RUKA PREKO USTA
U potrazi za posljednjim stablom nalaziš zatomljeni krik. Kao sluđeno pseto posmatraš okean i prizivaš Mediteran. Bedemima okružuješ kuću koju gradiš na ostrvu a tvoja ljubav prema pticama useljava se u narodne pjesme. Sa šapatom te spominju ulični zabavljači. Niko više nije siguran da stvarno postojiš. Posljednji put si viđen u maglovitom danu. Svjedok je mrtav i ničim te, osim legendom, ne mogu potvrditi. Napokon si uspio u svojim namjerama.
***
ZIDOVI
Tvoja ljubav je poput moje i ona prestaje tamo gdje počinje okrutnost odluka. Konačnost je napokon vidljiva. Četrdeset godina napuštanja i pronalaženja i evo nas na prozoru, iza zavjesa, čekamo pticu da nas oslobodi svojom pjesmom.
[transkript ptičjeg pjeva]
Snovi o aerodromima kao poveznicama
između sjećanja u magli
mogu poslužiti kao izgovor
ali nikako i objašnjenje zastrašujuće praznine.
Od sjećanja do avio-piste ni osmijeh nije ostao.
Tvoj eho u meni odzvanja.
Ledeni zidovi orgazama tijelo uče da zaboravi.
Treba biti zahvalan,
nikada to smetati s uma,
za ljubav budućnosti i prave poteze.
Dobronamjernost i dobročinstva su
rituali su koje treba slaviti
čak i kad se podrazumijevaju. Posebno tada.
***
MISTERIJ SRCA
Kažnjenička bojna tvoje partije je spalila moju kuću a porodicu mi poslala u tri koncetraciona logora. Ja sam se pukim slučajem izvukao. Ali uzalud ovo govorim, jer znam da se nisam u stanju odbraniti. Kad god nova prilika zamiriše obećanjima i privuče željama – ti dolaziš. Ne gledaš na sat, ne mariš ni za koga. Ništa te ne zaustavlja. Uvijek si znala da ti moje vrijeme pripada. Pokušao sam te se riješiti na bezumne načine. Jednom sam te tako prijavio tajnoj službi tvoje partije pripisavši ti svoje socijalističke ideje. Uništio sam ti sve prilike za unapređenja i reputaciju među crnokošuljašima. Tvoje plave oči nikada nisu bile tužnije. Nakon toga sam te samo volio još više. Ali sve te se ovo prestalo ticati onog trenutka kad si se umorila i tvoje grudi napustile misterij srca. Ovo sada i ovdje je idealna prilika da izađeš iz mojih stihova. Naredna stranica ove knjige će se snaći bez tebe.
***
TRZAJ KOLJENA
Folklor budućnosti čuva poseban oblik milosrđa u slučaju da se ukažeš nenajavljeno. Kao lampioni kineske nove godine na Slomljenoj uzvisini, svjetlucaš umjesto neonskog poziva na zabavu noći. Tamo gdje se diskretno šire vidici za pažljivog promatrača. Ostavljena si bez prava da biraš. Kratki smiraj čeka u vatrometu, crtežima u kamenu, znakovima nestalim u povaljanom pijesku prolaznosti. Prizovi kipuću kafu djetinjstva, zaboravi posljednje stablo i zagrli me. Strpljiv i uporan rad napokon ubire plodove.
________________________________________________________________
MEHMED BEGIĆ (1977, Čapljina; sada na otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska Republika), bibliografija:
L’ Amore Al primo Binocolo, s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem i Veselinom Gatalom (L’Obliquo, Brescia, 2000)
Tri puta trideset i tri jednako, s Nedimom Ćišićem i Markom Tomašem (Alternativni Institut, Mostar, 2000)
Film, s Lukaszem Szopom (Alternativni Institut, Mostar, 2001)
Čekajući mesara (Alternativni Institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skoplje, 2012)
Ponoćni razgovori, s Markom Tomašem (Vijeće mladih grada Mostara, 2013)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
čovjek-časopis 