DAN KAD JE MOJA MAJKA SLAVILA ROĐENDAN
Doktor se prvo izgalamio
Na sestru
Što mi nije vezala noge
Zatim se rukovao sa
Dvojicom što su upravo ušli
Nijedan od njih nije nosio kutu
Ali obojica su htjeli da
Vide moju pičku
«Jeste li alergični na neke lijekove?»
Odmahnula sam glavom, a oni su
Onda spustili masku na moje lice,
Držeći me za glavu, za ramena
Kao da bih im mogla pobjeći
Prozor u sobi je bio otvoren
i čula sam kako se zvukovi napolju stišavaju,
jer sunce je zalazilo
A kad sam otvorila oči
muškarci su me šamarali po obrazima,
zatim su me skinuli sa stola,
i odvukli do kreveta
u drugu sobu
Iz moje pičke kapala je krv
a medicinska sestra išla je
iza nas i brisala je kapljice trulex krpom
Bio je topli septembarski dan
Moja majka je slavila 60ti rođendan
Sama je napravila svoju rođendansku tortu
«rusku» tortu, njenu najdražu
ali svi znaju da je škrtica i da će
torta, kao i uvijek, biti suha
niko se neće gnjaviti s tim, do vraga
potrudila se žena, ipak
***
KINESKA PRODAVNICA
Uvijek radije čekam
U kineskoj prodavnici
Nego u kafeima ili barovima
Ili u smoothie jogurt barovima
I iznenadili biste se
Koliko je tamo živo
U osam ujutru
I naročito kad neko
Obori neku stvar i onda
Pokušava da je vrati
Tamo odakle je pala
Ali mu ne uspijeva jer su
Police nakrcane
I onda ljutito odustane
Svi smo tu bili
Svi smo oborili poneku
Stvar u kineskoj prodavnici
I nikoga to nije zabrinjavalo
Osim starog g. Milića
Koji jutro provodi
Na odjelu ženskog rublja
Prodavačica piše
Još jednu tablu
«ne mjenjamo VEŠ!»
Mnogo više je onih koji
Kupuju mekane gaće za jednu noć
I ne zastaju
Među plastičnim penisima i
Raskerečenim gumenim pičkama
I plišanim lisicama
I lažnim guzovima i
Odjelcima medicinskih
Kako život zna da bude lijep
Kad ga se preda sebi samome
Kad ne pronađeš nijedno
Poznato lice u osam ujutru
Dok se sunce lomi
U prašnjavim roletnama
A ti ne znaš šta da uradiš
Sa svom tom slobodom
Dok si na odjelu sa
Igračkama za odrasle
***
ŽENE IZ MOG SELA
Žive s mislima da
Bog ima neki plan
za njih
«Bog ima neki plan
za nas», kažu
kad se slučajno sretnemo
što nije često
o ne, one uvijek imaju preča posla:
očistiti fuge u kupatilu (četkicom za zube)
ubijati muhe oko kuće
izmicati sećije i regale
a tu su još i vrata, tavani, prozori,
kuhinjski elementi
Sjećam se jedne koja je
ribala električni
šporet, pa ju struja
ubila
«Trebala ga je isključiti
iz utičnice», pričalo se
dok se ona hladila u zemlji
One srećnije umru brzo
i njihovi muževi plaču
koliko je tu prolivenih suza
ali muškarcu treba žena
pa se tako na nju
brzo zaboravi
Iza nje ostane nešto kao
«Kako je ona slušala svekra i svekrvu,
kao svoje roditelje…»
Druga žena se dokazuje
da je čak bolja od prve
pa ustaje u četiri i već do osam
po pet jufki razvuče
za svačiji ukus
sve dok kroz selo ne protutnji
hitna pomoć
Onda žene malo utihnu
i proviriju iza stora
ispred čije će kuće ovaj put stati
i koju će na nosilima
iznijeti
Tad cijelo selo poprimi
Oblik cvijeća u vazni koje
Je pri kraju
Osim žene koja je u kolima
Hitne pomoći
Dok zemlja plazi jezik
za njenim kostima
Ona se sjeća sebe kad je
Željela nešto drugo
Nešto više od života
I smiješi se sigurna da sve
Počinje baš tada
U kolima hitne pomoći
***
TRAVA
Majka me budi u pet sati
Dijete ti se razboljelo
A ti po svijetu pišeš pjesmice
I drugi su kao majka
Šta je? Šta čekaš, zašto već nisi mrtva?
Izlazim na balkon, a more huči
I tad komšijski pas zašuti
Mi takve kroz prozor
Gađamo cjepanicama pa ih ujutru
Skupljamo, okrvavljene
A pored psećih tjelesa prolazimo
Kao u snu
U zoru sve ima drugi oblik
Ali nikada oblik praznovjera
Griješila sam, bacala sam se na pse
Svim i svačim, ali sam voljela tišinu noći,
I zimi i ljeti, krvava trava, ali ona ne krvari,
I ne prestaje rasti, tvrdoglava je trava,
Osjećam njenu širinu na svojim obrazima
A tamo malo dalje blijedi zidovi ljubavi
I ulice prazne, iako nije nedjelja
Sada, vidite, ja sam ta 35. ulica uz more
Ništa me više ne može raniti, ni nedjelja,
Ni praznici, ni onaj Posejdon koji sjedi
Ispod mora u nekoj stijeni, i sluša molitve
Mornara, ali suviše je umoran da bi se maknuo,
Ili mu se prosto jebe za sve
Ništa me više ne može raniti, ni opiljci nokata,
Niti stranice pjesnika što
Prolaze i sjećaju se za sve nas
Ko će njima reći šta su ulice i trava,
Koga će dodirnuti njihovi jezici u tami,
Kad uvijek nešto nedostaje
***
ZEMLJA JE BOG
Prošao je petnaesti dan otkako sam došla
U zemlju Aboridžina, na kraj svijeta,
a još nijednog vidjela nisam
U suvenirnicama nasmiješene Kineskinje prodaju
aboridžinske predmete, narukvice, šarene zdjele i
vezene tašnice, pokoju mrtvu biljku i krajolike s kengurima
Tvrdeći da je baš to što mi je za oko
Zapelo, baš eto to, istinski simbol Aboridžina
Mani me se ženo, puna mi je glava simbolike
Ali joj to ne govorim
Nego pitam: «A gdje su Aboridžini?»
«Oni nisu ovdje, oni su u planinama», reče prodavačica
I otišla sam u planine, plave planine
I vidjela sam snijeg po mimozama i magnolijama
Kao veo, i zbunjene paprati
I divlje kakadu ptice koje se poput
Kakvih komedijaša gegaju na jednoj nozi
I malu čajarnicu na rubu ceste
U kojoj služe engleski čaj
Neću čaj, jebo vas čaj, gdje su Aboridžini?
«Oni nisu ovdje. Oni su u pustinji», rekoše lugari
I otišla sam u pustinju
Prekrivši oči komadom čaršafa, drugi dijelovi
Možda će mi zatrebati
I kad sam rekla materi gdje sam
Mislila je da se zafrkavam
«Nisi sva svoja», rekla mi je, a ja sam rekla
da nisam, ali da se tu sad ništa ne može
I ja palim cigaretu od muke, a sunce žeže
Kao bože mi oprosti Tvoja Riječ
Gledam raspuklu zemlju s kojom Aboridžini
Ljubav su vodili, jer zemlja je bog,
gledam i više ništa ne tražim
***
ODA SVJETIONICIMA
Prvi svjetionik. Crvene i bijele pruge,
Otječe u zjenice, u sjenke
Pastelnih haljina koje podiže vjetar
Prazni se u sićušne prostore između prolaznika
U krajoliku je litica s koje se osipaju
Konopci i padaju po hridima
Jedan maslačak što odoljeva vjetru
Zarobljava me njegova agonija
Drugi svjetionik. Ima svog najstarijeg
Svjetioničara. Leži i znam, lijevim
Okom ga gledne. Humku sam prvo
Posula kamilicom, zatim izmrvljenim
Mimozama, a naposljetku je stigla
Vatra. Crna trava i kamenčići željezne rude.
Pravimo dugačke korake po stijenama.
Kuda će more kad svjetionici ćute.
I lažni odsjaji. Brodovi prolaze, brodovi i nade
Kao mala stabla u crnoj travi. Ja sam otkopčala
Košulju. Iza utrnuća. Ispred čovjeka koji je plakao.
Treći svjetionik. Slijedi put božiji
Iako je od pješčanih cigli. Zastrašujuće je sam.
A nekada je bio lud od ljubavi. I po
Pepeljastom nebu crtao kuće, kao žive dokaze sebe.
___________________________________________________________________
NAIDA MUJKIĆ je bosanska pjesnikinja. Objavila je nekoliko knjiga poezije. Predaje književnost.
čovjek-časopis 