KOLEKTIVNO DOBRO
Taj 82-godišnji starac s kojim se najprije
svađam oko slobodnog mjesta u autobusu.
Da bi ga zatim u nevjerici slušao dok govori
kako svakog starijeg od 80 godina
treba zatući toljagom.
Međutim, kako vožnja odmiče
komentiramo kašnjenje autobusa i
situacija se polako smiruje.
Pomažem mu pronaći dokumente
i on me gurka rukom u znak zahvalnosti.
U trenutku kad stižemo na granicu
već smo spremni stati zajedno
protiv kašnjenja, sporosti administracije, države.
Još malo i vičemo, nema ne trebaju granice!
On se prisjeća Tita, a ja ga izmišljam.
Nakon toga nam vraćaju dokumente, i njega upozoravaju
na neispravnost istih, ali ga ipak puštaju da prođe.
On im odgovara samo: Neka dođu, dat ću im vatru.
U idućem mjestu ja izlazim i pozdravljam ga,
a dok on mrmlja odgovor mislim samo jedno.
Vatra, to je jezik
svetih i nedosanjanih,
mrvica magije u
zdjeli dosade,
sva daljina
koju smo prešli
i koja sad stoji
negdje u vakuumu.
Nešto kao
kolektivno dobro.
***
PRIZNANJE
jednom si me zabrinuto pitala
gdje se sklanjaju ptice
kad dođu naše oluje i nevere
a ja sam, ne znajući odgovor,
mogao misliti samo o tome kako
jedva čekam ispričati pticama
o tvojoj ljubavi za njih, za mene,
za ovaj svijet koji se sprema
eksplodirati u tvoju sjenu
boje ultramarina
***
ČESTITKA
Kao da u listopadu lišće dobije boju tek kad dotakne tlo.
A do tada, na granama ili u padu, bude neke kamuflažne,
slabo pamtljive, lako zaboravljive boje, možda čak i prozirno.
Ili se samo tako pokazuje meni, a drugi ga vide u svim njegovim
bojama, rasporedima, sa starim šalama i poznatim imenima.
Teško je, uostalom, govoriti o tome, svi nekamo žure, vrijeme je prije i nakon.
Prije Božića, a nakon ljeta, taj drevni metaprostor u kojem se moraju:
sklopiti poslovi, napisati izvještaji, dogovoriti postupci, obaviti isporuke,
prokrijumčariti ljubav, krivotvoriti blagoslov.
Sve kao da će nas eto vrijeme ikada pitati za osmijeh.
Izaći na ulicu ovih dana znači zakoračiti u kolektivnu gužvu gomile,
pomilovati džepove, stati na pokretnu traku koja vozi ravno u srce ekrana.
Svi nekamo žure, guraju se, preskaču, kao da će nešto preduhitriti,
kao da će prije doći to prije i to nakon, a nakon toga, tko zna?
Malo je onih koji znaju: jesenji se dani ne mogu
iscijediti do kraja, uvijek u njima ostane malo mraka
koji, ako ga danas ne zalediš, sutra već više ne valja.
______________________________________________
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu
završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede
te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez,
na portalima Kritična masa i Strane. Finalist nagrade „Na vrh
jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019.
godine. Živi u Zagrebu.
čovjek-časopis 