IZ DNEVNIKA
Ivona mi zakopčava dugme na vrhu kičme
pita se: kako to rade ljudi koji žive sami
zakopča dugme, popravi kragnu
i da presudu
ja frkćem ili zadovoljno poziram
u stresnim periodima mjesečarim
prvi put se uplašila
drugi put nije bila iznenađena
treći put je bila radoznala
prvi put je neko umro
drugi put je položila ispit
treći put sam mislila da je muško
svaki put je tolerisala moje nesvjesno
nadam se da sam to zaslužila
jednom je srijeda bila neradna
a neradno u Beču znači
pravite se mrtvi
svi legnu na leđa, ispruže sve četiri, izbace jezik i dahću
mi smo se napile oko četiri
oko pet me zvao brat
ponosno sam navela sve vrline moje cimerke
i pokojne srijede
on je žurio na sastanak
a mi smo trčale u bioskop
u bioskopu smo plakale
jer je Bradly Cooper
postao hladno pile
došle smo kući
Ivona se pitala ko otkopčava dugme
pijanim ljudima.
***
ZAŠTO ČITAM PREVODE
Kad pričaš u snu
ozbiljno te shvatam i pričam s tobom
osim kad mumlaš na ruskom
tad se pitam zašto čitam prevode
izmišljaš riječi ili pričaš nešto što bi imalo smisla
da si ti neko drugi
i da pored tebe spava neko drugačiji
kada se ispričaš nastaviš da hrčeš
i baš ti ništa ne znače
moja nesanica i to što volim muk
preturam dane po glavi
raspored za sjutra
šarena svjetla šetaju po zavjesi
prave nepravilne oblike
nepravilno te nervira
slušam pijane prolaznike
jer živimo pored Pratera
slušam njihove djevojke
koje smatram glupim
i zamišljam ih neukusno obučene
drečave kose, sa razmazanom šminkom
pa uhvatim sebe da razmišljam kao moja majka
pa shvatim da ti hrčeš kao moj otac
realnost mi postane uznemirujuća i smiješna
sjetim se da tvoja majka i ja imamo sličan temperament
i da tvoj otac i ti ne pričate mnogo
prevrnem očima jer su naši roditelji tvrdi ljudi
pregrizem te iste oči jer mi smo imali srećno djetinjstvo
ujutru mi pričaš šta si sanjao
ja te slušam i pravim se da ne znam.
***
DOSTA SU SPAVALI
Pišem pjesme za mrtve
jer njima se ne pravdam
nijedan stih nije apsurdan
nema koričenja, biranja fonta
nema javnih čitanja
oni se ne bune
ne zamaraju sumnjivim riječima hvale
pišem pjesme za mrtve
jer dosta su spavali
ja sam naporna majka
koja ih budi u osam
i laže da je već devet
a kad se zašijem za stolicu
i nemam kud
znam da su budni.
________________________________
NATAŠA GUDELJ rođena je 1997. u Trebinju. Završila je Gimnaziju ,,Slobodan Škerović“. Studentkinja je ekonomije na Ekonomskom univerzitetu u Beču. Jedna je od finalista 33. Festivala mladih pjesnika u Zaječaru. Član je Foruma mladih pisaca koji se od 2015. godine okuplja u KIC-u „Budo Tomović“ u Podgorici. Objavljivala je u zbornicima: Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi, Rukopisi 40, Rukopisi 41, kao i u studentskom listu VESNA.
čovjek-časopis 