ČOVJEK BREZA
Breza (Betula) je rod drvenastih biljaka iz porodice Betulaceae. Breza je prokleto drvo jer su Spasitelja šibali brezovim granama.Od suve kore breze se prave baklje (lile) koje se pale na Ivanjdan ili Petrovdan. Iz debljeg drveta breze se u rano proljeće toči sok koji se pije umjesto vode.
Komad kartona na kojem je pisalo „Čovjek Breza“ nosio je vjetar niz glavnu ulicu prepunu pješaka. Karton je bio poprilično velik, tako da je pod naletima vjetra udarao o noge, lijepio se za izloge radnji i upadao u oči. Ali niko nije obraćao pažnju na natpis. Prešao je ulicu, zabio se u divlji kesten u parku, pao pod ogromne štikle mlade dame zauzete razmišljanjem o karminu koji suši usne, i završio na izlogu pekare u kojoj muva obitava između dvije kifle. Baš tada u pekaru je ulazio vlasnik, ljutitio je zgrabio karton i ubacio ga u kontejner. Ostala je zauvijek misterija o tome ko je čovjek na površini veličine dva kvadratna metra na kojima je s proljeća planirano novo cvijeće. Tu u parku, u centru, u glavnom gradu, u maloj državi, koja je stala je na jagodicu malog Petra dok je učio jugoistočnu Evropu. Čovjek je stao na zemlju, uspravno, sa malo povijenim rukama i naslonio na sebe karton. Želio je radoznalim prolaznicima dati do znanja ko je i šta je, i da apsolutno ništa ne očekuje od njih jer on je jedna obična breza koja je našla svoj dom. Međutim, kako je nizom tragičnih događaja natpis na kraju završio u smeću, znao je da će tek sada privlačiti pažnju a to je najmanje želio. A ne može ni da priča, da objašnjava, ni da moli jer breze ne pričaju. Ljudi govore, breze ne. Ubrzo su ljudi spazili neobičnu pojavu, čovjeka koji stoji mirno u mjestu i ne miče, na komadu zemlje, i gleda pravo. Gospodin koji je uvijek sjedio na klupi preko puta žaleći za rakijom koja se nekad prodavala na čašicu u ovom istom parku, prvi je spazio Čovjeka Brezu. Počeo je pokazivati na njega i ostalim slučajnim prolaznicima i onima koji su se zadržavali na okolnim klupama. Od usta do usta, i park je počeo da se puni, danju i noću. Svi su ga posmatrali. Tinejdžeri su naglas komentarisali, bilo je i onih koji su lijepili žvake na njegove noge, bockali ga prstima i to su radili uglavnom noću kad niko ne gleda. Jednom je bio i zapišan. Breza svašta doživi i trpi. Breza trpi, ljudi ne. Ubrzo se čak i policija zainteresovala za slučaj i jedan doktor sa subspecijalizacijom na psihijatriji. Svi su ga obilazili, posmatrali, njušili i odmjeravali ali niko ni riječ. Valjda im je bilo neprijatno pričati sa drvećem ili kipom, statuom, Bog zna kakav status ima čovjek ukorijenjen u parku. U malom gradu male države. Glavni grad, u parku, na dva kvadratna metra. Stigla je zima. Od drhtavice Čovjek Breza više nije znao šta sa tijelom koje ne podnosi zimu, koje tako olako gubi pod nepovoljnim okolnostima. Pokuša da se pomjeri. Da ode, odustane. Ali ni makac. Korijenje je kad se pusti toliko duboko. Duboko. Ni makac.
________________________________________________________
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše kratke priče koje je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i internet portalima. Majka Andrije, Arsena i Aljoše. 2018. godine objavila je svoju prvu zbirku priča, „Mandarinske patke“ (Imprimatur), za koju je dobila nagradu Branko Čučak za najbolju debitantsku knjigu.
čovjek-časopis 