Sada živim na Trgu Clichy u sobici od pet kvadrata kad je prozor otvoren. Čim ga zatvorim ispada upola manja. Ništa čudno stoga što se tog hladnog jutra u veljači 1993. budim pretvoren u gnoma. Stidljiva i siva danja svjetlost kao da se utapa u umornim i ustajalim vodama zimskog Pariza. Prozor je daleko, vrlo daleko, a moj krevet nalikuje na ogromnu splav. Sjene su postale prozirne i lagane kao svilene čarape razbacane posvuda naokolo. Ormar je velik kao portal Notre-Dame, a moje cipele ostavljene u kutu dva su velika duha broda, crna i prijeteća. Ustajem misleći na Gregora Samsu. Prividan poredak stvari zbunjuje, sve je kao prije, samo sam ja, u snu, promijenio veličinu. Svijet se mukotrpno budi, kao da je i njega sram što je bolestan i mamuran. Izvana dopire žamor grada, sličan zujanju roja muha. Vlaga širi svoje apstraktne mrlje po zidovima, crta po njima ruže čudnovatih peteljki i cvijeće koje vonja na plijesan. Zrak je proziran. Oko mene blijedo sunce tako jasno razmješta kriške narančaste svjetlosti da mi se čine pravima, gotovo jestivima. Pokušavam se sjetiti protekle noći, i svih drugih noći, ali ništa mi ne pada na pamet. Zatvaram oči. Molim se.
Sveta Marijo, Majko Božja pariška i marsejska, Gospo vrata i prozora, Sveta Djevice Rima i Surinama, la Nostra Signora del sole e della luna, Sveta Majko putnika i skitnica, Sveta Marguerite de Yourcenar, Or Lady Queen of loneliness, Jednostavno Naša Gospo, Naša Kraljice, učini da se vratim na prijašnju veličinu. Ako to učiniš, idem zapaliti svijeću na Oscara Wildea.
*
Dugo sam se pripremao, cijeli tjedan. Bio sam čak kod frizera, ali rezultat je razočaravajuć. Moja nova poluduga frizura ne odgovara sasvim predodžbi koju imam o svom licu. Uvjeren sam da sam izbjegli i gladni pjesnik, mračan i mršav čovjek, svojevrsni dendi, nadmoćan i ciničan. Samo što moja nova frizura odaje naborane oči, mali kukasti nos-kljun i podbradak koji se tužno klatari pod mojom čeljusti, kao zastava moje mesojedske biti. I taj podbradak je sve što se vidi. Sprijeda, iz profila, dok sjedim i dok hodan, po velikim bulevarima kao i u predgrađu, samo taj podbradak.
Pa dobro, pomislim, barem su ti oči i dalje plave…
Ali oči su mi prilično jadna utjeha. Imam put i kretnje, noge i glavu balkanskog seljaka. I dok se primičem groblju Père-Lachaise, pitam se: kako to da jedan Englez, Talijan, Afrikanac tako lako i bez imalo truda mogu izgledati kao izbjegli pjesnik, a ti ne? Zašto svi, Wilde, Gombrowicz, čak i Solženjicin, imaju jednostavnije, književnije ime od tebe: ČOLIĆ?
*
Grobnica Oscara Wildea pod imenom Flying Demon Angel nalikuje na neki egipatski spomenik. Prekrivaju je tragovi ruža za usne, tisuću usnica ostavilo je po mramoru sočne i opscene leptire. Izdaleka je poput sićušnih rana, otvorenih pod kaotičnim rafalom na sivome kamenu. Prilazim i dugo promatram tog geometrijskog anđela s krilima poput velike harfe.
Palim svijeću, njen plamen i duša slabašno drhte. Ovo je tren u kojem valja nešto pametno i svečano reći, kako bih prizvao duh Oscara Wildea. Ali ništa. Prazan, nesadržajan, gledam tog kamenog anđela ulovljenog u trenu svog pada. Slušam vjetrić koji s preciznošću pisara broji gole grane obližnjeg stabla.
Popušim cigaretu, pozdravim velikog pjesnika i na putu za metro Nation-Porte-Dauphine ponovo pronalazim pepeo svog života.
_____________________________________________________________
VELIBOR ČOLIĆ (1964, Odžak) došao je u Francusku, kako piše, “s prtljagom od svega tri riječi francuskoga – Jean, Paul i Sartre”. Bilo je to 1992., u jeku rata u Bosni, nakon što je i sam prošao rovove i fronte, vidio razorene kuće i raseljenu rodbinu. U Francuskoj su uslijedili mučni, samotni dani izbjeglištva, života na rubu, snalaženja, učenja jezika i pisanja; književnost je tu bila svojevrsni “spas”. Uskoro mu je kod francuskog izdavača preveden i objavljen prvi roman, i stvari su se zakotrljale. S vremenom je propisao na francuskome, da bi danas njegove knjige izvorno pisane na tom jeziku objavljivao vjerojatno najugledniji francuski izdavač: Gallimard. Ta je iskustva Čolić ugradio u svoj autobiografijom nadahnut roman “Priručnik za egzil (Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset i pet lekcija)”, preveden i objavljen na hrvatskome u izdanju Vuković&Runjić, u prijevodu Mirne Šimat. Dosad je objavio romane i priče: Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad, Odricanje svetog Petra, Kod Alberta, Arhanđeli, Mother Funker, Les Bosniaques, Chronique des oubliés, Jésus et Tito, Priručnik za egzil itd. Knjige su mu prevedene na engleski, španjolski, talijanski i turski, a dio njih je izvorno pisan na francuskome (op. žb: biografska crtica djelomično preuzeta sa stranica booksa kluba).
čovjek-časopis 