Nikad se neću moći uživjeti u tu državu, nikad neću razumjeti te ljude, rekla je gospođa Spomenka i stavila popušenu cigaretu u visoku šalicu od kave punu opušaka na kojima se vidio trag njezine crvene šminke, nikad, stvarno, ponovila je i pripalila drugu cigaretu. Formalizam, birokracija, to će me ubiti, uzdiglo se s plavičastim dimom negdje pod visoki strop kabineta. Sreli smo se na hodniku poslije završetka Pavelova seminara te smo se odmah nakon što smo našli bivši zajednički jezik koji smo svi troje govorili, sklonili u kabinet, no ne znam jesmo li se do kraja razumjeli. Već ih sedamnaest godina ovdje pokušavam uvjeriti, te pokorne studente koji me slušaju i gledaju velikih otvorenih očiju vjerojatno shvaćajući sve na svoj način, a kako i bi drugačije, rekla je gospođa Spomenka i naglo ustala, samo gledajte, podignula je glas i spustila debeli fascikl na niski stolić, pogledajte, no, možda ćete vi razumjeti o čemu govorim, jer se i sami bavite književnošću, bože moj, rekla je, a osim toga ste i iz naših krajeva, rekla je. Pavel je ustao pa je naglo zatvorio prozor, premda je kabinet bio ispunjen gustim dimom, jer znaš, ni ovdje se već nekoliko godina ne smije pušiti ni glasno govoriti, rekao je Pavel i pokupio papire koji su se prosuli iz otvorenog fascikla po starim kamenim pločicama. I to bi trebala biti akademska sloboda, rekla je gospođa Spomenka, skrivamo se po kabinetima poput uplašenih miševa, sramota za sveučilište, znate, ja sam bila posve drugačije odgojena, dolazim iz krajeva u kojima je literatura nekad nešto značila, rekla je gospođa Spomenka, pogledala je na sat, imam još tri minute do početka svoga seminara, minuticu uvijek zakasnim, premda su me zbog tih sekunda već bili zvali na razgovor, no ne dam se, nećete mene, ma znate kako je, rekla je i izvukla knjigu s prašnjave police, pogledajte, ne znam kako je sada kod vas jer više nemam kontakt s tim prostorima, rekla je gospođa Spomenka pa je drhtavom rukom otresla dugački pepeo u šalicu iz koje se uzdizao gusti bijeli dim, no, otvoreno rečeno, premda predajem književnost koja je pisana na svim jezicima na tom jedinstvenom kulturnom prostoru, s vašim jezikom i njegovom literaturom nikad nisam bila u pravom doticaju, rekla je gospođa Spomenka, no, nešto mi je sad rekao vaš kolega Pavel, zanimljivo, moram reći, ali, nemojte se ljutiti, o tome bismo se, razumije se, lakše sporazumjeli uz čašicu dobre rakije, da, znam dobar kafić u Antwerpenu u kojem toče pravu šljivovicu, hm, da, vlasnik je ljubazni Šiptarčić, a tko bi drugi, oni i crnci i Azijati sad potpuno vladaju Antwerpenom, isto kao što su nekad Židovi, kao što znate, no, nekoć su gradske znamenitosti bili židovski mešetari draguljima, a danas novac nose ekscentrični dizajneri i anoreksične manekenke koji se prodaju multinacionalnim kompanijama, zato grad gubi identitet, postaje bezdušan, a meni to odgovara, mi stranci smo dobrodošli, nikome ne smetamo, tu nema nacionalizma, dosta mi je toga, previše sam pretrpjela da bih se bavila time, dosta mi je tog balkanskog mentaliteta, sigurno me razumijete; morate me posjetiti, doista, rekla je gospođa Spomenka, zar ne, Pavel, nasmiješila se i namignula Pavelu koji je oprezno izlio vodu na šalicu s opušcima koji su tinjali, posvuda su montirani protupožarni senzori, gadno tuli ako se uključe, rekao je Pavel dok nam je gospođa Spomenka pripaljivala cigarete, no, što sam htjela reći, dakako, ja još uvijek vjerujem da je literatura samo jedna, velika, ili nijedna, sve te književnosti malih jezika, to mene nikad nije zanimalo, vjerojatno je danas isto tako kod vas, ne znam, sigurno vas to zanima i osobno vas se tiče, inače ne bi dolazili ovamo, tako daleko, da nam pripovijedate svoje male priče; želite dijeliti svoju žalost sa strancima koji jedva razumiju o čemu govorite, našim velikim piscima to nekad nije trebalo, imali su veliku državu i prije svega jezik koji su svi razumjeli, rekla je gospođa Spomenka pa je naglo ustala sa stolice, obuhvatila pogledom pretijesni zadimljeni tamni posljednji kabinet u niši na kraju hodnika, znate, ti su studenti ipak doista vrijedni, premda uče samo zato što misle da će od tog minornog studija imati neku praktičnu korist, razumije se, ali samo ako se naša mala plemena ponovno počnu međusobno klati, inače ne, Haag je, istina, blizu, no tamo neće zauvijek zapošljavati prevoditelje i neke eksperte za divlju misao i advokate za multikulturalnost, znate, to je sve skupa jedno obično sranje, oprostite, rekla je gospođa Spomenka i sakrila lice duboko među dlanove, možda među njima ima netko tko je s tim stvarima nekako osobno povezan, netko tko je dijete emigranata, izbjeglica, kao što sam i ja sama, rekla je s iznenadnom iskricom u kutku tamnoga oka, zato se brzo vežu uz mene, no ja im ništa ne opraštam, uvijek im govorim da književnost nije lijek za nostalgiju, o tome im govorim, u to ih pokušavam uvjeriti već skoro dvadeset godina, rekla je gospođa Spomenka u trenutku kad je netko pokucao na visoka od dima posivjela dvokrilna vrata kabineta koji se nalazio u pokrajnjem hodniku i gledao sa strane i samo djelomično na prometnu ulicu, tko me sad opet prekida, rekla je gospođa Spomenka, Pavel, idi otvori, rekla je, vjerojatno im opet smeta dim, inače ovdje nitko nikada ne kuca, rekla je gospođa Spomenka. Pavel je spustio cigaretu u šalicu od kave i utopio je u vodu, prišao vratima, samo trenutak, rekao je ljubazno i otvorio vrata na hodnik koji je bio posve prazan i tih, vjerojatno je netko pogriješio, rekao je Pavel, no, vidite, rekla je gospođa Spomenka, znala sam, uzdahnula je i udobno se smjestila na stolcu, Kiš, Crnjanski, Andrić, trpko je rekla promislivši na tren, kao da je tražila još neko ime, to je literatura, a što je ovo danas, recite mi bar jedno ime koje danas nešto valja na ovim još uvijek nekako našim zajedničkim prostorima, ništa, otkad smo razbili našu domovinu i raspršili se svijetom poput ljudi bez veličine i kulture u sebi, ničega više nema. Ustao sam i ugasio cigaretu na tanjuriću za kavu, Pavel je otvorio visoki zašiljeni prozor i pustio zadimljeni i ustajali zrak iz kabineta starog sveučilišta. Vani, s druge strane ceste, u kasno poslijepodnevno se nebo uzdizao visoki pravokutni silos koji je pokrio blijedo sunce oko kojeg su se zalijetale ptice, to je Boekentoren, u tornju je Sveučilišna knjižnica, rekao je Pavel, morali bi je razgledati, veličanstveno, projektirao ju je Henry van de Velde; da, vidiš, dok smo se mi u šumama klali sa Švabama, ovdje su gradili knjižnice koje streme u nebo, rekla je gospođa Spomenka, lijepa je, ali prevelika za mene, presvijetla, prazna i hladna, to ponovno govori o razlici, to sam htjela reći, mi nemamo taj mentalitet. Meka betonsko siva sjena s knjižničnoga je tornja na trenutak legla u kabinet, plavičasti dim cigareta koji se polagano izvijao iznad nas iznenada je potamnio. Prašina koja je treperila polako je padala, vrtložila se, a onda bi se na svaku naglašenu riječ ponovno uzdigla pod visoki strop s požutjelim papirima prepunim žvrljotina, fotokopijama i debelim fasciklima, pa je ponovno na sljedeću prešućenu riječ lijegala na nečitljive i savijene listove polijepljene po zidovima. Prošlost i tama nalijegali su na Fakultet za umjetnost i filozofiju sa šutnjom, neizrecivim pitanjem polagano zatrpavajući kabinet na kraju hodnika, a prašina bez sjaja zaplitala se u guste pramenove koji su visjeli sa žućkastih rubova zgužvanih letaka i plakata davno prošlih konferencija i simpozija; šutke smo sjedili među posivjelim zidovima, u sjeni visokoga betonskog silosa punog knjiga koji je skrivao sramežljivo sunce, dugo nakon što smo ustali opraštajući se s cigaretama koje su nam tinjale među prstima, a negdje vani, uzvodno, na rijeci, već je puhao vjetar i nebo se otvorilo, a zrak je plovio nad zemljom, mi smo svatko u sebi odvagivali premještajući se s noge na nogu, ali smo se začudo još uvijek razumjeli, u rukama smo vrtjeli nešto konačno zagubljeno i izgubljeno, svatko svoje uspomene, strah i ljutnju. Prašina je padala u prašinu. Uzmite, javite mi se kad dođete u Antwerpen, tu stanujem, rekla je gospođa Spomenka ponudivši mi svoju vizitku, dođite, pokazat ću vam grad. Kad me napustilo moje Sarajevo, primio me Antwerpen, to je sad moj grad, nigdje drugdje više ne bih mogla živjeti, rekla je gospođa Spomenka odlazeći polagano kroz dim i pepeo iz kabineta. Uskoro se tihim hodnicima časnog sveučilišta razlio profesoričin glas, na jeziku koji smo možda razumjeli samo Pavel i ja dok smo izlazili iz aule, i rijetki studenti, razumjeli smo to da je negdje nekad postojala zemlja velike literature i da su tamo živjeli karizmatični pisci, ali sad više nema tih gradova o kojima svjedoče samo još lokalna zgarišta i nepravedne granice, a njihovi su veliki pisci pomrli, raselili su se po stranim jezicima ili su se utopili u prijevodima na male jezike, u poplavi prosječnosti koju smo nekada tako prezirali, govorila je gospođa Spomenka još dugo nakon što se vonj cigaretnoga dima već bio povukao i zavukao se ispod izblijedjele žbuke europskoga sveučilišta.
sa slovenskog prevela Anita Peti Stantić
_____________________________________________________________
DUŠAN ŠAROTAR rodio se 1968. u Murskoj Soboti. Studirao je sociologiju kulture i filozofiju u Ljubljani. Radi kao urednik u AirBeletrini. Poeziju, eseje i priče objavljuje od studentskih dana. Prvu knjigu kratkih priča Potapljanje na dah objavio je 1999. i od tada je napisao niz proznih knjiga: Mrtvi kot, Nočitev z zajtrkom, Nostalgija, Ostani z mano, duša moja / Ostani z menov, düša moja i Ne morje ne zemlja. Prvu zbirku poezije Občutek za veter objavio je 2004. u suautorstvu s Ferijem Lainščekom, nakon koje su slijedile Krajina v molu i Hiša mojega sina. Najpoznatije mu je i najprevođenije djelo roman Biljar u Dobrayu, prvi put objavljen 2007. Osim pisanjem i uređivanjem Dušan Šarotar bavi se i scenarističkim radom i fotografijom te spada u red najvažnijih suvremenih slovenskih autora.
čovjek-časopis 