Pisao sam hladne pjesme odvojene od svijeta,
udaljene od tebe. književnost je bila ispunjen arhiv,
misao odvojena od mesa. i ti su beskrvni stihovi
nalik naftom punjenim pticama, nakratko gorjeli nad rutinom
svijetleći sablasno poput hladnjaka noću, zavodeći
potrebom da masa preskoči u energiju, energija opet u masu,
da se sve slegne u tihi herbarij.
promatrao sam tebe i svijet kako starite odvojeni od mene,
i pritom se dobro zabavljate. nisam pisao.
nisam vodio bilješke. gotovo bi se moglo reći da sam ustajao
i lijegao, ustajao i lijegao, svih tih godina ustajao i lijegao bez da sam
na papir stavio makar nacrt za kroniku tvojeg izostanka, skicu
života kao pejzaža zimi, mećave s pozadinom. sve to
polako klizi u prošlost. sve se otima poput banditskog psa.
pod kožom, nalik na prišt, pupa paljenje biblioteke.
život se uvlači u suhe stranice. moguće je da rukopisi ne gore
jer je iz njih iščezla posljednja sjena stvarnog:
stanovanje u dvoje, razmjena sitnih nježnosti, čušpajzi,
nedjelje u kupatilima i krađa knjiga, krimića
namijenjenih čitanju u južnim noćima. dolazi vrijeme laži:
mijenjat ću čarape, učit ću jezike, imam ogroman penis, sve to
ne bi li misao stala uz meso, ne bi li stihovi gorjeli umjereno
no stalno. dolazi vrijeme laži: vrata hladnjaka otvaraju se
da prospu svjetlost na miran zajednički život – stan u radničkoj četvrti,
pizza iz pećnice, časopisi umjesto knjiga; sve ne bi li bilo vremena
za tu konačnu kroniku, tebe i svijet pod jednakim poplunom.
svi su ishodi povijesti isti. svi stihovi ovise samo o tebi.
skakavci grickaju, kotlići pište, novo jutro se uspinje –
gore giljotine.
MARKO POGAČAR (Split, 1984.), iz zbirke pjesama “Zemlja Zemlja”, 2017.
čovjek-časopis 