SRCE
okamenjena bol, kao stećak, s kojeg mi maše tvoje dijete,
uselila se u mene kad su mi rekli da je tvoje srce napuklo,
stručnim jezikom, dogodio se infarctus myocardii,
sjetila sam se zapisa iz dječije zbirke umotvorina
– srce je mnogo lomljiva stvar,
pa moraš ponovo da oštriš olovku –
napisalo je dijete koje nikada neću upoznati,
kao što ni tvoje napuklo srce
neće kucati u srcu mog djeteta
***
SATURNOVO SJEME
možda bi pomoglo da me posiječeš
da iz mene izlete sve naše crne ptice i da
opet skakućem lagana i prozračna kao
djevojčica prije detonacija, sirena, jauka
raskomadanih i neutješnih ljudi
možda bi pomoglo kada bi naše crne ptice
konačno pronašle mir, djevojčica se vratila
neozlijeđena, raširila tanke plavičaste prste
očistila ptičiji izmet kojim nas je ljubav darivala
i onda se zagledala u mene očima
umiljatog zelenookog čudovišta
i progovorila tvojim glasom
***
CELAN
ušuškavao me u svoje snježne postelje dok
nisam ništa znala o neumoljivosti kristala
ni zašto je Sulamitina kosa od pepela
ni kako pjesma može izrasti u meso
jedne noći zamalo sam se utopila
u svom neiskusnom očajanju i već sutra
odjurila u iskušavanje svog Daseina
nijedna komuna me nije zadržala
nijedna kozmogonija oslovila
nijedan bog namignuo
samo mi je Antschel
– uvijek i uprkos –
ostajao svjedok
animuse, s ustima punim blistave ikre,
više ne idem nikuda
***
LJUBAVNO
na ulicama između nas ostaje sve što zaboravljamo,
uništenja, istrebljenja, čedomorstva, ništa nas ne može
spasiti osim neobične riječi koju će mo zajedno razumjeti,
nema zagrljaja koji bi nam istopio patnju cijelog svijeta,
ni milovanja lica što još jedino ima smisla dok još imamo
prste i osjećaj u njima, neutaženost jednaku i da smo
bliže i još dalje, jer ljubav je takva, velikodnušna, i nakon
svega što smo, tako ljudski, učinili, još je prizivamo,
pa i ako je sve nestvarno, surovo prognano u varljivu sliku,
jednako nas boli, jer takva je, kao uznemirenost i stid u nama,
nedorečena i nelogična, razbokorena pred levijatanima,
sirenama, kerberima i ostalim prikazanjima, što ih je
izmaštala da ne bude shvaćena olako, da se zaštiti, da
zavede, pričala bih ti još dugo iz drugdine, o svemu, bez
smisla i dohodišta, umjesto topline, bliskosti tijela, jednako
beskorisno kao da tako tješim bezdomne, usamljene, bolesne,
umjesto bezuvjetnog dodira u koji stane čitav čovjek,
čitav kosmos i njegova ljubavlju neiskaziva tuga
___________________________________
BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirku pjesama Između dvoje (Naklada “Zoro”) 2005. godine.
Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona..
čovjek-časopis 