NOVE PJESME ŠIME MAJIĆ

PJESMA S UNUTRAŠNJIM SAGORIJEVANJEM

Srce je pusta soba
u kojoj kao da je završio parti.
sve što mi je ostalo je bočica s natpisom
take with your evening meal.
tuga se udebljala i ne može izići.
zauvijek traje ta nedjelja s previše
crnih automobila u mojim snovima.
pogon njihovog motora radi na sve
što se ne može preboljeti.

Sanja, zvat ću te trauma
bacila si bombu na moje bombone
trešnje od kojih rastu pune su krvi
proljeće je vrijeme kada djevojčice umiru od šećera
radnici u tvornicama to znaju
previše dobro
za okusne pupoljke moje stvarnosti

život svakako ide bliže,
a dim u oči ne ide
onima koji ne vole dim
u pjesmama

***

NEMA VIŠE NARCISA S NEBESKIM MADRACIMA

Drago nebo, znam da si se zamastilo kao rijetko kad,
ali nemoj se opet glupo osjećati.
Sve što je bilo, bio je brezen –
prekrasnog li naziva
za divlju deponiju lijekova
sred privatne boli.

Život se ophodio kao natjecanje
u pijenju prešećerene kamilice
hektolitri nestvarnosti
po odijelu holivudskog ideologa.
Reklo bi se da uzalud oblači
crveno za sreću.
Jer, gle, Nova godina je prošla
sav umak od rajčice iscurio mi je iz srca.
Dosadit će jednom ta vrsta drhtanja
samoj sebi
dok još nema kome.

Dok mi kiša kupa glavu iznutra,
paunovi s Lokruma iz nje piju svježe misli
umirući

ŠIMA MAJIĆ (1992, Imotski; Tomislavgrad), autorica zbirki pjesama Potkožni sjever i Melankolija igra badminton.