SNJEGOVI
– Kako se zovete?
– Koliko imate godina, Danijele?
– Jeste li u srodstvu s gospođom Marom Radić?
– Koji je vaš odnos s njezinim nećakom Daliborom Radićem?
– U kakvom ste odnosu s Goranom Abazićem?
– Imate li drugih cimera osim njega?
– Koliko dugo u stanu živi i Tomislava Popić?
– U kakvom ste odnosu s njom?
– Važno je jer ste pod istragom.
– Jeste li pili za vrijeme ručka?
– Koliko ste popili?
– Pijete li često?
– Jeste li inače agresivni nakon konzumacije alkohola?
*
Bio je svibanj, a padao je snijeg. Ja sam bio taj koji je činio da sniježi. Svuda oko mene pahuljasti cvat, nježan i spreman da na moj najsitniji pokret nečujno odleprša i zabijeli i tlo i Dadu koji je taj tren zavirio u krošnju. Zatresao sam granu i mećava latica sručila se na njegovo lice. Kažiprstom je odgurnuo onu koja mu je pala ravno ravno na desni kapak.
– Molim te razgovaraj sa mnom.
Ništa nisam odgovorio.
– Danijele, molim te.
– Kako si znao gdje ćeš me naći?
Dado je kažiprstom pokazao na Marinu crnu mačku koja je sjedila u travi njemu zdesna.
– Ostavite me na miru i ti i ona!
Grane poda mnom počele su podrhtavati. Bijele, mekane pahulje sada su padale po mom licu i mutile mi pogled. Kad sam ponovo progledao, Dado je već sjedio pored mene.
– Ovo je jedini dio voćnjaka gdje tlo izgleda kao da sniježi. Tako sam znao.
Šutio sam.
– Jednom sam i ja ovdje ovako sjedio.
– Kad? – znao je da neću izdržati.
– One srijede kad su doznali.
*
Misliš ako ukloniš sve tragove i sakriješ se da će to izbrisati ono što se dogodilo. Sjećanja će zatim deložirati vrijeme i zaborav će pasti na tebe nečujno kao snijeg, kao ove latice. Ali neće. Jer doći će srijeda 16 godina kasnije i majka će od tebe pobjeći u kuhinju, a ti od nje autobusom. Ne jednim, već dva različita autobusa puna nepoznatih ljudi koji će krišom zuriti u tvoje uplakano lice, a ti ćeš se voziti pa hodati pa trčati sve dok ne stigneš u ovaj voćnjak. Onda ćeš se uspeti na drvo i skriven u krošnji jecati sve dok se zemlja ne zabijeli od cvjetova.
Skrivat ćeš se kao što si skrio da si prije osam godina, slučajno i bez predumišljaja, u podrumu pronašao kutiju za cipele broj 35 i iz nje izvukao sliku dječaka drugačijeg od tebe, ali nekome nalik. Da si na tom licu prepoznao nos svoje majke, oči svog oca, cijeli jedan život koji ti je prethodio, tajanstven i tebi nepoznat kao zloćudna bolest koja ga je naglo prekinula. I sve što si našao pospremit ćeš u sebe kao u kutiju i onda ćeš šutjeti. Vikendima, praznicima, običnim danima. Šutjet ćeš zajedno s roditeljima, a opet beskrajno odvojen od njih. I glodat ćeš svoju samoću strpljivo kao pas sve do te srijede kad će tvoja majka ući u tvoju sobu i s gađenjem odvratiti pogled. Od tebe, od vas dvojice, od poljupca koji si taj tren primio. Poljupca za koji ne osjećaš da je kriv, ali znaš da mora biti jer si vidio užas koji je bljesnuo u njezinim zjenicama. I trebat će ti vremena da prihvatiš da joj je pogrešan iz istog razloga zbog kojeg je tebi pravi, jer ti ga je dao Stipe. Nećeš je čuti kako plače, to oduvijek radi u tišini, samo ćeš iz dubine, kao iz podruma, čuti njezino mrmljanje:
– Moje dobro dijete mi je umrlo.
Latice će se osipati s grana i prekrivati put kao snijeg usred ranog ljeta, a ti ćeš ih otresti iz kose, sići sa stabla i kroz voćnjak krenuti Mari. Mari koja će te čekati na vratima i već je za tebe pripremila krevet. Ona će te pogledati u oči, pogladiti po obrazu i reći:
– Znam zašto si došao.
Razumiješ li? U nekom trenutku ćeš moći sići. Do tada ćemo ostati tu. Ako treba, u krošnji ćemo provesti noć.
*
– Kako ste došli u posjed hladnog oružja?
– Zašto je tako veliki nož bio na stolu?
– Što su u tom trenutku radili Goran Abazić i Tomislava Popić?
– Gdje su u tom trenu bili Dalibor i Mara Radić?
– Zašto ste nasrnuli na Gorana Abazića?
– U kakvom su odnosu Tomislava Popić i Goran Abazića?
– Sjedite ili ćemo vas obuzdati!
– Ako će vam pozliti, kolega će vas odvesti u toalet.
*
– Ali kako je znala?
– Danijele, policija te traži.
Puhnuo sam u granu i pratio vijugavi pad latica na tlo:
– Nek traže. Želim znati kako je Mare znala da ćeš doći.
– Hoćeš logičan odgovor ili seosku legendu?
– I jedno i drugo.
– Najvjerojatnije su je moji roditelji zvali.
– A legenda?
– Legenda kaže da Mare jednostavno neke stvari može predvidjeti. Počelo je kad je imala sedam godina, onog ranog ljeta kad je njezina mama pala dok je brala trešnje u ovom voćnjaku. Pukla je pod njom grana i onda se kao kamen stropoštala niz krošnju. Moja baba, Marina sestra, do smrti je tvrdila da se majka još penjala na stablo kad ju je Mare podbola u rebra i šapnula: – Trči po doktora.
Od tog dana nikad nije falila kad će u neku kuću doći dijete ili smrt, uvijek korak ispred doktora i popa. Eto ti legenda.
– Ti vjeruješ da je tvoja pratetka neka proročica?
– Selo vjeruje šta selo vjeruje. Ja vjerujem u tetku.
– A kako je znala za mene?
Dado je odvratio pogled.
– Kako je znala što ću vidjeti?
*
Miris raščupanog ružmarina i kadulje koji slobodni rastu u prilazu. Povrtnjak iz kojeg je Mare prije zore ubrala prve zrele rajčice, mirisne zelene paprike i ljubičasti luk još topao od zagrljaja zemlje čiju slatkoću sada grabimo paučinastim bijelim kruhom i trpamo u usta zajedno s mekim mesom. Riječi smo progutali zajedno s biljem i životinjama i sad ih zalijevamo trpkim vinom. Sve se to u mom trbuhu praćaka kao riba, kao zloslutan znak koji ne znam protumačiti.
Goran i Tomislava traže Maru da im gata, čuli su jutros u selu da je najbolja u tome. Dado se smije, Mare namješta na glavi svoj crni šudar, križa se pa se smije dici za koju je mislila da su pametna i školovana, a ona nasila na seoske budaletine. Njezine vodenaste oči me umiruju, čini se da jedino one osjećaju tu zloslutnu ribu što se u meni praćka. Ona pristaje na igru i jednog po jednog nas odvodi iza kuće. Ja sam zadnji čiju muljavu šalicu kave prevrću njezini topli prsti, tamni kao zemlja u kojoj svako jutro rade. Zagleda se u njezin mrak pa prozbori nešto kratko i zakučasto što premećem pod jezikom dok ponovo sjedam za stol.
Njezina crna mačka prilazi i mazno vijuga među mojim potkoljenicama. Trgam komad pupe s kosti i nudim ju, ali ona se odmiče sve dok me ne namami pod stol. Pod stolom su sve noge nepomične kao deblo čija se krošnja razlistava nad nama, samo su se dvije na suprotnom kraju stola naslonile jedna na drugu i iz njih su nikle dvije ruke čiji su se prsti isprepleli kao grane. Maca grabi svoj komad mesa i pohlepno žvače, ali ja sam taj kojem nešto zapinje u grlu.
Iznad stola Goran i Tomislava se ni ne gledaju. Mare iznosi veliku tepsiju s kolačem u kojem krvare prve jagode i uz nju položi veliki srebrni nož koji na suncu bljesne kao blic fotoaparata.
– Fotografija vas dvoje ispred kina. Njegova ruka nesigurno naslonjena na tvoje rame, jedva primjetan smiješak razvučen preko tvojih usana. Vas dvoje ukočeni, uplašeni kao pred farom automobila, jer znate da se vidi. Vas dvoje ljubavnici. Već tada ili uskoro – vičem ili mi se samo tako čini.
Ruke, sasvim nalik mojima, grabe nož iz tepsije i pokušavaju njime rasporiti tu fotografiju koja mi zaklanja pogled, jednim preciznim rezom prekinuti i njih i zaglušujuće šuštanje u krošnjama od kojeg ne razumijem što Dado viče, a kako bih i razumio kad već jurim stazom prema voćnjaku. Ispred mene Goran obavijen bijelom prašinom koja se diže iz šljunka, iza mene Tomislavino lice iskrivljeno bolnom grimasom i Dado koji je gura u Marin zagrljaj i daje se u trk za mnom.
Izmaglica na zemlji, nepregledni redovi rascvjetalih trešanja, oblaci. Sve je bijelo, a u meni ključa grimizna gorčina koja se naprasno probija prema grlu, obara me na tlo i ja izbacujem tu sazrelu tajnu u nevinost otpalih latica.
*
– Je li vam bolje? Još jedno pitanje onda.
– Kako ste saznali koja je priroda odnosa Gorana Abazića i Tomislave Popić?
– Kolega će vas sada odvesti kod Mare Radić.
– Nema daljnjeg postupka. Ni Ababazić ni Popić nisu zadobili nikakve ozljede. Oboje su izričito tražili da vas dalje ne gonimo, a mi nismo obavezni to činiti po službenoj dužnosti.
– Slušajte me. Nije ni vrijeme ni mjesto za ponos. Idite Radićima. Zavest ćemo to kao remećenje javnog reda i mira.
*
– Kako je znala?
Dado me prebacio preko desnog ramena kao ranjenu životinju. Bijele latice su padale iz moje kose i posipale stazu.
– Vidim stol. Pod tim stolom će se tvoj život zamrsiti pa onda razmrsiti.
Dado nije ništa odgovorio.
– Rekla je da vidi stol i onda me njezina mačka namamila pod stol.
– Čuo sam te i prvi put.
Krupnim je koracima grabio kroz voćnjak. Odgurnuo sam se s oba dlana o njegova leđa i uspravio. Marina mačka nas je i dalje slijedila.
– Prekini se vrpoljit. Ovako pijan si još teži, budalo.
Trzajem iz koljena izbio je moje uporište i u sekundi se cijeli gornji dio mog tijela klatario niz njegova leđa.
– Kako je znala?
Nisam čuo ništa osim drobljenja šljunka pod Dadinim cipelama.
– K-–A–-K–-O je znala?
Sve što sam vidio u tom je trenu zamijenilo mjesta. Sekundu prije nego sam se sudario s tlom, Dado me zgrabio za ramena i osovio na noge.
Nad voćnjakom se spuštao mrak i sve oko nas je polako modrilo, osim bijelih cvjetova koji su svijetlili u polumraku kao svježi netaknuti snijeg. Obrisi Dadinog lika, njegovi vižljasti pokreti, njegova sjajna crna kosa, sve se polako utapalo u modrini. Jedino što sam mogao razabrati bile su Dadine sjajne mačje oči: dva zelena reflektora zjenicom, kao nožem, podijeljena na dva dijela.
– Kako je znala, Dado?
Zloslutna riba u mom trbuhu se umirila.
– Rekao sam joj da ti kaže.
________________________________________________________
LUIZA BOUHARAOUA (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku u Zagrebu. Radi u književnoj udruzi Skribonauti, prevodi s engleskog i piše. Prevela je roman Bacači plamena Rachel Kushner (Profil, 2017.) Kratke priče objavila je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalu Kritična masa. Uvrštena je u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je 3. nagrade regionalnog natječaja Ulaznica za kratku priču i nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti.
čovjek-časopis 