Zapravo nije teško.
Staviš sebe u drugi rod, možeš i broj,
niko ti neće brojati ruke, noge, komade slomljenih snova sa šlagom.
Bez jagode.
Izbjegavaj psovke na početku stihova.
U završnicama kako god hoćeš.
Ljudi psuju, ne možemo se više praviti da nam je to jezik za kafane
i za ono kad kočijom prolazimo treći put pored iste fontane.
Nemoj da gradiraš mnogo,
izbjegavaj dramu u formi.
Nije bitno kako se nešto iskreiralo,
bitan je konačni proizvod:
red uzdaha, bolnih, zagonetnih, glasnih, ali ne preglasnih,
i red izdaha koji su samo priprema za novi uzdah.
Nema olakšanja, nije to slanina, ni melodrama na američki način,
to se rađa pjesma koju ćeš nekome da podmetneš umjesto tuge.
Ako želiš da pominješ imena, ne nabrajaj.
Izvadi crkveni kalendar, pa listaj, nađi neko gordo, a poznato.
Ime svakako neće pokvariti dostojanstvenost tvog propadanja ni ako ga pokupiš na ulici.
Uzvišena cmizdravost dopire i do naroda koji je sebi ostavio tri minuta poslije televizije
da se uspava uz nešto što neće razumjeti do kraja.
Nemoj pisati o toplim napicima, ljubomorama, prevarama, jebanju, ljubavi, nepravdama,
svi su o tome pisali.
Bolje da se svedeš na kurs iz heklanja
nego da upiru prstom u tebe govoreći kako su sve tvoje već jednom čuli.
A tog nekog majmuna koji je bio razlog ove sistematizacije poetskog procesa,
njega neizostavno prepustiti spletu okolnosti kojima se kraja ne zna, ali konca ipak zna.
Sve mu jebem, da mu jebem,
što bos po pločicama ove mentalne ustanove hoda,
da ga ne čujem ni kad dolazi, ni kad odlazi.
Haralampije, srećo, ako si negdje na pola puta između molitve i tuširanja pred spavanje,
samo da znaš,
ova pjesma je za tebe.
DRAGANA ERJAVŠEK (1980, Bar; Nikšić), iz zbirke u pripremi
čovjek-časopis 