(…) Oblaci su skrivali Mjesec koji je odašiljao tajanstvenu svjetlost. Slušala sam kako se njezin plač pretvara u tek sporadične drhtaje. Čvrsto je stisnula svog leoparda. Odnijela sam je u sobu, izgledala je kao da će zaspati. Tražila je da joj ispričam priču. Krenula sam s uobičajenim repertoarom slikovnica koje su nam bile na uzglavlju. Knjiga o džungli, Baltazar i neka nova iz Ikee. Onda su na red došle priče iz glave po njezinoj želji. Umorna od plača svejedno je bila uporna i htjela je da joj pričam priču o curici koja je nešto htjela. Bile su to stvari. Puno stvari iz dućana. Ta curica je htjela sve kupiti, tako su glasile Silvijine upute. Smjestila sam priču u veliki dućan igračaka i počela pripovijedati. Curica se veselo kretala između polica s igračkama i razmišljala što će kupiti. Imala je novaca samo za jednu igračku i jedan poklon za svoju baku i morala je razborito potrošiti džeparac. Što bi mogla kupiti, što bi mogla kupiti? Možda neonski plastelin ili mekane krznene kuglice, kakav instrument, bebu ili čokoladu? Htjela je kupiti sve, ubacila se Silvija. Ali nije mogla kupiti sve, odgovorila sam. Nije imala toliko novaca, a i poznavala je djecu koja nisu imala igračke pa je i njih htjela razveseliti, bila sam uporna u svojoj noćnoj pedagogiji što ju je izgleda još više razdražilo. Htjela je kupiti sve, sve kupiti sebi, govorila je i grebala jastuk kao zvijer. Matej se uvukao u krevet i uzdahnuo, a meni više nije bilo do pričanja priče. Htjela sam je završiti po kratkom postupku i oportuno sam rekla da je curica na kraju ipak kupila sve sebi. Kad je sve pokupovala, bila je tako umorna od silnog lutanja po velikom dućanu da je otišla doma i odmah zaspala. To “zaspala” sam izgovarala nepodnošljivo polako u ritmu kolutanja njezinih očiju koje bi se mjestimice ukazivale samo kao bjeloočnice. Ali oči su joj se iznenada neobično živo otvorile, a ona je upitala što se onda dogodilo. Ništa, odgovorila sam. Ali dogodilo se nešto, bila je uporna. Ne, nije se dogodilo, inzistirala sam, curica je samo zaspala. Ne, nije zaspala, dogodilo se nešto strašno, govorila je uznemireno i počela se razbuđivati zbog gnjeva, a ja sam samo htjela da ta večer, moj rođendan, obljetnica černobilske tragedije, da sve skupa već jednom završi. Dogodilo se nešto strašno, pala je opet u nervozan plač. Da, dogodilo se nešto strašno, curica je izgubila lutkicu iz jedne vrećice, pokleknula sam. Ne, još više strašno, inzistirala je. Razbila je glavu, po njoj su se srušile police s igračkama, na kraju je umrla zagušena plišancima, a po njezinom tijelu su plazili crvi. Nisam povjerovala samoj sebi i jezivim rečenicama koje su u tom trenu izlazile iz mojih usta. A zašto je umrla, izustila je na rubu snaga. Zato što je bila mrtva, rekla sam to glasom koji ju je zaplašio u svojoj jezivoj izobličenosti. Ugasila sam svjetlo. Nekim čudom nije se više oglašavala. (…)
MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke priča “POŠTOVANI KUKCI /i druge jezive priče/”, 2019.
čovjek-časopis 