
POEZIJA SNJEŽANE TRAMBUROVSKI

regionalna književna panorama







ŽIVOTNI NEDOSTATAK
Za život, izgleda, nema većega
no biti jedan veliki nedostatak.
U pukotinama
rastu najsmjeliji životi.
Onaj koji voli ne mora idealizirati,
kaže se u jednoj od knjiga.
Nemir je uvijek povezan s nadom.
A onda dugo i dugo
ništa.
Kad zagrebemo,
suze poteku iz istih razloga.
Sreća je lomna,
lomnija nego očekivanje.
Ostaje uvijek ista želja:
doći će kraj.
Život će biti pristupačniji.
***
PONEKAD SRETNEM ŽENU
Ponekad sretnem ženu
sa perikom;
uredna složenost kose
izaziva jezu
odbrojavanja.
Namještanje poznatog izdanja
kojeg se kao spasa drži
pred
najavljenim nestajanjem.
Slika običnog svijeta, ovoga svijeta,
kojeg samovoljno izdaje život.
Na kraju, bolničarka ti periku uruči,
u torbi.
Nečije mame.
***
NAŠI ŽIVOTI
Ljubavniku, normalno
Naši životi –
dvije nespojive kronike
Pred hladnim
pravedničkim
neodobravanjem svijeta.
U nama –
toliko savršene neodređenosti.
Oko nas:
ukočeno vrijeme.
Zasićenost iskustvom
ništa ne sprječava:
Između tebe i mene
novopronađena sigurnost –
karuzelska spremnost
na proleterstvo ljubavnika.
***
SVE NA KRAJU ZAVRŠI U JEZIKU
Sve na kraju završi u jeziku.
Ma kako nedozrelo,
ma kako okljaštreno,
ma kako počašćeno
nedužnosti prešućivanja.
Ma kako zavodnički
interpunkcija vapila:
sve na kraju završi u riječi –
grafičkom tragu na papiru;
suhoći koja posisa sva sabiranja
i nadanja,
nujna propinjanja
nemogućih zbližavanja.
Sva duhovna raštimanost
nađe neku iscrtanost.
Pratiš li je?
Sva gustoća ubode neku riječ.
Kao i ravnodušnost.
Hoćeš li je prepoznati?
Hoće li je drugi zaliječiti?
Što mi jezik može pružiti
ako ga ja ne nahranim?
Kao i tebe,
ljubavi moja.
______________________________________________________________________________
NIVES FRANIĆ (Dubrovnik, 1975.) završila Filozofski fakultet (filozofija, indologija, knjižničarstvo). Radi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Uglavnom joj se život vrti oko knjiga, a u svim tim vrtnjama najviše voli biti čitateljica. Ozbiljno je shvatila stih pjesme putopjesnikinje Maje Klarić: “Kad će već taj lom / koji će me učiniti pjesnikom”, i tako je sredovječno dozrela počela i pisati poeziju. Radi na toplinu: ljudsku, jušnu i Sunčevu. Trči i pjeva u antifašističkom zboru “Praksa”. Želi mir u svijetu, iako nije misica, solidarnost među ljudima, prijateljska srastanja, snagu u riječima i smrt bankama.
fotografija autorice: Dejan Štifanić



1.
Luka kaže: „Ja sam terapeut, reci mi, koji je tvoj problem?“ Dvoumim se odakle da počnem. Luka kaže: „Kad je tvoje srce ispunjeno muzikom, treba da je sviraš!“ Ti si pisac?! Luka kaže: „Ma ne, ti si pisac, a ja sam terapeut.“ Luka zna da izabere.
3.
Luka kaže: „Pišem Knjigu laži.“ O, baš čudan naslov ima tvoja knjiga. Zašto si je tako nazvao? Luka kaže: „Zar nisi rekao da je istina sladunjava?“ Tako mi i treba kad sam brz na jeziku. Čekaj malo, rekao si mi da nisi pisac. Nisam ga zbunio. Luka kaže: „Baš si blesav, zar posao pisca nije da laže?“ Luka ne dozvoljava da ga vučem za nos.
4.
Luka kaže: „Ali ne brini, neću biti ni pisac, ni terapeut, ni poslastičar. Biću fudbaler.“ Ostavlja Knjigu laži. Oblači dres i počinje da šutira krpenu loptu po stanu. Krišom zavirujem u njegovu sveščicu šarenih korica. Prazna je. Samo je u dnu poslednje stranice napisao reč: „Kraj.“ Luki je dosta praznih priča.
15.
Luka kaže: „Znaš šta? Ja ću biti prvi umetnik u našoj porodici!“ Gura mi pod nos svoj crtež. Negodujem. Čekaj malo, a šta sam onda ja? Zar nisam pisac? Luka kaže: „Ti si tata. Samo tata.“ Eto ti sad. Ipak, kad malo bolje razmislim, potpuno je u pravu moj sin. Luka zna šta su prioriteti.
16.
Luka kaže: „Tvoja nova knjiga će se zvati Najveće gunđalo na svetu.“ Prigovorio sam mu da nije lepo što ostavlja nepojedenu hranu. Još sam mu rekao da treba da napiše knjigu Hiljadu i jedan način kako da izbegnete da oližete tanjir. Ne deluje iznenađeno. Visoko podiže kažiprst. Kao da je upravo otkrio Ameriku. Luka kaže: „Moju knjigu će pročitati sva deca!“ Luka je tiražni pisac u najavi.
72.
Luka kaže: „Ti imaš veće muke od mene.“ Ležim satima na leđima, potrbuške, postrance, sklupčan, podbočen ili s nogama na naslonu, obrćem se i premeštam s jednog kraja kreveta na drugi, menjam jastuke ili ih žustro rastresam, plavim Vini Pu ćebetom pokrivam noge, a ramena belim ćebetom sa motivom pileta koje je zajahalo mačku. Gledam u plafon. Zažmurim. Otvorim oči. Ponovo zurim u plafon. Ponovo zatvorim oči. I nikako da smislim priču. Luka kaže: „Kladim se da nije lako biti pisac.“ Luka je odigrao na sigurno.
***
Govoreći o nastanku knjige, Tešin kaže da je ona pisana u proteklih godinu dana:
– Ovaj rukopis je nastao tako što sam, od juna 2019. do jula 2020. godine, beležio rečenice koje je izgovarao moj sin Luka, od kojih sam dalje, u raznim pravcima, razvijao priče o zaguljenim odnosima između oca i sina. Ne bih mogao da napišem ovu knjigu da Luka nije bio tako dobar sagovornik. Zbog toga je podnaslov ove knjige mogao da bude: „Kako me je Luka učio pisanju.“ Žanrovski bi, da je reč o filmu, ova knjiga mogla biti podvedena pod vrstu – „porodični film“, dakle, za sve od 7 do 77 godina (zbog toga i 77 priča). Knjiga je suštinski namenjena deci starijeg osnovnoškolskog uzrasta, ali i roditeljima. Pisana je jednostavnim jezikom, kratko i sažeto. Tematski obuhvata najrazličitije situacije između oca i sina. Autentična je jer je svaku početnu rečenicu izgovorio moj sin. Pred očima sam imao svoju decu: Luku kao glavnog junaka i Ivu kao glavnu čitateljku. Njima je sve jasno. (arhipelag)
________________________________________________________________
SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971) je studirao filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče.
Važniji naslovi: Sjajan naslov za pantomimu (1997), Antologija najboljih naslova (2000, 2013), Kazimir i drugi naslovi (2003), Kroz pustinju i prašinu (2005, 2008), Kuvarove kletve i druge gadosti (2006, 2014, nagrada Borislav Pekić), Ispod crte (2010, nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, najuži izbor za Andrićevu nagradu), Priče s Marsa (2015, najuži izbor za književnu nagradu Zlatni suncokret i Andrićevu nagradu), Gori gori gori (2017) i Moje (2019, uži izbor za nagradu DKSG za najbolju knjigu nefikcijske književnosti).
Objavio je knjigu priča za decu i razmažene roditelje Luka kaže (2020).
Priredio je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča.
Roman Kuvarove kletve i druge gadosti preveden je na slovenački i na makedonski (dva izdanja), roman Kroz pustinju i prašinu na nemački, a zbirka priča Ispod crte na makedonski. Roman Gori gori gori je objavljen u Hrvatskoj.
Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika.
Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?, iz zbirke Priče s Marsa, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američkog izdavača Dalkey Archive Press.
Dobitnik je Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine.
Član je Srpskog PEN centra.
Živi u Kikindi.