TRI PJESME ESPI TOMIČIĆ

IAKO JE BILO SUNČANO

meni nitko nikada nije nestao
izašao u plavoj majici i crvenim šlapama
možda odjeven u crnu jaknu
možda

otac je otišao kod krojača
zašiti unutrašnjost desnoga džepa
u nekoj pauzi za ručak
sredinom srpnja
na sebi je imao
bijele tenisice
zeleno sivu majicu
torbicu oko pasa
izlizane traperice
za naočale nisam siguran
iako je bilo sunčano
ponekad ih je znao zaboraviti

meni nitko nikada nije nestao
na skretanju u Fijanovu ulicu
možda čekajući zeleno na semaforu
možda

otac je išao kroz Miškecov prolaz
skrenuo je u Teslinu ulicu i nastavio ravno
tek je kod Trga maršala Tita stao
zapalio cigaretu i promatrao ljude
ugasio ju je nakon tri dima
osvrnuo se i ušao u malu radnju
prvo je pitao krojača o obitelji
zatim ga je pozvao na kavu preko puta
odbio je
kaže ima mnogo posla

meni nitko nikada nije nestao
isključenog mobitela
možda zbog prazne baterije
možda

majka je u prosincu
sjela u auto i otišla
dugo je tražila telefon po sobi
zapravo nije znala kako da ode
uvijek u takvim trenucima
radi male jedva primjetne pokrete
prstima lijeve ruke
i gura majicu u hlače
zato je često imala male rupice posred leđa
od snažnog guranja i još snažnije nelagode

(htio sam joj reći da je lijepa danas
odlučio sam da neću
moja majka je svaki dan bila lijepa)

meni nitko nikada nije nestao
bez da su ga susjedi vidjeli
možda samo gospođa iz trećeg ulaza
možda

majka je teti kat ispod odnijela orhideju na poklon
toga je jutra kupila sir i vrhnje od kumice u šupi
pozvonila Ruži da je traži malo šećera
stavila ga u umak od šalše
(kaže da je inače kisel)
poslala me u dućan po rajčice
zapisala mi to na ceduljicu
u čijem je desnom kutu pisalo
Tehnika
firma u kojoj je radio moj djed

meni nitko nikada nije nestao
i možda zato tako detaljno pamtim
možda

ja sam znao da je moj otac toga jutra
ponio štrik sa sobom
a majka dvije godine poslije
otišla na dug put

meni nitko nikada nije nestao
i možda se zato pitam kako je ljudima od kojih se ode
možda

svoga sam oca našao nekoliko dana poslije
majka i ja
ona je jedva primjetno micala prstima
i majicu gurala jako jako duboko
on je šutio
otvorenih očiju
i visio

meni nitko nikada nije nestao
ja sam točno znao kako su izgledali
toga dana i svakoga prije
a posebno u trenutku
kad su me svjesno napustili

mene su ostavili
i svi su to znali
na vijestima
u novinama
iza škole
u učionici
u haustoru
i onom do mojega
preko puta u dućanu
u kvartu do

pitam se kako je kad nam netko nestane
i zaista možda skrene kroz Fijanovu ili neku drugu ulicu
i možda ima plavu majicu na sebi
i možda se jednom odnekud pojavi

***

KUĆA KUTIJA SLIKA DNEVNIK

naša šira obitelj
često bi nas posjećivala
i već pri prvom susretu
opominjali bi nas
da živimo u neredu

ujna bi se spotaknula
odlazeći u kupaonu
na hrpice koje smo
čuvali
vičući na nas djecu

naša šira obitelj
nije se sjećala
svih onih prije nas

naša šira obitelj
nije znala
da smo
nas troje djece
živjeli u prošlosti
u tuđim sjećanjima

naša je kuća
bila puna kutija
prašnjavih slika
i dnevnika

oni nisu znali
da su te kutije
sve ono što ostane
kad netko umre
kad netko nestane
kad ostanu samo zidovi

***

PRIČA O IMENU

mogao bih započeti tvrdnjom
da o nečemu mogu pisati
samo onda
kada svijet promatram
kao da ga nikad prije nisam vidio
izdaleka
ne pripadajući
kao da u svakom trenutku mogu
okrenuti glavu
i otrčati

ili bih mogao započeti tvrdnjom
da živim u svijetu
u kojem nije dopušteno
predugo biti
slijepi putnik
predugo biti
novi učenik u razredu
predugo biti
svježe asfaltirana cesta
predugo biti
stranac
kojemu još nitko nije odredio
broj
vjeru
zanat
koordinate
rod
paralele
spol

mogao bih započeti tvrdnjom
da je još samo godišnjim dobima
dopušteno krenuti iznova
a da zato ne moraju snositi
posljedice

onako kako jesen drveću oduzima plod
sebi oduzeti pripadnost

mogao bih započeti tvrdnjom
da živim u svijetu u kojem
nije dopušteno
samom sebi dati ime koje
ne znači ništa
broj
vjeru
zanat
koordinate
rod
paralele
spol

otac me držeći za ruku vodio u vrtić
hodali smo po Gagarinovu putu
nisam se mogao odlučiti želim li vrijeme potrošiti
na hvatanje pahulja jezikom
ili izgovaranje riječi bubreg
ponovio sam tu riječ toga jutra
trideset i sedam puta
ni tada nije bila dovoljna
za taj organ

mogao bih započeti tvrdnjom
mogao bih započeti tvrdnjom da
nitko ničemu ne bi smio dati ime

osim sredini kruha
pupa
to mi se oduvijek sviđalo

ili bih mogao započeti tvrdnjom
da sam licemjer zbog toga

mogao bih započeti
ali neću
čiste mi se površine
sviđaju više

_______________________________________________________________________

ESPI TOMIČIĆ (Zagreb, 1995.) student dramaturgije na ADU u Zagrebu i član feminističkog kolektiva fAKTIV.

esej: SLOBODAN ŠNAJDER (1948, Zagreb) iz knjige eseja “UMRIJETI U HRVATSKOJ”, 2019, ulomak iz naslovnog eseja

esej: SLOBODAN ŠNAJDER (1948, Zagreb) iz knjige eseja “UMRIJETI U HRVATSKOJ”, 2019, ulomak iz naslovnog eseja

Moj otac, za kojega su mi iz Društva hrvatskih književnika potvrdili, dan nakon smrti, da je bio dobar čovjek, u starosti nije baš obilovao takvim prijateljima. U smrti, premda je umro u svom krevetu, prespavavši moguću agoniju, dakle onako kako gotovo svatko sam sebi želi, bio je upravo onako sam kao što je svoju osamu opisao u pismu prijatelju Nijemcu koji je već bio nestao na istočnom (raz)bojištu. Podosta mu se u životu još desilo što ga je dodatno formiralo, a od čega je uglavnom htio pobjeći. Ali uoči onog njegovog stupanja u život vojnika koji je htio biti (samo) pjesnik, pa makar i u najoskudnijem dobu, makar to bilo manje od ništa, kako je slutio Nietzsche, i to je slutio još mnogo ranije od obaju europskih katastrofa, pa sve do konačnog odlaska, Šnajder se osjećao po prilici jednako.
Dio njegove osame bio je možda samoskrivljen, ali tko sam ja da mu sudim? Na svaki način on nije uspio pronaći svoje stado, u kojemu je, kako je pisao Krleža, ipak, unatoč svemu, toplo.

Nije, dakle, osjećao ono prijateljstvo koje je grijalo Feuerbacha. No onda su ga našli, teško ih mogu nazvati prijateljima, no svakako su to bili neki koji su o njemu vodili neku brigu. Dakle, nisu ga zaboravili, premda je on jako htio da bude suprotno. Imali su ga naime u evidenciji. A ta je, kao i svaka njemačka evidencija uopće, bilo o čemu, bilo o kome, bila precizna. I uostalom, točna.
Bio je već gotovo slijep, tužio mi se da sve teže čita. Iz bijelog svijeta donosio sam mu povećala sve jačih magnituda. Pa onda ona s ugrađenim svjetlom, jer ga je napadao mrak. Tužio mi se kako ga to najviše pogađa, baš on koji je cio život neprestano i obilno čitao sve što bi mu došlo pod ruku.
U takvom jednom trenutku zdvajanja zazvonio je telefon. Moj je otac u prvi hip bio uvjeren da se radi o nekoj podvali one mitske hidre koja se u našem dijelu svijeta zove Udba. Mislio je dakle da se radi o nekoj opasnoj provokaciji.
Razgovor koji je uslijedio uzeo sam u roman (str. 336 trećeg izdanja). On je dakle autentičan. Koristim ga u smislu pop–arta, onako kao što je Warhol učinio umjetnost od pikse coca–cole: naprosto je bio takav. Doduše, napetost toga razgovora mogla bi se dojmiti umjetnom: kao da je napisani dramski dijalog koji je prožet dugim i značajnim pauzama.
No u zbilji on je bio kratak i jako konkretan. Ono što je mogao biti podtekst, Nijemac s drugog kraja žice, sjedeći negdje u Saveznoj Republici, pažljivo je izbjegao podcrtati kao važno, premda je natuknuo. On je naime rekao da njemačka vojska zna da je on dezertirao; prijevod njemačke fraze glasio bi: da je utekao od zastave. Možda Nijemci nisu znali da je taj vojnik ne samo utekao od zastave, već ju je promijenio, to jest da se neko, premda kratko vrijeme, borio protiv njih. Šnajder imao je razloga biti, ako ne uplašen, a ono jako uznemiren. Da su ga se dočepali u ono vrijeme, bili bi ga smakli po najkraćoj sudskoj proceduri koja uopće postoji. Ali sad su bila drugačija vremena. Nijemac mogao je pretpostaviti razlog njegove uznemirenosti. Otud je rekao: »Mi Vas vodimo kao nestalog.«
Daljnji podtekst bio je ovaj: Vi ste se borili za njemačku stvar. A pitanje je bilo izravno: »Od čega Vi živite?«
Kasnijim istraživanjem otkrio sam da je poziv bio učinjen uime Zajednice za uzajamnost i pomoć nekadašnjeg Waffen–SS–a (Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der ehemaligen Waffen SS). Teoretski, mogao je to biti i Wehrmacht, malo bi to promijenilo na stvari. Činjenica je da je Njemačka htjela dohraniti mojega oca jer je na njemačkoj strani sudjelovao u ratu. I da je on samo htio, ne bi više imao problema s drvima.
Samo godinu dana nakon ovog poziva ta je institucija, dotad posve legalna, zabranjena, to jest svedena je na jedan časopis starih boraca. Ne znam kako je s time danas. Vjerojatno desni radikalizam u današnjoj Njemačkoj ima novih načina da se pokloni svojoj prošlosti. Drugačije nije ni u Hrvatskoj. Stari borci uglavnom su do danas pomrli. Možda je moj otac bio među zadnjima do kojih su došli u svojim evidencijama: nešto poput zadnjeg, to jest konačnog poziva.
No moj je otac htio na svaki način potopiti svoju prošlost od koje je pobjegao, onda, pa i u onome što mu je još bilo dano preživjeti. Tim je pozivom iz Njemačke, međutim, ta njegova prošlost pokazala da ona spada u onu vrstu prošlosti koja ne želi proći. Njemački filozof frankfurtske škole, Th. W. Adorno, mnogo se time bavio. Njegov je izraz: neodrađena prošlost, unaufgearbeitete Geschichte. Ne treba nam američki filozof Santayana, a da bismo znali kako je to upravo ona prošlost koja se najčešće ponavlja, koja se, kako je pisao Slavko Goldstein, uvijek vraća.
I moju je baku pohodila slična vrsta prošlosti, ni krivu ni dužnu. U svim stanovima gdje smo stanovali nakon rastave oca i majke gorjelo je, neprekidno, svjetlašce ispred partizanske spomenice koja se odnosila na njezina sina, što se iz Jasenovca, odnosno Mauthausena u koji je transportiran u veljači 1944., nije vratio. Bio je to svojevrsni ikonostas.
Ne vjerujem nikako da je moj otac bio baš neki skojevac, ali moj ujak je to bio: pravi ilegalac. Bio je teški tuberan, pokušao se liječiti u Brestovcu, o kojemu, gle čuda, piše Vladimir Brodnjak u svojoj u Plavoj reviji 1942. godine objavljenoj pjesmi. Taj Brestovac, neopisan do danas, uz valjda jedinu iznimku te Brodnjakove pjesme, mogli bismo smatrati sanatorijem kakvog je opisao Thomas Mann, pa bi Sljeme u toj prispodobi bilo Čarobni brijeg. No tu je bilo malo toga čarobnoga, a moga je ujaka, za jedne zagrebačke šetnje, prepoznao neki Vinkovčanin s kojim je išao u školu, te ga je predao ustaškoj policiji. Preživio je tri godine Jasenovca, a potom ga je unutrašnja partijska organizacija, kao potpuno onemoćalog, ugurala na listu za Mauthausen, budući da su, s pravom, pretpostavljali da će prije kraja rata biti likvidiran cijeli logor. Tako se moj ujak dopao kamenoloma u logoru Mauthausen. Na popisu žrtava u memorijalnom centru Jasenovac njega nema. Jasno je da ga nema, kao što nema tolikih koji su pobijeni a da nisu nikada uvedeni ni u kakvu evidenciju. Naprimjer, kao Sofija, žena kojoj je Šnajder posvećivao stihove. A ta je Muza u tim trenucima bila već jako daleko.
Njemačke evidencije bile su, kako ispada, preciznije. No moj otac dakako nije htio nikakvu pomoć s te strane.
Moja baka po majci primala je neku pomoć s druge, suprotne strane: nešto kao krvarinu za sina. Socijalistička država plaćala je tu krv u mjesečnom iznosu od nekih 150 današnjih kuna. Barem su to bili dinari, a ne kune. Teška su bila vremena, ono što se skupilo po poljima otišlo je u tešku industriju. Tek kasnih pedesetih moglo se, polako ali ipak, početi podmirivati, ma kako skromno, i neke druge potrebe.
No svjećica je sveudilj svjetlucala te nas je pratila u svim našim selidbama.
Posve sam siguran da bi njemačka pomoć starom borcu bila mnogo, mnogo izdašnija od 150 današnjih kuna. Jedno je kad ratuješ za državu u kojoj uspijevaju razna čuda, pa i privredno, a druga je stvar ako si pao za državu u kojoj se nikada nije nešto osobito proizvodilo, a ono što je ipak postojalo srušeno je i spaljeno. S jednom dozom cinizma moglo bi se pitati i tko je dobio drugi rat uistinu.
No moj se otac radije smrzavao, kao što se nasmrzavao u poljskim zimama 1943–45. Eto, taj silovoljac, taj Gezwungene freiwillige, mogao je napokon prevaliti preko usta svoje »ne«. Naravno, nikada i nikome nije spomenuo dvostruki staž. On je nekako umakao u smrt, neprimijećen, zaboravljen. Budući da je spavao dok je umirao, ni on sam nije primijetio tu smrt. Da mu stoji iznad uzglavlja. Što li je sanjao? Slavonske vinograde u kojima je, zajedno s nestalim prijateljem kojemu je u kući njegove majke napisao neposlano pismo, prevrtao djevojčice onoga ljeta, za koje su, pisao je, obojica znali da im je u nekom smislu zadnje? O majci je pisao u pjesmama, o djetinjstvu, o Sofiji… Zamišljam da se takvi snovi, snovi predsmrtni, vraćaju izvorima.
No Sofija je otplutala prema ušću.
Dakle, on je, nestavši prije toga iz antologija hrvatskog pjesništva kao da ga nikada nije tamo bilo, zamakao u neku varijantu svoje vječnosti u koju u cjelini nije vjerovao. Je li ipak nadao da će netko još nerođen otvoriti neku od četiri njegove knjige pjesama.
Ne, on s time nije računao.
Kao da se iskrao s jedne odveć posjećene priredbe u koju nije spadao, a na njoj se našao slučajno. Tako da njegov izlazak gotovo nitko nije primijetio.
U tom je duhu i pokopan.

NOVA POEZIJA SANJE DAČIĆ

HRAM

(posvećeno pesniku Borisu Laziću)

Da bi ušao u hram
i prineo žrtvu kako je pisano
(na svetom postolju sa žrtvenikom
i prozorom što gleda u padajuće sunce,
i otvorom što viri u usnulog Boga
u ložnici, zlatom i vatrom kovanoj);

da bi ušao u hram moraš preći
tristašezdesetipet stepenika,
bez podnožja,
koje tu čini postolje za hram,
koje se broji svake hrome godine
jer put ka suncu je dobro sračunat.

Imaš vremena dosta za promišljanje
o žrtvi koju ćeš prineti u hramu,
o zahvalnosti;
uzdižeš telo kao misao,
putem od tristašezdesetpetdana.

Negde, na stodvadesetpetom stepeniku,
počinješ da vučeš žrtvu za kosu,
sapinješ joj ruke,
jer pruža otpor i misli da može
pobeći negde;
ona se opire smrti i stradanju
u slavu Boga;
sapinješ joj noge, dižeš je na pleća
i nosiš je sam na put njene slave.
Ona misli da će je Bog poštedeti:
čak i na tristapedesetom stepeniku,
mašta kako će valjda poleteti
kao da je i sama – misao
što pruža otpor tvojoj lobanji,
što pruža otpor svojoj svrsi.

Na pola puta od podnožja hrama,
na pola puta do žrtvenika,
žrtva pomišlja da je – tica, valjda,
pa će odleteti, gore il dole.

A ti nosiš istu misao od postolja
kao i žrtvu;
vučeš je tristašezdesetipet dana
(koliko vredi jedan stepenik),
zagledan u sunce koje je bog,
pomišljajući da žrtvuješ i misao
o žrtvi u slavu misli o Bogu;
da je napustiš i zaboraviš
na toj stodvadesetpetoj lestvici;
neka se sama spusti dole, il uspe gore;
neka bira,
koga briga,
nek ide sve dođavola!
(Vazduh je redak i sve ređi)

Na tristašezdesetipetom stepeniku
Osećaš težinu udova, i žrtve
koju vučeš od stodvadesetinekog stepenika
gde je uvidela da će biti preklana
i od tada te ometa na putu ka vrhu.

Osećaš težinu misli iznete
gore do vrha, do žrtvenika.
Vazduh je redak i već gubiš dah
od pomisli na novi hram koji ćeš dići
(ako bogovi prime ovu žrtvu);
hram će imati trihiljadešestopedesetpet stepenika,
sa postoljem koje se broji hrome godine;
hram u slavu misli koja uzdiže žrtvu,
hram u slavu misli o slobodi,
hram jednakih izgleda za proroka i vrača
što krvlju spira grešnu misao,
hram jednakih izgleda i za onog
što čeka da bude preklana žrtva.

***

BAŠTA

(Osipu Mandeljštamu i jednom uvaženom skupu)

Bioinženjeringom
instaliran u bašti
zuji
u prijatno veče, uz vino,
pred izvesnu kišu.

Moljci polažu larve
u skupo odelo.

Pčele zbiraju polen,
pijući i one gorke lati.
Zalaze duboko i dublje,
kruže suštinom
krunica, tučkova, vlati.

Tanke su opne
i nežne niti.

Isto je krilo i pčeli ubici,
što umirući izjede telo
do kosti,
jer joj je pisano:
BUDI.

***

OTPUŠTENI

(Srđanu Opačiću)

Iza svake rečenice stavlja po tačku.
Iza svake posledice –
dižu vešalo za njega,
prete i pljuju negde u stranu.

Želeći sve da smiri, uskladi
i svemu pravu meru da nađe,

kao drvoseča u gradskom parku,
kao hirurg nad cvećem tumora,

sekao je,
rezao je,
poravnavao;
opijao se,
plakao,
dosanjavao

jer nered je harao svetom.

_______________________________________________________________

SANJA DAČIĆ rođena je 1974. godine u Gradačcu. Živi i radi u Beogradu, gde je i završila studije srpske i svetske književnosti na Filološkom fakultetu. Bavi se poezijom, prozom, prevođenjem i esejistikom. Objavila je zbirku pesama Pitanja smrti i pitanja večnosti 1994. godine i zbirku priča Godine učenja 2017. godine. Član je Udruženja književnika Srbije.

DVIJE PJESME JOVANE NASTASIJEVIĆ

MEĐUĆELIJSKA POBUNA

jednom ćeš i ti
kao i svi dobri frajeri
završiti s nekom finom; ukebaće te
u haustoru, uhvatiti na bebu
ili će je tetka posesti kraj tebe na svadbi
rođaka iz provincije
diskretno prišapnuvši »vreme ti je!«
biće lepuškasta iz dobre kuće vaspitana
neće pisati pesme
ni lupati gluposti po internetu, neće je u trideset
i nekoj grditi mati što se potuca po kojekakvim
festivalima, večito sporedna igračica iza pulta
kraj zavese ili štanda sa flajerima
iz zenica joj neće rasti četinari
neće nositi tvoju omiljenu crvenu
majicu umesto haljine ni
svirati po sklepanim binama.
baviće se ozbiljnim stvarima
završila je dobre škole redovno kuva i voli
ruže u vazi
patuljke u bašti
i domaći sok od zove
rodiće
ti decu po redu iz priručnika
za sretnu porodicu;
i neće se promeniti nimalo. razni
časopisi za modu, stil i dokolicu
vrcaće od članaka o njoj
tako mladolika sposobna i dobra žena
ne piše pesme ne vugli ranac
nit hrani mačke iza kontejnera, ne nosi
prljave bele starke; ne priča i ne zapitkuje previše, zapravo
ništa od tebe ne očekuje
osim da budeš ti
tako javan
tako zgodan
tako tuđ
onda će jedne večeri shvatiti da je mesec
na pogrešnoj strani prozora
počeće da ti zvoca, broji piva, kriviti te
za svoje bore, oklembešene dojke i stomak
koji nikad nije vratila a i deca
ona su joj tek krv popila, dok ti evo
i dalje živiš momački
ribolovački, ganjaš
žensku mlađ u teranju rasutu
po važnijim kulturno–erotskim događajima vašega grada
a njoj sve je isto
isto
isto
i uopšte je više ne vidiš
i ne osećaš, tu tvoju
lepu a uz to i pametnu baštovanku što dobro te čuva
u ramu od belog porcelana pored
servisa za čaj u vitrini
tada će prvi put poželeti
da joj iz zenica niknu četinari
razgovaraće redovno sa patuljcima
iz bašte, u vazu će umesto mrtvog cveća
pohraniti žive uzdahe
cediće zelen za sok a u supu stavljaće
prezrelu zovu
povraćaće pesme iza kontejnera
psovaće je komšije jer preglasno nosi
starke ranac i nečiju crvenu
majicu
umesto haljine

***

ŽENA KOJU NIKO NIJE POZNAVAO

/za Joyce Carol Vincent/

njihova žudnja se rasnila
u ptice bez neba, mrave bez zemlje
ženska smrt je hijeroglif utisnut u mekim tkivima
po rođenju. ti ne vidiš
sve što su rekli o tebi stane u uske pantalone
uvojke (koje bi ti rado odsekle ugrožene udate prijateljice)
i znojave muške prste što snatre
o gnezdu pod ivicom haljine
ti ne čuješ: u mraku samačke sobe pevaš
pred hiljadama opijenih fanova —
»my smile is just a frown turned upside down«
svi ti aplaudiraju, joyce
goriš voliš klanjaš im se, damara
raspuklih u zahvalnosti
njih nema, nema ni tebe
to je vaš faktor prepoznavanja
*
plava svetlost iz šoping mola
klizi sa tvojih obraza. u proseku
tri hiljade i sedamsto ljudi dnevno
prođe tim kulisama
u proseku — niko
nije propratio šum oživelih papira iz tvojih uglova
ni tiho uvenuće orhideje što se osamila iza prozora
kutije, čekajući da je neko nekome
pokloni za božić
*
pred kamerama oprezno našminkane žene
i hrpa napaljenih muškaraca
aplaudira joyce, jer se usudila
da umre sama; čekali smo da televizor oda
njeno neprisustvo. ostalo je
»lepa«
»slobodna«
»partijanerka«
»površna«
gutačica muških požuda
*
dok se vraća zemlji u krilo
u mahovini mlade žene
ljulja se radost; prateći
azimut korenja nad sobom, proklijaće
koliko na jesen
i postati jasen
ja. sen.
u duboku komu probuđena
stara, starija, pramlada
mrtva od početka

____________________________________________________________

JOVANA NASTASIJEVIĆ je spisateljica, pesnikinja i prevoditeljica iz Novog Sada. Rođena u zimu, 1980. Završila nemački jezik i književnost (Novi Sad, 2006.) i master na jugoistočnoevropskim studijama (Jena, 2012.). Od 2009. živi i radi u Nemačkoj. Prevodi literarne tekstove svih vrsta, neki od njenih su takođe prevođeni. Esej na nemačkom jeziku, “Deutsche Einheit – 20 Jahre danach”, osvojio je prvu nagradu Deutsche Gesellschaft, 2010. godine, u Berlinu. Zbirka kratkih priča “Još si mala” (2016, Presing, Srbija) njen je književni prvenac. Pesme su joj, ipak, najdraža (i najneposlušnija) deca.

– pjesme su preuzete iz časopisa “Književna republika” 5-8/2019, ciklus “Ginofobija i druge pesme” –

DVIJE PJESME ŽELJKA JACQUESA LUČIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “NE PADAJU MRTVE PTICE”

BEZ INSEKATA

Nestajali prijatelji ptice
Nikli u predivna stabla neki
Drugi po oblacima kremirani
Opiljci po licima
Čiji sada gori dom?

Svi ćemo izgoreti
Za nama mačke ostale
Bezrepe odsečene pege
Otrovane i tempirane
Umreti za sedam dana
Daleko od nas

U zraku ništa ne leti
U vodi se zadnje muve dave
Nesretno pale
Zaustavite vetar!
Ne tresite svet!
Niko ne razume
Samo kažu HI
HOW ARE YOU TODAY?

Kako sam danas?
Samo sam u svetu probuđen
Bez insekata prijatelja

Čime li smo to zaslužili?
Da li ćemo se ikada vratiti?

Tragom nestale su šume
Tragom nestaje i bol
Samo navikneš živeti bez njih
Nestajemo šume

***

PAUČINA

Vrata koja me ne poznaju
Otvaraju se na desetom dahu
Oštrim vlasima crtica visine
Skrivaju svoje mesingane zube

U njene je izrezbarene stubove
Iz kaveza jednom pobegao hrčak
Godinama tamo stvarao
Svoj prašnjavi mikro svet
A mikro očima sela u gradove
I gradove u vasione

Bacam kosti paučini
Ne veruje i reži na mene
Hej paučino to sam ja!

Laje sa lustera ispod mog kreveta
Nogara stolica zavesa slika
Okrenutih i neokrenutih leđa
Seti se paučino moja!
Ja sam jedan od njih

Prekida lavež i mazi mi se uz nogu
Dok liže mi nos mislim
Kako je čudno što je nismo primetili
Povajtali i spalili
Poput mladosti
A sada me samo ona prepoznaje

ŽELJKO JACQUES LUČIĆ (1991, Novi Sad) master računarskih nauka. Svoj bijeg od programskih kodova našao je u poeziji i obrnuto. Pjesme su mu objavljivane na portalima okvir. org, mimladi.hr, strane.ba kao i u elektronskom zborniku “Zvuk Vode”. Priprema svoju prvu zbirku poezije.

DVADESET I DRUGO STOLJEĆE

Pametna naša djeca
Već su spasila
Zemlju od ljudi
Mrtve od živih
Vjeru od religija
Vratila okus hrani
Odvojila pravdu
Od istine
A istinu od točnosti
Također, a što je
Jednako važno,
Odvojila su zauvijek
Ljubav od obaveze
I užitak u njoj
Od razmnožavanja
Svaku djevojčicu na romobilu
Svakog dječaka i njegova psa
Stavila su ispred države i nacije

Našla su
– To i nije bio problem –
Način
Da svi imaju krov
Nad glavom
Da svi jedu
Voće i povrće
I imaju pravo na
Dobre bolnice
Najbolje što
Možemo
Napraviti za sebe
Kažu ta djeca
Koja se, evo, upravo rađaju
Jest zbrinuti
Pogotovo lijene
Posebno glupe
Osobito slabe
A ponajviše nesposobne
Čemu inače naš talent
I znanje
Naša strast za radom
Snaga i vještina

Mudra naša djeca
Kao da i nisu naša
Otvorila su granice
I ponovo je došlo
Šašavo vrijeme
Otključanih vrata
Osigurala su svima
Sate za knjige
I večeri za kino
Nešto novca za
Putovanja
Prekrojila su sve
Imperative u
Ne osuđuj
I ne budi kreten
Učinila su to
Bez diktature
(Ako se uzme
U obzir
Da obrazovanje
Nije diktatura)
Njihovi zatvori
Nalik su na škole
A što ne može znanost
Može poezija

Kakvi su procesi
Doveli do toga
I je li palo
Više krvi nego
Što svakodnevno pada
Da bi svijet konačno
Postao normalno mjesto
Da bi život konačno postao
Vrijedan življenja
– Nećemo saznati
Jer nećemo vidjeti
Dvadeset i drugo stoljeće

Mi još stignemo samo
Učiti od te djece
Koja se nisu ni rodila
Stignemo posaditi
Limun na trgu
I gledati kako raste
Bez obzira na posljedice
Reći strancu da je
Dobrodošao
Zaboraviti neprijatelje
I ostarjeti
Među prijateljima
Mi još stignemo
Pročitati stotinjak knjiga
Pedeset puta zapjevati
I iako izgleda beznadno
Glasati
Uvijek za ljevičare
Mi se još možda stignemo
I sresti
I poljubiti pred svijetom
Što misliš
Ako sve ovo napravimo
Hoće li brže doći to
Dvadeset i drugo stoljeće

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ (Split, 1974.), iz novog rukopisa

KRATKA PRIČA LUIZE BOUHARAOUE IZ ZBIRKE “JESMO LI TO BILI MI”, 2019.

SNJEGOVI

– Kako se zovete?
– Koliko imate godina, Danijele?
– Jeste li u srodstvu s gospođom Marom Radić?
– Koji je vaš odnos s njezinim nećakom Daliborom Radićem?
– U kakvom ste odnosu s Goranom Abazićem?
– Imate li drugih cimera osim njega?
– Koliko dugo u stanu živi i Tomislava Popić?
– U kakvom ste odnosu s njom?
– Važno je jer ste pod istragom.
– Jeste li pili za vrijeme ručka?
– Koliko ste popili?
– Pijete li često?
– Jeste li inače agresivni nakon konzumacije alkohola?

*
Bio je svibanj, a padao je snijeg. Ja sam bio taj koji je činio da sniježi. Svuda oko mene pahuljasti cvat, nježan i spreman da na moj najsitniji pokret nečujno odleprša i zabijeli i tlo i Dadu koji je taj tren zavirio u krošnju. Zatresao sam granu i mećava latica sručila se na njegovo lice. Kažiprstom je odgurnuo onu koja mu je pala ravno ravno na desni kapak.
– Molim te razgovaraj sa mnom.
Ništa nisam odgovorio.
– Danijele, molim te.
– Kako si znao gdje ćeš me naći?
Dado je kažiprstom pokazao na Marinu crnu mačku koja je sjedila u travi njemu zdesna.
– Ostavite me na miru i ti i ona!
Grane poda mnom počele su podrhtavati. Bijele, mekane pahulje sada su padale po mom licu i mutile mi pogled. Kad sam ponovo progledao, Dado je već sjedio pored mene.
– Ovo je jedini dio voćnjaka gdje tlo izgleda kao da sniježi. Tako sam znao.
Šutio sam.
– Jednom sam i ja ovdje ovako sjedio.
– Kad? – znao je da neću izdržati.
– One srijede kad su doznali.

*
Misliš ako ukloniš sve tragove i sakriješ se da će to izbrisati ono što se dogodilo. Sjećanja će zatim deložirati vrijeme i zaborav će pasti na tebe nečujno kao snijeg, kao ove latice. Ali neće. Jer doći će srijeda 16 godina kasnije i majka će od tebe pobjeći u kuhinju, a ti od nje autobusom. Ne jednim, već dva različita autobusa puna nepoznatih ljudi koji će krišom zuriti u tvoje uplakano lice, a ti ćeš se voziti pa hodati pa trčati sve dok ne stigneš u ovaj voćnjak. Onda ćeš se uspeti na drvo i skriven u krošnji jecati sve dok se zemlja ne zabijeli od cvjetova.
Skrivat ćeš se kao što si skrio da si prije osam godina, slučajno i bez predumišljaja, u podrumu pronašao kutiju za cipele broj 35 i iz nje izvukao sliku dječaka drugačijeg od tebe, ali nekome nalik. Da si na tom licu prepoznao nos svoje majke, oči svog oca, cijeli jedan život koji ti je prethodio, tajanstven i tebi nepoznat kao zloćudna bolest koja ga je naglo prekinula. I sve što si našao pospremit ćeš u sebe kao u kutiju i onda ćeš šutjeti. Vikendima, praznicima, običnim danima. Šutjet ćeš zajedno s roditeljima, a opet beskrajno odvojen od njih. I glodat ćeš svoju samoću strpljivo kao pas sve do te srijede kad će tvoja majka ući u tvoju sobu i s gađenjem odvratiti pogled. Od tebe, od vas dvojice, od poljupca koji si taj tren primio. Poljupca za koji ne osjećaš da je kriv, ali znaš da mora biti jer si vidio užas koji je bljesnuo u njezinim zjenicama. I trebat će ti vremena da prihvatiš da joj je pogrešan iz istog razloga zbog kojeg je tebi pravi, jer ti ga je dao Stipe. Nećeš je čuti kako plače, to oduvijek radi u tišini, samo ćeš iz dubine, kao iz podruma, čuti njezino mrmljanje:
– Moje dobro dijete mi je umrlo.
Latice će se osipati s grana i prekrivati put kao snijeg usred ranog ljeta, a ti ćeš ih otresti iz kose, sići sa stabla i kroz voćnjak krenuti Mari. Mari koja će te čekati na vratima i već je za tebe pripremila krevet. Ona će te pogledati u oči, pogladiti po obrazu i reći:
– Znam zašto si došao.
Razumiješ li? U nekom trenutku ćeš moći sići. Do tada ćemo ostati tu. Ako treba, u krošnji ćemo provesti noć.

*
– Kako ste došli u posjed hladnog oružja?
– Zašto je tako veliki nož bio na stolu?
– Što su u tom trenutku radili Goran Abazić i Tomislava Popić?
– Gdje su u tom trenu bili Dalibor i Mara Radić?
– Zašto ste nasrnuli na Gorana Abazića?
– U kakvom su odnosu Tomislava Popić i Goran Abazića?
– Sjedite ili ćemo vas obuzdati!
– Ako će vam pozliti, kolega će vas odvesti u toalet.

*
– Ali kako je znala?
– Danijele, policija te traži.
Puhnuo sam u granu i pratio vijugavi pad latica na tlo:
– Nek traže. Želim znati kako je Mare znala da ćeš doći.
– Hoćeš logičan odgovor ili seosku legendu?
– I jedno i drugo.
– Najvjerojatnije su je moji roditelji zvali.
– A legenda?
– Legenda kaže da Mare jednostavno neke stvari može predvidjeti. Počelo je kad je imala sedam godina, onog ranog ljeta kad je njezina mama pala dok je brala trešnje u ovom voćnjaku. Pukla je pod njom grana i onda se kao kamen stropoštala niz krošnju. Moja baba, Marina sestra, do smrti je tvrdila da se majka još penjala na stablo kad ju je Mare podbola u rebra i šapnula: – Trči po doktora.
Od tog dana nikad nije falila kad će u neku kuću doći dijete ili smrt, uvijek korak ispred doktora i popa. Eto ti legenda.
– Ti vjeruješ da je tvoja pratetka neka proročica?
– Selo vjeruje šta selo vjeruje. Ja vjerujem u tetku.
– A kako je znala za mene?
Dado je odvratio pogled.
– Kako je znala što ću vidjeti?

*
Miris raščupanog ružmarina i kadulje koji slobodni rastu u prilazu. Povrtnjak iz kojeg je Mare prije zore ubrala prve zrele rajčice, mirisne zelene paprike i ljubičasti luk još topao od zagrljaja zemlje čiju slatkoću sada grabimo paučinastim bijelim kruhom i trpamo u usta zajedno s mekim mesom. Riječi smo progutali zajedno s biljem i životinjama i sad ih zalijevamo trpkim vinom. Sve se to u mom trbuhu praćaka kao riba, kao zloslutan znak koji ne znam protumačiti.
Goran i Tomislava traže Maru da im gata, čuli su jutros u selu da je najbolja u tome. Dado se smije, Mare namješta na glavi svoj crni šudar, križa se pa se smije dici za koju je mislila da su pametna i školovana, a ona nasila na seoske budaletine. Njezine vodenaste oči me umiruju, čini se da jedino one osjećaju tu zloslutnu ribu što se u meni praćka. Ona pristaje na igru i jednog po jednog nas odvodi iza kuće. Ja sam zadnji čiju muljavu šalicu kave prevrću njezini topli prsti, tamni kao zemlja u kojoj svako jutro rade. Zagleda se u njezin mrak pa prozbori nešto kratko i zakučasto što premećem pod jezikom dok ponovo sjedam za stol.
Njezina crna mačka prilazi i mazno vijuga među mojim potkoljenicama. Trgam komad pupe s kosti i nudim ju, ali ona se odmiče sve dok me ne namami pod stol. Pod stolom su sve noge nepomične kao deblo čija se krošnja razlistava nad nama, samo su se dvije na suprotnom kraju stola naslonile jedna na drugu i iz njih su nikle dvije ruke čiji su se prsti isprepleli kao grane. Maca grabi svoj komad mesa i pohlepno žvače, ali ja sam taj kojem nešto zapinje u grlu.
Iznad stola Goran i Tomislava se ni ne gledaju. Mare iznosi veliku tepsiju s kolačem u kojem krvare prve jagode i uz nju položi veliki srebrni nož koji na suncu bljesne kao blic fotoaparata.
– Fotografija vas dvoje ispred kina. Njegova ruka nesigurno naslonjena na tvoje rame, jedva primjetan smiješak razvučen preko tvojih usana. Vas dvoje ukočeni, uplašeni kao pred farom automobila, jer znate da se vidi. Vas dvoje ljubavnici. Već tada ili uskoro – vičem ili mi se samo tako čini.
Ruke, sasvim nalik mojima, grabe nož iz tepsije i pokušavaju njime rasporiti tu fotografiju koja mi zaklanja pogled, jednim preciznim rezom prekinuti i njih i zaglušujuće šuštanje u krošnjama od kojeg ne razumijem što Dado viče, a kako bih i razumio kad već jurim stazom prema voćnjaku. Ispred mene Goran obavijen bijelom prašinom koja se diže iz šljunka, iza mene Tomislavino lice iskrivljeno bolnom grimasom i Dado koji je gura u Marin zagrljaj i daje se u trk za mnom.
Izmaglica na zemlji, nepregledni redovi rascvjetalih trešanja, oblaci. Sve je bijelo, a u meni ključa grimizna gorčina koja se naprasno probija prema grlu, obara me na tlo i ja izbacujem tu sazrelu tajnu u nevinost otpalih latica.

*
– Je li vam bolje? Još jedno pitanje onda.
– Kako ste saznali koja je priroda odnosa Gorana Abazića i Tomislave Popić?
– Kolega će vas sada odvesti kod Mare Radić.
– Nema daljnjeg postupka. Ni Ababazić ni Popić nisu zadobili nikakve ozljede. Oboje su izričito tražili da vas dalje ne gonimo, a mi nismo obavezni to činiti po službenoj dužnosti.
– Slušajte me. Nije ni vrijeme ni mjesto za ponos. Idite Radićima. Zavest ćemo to kao remećenje javnog reda i mira.

*
– Kako je znala?
Dado me prebacio preko desnog ramena kao ranjenu životinju. Bijele latice su padale iz moje kose i posipale stazu.
– Vidim stol. Pod tim stolom će se tvoj život zamrsiti pa onda razmrsiti.
Dado nije ništa odgovorio.
– Rekla je da vidi stol i onda me njezina mačka namamila pod stol.
– Čuo sam te i prvi put.
Krupnim je koracima grabio kroz voćnjak. Odgurnuo sam se s oba dlana o njegova leđa i uspravio. Marina mačka nas je i dalje slijedila.
– Prekini se vrpoljit. Ovako pijan si još teži, budalo.
Trzajem iz koljena izbio je moje uporište i u sekundi se cijeli gornji dio mog tijela klatario niz njegova leđa.
– Kako je znala?
Nisam čuo ništa osim drobljenja šljunka pod Dadinim cipelama.
– K-–A–-K–-O je znala?
Sve što sam vidio u tom je trenu zamijenilo mjesta. Sekundu prije nego sam se sudario s tlom, Dado me zgrabio za ramena i osovio na noge.
Nad voćnjakom se spuštao mrak i sve oko nas je polako modrilo, osim bijelih cvjetova koji su svijetlili u polumraku kao svježi netaknuti snijeg. Obrisi Dadinog lika, njegovi vižljasti pokreti, njegova sjajna crna kosa, sve se polako utapalo u modrini. Jedino što sam mogao razabrati bile su Dadine sjajne mačje oči: dva zelena reflektora zjenicom, kao nožem, podijeljena na dva dijela.
– Kako je znala, Dado?
Zloslutna riba u mom trbuhu se umirila.
– Rekao sam joj da ti kaže.

________________________________________________________

LUIZA BOUHARAOUA (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku u Zagrebu. Radi u književnoj udruzi Skribonauti, prevodi s engleskog i piše. Prevela je roman Bacači plamena Rachel Kushner (Profil, 2017.) Kratke priče objavila je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalu Kritična masa. Uvrštena je u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je 3. nagrade regionalnog natječaja Ulaznica za kratku priču i nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti.

NORVEŠKI PAVIJAN

hodao sam brzim korakom kroz grad,
i odjednom zastadoh na obali luke,
načičkane jahtama i brodićima,
kad opazih jednog pavijana dugačkog nosa
kako se šepuri dok drži čašu vina,
na palubi broda što se lagano ljulja
na površini mutne vode.

bilo je to u Bergenu,
norveškoj prestonici ribe i kiše,
sada već davno.

toliko je bio ružan,
taj pavijan,
izduženog lica i naboranog,
da mi je došlo da preplivam razdor
između palube i obale,
i zvajznem ga po ustima,
ali nisam mogao
jer sam žurio na posao.

neka ga, pomislih,
neka se šepuri,
dok ga ekstatični turisti slikaju
kao da je foto-model,
od kojeg će kasnije, ti isti,
u svojoj domovini praviti budalu.

ali nisam imao mira:
koga briga za posao, pomislih,
niko neće ni primetiti da kasnim.
stajao sam tako,
pored svih tih kezavih turista
i posmatrao ga netremice:
zašto je on bolji od mene?
odakle mu taj brodić,
lanac oko vrata,
to skupo vino,
ženska mlađa 50 godina,
koja se odnekud pojavila,
guzi se primamljivo,
šatro nešto čeprka po torbi.

pavijan sigurno ne čisti klozete
radnika na ribljoj pijaci,
niti riba podove
nekih prokletih fabrika za obradu ribe,
verovatno se gadi pri samoj pomisli na ribu,
pa u svojoj vili jede zlatno meso
irvasa iz norveških šuma,
dok mu služavka titra jaja,
a on uz zalogaje broji
ostatke dedinog nasledstva;
dakle, nije stranac,
najpre,
ni klošar kao ja,
bez igde ikoga:
ni ko da mi nešto ostavi,
ni šanse da toliko zaradim.

za sada imam za hleb i jeftino pivo,
možda je dovoljno
da izdržim do posla,
ali najpre treba da ostanem na nogama
dok ga posmatram u raskoši.

SAVA ŠOTIĆ (1988, Pančevo), na slici prvi slijeva (u sredini je Stefan Stanojević, desno Srđan Gagić. hvala Stefanu na fotografiji)

– pjesma je preuzeta sa sajta pancevo.city / rubrika “poetski prozor” –

književna premijera: ROMAN DRAŠKA SIKIMIĆA “ČVOR NA OMČI”, 2019, ulomak

Idućeg jutra probudio sam se uznemiren.
Sanjao sam da je pao Mjesec, pao je dok sam pokušavao da ga fotografišem.
U plamenu je pao, zacrvenio se i, onako, kao da je malo u sebi pukao, kao čovjek, i onda je narandžast kliznuo s neba; čekao sam udar na Zemlju, da nas sve poubija, ali on je kliznuo negdje drugo, taman kao da ima gdje drugo da padne.
Onda sam se probudio; probudio sam se, mislim, jer sam bio ljut što nije pao na sve nas i što smo se uopšte probudili.
Znam kako bi taj momenat pada Mjeseca na Zemlju izgledao nama koji ga vidimo dok se približava, ali nisam mogao da pretpostavim kako bi bilo onima sa druge strane planete.
Sve to mi je, zatim, dosadilo i postalo besmisleno. Prestao sam da razmišljam.
Izašao sam iz kuće. To radim odmah čim se probudim.
Porodične kuće izjutra izgledaju prijeteće, zidovi se nakon dugog sna zbijaju i sve izgleda manje, krov samo što se ne sruši, vazduh je potrošen u snovima ukućana, treba odmah otići i ostaviti sobama prostora da se oporave od nepodnošljivo dugog prisustva ljudi.
Uostalom, taj jutarnji izlazak iz kuće predstavlja svojevrsno rađanje čovjeka. Izmišljao sam tako razloge za svaki svoj postupak.
Izašao sam, dakle, sa izgovorom da je to rađanje.
Do kafića u kome sam radio kao konobar postoji jednostavan put, jedna ulica bez skretanja, ali ja sam, kao i svakog jutra od povratka iz bolnice, išao u suprotnom pravcu, prema maloj šumi od pedesetak stabala kestena, prošao bih kroz taj mir, ispod krošnji, pa u sporedne ulice i ponovo bih izašao na glavnu, i tako stigao na krajnje odredište, u taj kafić, čuvenu Jazbinu.
Sjeo sam i naručio kafu.
Na mobilnom telefonu vidio sam poruku od Helene.
To stvorenje već nekoliko mjeseci daje sve od sebe da istraži mogućnosti nabavljanja vještačke šake za moju desnu ruku. Slala mi je tekstove i slike o bioničkim rukama i šakama, a ja sam bio uporan da ne želim nikakvu bioničku šaku.
A onda sam otišao i dalje – insistirao sam da želim botaničku ruku. Postao sam nesnošljiv sa tom idejom; znao sam da je suluda, nemoguća, glupa i djetinjasta, ali zbog toga mi se još više svidjela.
„Želim grane umjesto prstiju“, govorio sam Heleni. „Da li si svjesna, draga medicinska sestro, kakav bih tada konobar bio? Hej!“ A ona se smijala i nervirala u isto vrijeme. Bio sam previše neozbiljan, prije svega prema njoj.
Sa Helenom sam se prvi put nakon povratka iz Beograda u Hercegovinu čuo u neobičnoj okolnosti.
Bio sam na groblju kad me prvi put nazvala. Otac i ja smo sahranjivali šaku.
„Hoćeš li ti izgovoriti neku molitvu, ili posljednji pozdrav, nešto? Mislim da nije red da ja govorim bilo kakvo amatersko opelo“, rekao sam tog dana ocu.
Nije slušao šta govorim, samo je skočio u grobnicu našu praznu, dostojanstveno da spusti moju pokojnu šaku.
Mogao je, bez ikakve sumnje, samo da je ubaci, ali očevi naši drže do takvih stvari kao što su smrti bližnjih, pa makar to bila i samo nečija šaka, valja joj se pokloniti i poštu joj odati.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvala je Helena.
„U toku je sahrana“, počeo sam da govorim odmah čim sam pritisnuo dugme da se javim, ona nije stigla ni da me pozdravi. Nastavio sam: „I nije baš mnogo ljudi došlo, tačnije, samo otac i ja smo tu, i pomislio sam, sad, kad vidjeh da ti zoveš, kako nešto nedostaje: svakoj poštenoj sahrani je potrebna žena, a ti si, uz to, i nekako povezana sa pokojnicom, pa sam pomislio da bi možda voljela da prisustvuješ, makar bežično, i ako želiš, reci neku posljednju riječ za šaku, otac i ja smo bez teksta, ili smo samo suviše ponosni da kažemo neku oproštajnu misao.“
Otac je gledao u mene kao da nisam normalan.
„Jebi se!“, rekla je Helena i prekinula vezu.
Otac je uskoro navukao tešku kamenu ploču i ja nisam osjetio ništa prema svojoj šaci koja je ostala ispod nje.
„Eto“, rekao je otac gledajući u mene. „Probaj tu drugu da zadržiš na sebi malo duže.“
„Hej, nisam ja kriv! Reci to Demijanu!“
„Taj konj nije ni za šta kriv, konju.“
„Nisam ni ja, i ja sam samo životinja!“
Tako je prošao naš razgovor na sahrani.
Pokupili smo se odatle; groblje nije neprijatno mjesto, ali svakako da nije bilo prijatno stajati pored rupetina u kojima ćemo, jednom, zauvijek, svi završiti.
Kasnije me otac pitao zašto sam uopšte rekao da mi pošalju šaku, to niko normalan ne radi. Nabrajao mi je sve ljude koje je znao a koji su izgubili ili ruku ili nogu, niko ih nije, kaže, sahranjivao, osim nas. Nisam imao odgovor na njegovo pitanje.
Uostalom, oni su krivi, zašto su mi uopšte ponudili da biram?
„Jesi li našao nešto?“, prekinuo je moje razmišljanje Vanjski.
On je konobar u Jazbini već šest godina, radili smo zajedno tri.
Pita me jesam li uspio da nađem neki posao.
„Ništa još. Gledao sam nešto na par mjesta…“, rekao sam. Bez nekog posebnog razloga lagao sam; nigdje nisam pitao, ništa nisam tražio, čak ni pomislio nisam da se raspitam, ili da makar razmislim koji posao bih sada mogao da radim. Promijenio sam temu.
„Ko je bila ona djevojka sinoć?“, pitao sam.
„Koja?“
„Stajala je pored mene pet minuta. Nisi je vidio?“
„Nisam. Pa radio sam, ne mogu sve da vidim.“
„Mislio sam da žene ipak vidiš i dok radiš.“
„Kakva je bila?“
„Navija za Mančester. Znaš li neku koja navija za Junajted?“
Vanjski se zamislio.
„Ne znam nijednu koja voli fudbal uopšte“, rekao je.
On je bio zaluđen tom igrom, igrao je fudbal na lokalnim turnirima i u svim ostalim prilikama, a nadimak je dobio zato što je uvijek pogađao vanjsku stativu.
Počeli smo zatim priču o Mančesteru i sezoni koja je u toku. Nisam bio raspoložan za tu priču, ali sa Vanjskim nisam mogao da je izbjegnem.
Posljednjih mjeseci ni o čemu nisam mogao da razgovaram, nijedna tema me nije zanimala, u glavi je sve bilo kao nakvašeno i često bih mislio da zapravo ludim.
Ako čovjek može da onjuši svoj mozak, onda mi se upravo to događa.
Vanjski je radio i pričao. Došao bi do mene i rekao jednu rečenicu, i onda otišao da usluži ili naplati.
„Stari je mogao još koju godinu da vodi tim“, kaže i ode.
„Zašto nije ostao dok osposobe nekoga da ga zamijeni?“, pitao bi i nastavio da radi.
Ja nisam razmišljao ni o čemu. Padao sam kroz svoje misli, privezan za teška i nejasna osjećanja, tonuo sam sve dublje, bio sam majmun koji pada sa drveta, beskrajno visokog stabla, padao sam kroz grane velikom brzinom i ni za jednu nisam mogao da se uhvatim, samo sam padao, padao i bio šiban po licu svakom granom koja mi promakne.
A promicale su sve.
Ali disao sam. Samo to.
Disao.
Nakon izlaska iz bolnice tonuo sam svaki dan, sve dublje propadao u nešto što bi moglo da se zove beznađe. Nije mi to bilo toliko nepoznato polje, okopavao sam ga i ranije, ali ovaj put osjećao sam se kao šraf bez glave koji će propasti u neko sasvim novo crnilo, bez mogućnosti da se ikada izvuče. Osjećaj da nemam čime da se zadržim bio je mnogo više poražavajući od samog propadanja.
Možda me jedino još omča može zaustaviti u ovom padu?

______________________________________________________________

DRAŠKO SIKIMIĆ rođen je u Ljubinju (Hercegovina) 1984. godine. 2016. objavio je svoju prvu pjesničku zbirku, pod naslovom “Smotuljci”. Ubrzo je publika dočekala i “Ogrebotine”, a potom i “Moje kosti ujedaju”. “Čvor na omči” njegov je prvi roman.
Za sebe kaže kako često misli da je vuk, pa izbjegava ljude. Ne voli računanje vremena i rijetko priča. Smatrao bi se boljim čovjekom kada bi saznao da ga je neka ptica pogledala. Osjeća se važnim kada se pas lutalica zaustavi pored njega. Nada se da su životinje srećnije zbog pogleda koje im upućujemo.

DVIJE PJESME VLADANA KREČKOVIĆA IZ RUKOPISA “MESTO UDARA 33”

NULTA GRAVITACIJA

Nedostatak gravitacije
simptom je
nedostatka ljubavi

Grabimo ka termosferi
i čet-soba postaje
komora svemirskog broda
Bestežinska tišina u kojoj
rečenice, fotografije, kratki tonski zapisi
gravitiraju prema plafonu
kao origami ždralovi u tvojoj sobi

Pokret palca preko ekrana
prikazao bi ubrzanu evoluciju
Zoološki vrt emotikona
Piliće, majmune, pse i mačke,
po koju kravu ili svinju
iskorišćenu u vokativu

Fotografije plutaju i blede
u slobodnom padu
Važna mi je samo jedna
”Jutro pored jezera”
Jer nije selfi
Jer sa leđa izgleda
kao da još uvek
pijani posle festivala
u šumi tražimo dečaka bez lica
koji je u mom košmaru
već sve predvideo
i poklonio mi balon
sa tvojim imenom

Na dnu je moguće čuti
dva tonska zapisa
Iznova si u zgradi
Čuje se huk lifta
dok mi govoriš
Moramo da pričamo
Na drugom zauvek potvrđujem
mesto sastanka
Centar grada pod vejavicom

Posle toga je vakuum

Nedostatak gravitacije
simptom je
nedostatka ljubavi

Od kada je čet-soba zatvorena
da li i ti ponekada
u toaletu
ili nekom drugom usamljenom mestu
odjednom osetiš
kako ti se prsti na nogama
polako odvajaju od zemlje?

***

NOĆI U AVGUSTU

Volim letnje noći kada ćutimo
na račun dobro usklađene telepatije
i ukusa opranih jagoda

U prostoru kuhinje
zagrljajem ispisujemo osmicu
Beskonačnost je autoput ruku
jednaka želji za poljupcima
koji uvek mirišu na tvoje usne
Žvake i dim cigarete

Jednom si mi rekla
oči su ti kamere
Jedino ugrožavanje privatnosti
na koje svesno pristajem

Ne brini
Čuvam te snimke

puštam ih pred spavanje
dok uživam u gravitaciji
tvog sveže istuširanog tela

Na jednom od njih ti govorim
Naučnici će dokazati
vezu između ljubavi i širenja kosmosa
i sve godine
koje smo proveli zajedno
postaće
svetlosne

VLADAN KREČKOVIĆ (Beograd, 1988.)