POETSKI ZAPISI DIVNE ZEČEVIĆ (Osijek, 1937 – Zagreb, 2006), IZ ZBIRKE “PJESME I FRAGMENTI”, 1990.
Kad umrem, mogao bi biti, na primjer, ovakav dan kao danas. Sunčan zimski a gotovo proljetan. U stvari takav – s jakom slutnjom proljeća, ugodnog žagora pa čak i žurbe i buke. Jutro hladno i sunčano, sa željom za kratkim susretima. Isto ovako kao danas. Da majke izvode djecu u šetnju, da se ističu zgrade konzulata drugih zemalja, a ljudima na ulici da mirišu druge zemlje. Nakon pokopa, suton bi mogao biti smiren, bez vjetra, s mirisom vlažne zemlje i mirnim obrisima kuća koje se očišćene od sunca postepeno razmiču i udaljavaju u noći.
Ne bi to bio loš dan. Ljudi bi s lakoćom obavili sve predviđene poslove. Izvan grada mirisale bi vatre na kojima se spaljuju grančice obrezanih voćaka dok se djeca vraćaju iz škole. Tek sutradan vrijeme bi se pokvarilo. Samo to mi više ne bi smetalo.
***
Svi ti filmovi koji pričaju o sudbinama nesretnih ljubavnika obavezno imaju i sekvence sreće ili samo sjećanje na neku prethodnu sreću i mirni uobičajeni red i sklad odnosa. Ali što je s onim gledaocima koji se ne mogu ničega sjetiti, koji ne mogu dozvati sjećanje na neku vedrinu koje nije bilo; oni primjećuju da su prešućeni i preteški za varku.
***
Sanjala sam da mi je Isus okrenuo leđa na raspelu. Naopako pribodeni Isus. Vidjela sam samo mršavu stražnjicu.
***
Čini se da sam “pala” na zemlju u predjele beskrajne samoće. Sudeći po onome kako se ja osjećam, ne bi se moglo zaključiti da je Zemlja nastanjena planeta.
***
SAŽETAK ZA MOJ PEDESETI ROĐENDAN
Pred noć, povuče se u sebe Botanički vrt u središtu grada. Krošnje mi okrenu potiljak. Ostale biljke spuštaju se u pravcu korijenja. Čovjek u bijelom ogrtaču vraća se pognut u staklenik s razbijenim prozorom. Samo zaljubljeni stoje uspravno na svojim mjestima.
Obavila sam sve suvišne razgovore u životu i ruke mi lagano mirišu na bijeli luk. Na drvenim nogama okrećem se u kuhinji. Žalost mi je u želucu i umor. Što sam htjela?
_________________________________________________________
tekst Miljenka Jergovića o Divni Zečević “Biti ljudsko čeljade, biti Srpkinja u Zagrebu, biti sama i biti na svoju ruku” https://www.jutarnji.hr/…/biti-ljudsko-celjade-bit…/8226275/
čovjek-časopis 