BERNHARD STRASSE
U Keln sam prvi put otišla zbog razgovora za mjesto u katoličkoj Medicinskoj školi Schwester Blandinne Ridder, koja se nalazila preko puta St. Antonius bolnice, u Ulici Bernhard. Skupila sam dovoljno novca za povratnu kartu, a Darko je iz tegle u kojoj je štedio velike kovanice, izvadio dvije: jednu za cigarete, drugu za sendvič – ako ogladnim. Darko je jedina osoba koja
je štedila u kovanicama od čak po pet maraka, i to u najobičnijoj staklenoj tegli, koja čak nije imala ni poklopac. Niko drugi koga sam poznavala u svom čitavom životu nije štedio. Na mostiću ispred glavne zgrade đačkog doma, u mršavom kaputu me čekao Ergul. Rekao je da se kod njega u Turskoj obično prosipa voda kada neko krene na važan put, ali pošto je u ukočenim prstima držao pivo, prosuo je jedan gutljaj za mnom i mahnuo:
– Emine viel Gluck, inshallah!
Drugi Turčin koji je pored njega plesao od studenog vjetra, preko zaleđenog potoka veselo viknu da u Dusseldorfu na željezničkoj stanici obavezno obratim pažnju na prozor broj 8 – jer tu ga je odveo amidža, kako bi konačno izgubio nevinost.
– Ona se zvala Jasmin, mahni jednom Jasmin od mene, najboljeg ljubavnika sa Crnog mora!
U vozu sam pokušavala da se pripremim za intervju, ali sve je oko mene bilo manje mučno. Počešljane njemačke šume i polja premazana lakricom, mokri krovovi i dva tamna automobila parkirana ispred bijele kuće, sa jednom bijelom lampom u prozoru. Zapamti da jednog dana imaš bijelu lampu u prozoru, jer je lijepo, rekla sam sebi. Zašto želite da postanete medicinska sestra? Ne želim, ali od sljedeće godine sam na ulici ako me vi ne primite. Darko odlazi u Australiju, ostajem sama. U Mostaru sam dvije godine išla u medicinsku školu koju sam mrzila, pa je logično da nastavim. U bolnici sam bila prva koja je trčala da se ispovraća, ali to nisam smjela reći majci, koja me ionako smatrala nesposobnom za život. Kao najgoru kaznu za tu nesposobnost, prijetila bi mi da me svaki dan može vratiti kući, da opet živim s njom. Sljedeće pitanje.
Na željezničkoj stanici u Dusseldorfu sam pogledala prozor sa velikim brojem 8, ali nisam mogla vidjeti nikoga. Možda je Jasmin za praznike otišla kući. Bližio se Božić i obavezni praznici, internat će biti zatvoren, a ja opet nisam imala gdje da odem. Za Kartoffelferien sam bila kod Waaffe, marokanske prijateljice, čiji se brat trljao između nogu i oblizivao gledajući me pravo u oči svaki put kad Waaffa nakratko izađe iz sobe. Njihova majka je žalila za Kazablankom i pokazivala mi slike kuće od mozaika u kojoj je rodila Waaffu i Idrisa. Jednog dana, kada se vratim svojoj kući, ja ću svojoj majci ispričati kako sam bila kod neke marokanske porodice i nisam ništa htjela pojesti – govorila mi je. Tada mi nije padalo na pamet da to jednom ispričam majci, ali sam nekoliko godina kasnije ipak ispričala, baš njoj, koristeći iste riječi, ne zbog moje moje majke, nego da ispunim proročanstvo gospođe Moussa i nekako joj se zahvalim na svim ljubaznostima potpunih stranaca, od čije dobre volje sam često zavisila. Mojoj majci se priča svidjela.
– Amina, reći ćeš mi kad budeš gladna?
Obećala sam da hoću, ali nije bila zadovoljna. Pozvala me u kuhinju, pokazala frižider, rekla nešto na arapskom i tražila da ponovim rečenicu. Ponovila sam: Ena uridu en enem.
– To znači: Ja sam gladna – tako. Sada me u dva ujutro možeš probuditi, samo gledaj da mi to kažeš polako, na arapskom, ja ne volim kada me bude na njemačkom.
Nisam je probudila u dva sata, ali je mene probudio Idriz, koga smo Waaffa i ja sikćućim šapatom istjerale iz sobe njegove sestre.
Njihov otac je gledao satelitski program i pitao pušim li, svi iz Bosne puše, jer im je teško.
– Za Bosnu je kriv Gorbačov i sile pakla, ali prvo Gorbačov i neka ti niko ne kaže drugačije! – objavio je nakon večere gospodin Moussa, koji je mnogo bolje govorio njemački od ostatka porodice, jer je suprugu i dvoje tinejdžera tek prije dvije godine doveo iz Maroka, iako nerado i slomljena srca, jer mu je uporedni brak sa Ursulom iz Koblenza propao nakon osam godina. Ostatak je na arapskom objasnio Idrisu, koji je nezainteresovano šutio. Zatim smo oboje zapalili cigaretu, a ja zlobno otpuhivala dim u pravcu Idrisa, koji nije smio pušiti pred ocem.
Waaffina majka me kasnije pozvala u kuhinju da mi, kao i sve majke, kaže kako oca ne treba shvatati sasvim ozbiljno:
– On ne zna ni šta se dešava u Maroku, a misli da zna nešto o Bosni. Vidiš ovaj park? – mokrom rukom je pokazala dječiji park ispod kuhinjskog prozora – nikada nisam bila tamo. U Kazablanci, ja znam svaki ćošak i svaku ulicu.
U dnevnoj sobi, gospodin Moussa i dalje je govorio i povremeno sam mogla čuti: Bosna, dok sam ostatak zauvijek zapamtila kao sufr, sufr, wahed.
Ljetne praznike sam provela kod prijateljice iz Prijedora. Pozvala me je kad sam joj rekla da nemam više gdje. Ona i majka provele su tri mjeseca u jednom logoru, otac i dvojica braće u drugom. Postojao je još jedan brat koji je bio u Americi i koji se više nikome nije javljao. Njen otac je ljutito slušao bećarce sa nekih starih kaseta i dopuštao mi da zapalim cigaretu s njim, dok su se ostali krili u sobi na tavanu. Gladio je mršave podlaktice, kao ugarak crne od ugašenih cigareta i ponekad čak i ljutito pjevao. Kod njih sam bila najsretnija i najmirnije sam sjedila pored njihovog oca, iako se sjećam samo jedne rečenice koju mi je ikada uputio:
– Uvijek prvo uzmi čašu vode prije nego što zapališ, to će ti spasiti pluća.
Kod prijateljice iz Kozarca sam bila slobodna sama otići u kuhinju, u kojoj nije bilo bogzna šta. Navečer smo se smijali u potkrovlju, pili kafu i budili komšiluk. Maštala sam da je njen otac moj otac, jer sam se, dok sam sjedila pored njega na polovnom, smeđem, izbjegličkom kauču, osjećala potpuno sigurno, a znala sam da me neće ništa pitati. I nije. Ponekad bi me ćušnuo u rame i bez riječi ponudio kafu, vodu, upaljač. Zaspala bih pored njegovih savijenih leđa kao porodična mačka, ne obazirući se na viku i lupanje iz kuhinje. On bi mi pokrio stopala i oko nas pravio sigurni i gusti oblak dima. Njegove sinove nisam zanimala i prolazili su pored mene kao pored neugledne rodice, jer sam im bila premršava, a njima su iznad kreveta stajali posteri oblih i nasmijanih pjevačica.
– Samo nemoj pred njim govoriti da je tata, već babo – šapnula mi je prijateljica jedno veče.
Nije mi smetalo da tatu smjesta zamijenim babom. Kod njih niko nije govorio o povratku i nisam se morala pretvarati kako i ja želim da se vratim – čekali su useljeničku vizu za Ameriku. Nisu me pitali zašto sam sama i koga nemam.
Uskrs sam provela kod bivše profesorice hrvatskog jezika, koja mi je često posuđivala knjige: u njenom stanu sam prvi put na njemačkom pročitala Einsichten eines Clowns: piščeva majka nakon rata zaboravlja da je i sama bila nacista i odlazi u Ameriku da drži predavanja o pokajništvu njemačke mladeži. Profesorica hrvatskog me upisala u internat, dodavši da drugo pametno dijete iz izbjegličkog kampa, Darko, već ide na taj Klausenhof. Njena kćerka je sa dečkom bila na Tibetu, a ona je imala mali, bijeli stan u kome me ostavila potpuno samu. Po čitav dan sam sjedila u kadi i pjevala. Sjeti se da u svom stanu imaš neku staru šivaću mašinu i orhideju, pomislila sam šetajući se gola po hladnim pločicama njene kuhinje koja je bila potpuno prazna. Čitala sam po tri knjige iz njene biblioteke istovremeno i pretvarala se da je to sada moj stan i da tako živim nova ja.
Prije nego što sam otišla na Klausenhof, jedno vrijeme sam boravila kod porodice Spehr iz Leverkusena. Dr. Spehr mi je dozvolio da spavam u sobi njegovog sina u potkrovlju, jer je njegov najstariji sin otišao sa djevojkom u Gvatemalu. Na stoliću pored kreveta je stajala njihova nasmijana slika sa skijanja, oboje su pokazivali isti razmak između prva dva zuba. Kod njih niko nije govorio o hrani, ali ni o cigaretama. Baka Spehr je radila u Crvenom krstu i jedan dan mi je donijela crni kožni mantil koji su godinama svi zvali Gestapo mantil. Kasnije je taj mantil bio moja vjenčanica.
Voz je ulazio u stanicu: 4711 Echt Kolnisch Wasser, a ja sam u žurbi postavila sebi jedno probno pitanje koje me je mučilo: Da li ste katolkinja?
Dolazio je Božić, i ja više nisam imala gdje prespavati. To sam napisala u pismu socijalnom radniku u Leverkusenu, tražeći da me smjeste u neki izbjeglički centar preko zime, ali mi niko nije odgovarao. Izašla sam iz voza, prešla nekoliko metara do platoa, pored pijanica i njihovih sivih pasa, ušla u Katedralu i zadivljeno pogledala u strop. Odlučila sam da se pomolim Bogu i zapalim sebi svijeću. Sjela sam ispred desnog oltara koji je prikazivao razapetog i bolesno mršavog Isusa iz čijih je trnovitih rana curila krv, lica u očajnom grču od boli. Stavila sam ruku u desni džep i krvnički stisla sestrinog plastičnog Garfilda kojeg sam čuvala od izbjegličkog centra u Crnoj Gori:
– Bože, pomozi mi da ostanem u Kelnu i da za Božić ispadne neki klinac i za mene. Hvala.
Razgovor je bio zakazan u četri sata, a Bernhardt Strasse sam našla lako: izađe se na stanici Weisserhauser Strasse pored Rajne, onda ulicom pravo sve dok se na lijevoj strani ne ukaže betonska kocka u kojoj su stanovale učenice Schwester Blandine Ridder Schule. Dobar dan, ja sam došla zbog intervjua. Dobar dan, ja imam intervju u 4 sata. Dobar dan, ja se zovem, ja imam intervju. Dobar dan, ja nisam katolkinja, neću da budem medicinska sestra, imajte milosti.
Schwester Raphaela se pojavila kao lik iz crno-bijelih filmova: bila je u kasnim tridesetim, visoka i lijepa kao nečija majka iz magazina. Da sam ja ovako lijepa, sigurno ne bih bila časna sestra, pomislila sam. Ispričala sam joj kako sam se prijavila jer sam već završila pola medicinske škole, taj posao me uvijek privlačio i imam solidno predznanje. Logično je za mene da nastavim tamo gdje sam stala. Ona je pohvalila moj njemački, kao i želju da nastavim sa školovanjem.
– Da li ste katolkinja? – upitala je na kraju, nakon što je odslušala moju uljepšanu izbjegličku priču.
– Nisam, ali meni to ne smeta – odgovorila sam.
– Nama je jedino važno to da vjerujete u Boga. Imate dobre šanse da budete primljeni – rekla je Schwester Raphaela mirno.
– Vjerujem – slagala sam.
Na povratku iz Bernhardt Strasse sam opet otišla u Katedralu, klekla ispred istog Isusa i rekla mu:
– Imam dobre šanse da budem primljena, hvala ti, efikasni katolički Bože – i za svaki slučaj se zahvalila sestrinom narandžastom Garfildu u džepu. Ostalo je još samo da nađem porodicu sa kojom ću provesti Božić.
__________________________________________________________
MINA BAŠIĆ je rođena 1976. godine u Sarajevu. Školovala se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj i Australiji. Diplomirala je na Odsjeku za jezike na Queensland University of Technology u Brisbaneu, u Australiji. Dobitnica je nagrade Zuko Džumhur za neobjavljenu knjigu kratkih priča. Objavljuje u australijskim i domaćim časopisima. Trenutno radi kao prevoditeljica i profesorica engleskog jezika i književnosti. Redovno objavljuje na portalu za društvo i kulturu NOMAD.
priča je objavljena u književnom časopisu Život, 1-2/2019, i prenesena uz dozvolu autorice
čovjek-časopis 