1.
Sjećam se jednog trenutka u svom životu kad sam bio ozbiljno ugrožen: majka mi je umrla kad sam imao samo osam godina. Jednog drugog trenutka se ne sjećam, jer ga nisam mogao ni upamtiti, pošto se dogodio kad sam navršio tek godinu. Bijah kažnjen neizlječivom bolešću – Polomyelitis pedis sinistri nervi perone (Dječija paraliza lijeve noge peronealnog nerva). Da, upravo je tako hladno glasila liječnička dijagnoza majci, koja je isti čas osjetila kako će to biti moja i njena buduća životna drama. Njen život se istom počinje odvijati po grotesknoj putanji klatna zidnog sata, kojeg je odsad pokretao njen strah sam od sebe. Bijaše, nesretna, sasvim izgubljena.
Istodobno je bila upućena na svoju ugroženost mojom bolešću, a istodobno se udaljavala od nje. U tim začaranim amplitudama, ja sam, naravno, izgledao u njenim očima kao čudovište. To čudovište tog trenutka rađa njenu smrt.
Njena pometnja je bila bezmjerna. Pokušavala je na sve načine da sebe vrati k sebi, da me uskrsne u sebi ne bi li tim uskrsnućem bilo ubijeno ono čudovište, naivno se nadajući da će iz mene anđeli zalepršati svojim krilašcima. Njen individualizam je bio nepomirljiv s takvom vrstom podviga.
U svom novom svijetu naprije je vidjela sebe, prije svih, kao mrtvaca na odru, na koji ću je odvesti ja, a njen strah za moju egzistenciju, umjesto da je pretvori u lutku, daje joj još jači i sugestivniji motiv da nadvlada laži kojima je sebe dotle obilato pothranjivala i obmanjivala. Ona time dolazi do svoje konačne istine, koja će je toliko iscrpiti da će od nje i ona dobiti neizlječivu bolest kao i ja, samo s tom razlikom što je njena morala završiti fatalno.
Tu dramu ja posmatram iz prikrajka. Vjerovatno, u svoj toj muci, ona me pomalo i zabavlja. Bolno i gorko je tražim svugdje, najprije u snu, a kad mi i on počne sve češće zaključavati vrata pred nosom, ja je tražim u svojim riječima, kao što evanđelist Ivan u riječi traži Boga.
Između redaka početne patetike, probijaju prve cinične ispovijesti. To je početak mog obračuna s onima koji su mi je uzeli, to je početak obračuna sa samim sobom, koji nosim užasnu hipoteku da sam je ja otjerao. Čisti koncentrat iracionalizma. Nadrealizam na entu.
Melanholija i nostalgija postaju neizdržive za onim što je uništeno.
Trideset godina ne izlaze mi iz ušiju te njene riječi. Zanimljivo, nikad nisam imao tu sliku pred očima. A i šta će mi?
Nakon takve majke, jedino mi je preostalo postati pjesnik ne bi li se sa Sotonom uhvatio u isto kolo. Što mogu: postao sam uglat iznutra kao svi oni koji rastu bez majke.
2.
Imao sam osam godina. Već dva mjeseca bio sam sam u kući. Mamu su odveli u bolnicu u Beograd na nekakve pretrage s njenim i očevim objašnjenjem da će se meni brzo vratiti.
“Ništa nije, sine moj, samo da doktori nešto vide i evo mene tebi!”
Ubrzo je i otac otišao za njom. Fabrika mu je odobrila slobodne dane da bude ženi pri ruci.
Stariji brat, koji je u to vrijeme imao petnaest godina, uhapšen je pri pokušaju bijega u Italiju. Tamo bi lijepo krao i prosio za nekog jaliju s Kovača.
Helem, ja sam većinu vremena provodio sam u kući. Bio sam u drugom razredu osnovne. Osim što sam provodio vrijeme u školi, otišao bih do nane, po majčinoj strani, da nešto pojedem, a kako tamo od nje niti od ostatka mamine rodbine nisam čuo niti nalazio riječi utjehe na račun mamine bolesti, naprotiv, ja sam radije odlazio u naš prazan stan da u miru i tišini razmišljam o mami i razlozima njene udaljenosti od mene i još sumnjivijeg njenog nedolaska.
Zašto više ne dolazi? Rekla je, za nekoliko dana, a evo su već prošla dva mjeseca kako nje nema, pa nema.
– Nemi mamaneta! – uzdahnu on na ivici plača, no suzdrža se zadržavši jednu suzu da se ne skotrlja niz obraz.
Jedne noći, dok je sjedio na zahodskoj šolji, sasvim spontano, dođe do zaključka da je mama, vjerovatno, bolesna ili, pak, tužna, (a i tuga je neka vrsta boljke) zato što je on prošao vrlo dobrim u prvom razredu, a ne odličnim. Stoga, on nađe rješenje: da će zapeti u drugom, proći odličnim i mama će isti čas ozdraviti kad čuje tu vijest.
Tri je mjeseca do kraja školske godine. Otac je došao iz Beograda. Rekao je sinu da mama mora biti pored doktora kako bi imala njihovu stalnu brigu i lijekove i da će, čim bude bolje, odmah doći njima. Brata nije ni spomenuo.
Na kraju te školske godine, dječak je došao sav usplahiren iz škole, držeći u uzdignutoj ruci crveni list papira s odličnim ocjenama.
Otključao je vrata stana ključem, ne skidajući ga s kanapa oko vrata, utrčao u spavaću sobu svojih roditelja. Na jastuk svoje majke, pažljivo je spustio onaj crveni list papira i u tišini svečano rekao: “Sad će mama ozdraviti kad vidi ove ocjene!”
* * *
Oktobar je u Sarajevu, mjesec tipične jeseni, kad misliš da bi nebo mogao ispruženom rukom dodirnuti. Tako se barem čini. Preko puta Ali-pašine džamije, dječak se, čučeći, igra vlažnim kamenčićima izmiješanim s nešto pijeska. Sav je utonuo u igru dok pravi nešto nalik na kulu. Nema prolaznika, oblačno je, nedjelja. Skoro će sumrak.
Na nekoliko koraka od njega, stoje dvoje ljudi i razglabaju između sebe o nekim sindikalnim pitanjima. Dječaku je taj razgovor bio dosadan i nezanimljiv, pa se udaljio od njih i sad pravi od vlažnih kamenčića i pijeska nešto nalik na kulu.
Najednom, u hipu, dijete otjera pažnju sa svoje igre, munjevito se okrenu u pravcu oca i njegovog sagovornika. Prvo, što zapazi, bila je njihova šutnja i da oboje njih imaju neki sažaljiv i zakovan pogled u njega.
Dijete, istog trena, napusti svoju igru. Raširenih ruku s dlanovima od vlažnog pijeska, pređe razdaljinu koja ga je dijelila od oca, priđe mu i obgrli ga oko pasa.
Glavicu je svoju proturio između njegove ruke i njegovog nauznaka.
Je li da je mama umrla? – upita on i zaključi istodobno.
Dječak osjeti da otac podrhtava onom rukom kojom ga je obgrlio. I trbušni su mu se mišići pritom bibali.
I dječaku bi sad sve jasno.
On podiže pogled ka sarajevskom spuštenom oblačnom nebu i pomisli kako bi dobro bilo kad bi ga dodirnuo. No, samo pomisli, a ne uradi.
U prvoj godini si mi dao bolest, u osmoj, evo, uzeo si mi majku. Nemaš mi više ništa uzeti osim moje buduće samoće bez nje.
3.
Nađeno u rukopisnoj ostavštini:
Draga majko,
Tvojom smrću bijah osuđen na mit o tebi, to jest pokušaj života kroz tebe.
Ja nisam pjevao o tebi, već sam ispjevao tebe; ti si bila moja tiranija i hidra sa stotinu glava.
Nijedno mi osjećanje nije bilo dovoljno da nadoknadim tebe, pa sam često morao ići u melodramu, kao što sad to činim. Paradoksalno sam pokušao pjevati izmišljenog sebe. Bio je to očajan pokušaj da građanin postane pjesnik. Sve ostalo bilo je osuđeno na mistifikaciju.
Život je, dakle, postao nemoguć bez pjesništva, nisam mogao dostići nijedno osjećanje koje bi pristalo na krvoproliće, rastrojstva živaca do pomračenja uma. Ni danas ne znam da li ću svoj život završiti kao pjesnik, bezimeni jadnik, ili bandit. Što ako su to sve sami sinonimi?
Suzom i blefom, krikom i opsjenarstvom, pokušavao sam ukrašavati svoje nebo zvijezdama od staniola, no doista to bijaše moja antologija bezbroj načina kako da ništa ne kažem.
Osjećao sam da bi se moj život svakog časa mogao izvrći u haos. Izvjestan strah od svijeta, kojeg ja ne samo da nisam poznavao, već ga nisam ni naslućivao, ipak je postojao. Njegove demonske vibracije likovale su nad njima. Možeš zamisliti čime sam se pokušavao suprotstaviti onome što se već neminovno rađalo.
Najprije sam bio iznevjeren, a potom prisiljen na mučan preobražaj, što je u neku ruku, opet, pretpostavljalo hiljadu mojih smrti. Tvoj je duh vrijedio onoliko koliko si uspjela da me uzbudiš, bolje reći da ne postanem ravnodušan na tvoj odlazak.
Meni je tada nedostajala velika i jaka riječ, te pošto je nisam dobio, sebi sam sugerisao da sam u “životu”, no nisam imao pojma da se ne nalazim u onom pravom, već onom u operi.
Nisam ja tvoju smrt preživio, ja sam, kao što je srce nalagalo, ispalio sebi metak u glavu 20. oktobra 1957. godine. Bijah, dakle, već tada mrtav! Ono što otad živi u meni, to više nisam ja. Od toga dana, ja ne znam za “ja”. Ovo moje tobožnje ja, neki je hipotetički alter ego. Činim što moram, jer umirem svaki dan.
SEAD MAHMUTEFENDIĆ (Sarajevo, 1949.), objavljeno u Godišnjaku Bošnjačke zajednice kulture »Preporod«, 1/2011.
čovjek-časopis 