UBITI ČOVJEKA NA SAMRTNOJ POSTELJI
Razbiti vitrinu sa francuskim sirevima,
divljati, iskašljavati krv,
probude se ljubavnici na medenim mjesecima,
probude se žene alkoholičara.
Živjeti na rubu nervnog sloma,
zuriti u ponor, mrmljati slova, uzdahe, fašističke parole,
nacrtati bubamaru,
visjeti kao mjesec na nebu,
kao rupčić kojim si obrišeš spermu sa bedara,
biti u ćuzi, no nigdje ne opaziti Bavčara,
zagrliti,
onako bez trljanja, bez erekcije.
Moj veliki pas je pojeo tvojeg malog psa.
Cmizdrio si kao velika pička.
Izmisliti priču,
ubiti par minuta,
završiti u smeću, baš kao sve što kupimo.
Sanjariti,
zamišljati da nema sunca.
“Dođi, kod Hansa ližemo tripove!”
Zaljubiti se,
drhtati od straha,
od ljubomore usrati gaće,
jesti rat
– proliti svoju pišljivu krv,
umrijeti mlad, zbunjen, lud –
ili se sto godina nalijevati kefirom?
Što je nama sjever, Austrijancima je jug.
Ubiti čovjeka na samrtnoj postelji,
poslati svoj život u kurac,
to je ono što malo tko napravi sa stilom.
***
PLES U TAMI
2017.
Susjed ima sveti gral,
i Nijemci su opet u finalu.
Kruh, mlijeko, misionarska poza,
četvrtak.
Žena u mračnoj sobi krešti da će se ubiti,
nedostaju mi galebovi.
Bio sam izgubljen, i još uvijek sam.
“Bože, ti se nikad nisi usrao na diksiju”
Prljave vreće vise nada mnom
kao stari umorni trbusi.
Imao dvije glave, crven kljun,
bio glup
kao grb
koji svi prisvajaju.
“Bože, prebili smo ti sina,
a sada smo na pravom putu da istrijebimo kanadsku gusku.”
Utorak je prošao,
utorci uvijek prođu.
I ja točno znam
gdje ću večeras spavati.
Rainer Maria Rilke je došao u posjetu.
“Kako otjerati Nijemca?” pomislio sam.
Nisam otvorio vrata.
Ponekad između očaja, predaje i pobjede ne postoji nikakva razlika.
sa slovenskog preveo Željko Belinić
čovjek-časopis 