posmatrano u svjetlu učenja Gospodina našega Isusa Krista… šššrkšškrkrššš…. u sadašnjoj situaciji u odnosu na rast inflacije i prema spoljnom dugu…. krššškrkrššš… neeee, ti nisi hteela anđela….
Otac nervozno isključuje radio.
Ako se pažljivo osluhne, može se čuti kako se stakla na prozorima tresu od eksplozija. Ako se naslonim na zid, mogu da osjetim podrhtavanje. Kao da je zemljotres.
Povremeno se čuje žamor iz stubišta. To su vjerovatno komšije sa viših spratova. Otac u jednom trenutku izlazi. Majka ga zaustavlja. Brzo ću ja. Kaže. Svjetlost zakratko ispuni hodnik. Opet nestane. Nekoliko dugih minuta. Potom opet svjetlost. Pa očeva izdužena sjenka. Pa on. Šta se dešava? Niko ništa ne zna. Kaže otac ozbiljno. Potom opet mrak. I eksplozije.
Noć odmiče.
Proljeće je hiljadu devetsto devedeset druge. Imam trinaest godina i nemam nikakvu budućnost pred sobom.
Danima već jedemo samo uštipke. Majka ih sprema kad pucnjava malo utihne. To je obična mješavina brašna i vode koja se proprži na ulju. Ukoliko se ne pojedu dok su još topli, poprime bljutav ukus i razvlače se po ustima poput gume. Zalihe ulja i brašna su pri kraju. Čuo sam majku kako šapatom to govori ocu. Ne čujem šta on kaže. Možda samo zakoluta očima.
U jednom trenutku pitam oca kako izgleda smrt od gladovanja.
On me pogleda čudno kao da uopšte nije razumio šta ga pitam.
Mislim, da li čovjek umre odjednom kad tijelo više ne može da podnosi glad ili se dugo muči u teškoj agoniji?
Kažem.
Otac i dalje čudno gleda. A onda kaže:
Otkud ti znaš tu riječ – agonija? Imaš li uopšte pojma šta ona znači?
Čitam stvari.
Kažem.
Zapravo, tu riječ sam prvi put pronašao u stripu o Dilanu Dogu. Bila je to epizoda o zombijima – živim mrtvacima. Uvijek sam mislio da je agonija neko stanje u kome se nalaze takva bića, ni tamo ni ovamo, raspadnuta tijela koja hodaju svijetom bez volje i svijesti.
Otac se nakratko zamisli. Kao učenik izveden pred tablu, vrti očima pokušavajući da se sjeti pravog odgovora.
A onda u jednom trenutku kaže:
Dosta! Kakve to gluposti pričaš. Niko ovdje neće umrijeti od gladi.
A potom ljutit ode u dnevnu sobu.
Način na koji otac pripaljuje cigaretu. Kako povlači prvi dim. Njegovi žuti prsti. Način na koji je odlaže u pepeljaru. Njegova usta skoro bez zuba. Njegovo mršavo ispijeno lice. Uvijek uredno počešljana rijetka kosa.
Pokušavam da se sjetim toga. Svake te sitnice. Glupe sitnice.
Mirisa njegove košulje. Načina na koji bih osjetio dodir njegove ruke. Boje njegovog glasa. Da ne zaboravim.
Kako je izgovarao riječi.
Sjedim na kauču i gledam u zid ispred sebe. Pokušavam da se sjetim.
Pripaljujem novu cigaretu.
Ustanem, obučem duks. Izlazim.
U stubištu se i dalje osjeća miris vlage i ustajalog kiselog kupusa. Napolju, veče je svježe. Nebo se farba u boje sutona. Tanki oblaci lagano klize.
STEVO GRABOVAC (1978, Slavonski Brod; Bosanski Brod; Banja Luka)
čovjek-časopis 