Jučer, trajekt za Vis.
Događalo se i prije. Zatekla bih se na brodu i u narednih sat vremena razvila privrženost prema ljudima koje vidim prvi put. Poželjela bih im se približiti, pomirisati njihovu kosu, pogladiti im brade, upitati da za promjenu ja podijelim igraće karte.
Glomazni Petar Hektorović izgrađen u Danskoj.
Vadim knjigu. Moje suputnice već su posvećene svojim knjigama; listaju, gladno gutaju napetost ili polako glođuckaju slovo po slovo. Moj autor lagano zamara. Neprestano mijenja zanimljiva i učmala poglavlja. Ona mala, označena brojevima, kao pjesme u prozi. I ona duža, preko nekoliko stranica, o pijanstvu i onaniranju. Podižem pogled, dosta mi ga je. Zvirkam naokolo, želim se odvojiti od autorova glasa. I onda ih ugledam.
Četveročlana talijanska obitelj. Suprug i otac, prosijed s plavim očima kakve sam kao dijete viđala u sapunici Čarolija. Dva sina koji izgledaju gotovo isto. Tamnoputi. Gledaju se preko stola kao da razumiju svaku pojedinu misao onoga drugog. Sviđaju im se te misli koje se proziru kroz čelo onoga drugog. Zabavne su. Možda smiješne? Razumiju se kao ljudi koji se oduvijek poznaju, kao ljudi koji ne pamte da je svijet postojao bez onoga drugog.
Prvi baca igraću kartu. Za kartom baci i pogled na brata. Smijeh u očima. Lekcija iz povijesti, Italija u doba Cezara ili što već. Ništa na svijetu ne postoji bez onog drugog.
Njihova majka mi je okrenuta leđima. Iznenadim se kad joj ugledam lice. Previše staro. Previše kože koja se preselila za centimetar nadolje kao da joj je jedna od onih gumenih maski blago skliznula. Njezine oči ne slažu se s njihovima. Pripada im lice koje je ružnije, uništenije, koje se zaboravilo toliko smijati.
Bojim se da će me prozreti budem li toliko buljila u njih pa skrećem pogled tražeći neku drugu skupinu. Drugi su tek stol desno od njih. Odmah se lijepim. Njih je desetak. Također Talijani. Nisam im pamtila ni kose, ni oči, ni osmijehe. Igraju na karte. Neki rješavaju križaljku. Kakva prisnost, kakav odmor – tijelo koje se naginje nad tvoje da ti preko ramena pogleda u pojam koji nedostaje. Izvikuju riječi na talijanskom, riječi koje znače ime prvog premijera, rijeku sjeverozapadno od Republike Kongo, naziv za biljarski štap. Provjeravaju kratice za fosfor i radij.
Neki među njima i čitaju, ali križaljka ih svih privlači. Onaj čitucka, trči među slovima, pa onda podigne pogled: „Kako si rekla, mongolski vladar? Da da da!“
Poželim biti šetač na brodu. Obilaziti stolove, sjediti tamo s njima, dijeliti prisnost. Poželim poći za njima, hvatati izraze bez konteksta, sama izmišljati kontekst.
Možda ipak želim da mi ispričaju sve. Da, ja sam svećenica u maloj brodskoj kabini, a oni su mi dužni sve reći. Moraju. Ja biram tko se ispovijeda, uperim prst u Talijane, one prve, i kažem: „Svi.“ Tutti!
Ulaze jedan po jedan, a ja postavljam pitanja. Nekad, kad mi se ne da, samo slušam. Oni govore, moraju mi reći sve jer moja je moć opasna i izjeda ih strah od toga da mi nešto zataje. Pripovijedaju mi tako oni skoro blizanci. Pripovijeda i otac s očima iz Čarolije. Iščekujem majku, zanima me zašto je mrgodna. Je li nešto što Čarolija nije učinio? On je tako strahovito usredotočen samo na sinove. A oni se gledaju. Poznaju. Tako se prokleto dobro poznaju. Njihove su trepavice duge; jednom sam čula izraz duge trepavice kao u krave. Izgledaju mi kao te riječi. Ako bih jednom voljela jednog od blizanaca, razmišljala bih o njemu kao o nekome tko ima duge trepavice kao u krave. Zbog toga bih ga voljela još više. Ne zbog trepavica nego zbog krave.
Želja brodske svećenice tek je trenutna i prolazi me. Nije čak ni bila želja, više ideja da popuni prostor tjeskobe. Nisam ona koja ulijeva strah, ni koja kažnjava. Oduvijek mi se više sviđalo biti obožavana. Zato biram biti brodska mladenka.
Kao na svadbama kada mladenci hodaju od stola do stola i ćaskaju. Baš to, ćaskaju. Slušaju komplimente i čestitke, a potom i oni udijele pokoji. Divna haljina, krasan kroj, ljubak friz. Hvala. Fotka. Hvala. A onda, oslanjajući se jedno na drugoga, odlaze do idućeg stola i tamo ponavljaju postupak. To je ono što želim, samo bez oslonca.
Sama-biti-brodska-mladenka.
Želim baciti kocku za jamb. Viknuti ime dominikanskog diktatora. Gledati se s blizancima i njihovim kravljim očima. Razgovarati o napetom trileru kojeg čita djevojka s psom. Okrenuti stranicu za još jedan sudoku. Sudjelovati u grickanju krekera s okusom sira.
No, ja nisam poštena mlada. Blizanci me zanimaju najviše pa nekad prečujem pitanje o hindu božici. Zanimaju me na razini sukoba, želim znati što može uništiti tu nasmiješenu vezu, to bezobrazno poznavanje. Gledanje bez riječi. Zašto se dovraga toliko gledaju? U mislima ih već razdvajam, kao mačiće. Otuđujem. Oni cijuću, mrze biti sami.
Povratak na brod, za stol za kojim sjedim. Guram onu knjigu, preskočit ću par stranica i izgledat će kao da sam gledala u drugom smjeru dok je pisac lučio iz tijela posljedice mamurluka.
Gdje će Talijani jesti, spavati? Hoće li, jednom kad se smjeste, nastaviti tu igru; karte ili jamb? Ne znam više što igraju jer više ne želim skrenuti pogleda s njih, čak ni toliko da samo na časak pogledam stol. Ipak se odvažim. Samo treptaj- jamb. Drugi treptaj-kravlje trepavice.
A onda odlaze. Hektorović se dovukao, spušta vrata teška kao i poruka koju nose. Stigli ste. Ovo ste čekali. Čak imaju identične šeširiće. Majka im ih dodaje. Ona i otac ne štite glavu.
Iz trajekta poslušnošću ovce ulazim u autobus. Ogledavam se i vidim ih da ostaju. Nikad neću saznati kontekst. Ni jesu li spavali u dvokrevetnoj sobi. Jesu li upalili televizor prije spavanja. Koga su nazvali u Italiju da jave da su sretno stigli?
Autobus se spušta vijugavom cestom i trudim se misliti o onome što vidim. Neobuhvatan krajolik, more otvoreno toliko da se obzor ne nazire. Želim misliti o biljkama kojima dajem kriva imena jer im prava ne znam. Želim pisati o zrnatosti ceste, o užegloj ogradi koja čuva strminu, o izgorjelom drveću, ali nemam mašte za to.
Idućih dana ipak više mislim o obzoru i biljkama nego o Talijanima. Više mi gotovo ni ne padaju na pamet.
______________________________________________________________
MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a.
– priča je preuzeta s autoričinog bloga “Straničnik” /priče koje (uglavnom) stanu na stranicu/ https://stranicnik.wordpress.com/ –
čovjek-časopis 