POEZIJA SNJEŽANE TRAMBUROVSKI

MATADORKA
 
treba te preživjeti, studeni,
mjeseče zrikavaca mudrosti,
utvrdo božice Mokoš
koja te pretače
u tonovima crvene sa sivim nebom
kao rešetkastom ogradom naših vrtova
koju, u zelenom vremenu, obeščašćuje slak
podatnim pastelom
 
treba te preživjeti
od korice do predzadnje stranice
jer nagurat ćeš
dane crnoga mraka iz kojega se nebo i duša puši
treba te preživjeti
bez mladenačkog prkosa
i likovanja kako još dišem
u tvom baroknom polusnu
i zato ti se spremam
kroz lišće listopadnih salata
gdje nalazima svraku
i malog tetrijeba
i crno mače
 
kesten mi dobacuju
 
treba te preživjeti, studeni,
na zemlji crnoj od skorenog plača
i jauka živih što svoje mrtve ne razaznaju
treba ti pokazati lice
kristala i crvenog drača
umivenu i mladu
da me ne prepoznaju
 
treba te preživjeti
jer umorio si mi brata
i rastvorio bunar
kojeg sad nosim u uterusu
 
treba te preživjeti
(opsovala bih ti svaki treptaj sata)
onako kako
se treba živjeti
s podignutom glavom skoliotičnog vrata
pogleda uperenog u tvoje nozdrve
mašući ti crvenom maramom
u šuškavoj koridi,
ti grandiozni barokni polusnu
 
***
 
O SUSJEDAMA
 
Susjeda pali smolu tamjanovca svaku večer
Rekla mi je o susjedi s devetoga kata susjeda
iz kuće nasuprot moje prve susjede
Rastaljuje kamen
U bubregu
Čula sam ga kako se kida u njoj
Bila sam kod nje na kavi
Dala mi je da stavim uho na njena leđa
Vi to vjerujete?
Tamjanovac je prekrio cijelo dvorište
Mislila sam da je dala misu zadušnicu
za pokojnog mačka
A, nije ona imala artritis?
Gastritis? I taj je raskuživala.
E, bila je u Jemenu prošle godine i to su joj tamo dali…
Neki dan mi je rekla:
Susjedice, vi ste tako stari
da je i ova zgrada mlada za vas
I okužila me dimom
Vidite me, sva sam poletna
Iz Jemena
Kao da stižem
U dahu vrelih visoravni
I s okusima Arapskog i Crvenog mora
Rastaljujem sve
starost
tugu
kamen
 
***
 
RUSIJA
 
Naredili su da s maslinastom vojskom
pojure do sela i isprazne stanove od žena i dojenčadi
 
U visokom žitu crnio se tvoj šešir kao divlja gljiva što juri kroz visoke trave
 
Tražili su te živog
da pred tobom ubiju roditelje susjedove djece
 
Žena koju si volio godinama
rekla je da mirišeš na krv
dok joj je sudac grlio vrat
Rezala je zelje
nevješto kao da podiže tešku sjekiru nad panjem
 
Krvav je čovjek
ležao na podu
Maslinasti vojnik ubrizgavao
mu je serum istine
 
U napuštenoj kući
gdje limenke su prvo na što čovjek nasjedne
crtao se krug
 
Nitko unutar zidova ne ostaje i prikrajke stvari samo obrisi utvrđuju
 
Lakše je zamisliti plodonosno livadu
kao posljednju sliku u umiranju
nego kuće u kojima smo mirisali objede i žestoko ljubili tuđe žene i mamili tuđe muškarce
uvjeravajući sami sebe da tijelo nije posjedovanje
već triko za posudbu
više kao ronilačko odijelo u trenutcima za poniranje
 
***
 
ZAPUŠTENI VRTOVI
 
zapušteni vrtovi imaju plodne grane potkraj godine
na glogu ponekad visi muškat premazan smeđom pastom prezrelosti
karameliziran sladostrašćem
neotkinutosti
 
tajni život ruža pod morfijem
u nemiru ograničenog vijeka
 
crvene kale podižu fejzore
plodovi šipka tek sad spremni za dodire
klanjaju se lisnatom generalu
 
dalije nakinđurenog kankana
polegle su glave od umora
teško je podizati noge u gustišu
 
vrtovi su i inače izdajice
pokazuju koliko ste bili gladni
a koliko skloni ljepoti
odaju vas svojom prilagodljivošću
kruške i smokve prebacuju stablo
plešu im grane duž susjedove ograde
 
nema vas da otkinete isklijalo
uklonite trag posteljice
i lako će biti
da plod sam izađe u studenom iz tuđe pupkovine
ježevi će u zaklon
mace zatražiti kofere
mreže božura nosit će im kišobran
u listove kroz blijede ogrozde
 
zapušteni vrtovi male su prašume
lijane napučuju veliki kukci
i jutra ispijaju magle na čehuljice
a sunce se krvožili kroz ohrabrene latice
 
bolje je zemlji kad sama stvara
mapu sjemenja, lukovica i vriježa
čuje se grohot kako vrana zakucava
crni orah u koš lastavičjeg gnijezda
 
bolje je dok te ne obrađuju
ničeš snažnije, ukusnije nepcu
a radost cvata usađuješ u boje
koje su ti namijenili
na početku
 
____________________________________________________________________________________
 
SNJEŽANA TRAMBUROVSKI rođena je 1976. godine u Varaždinu. Završila Filozofski fakultet u Zagrebu (komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost). Radi u školi i predaje Hrvatski jezik i Filmsku umjetnost. Intenzivno objavljuje pjesme posljednje dvije godine u časopisu Riječi, Zborniku Gornjogradskog književnog festivala (separat od 12 pjesama), na književnim portalima i dr.
Početkom ove godine gostovala je u Booksi, na književnoj tribini Učitavanje.
Ovogodišnja je dobitnica nagrade “Tea Benčić Rimay” za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi.

PET PJESAMA ADNANA ŠEHIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “BOSNIAN MAINSTREAM”

KNJIŽEVNA VEČER NA M17
 
Na M17 službeniku MUP-a
objašnjavam stanje svoga renoa 5.
– Samo teoretski i na dobroj cesti
možeš ga potjerati preko osamdeset…
ali on je inzistirao
da pričamo o književnosti.
Te mi stade hvaliti Musu Ćatića.
Kažem mu da je Dizdar zasigurno
naš najveći pjesnik, ali ne dade se zbuniti.
Veli da često ide u Tešanj,
bio je i na grobu Musinom.
Ja stadoh i dalje sitno prebirati
po Hercegovini
pa se osvrnem i na Šimića
i velim ako je iko makar do ramena
Maku, to je Šimić.
On mi stade kazivati o tetku iz Tešnja
i kako je zbog tetka
zavolio i Musu Ćazima Ćatića.
Taman sam htio da mu velim da je
Musa zapravo iz Odžaka
kad on okrenu priču o daidži iz Travnika.
Složih se, uz kiseli osmijeh,
da u poeziji Musi nema ravna.
 
***
 
ASFALT
 
Muratu su obećali:
asfalt do pred vrata
samo ako njegova
trinaestočlana porodica
glasa za naše.
 
Predsjednik mjesne
i efendija lično
založili su se kod
narodnog poslanika
za Muratov slučaj.
 
Iako pored Muratove kuće
prolazi rimska cesta od bijelog,
plemenitog kamena,
antička kaldrma pala je
pod gusjenicama
tranzicijskih buldožera.
 
***
 
KAD JAGANJCI UTIHNU
 
Nisam vješt u priči s ljudima,
sa ženama još manje.
Ali često se u meni probudi
Doktor Dulitl pa razgovaram
sa životinjama.
Sa ovcama ponajviše.
 
Jednom, tako, priupitah jednog ovna
što busa se u prsa kao vođa stada
što se ne pobune, makar za 1. maj.
 
Pa kako ćemo, moj doktore,
kad smo ovce.
 
***
 
RAĐANJE MONSTRUMA
 
U predvečerje naših
najboljih godina
poigrasmo se barjacima:
pogazismo crvene,
prigrabismo zelene
i nekoliko trobojnica.
 
Vezivasmo ih u čvorove čvršće,
i od Gordijevih.
 
Za naših života
ne rodi se Aleksandar
dovoljno dovijat da ih
rasparča u krhotine.
 
Kad jednom budu
pjevali sagu o vremenu
u kojem osim mraka ničega
drugog nije niti bilo
učit će o nama:
 
kakvi su to slabići bili.
 
***
 
DRVO ZA PIŠANJE
 
Trebalo je davno otići odavde
u zemlje gdje se i pišanje plaća.
Davno, još u prošlom stoljeću
Taman toliko bi prošlo da nam
mjesto rođenja ne bi više
značilo ništa.
 
Graditi mostove po Amerikama
čistiti ulice Berlina i Beča
(neki bi rado doviknuli – konjušnice),
buditi se u praškim i peštanskim bordelima
ispijati bordo u sjeni Ajfelova tornja,
prati švapske guzice, ali svakako
otići.
 
Raditi dva posla
( jer skup je život daleko od kuće)
skupljati kolica po supermarketima,
klasifikovati PET ambalažu
po štokolmskim kontejnerima
valjati balvane niz Nijagaru
 
I sanjati…
 
Sanjati da je jednom
negdje postojala jedna zemlja
u kojoj svi mirisi mirisali na ljubav,
svi okusi podsjećali na sreću
i gdje uvijek imaš svoje
drvo za pišanje.
 
________________________________________________________________________________
 
ADNAN ŠEHIĆ rođen je 1978. u Doboju. Završio je studij bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Zaposlen je u Osnovnoj školi „21.mart“ Doboj Jug kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Objavio je zbirku kratkih priča “Četiri šakaša i na male” (Imprimatur, 7/2020) i nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima. U julu 2020. osvaja nagradu „Šukrija Pandžo“, koju dodjeljuje portal Školegijum. Živi u Doboju. Igra na poziciji centarfora.

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Esad Babačić

 
ESEJ ESADA BABAČIĆA iz zbirke eseja “VEŠ, MAŠINA, SVOJ DUG” / Veš, mašina, svoj dolg, Cankarjeva založba, 2020.
 
ESEJ O TRENUTKU
 
Znanstvenici su još uvijek uvjereni da je ovo, što ljudi sa sve više gorčine nazivaju ovim našim svijetom, stvoreno u jednom trenutku velikom eksplozijom nakon koje se taj isti trenutak nečuvenom brzinom proširio u neki drugi trenutak koji pak možda nikada neće ni prestati trajati. Tako se to barem čini iz perspektive nekoga tko iz vlastite nepomičnosti gleda prema van u ovaj prazan i sve hladniji svemir koji ne prestaje bujati. Sada, kada znamo da je početak svega bio samo trenutak, moramo se prisjetiti što je bilo prije toga. I tu započinju problemi. Naime, nitko ne zna što se dogodilo prije: je li pred tim trenutkom postojao još koji trenutak i kakav li je on potom bio? Što se više udaljavamo od prvoga trenutka, to je teže suočiti se sa slutnjom koja je bila prije njega. Naime, zasigurno je morala postojati slutnja da će se nešto dogoditi. A tko je onda bio taj koji je naslućivao? Zar je doista moguće da to nikada nećemo saznati? I zar nije u tome možda skrivena poruka koju moramo poštivati: ne doticati se toga, baš kao što nitko nije dotaknuo onaj prvi trenutak prije no što je eksplodirao na sve strane i postao vlasništvo svemoguće materije od koje je napravljen barem ovaj, ali i još nekoliko drugih svemira u našem susjedstvu. Dakle, i naše je vlasništvo. Vlasništvo kojim se možemo igrati u ovom ograničenom prostoru i vremenu koje se upravo zbog tovrsnih trenutaka, koji usprkos zakonima gravitacije nikada zapravo ne dodiruju tlo, čini nepreglednim i neuništivim. Možda je upravo ta tajnovitost i činjenica da se prije Velikoga praska još nitko nije dotakao toga trenutka jedina preostala sloboda u ovom svijetu kupljenih trenutaka.
 
Nikad nisam sam birao trenutke, nego sam im dopustio da oni odaberu mene. Onako kako te izabere sudbina koju ne smiješ dirati ili ju izazivati. Ono što je bilo između njih, prodrlo je – baš kao što tamna tvar prodire kroz lica i stare vaze na zaboravljenim stolovima djetinjstva; tamna tvar koja je jedina konstanta, podzemna voda ovih beskonačnih trenutaka. Zašto se igramo? Možda upravo zato što se trenutci igraju s nama, izjednačavaju nas s tamnom tvari jer su nevidljivi sve dok ih ne prizovemo – ponekad, naravno, na trenutak. I da, svatko je imao svoj trenutak ili je barem pomislio da ga je imao. Ovo je bio moj trenutak, omaklo se čak i naizgled najuračunljivijem i najpragmatičnijem liku – to je bio moj trenutak i ne žalim zbog toga. Jer, na kraju je to najvažnije: da ti, kada gledaš unazad, nije žao. Čemu onda svi ovi trenutci koje si sijao za sobom, ako među njima nema onoga pravog, samo tvojega, zbog kojega si sve spreman riskirati. Ali da – ne dirajte u sudbinu.
 
Prije nekoliko dana u parku usred grada presrela su me sredovječna gospoda koja su očito imala svoj trenutak, kojega su, kao što je to običaj u ovim našim krajevima gdje ništa ne traje predugo, produljivali uz pivo, po mogućnosti što jače. Naravno da su bili i tomu primjereno hrabri, što im je pak za čudo pristajalo. Nisu bili ni odvratni ni na koji drugi način odbojni poput onih ljudi koji uistinu samo pijani mogu zaboraviti tko su zapravo. Zbog toga sam na trenutak bio na njihovoj strani. Uopće mi nije smetalo kada su me počeli opsjedati jadikovkama o minulim vremenima i ispitivati me je li klub naše mladosti K4 još uvijek otvoren. Kada su shvatili da im u tome ne mogu pomoći jer se nisam mogao sjetiti ni kada sam zadnji put bio u bilokakvom klubu, a kamoli do kada je bio i je li još uopće otvoren, pitali su me mogu li se fotografirati sa mnom. Nisam se osjećao kao netko tko želi završiti na nasumičnoj fotografiji pa me njihov zahtjev doveo u poprilično nelagodnu situaciju. Eto mi sad, zašto uopće šetam usred noći ovim parkom kojega bi i leševi izbjegavali, pomislio sam. Dečki su prilično ljubazni pa nisam želio biti osoran, a kamoli bezobrazan. Samo sam vratio lopticu i onoga koji mi je ponudio fotografiranje upitao čime se bavi, naime, obojica su znali sve o meni pa bi bilo ispravno da i ja saznam ponešto o njima. Isprva je zašutio, ali onda se samo otvorio i odmah je priznao da je živio u zabludi dugih dvadeset i sedam godina dok se nije odlučio otići raditi u Austriju. Dobro, rekao sam, pošteno. Dakle, imaš svoj trenutak, pobjeda je tvoja. Dvadeset i sedam godina si i u svojim očima i u očima drugih bio nitko; radio si za male novce kao konj iako nisi bio konj, plaćao si porez državi koja ti je više uzimala no davala, a potom si odlučio otići raditi susjedu – još uvijek za drugoga, samo za bolju plaću. I da, ako ništa drugo, možeš mirno reći da si iskoristio trenutak. Za razliku od većine ljudi koje poznajem, barem si priznao da je tvoj život dvadeset i sedam godina bio potpuna bijeda, dakle bačen u vjetar. A što sad? Zar u njemu nije bilo drugih trenutaka koji su ga održavali na površini? Trenutaka koji su ti pomogli izdržati do ovoga, unatoč svoj toj bijedi. Je li doista bila samo ta Austrija i ništa drugo? Onako kako je nekada bila druga Švicarska koju su nam obećavali kako bismo lakše otplovili u krasan novi svijet naoružani slijepim nabojima domoljublja. Zar su svi ostali trenutci zaista bili tako maleni i nevažni da je preostao samo taj jedan jedini preuveličani trenutak u kojem si spasio egzistenciju? A sada je potrebno preživjeti. I to ne samo tih dvadeset i sedam godina… Bit će ih još mnogo više. Svi će ovisiti samo o tom jednom trenutku koji će se morati vući unedogled. Naravno, u okviru naših utopijskih predodžbi. Želim ga pitati: je li doista bila samo ta Austrija? Je li mu ovo zaista bio jedini svjetionik? I već si odgovaram, negdje duboko u sebi, čak i prije no što mi pitanje izađe iz usta. Naravno da je bio, jer svjetionik je uvijek samo jedan. Komu treba više svjetionika? Možda pjesnicima ili nekim drugim sanjarima koji se neodgovorno poigravaju trenutcima kao da oni nisu naše jedino svojstvo i vrijednost. Bez poštovanja prema bližnjem jednostavno ne može postojati istinski odnos prema trenutcima koji oblikuju naš život i daju mu barem neki okviran smisao. Napokon, previše je trenutaka da bismo mogli upamtiti samo važne. A, ako pak ljudi zapravo ne znaju zaista cijeniti trenutke, onda ih mogu cijeniti replikanti – došapne mi prijatelj iz tame. Što trenutak znači nekomu tko živi četiri i pol godine i potom ga se isključi? Toliko su, naime, replikanti živjeli u filmu Blade Runner. Dakle, dovoljno da osjete djelić onoga ljudskog straha zbog kojega je svatko od nas spreman držati se svojih trenutaka i boriti se za njih do posljednjega trenutka. Na kraju će, međutim, nestati u vremenu poput suza na kiši, ali ne i Rutger. Ne znam je li moj austrijski prijatelj iz parka pogledao prvi nastavak kultnog filma Blade Runner. A ako i jest, vjerojatno se nije sjećao replikantovih riječi svom progonitelju koji će živjeti i nakon što on ode: „Kakvo iskustvo, živjeti u strahu, zar ne? Takav je život roba.” Htio sam svojim posjetiteljima reći da vjerojatno nema razlike u tomu jesi li rob ovdje ili u Austriji, ali bilo je prekasno. Čuo sam još samo da žure i gledao ih kako nestaju u noći.
 
Ništa nije savršeno. Možda samo trenutci kojih više nema. Trenutci kada pišeš i znaš da je ovo jedini pravi trenutak. I da nije samo tvoj. Da je on sada svačiji. Čak i od onih koji su ti ga ukrali ili će to tek učiniti. Ne volim lopove bicikala, ali volim kradljivce trenutaka koji misle da će biti ljepši i jači ako ih dožive, ako će ih posjedovati – pa makar i samo na trenutak. Fetišisti koji kradu kožu vlastitoj koži, do mesa, do krvi. Evo ih, sada su svi okupljeni u slutnji koja ih mjeri i prenosi. Recimo trenutak kada je najosjećajniji sportski komentator iz bivše države Mladen Delić uzviknuo: „Ne sam, Safete, ne sam!“ Jer je naslutio što će se dogoditi u sljedećem trenutku. Drugim riječima, znao je, kao što smo svi znali, da će najbolji tadašnji jugoslavenski nogometaš Safet Sušić – Pape na kraju jednoga od svojih beskrajnih driblinga izgubiti loptu, kao što je to često činio. Naime, on je vukao trenutak i s njime smo ga vukli svi. No, nismo brinuli o posljedicama jer ga je bilo jednostavno lijepo gledati kako igra i zato što je bilo još ljepše na kraju tih pirueta vidjeti gol, a ponekad i više njih. Baš kao i u Bukureštu tada, mislim da je to bilo 1978. godine kada je postigao tri gola protiv Rumunjske, a Jugoslavija je pobijedila 4 : 6, ali se ipak nismo kvalificirali za Svjetsko prvenstvo u Argentini jer smo u sljedećoj utakmici, baš kao i obično, klonuli protiv Španjolaca – i to u Beogradu. No, čak i da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, još bi jednom umirali u ljepoti, a pobijedili bi Nijemci i svi oni koji i danas još uvijek pobjeđuju. Nije ni čudo što je Pape u Parizu i danas ono, što je za Napoli Maradona, o čemu pak svjedoče ogromne slike s likom najboljeg bosanskoga glumca svih vremena. Možda su upravo ti beskrajni driblinzi stvorili kobne pukotine u tada još naizgled čvrstoj višenacionalnoj formaciji na čelu s ionako pomalo rastrganim zapovjednikom. Tko će ga znati? Možda je i zbog svih tih uspomena i kasnijih poraza malo teže priviknuti se na trenutke kada je jedva dvadesetogodišnji Luka Dončić znanjem, vještinom i zrelošću NBA košarkaškog veterana već osvojio sve što se moglo osvojiti u najprestižnijoj košarkaškoj ligi na svijetu. Pokriven pogađa tricu s devet metara ili ide u proboj lakoćom Dragana Kičanovića i lukavošću Tonija Kukoča, a zatim prolazi nemoćnoga obrambenog igrača koji samo poprati njegov dvokorak – kao da igra sporednu ulogu u filmu o košarkašu iz nekog paralelnog svemira; sve to unatoč činjenici da je taj isti momak prethodno protratio nekoliko napada zaredom, čak bacio loptu među gledatelje umjesto suigraču i gotovo se rasplakao zbog svojih pogrešaka. Zbog ovoga čarobnjaka iz Ljubljane, koji nosi genetski kod mnogih umjetnika od lopte s ovih naših ukletih prostora, u tebi se ponovno probudio onaj trenutak kada ti se učini da si upravo ti znao da će anđeo koji ubija, prije ili kasnije ponovno pogoditi. Da su rupe u njegovoj igri puka slučajnost, a ne predviđanje krize koja mora doći. I da ćemo zahvaljujući njemu mi koji obično gubimo moći ponovno pobijediti. Jer volimo Dončića i zamišljamo da nas voli kad ubacuje, razigrava se, pada na zemlju, prepire se sa sucima jer mu namještaju, kao što su nama uvijek namještali, baš kada je bilo najvažnije. Tako si nekada davno znao da će i Janez Voljč, napadač nogometnog kluba Olimpija jednom zabiti dok je Olimpija još igrala na dobrom starom bežigradskom stadionu. I stvarno je pogodio kada je bilo najvažnije iako je prije toga protratio nebrojene prilike, pogodio jednom ili dvaput prije nego što je zauvijek nestao ostavljajući nam tih nekoliko trenutaka. Baš kao što nam ih je ostavio i Mehmed Buza kojega su vrijeđali s tribina istoga stadiona. Čak su mu na jednoj od utakmica bacili bananu koju je ogulio i pojeo prije nego što je zabio gol. Trenutak u kojemu je Rok Petrovič prodro u neke druge Itake, neke druge Korčule, prije nego što se porinuo od starta slaloma u Wengenu učinilo nam se da je trajao vječno, baš kao što je trajao let Ačimovićeve lopte u ukrajinski gol kada smo se grlili i prije no što je pala u gol jer smo znali nešto što se ne može opisati svakomu. Naravno, to se također dogodilo na stadionu iza Bežigrada koji bi trebao biti spomenik trenutcima i ništa više od toga.
 
Onaj trenutak kada Jimmy Hoffa, kojega u Ircu glumi Al Pacino, uđe u automobil iako je sumnjičav i već sluti, zapravo već zna da to za njega neće dobro završiti, ali svejedno sjedne jer je na stražnjem sjedalu njegov prijatelj Robert De Niro kojega voli. A upravo je taj prijatelj njegova smrt. Baš kao što pjesnikinja Emily Dickinson uđe u kočiju koja je zapravo smrt – a uđe, jer je voli. Jednako kako Christopher Walken voli drveće u filmu Lovac na jelene. Samo u njegovim očima možeš vidjeti to drveće baš kao što možeš vidjeti trenutke u vremenu u suzama Rutgera Hauera pomiješanima s kišom. Ili pak onaj trenutak kad kiša prestane neposredno prije koncerta Davida Bowieja 1990. godine u Zagrebu kada Starman padne na koljena i započne plakati, a nitko ne zna zašto. Ali ni ne želi znati, jer spoznaja ubija trenutke kao što ih ubijaju i napredak, porast učinkovitosti, ekonomski pokazatelji i, uostalom, reklamni slogani poput ,,Uvijek svoj, uvijek organiziran”.
 
Trenutak nije povezan, zapravo, ne bi trebao biti povezan s drugim trenutcima, kao što to nisu ni zvijezde i planeti, a kamoli galaksije. Iako, između njih bi trebale postojati nevidljive niti, držeći ih zajedno poput ogrlice beskrajne čežnje za novim trenutcima. Kada spoznaš da si sve to već vidio i da je uvijek bilo nešto posebno. I opet si kažeš: neka tako bude još neko vrijeme. Trenutak u kojemu zalupiš vratima i ne požališ, trenutak kada zapališ cigaretu bez filtera iako znaš da ćeš prije umrijeti, trenutak kada počne padati kiša i vrati ti krovove. Trenutak u kojemu sletiš u tršćansku zračnu luku Ronchi i shvatiš da više nikada nećeš sletjeti na Brnik, nikad više s Adria Airwaysom. Ili kada uvidiš da si zaboravio telefon i postane ti toplo oko srca. Baš kao kada te ošine misao da je ove godine pedeset godina otkako smo u dvorani Tivoli postali svjetski prvaci u košarci, a to više nikoga ni ne zanima. Sve su to samo trenutci…
Trenutak u kojemu pročitaš čovjeka kojega nisi htio, trenutak u kojemu shvatiš da još ima dovoljno vremena, a ti napokon znaš s kime ga želiš dijeliti. I na sigurnom si u trenutku kada ti nijednoga trenutka nije žao. Također zato što postoje romani u kojima drugi nešto napišu samo da to ne bi morao ti pisati. I to shvaćaš kao blagoslov, a ne kao prijetnju. Baš kao što je Marko Sosič napisao Kruh, prašinu koju sam čitao toliko ustrajno, kao da sam je sam bio pisao, da bih potom došao do trenutka kojega sam čekao i dočekao: „Kada odlaziš s ovoga svijeta, uvijek postoji nešto što posljednje vidiš, ali se toga ne možeš više sjetiti jer si trenutak kasnije mrtav i više nemaš sjećanje. Čak i najljepša slika koja ti se utisnula u oči nestaje s tobom.” A ipak nešto ostaje, poput misli nepoznatog autora, na zidu bečke stanice metroa Landstraße:
 
Kada je sekunda beskonačno dugo zastala, kako smo mogli znati da vremena nema…
 
za sve koji to znaju
 
Lienz, 14. veljače 1989. godine
 
_____________________________________________________________
 
ESAD BABAČIĆ ljubljanski je esejist i pjesnik. Dobitnik je nekolicine domaćih i međunarodnih nagrada, među kojima je i Rožančeva nagrada za najbolju knjigu eseja u 2020. godini.

HAIKU POEZIJA DIMITRIJA BUKVIĆA

GOSTI
 
Dobrodošle ste
vi, seni sa zidova
u ovoj noći.
 
***
 
AJDE VIŠE
 
Sedim na klonji.
Čovek pune bešike
lupa na vrata
 
***
 
ODGONETKA
 
Crvenom glavom
udara u braon zid.
Šibica gori!
 
***
 
KAZALJKE
 
Umorni pesnik
spava u senci sata
na gradskom trgu
 
***
 
SPARTA
 
Ratnik se vraća
iz bratoubilaštva.
Leži na štitu.
 
***
 
POTRAGA
 
Ni ne primetih
da već danima, evo
tražim jedan stih.
 
***
 
HELIJUM
 
Stameni glasi
stanjuju se pod silom
bezbojnog dima.
 
***
 
RUBRIKE
 
Prolećna bašta.
Vetar lista novine
raznosi slova.
 
***
 
JELOVNIK
 
Deset ćevapa
u hladu starog bora
cvrče na ulju.
 
***
 
SONET
 
Skrušeno lišće
škrguće pod naletom
đonova naših…
 
Ta ista zemlja
razjapiće čeljusti
(misao plaši)
 
____________________________________________________________________________________
 
DIMITRIJE BUKVIĆ (Beograd, 1985), sociolog, novinar Politike i pisac. Prozne radove objavljivao u zbornicima, antologijama i časopisima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj, među kojima su Biber (višejezični BHSCG-albansko-makedonski zbornik), Treći trg, Avlija, Svjetlo riječi, Beležnica, Ulaznica, Crte i reze, Eckermann… Pobednik festivala za mlade pisce Srpsko pero (Jagodina, 2013), konkursa za kratku priču Narodne biblioteke Bor (2013) i konkursa Miodrag Borisavljević (Apatin, 2014). Autor zbirke kratkih priča Svaka dobija (Partizanska knjiga, 2017) i publicističkih knjiga Kafanološki astal / karirani stolnjak (u koautorstvu s prof. dr Dragoljubom B. Đorđevićem, Prometej i Mašinski fakultet Niš, 2014) i Šezdeset osma – pedeset godina posle (Institut za političke studije, 2018). Naučne radove i stručne prikaze objavljivao u časopisima Kultura, Teme, Sociološki pregled, Sociologija i Sociološka luča. Fun fact: deo njegovog novinskog teksta o spisateljici Jeleni J. Dimitrijević (1862–1945) je uvršten u čitanku za sedmi razred osnovne škole.

temat SUICID: KRATKA PRIČA SANJE PILIĆ IZ ZBIRKE “AH, LUDNICA”, Globus, 1986. / Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, 2007.

NOVINE OD JUČER
 
– Koliko ti je godina?
 
– Sedamnaest – rekla je Marike. Ispruženi čovjek dodirnuo ju je bijelim, tjestastim, pjegavim rukama. U novinama je pisalo “Veselite se ili se objesite” crnim slovima rimske kapitale, velikim jedan centimetar. U torbi je Marike imala proziran, istostraničan trokut i bijelu teku za geometriju s čudesnim formulama koje se sastoje od logičnosti i savršenstva. Faraoni su spavali balzamiranim snom, preparirani za vječnost i omeđeni pustinjom i nebom.
 
Marike je oblačila hulahupke. Bilo je glupo plakati. Neki je drugi čovjek čučao iza vrata, zelenih vrata. Osjećala je kako mu dah rosi kvaku. Opatice su snivale bezgrešne snove negdje u blizini, licima uronjene u štirak, čipku i tišinu. Sve su joj objasnili još puno prije zore ta dva blizanca, svaki s lančićem oko vrata. Da postoje samo oni i Bog u tom podrumskom carstvu dok vani pada snijeg, da su prozori dobro izolirani od buke, da je ulica dobro izolirana od krikova i da nema fajde vrištati, ni potrebe; sve je to jednostavno i lišeno zlih namjera. Nema ništa loše u dodirivanju i grubostima, djevojke to vole, valjda oni znaju, ne treba se pretvarati i cmizdriti, neće joj pomoći, zašto izigrava nevinašce u jedanaest navečer u njihovom podrumu? Sve, sve je dobro u životu. Zar ubojice ne pišu pjesme po zatvorskim zidovima i zar krvnici ne uzgajaju ruže u svojim urednim vrtovima? Sve ima dvije strane, nisu oni nikakvi monstrumi, samo se malo zabavljaju i sve će biti u redu, bolje da se opusti i prestane cviliti. Marike je oblačila džemper i stalno iznova čitala “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”. Ispruženi čovjek je sjeo i krevet je zaškripao. Baš kao i prije, isto.
 
– Sedamnaest! – uzviknuo je čovjek i bosim nogama potražio cipele. Čula je struganje potplata po betonskom podu. Vidjela je mačku koja oštri kandže na kori drveta i rasteže se na fotografiji u boji. – Kodak-color: Vaš color.
 
– Sedamnaest – ponovio je čovjek.
 
Marike je uzela torbu i teke i vidjela njegove velike šake koje pale cigaretu, i ćelu od tijesta, i vrat koji se nadimlje uvlačeći dim i bila je slobodna.
 
Iza željeznih vrata stajao je drugi, kovrčavi princ, podrumski princ s očima nenaviklim na svjetlo.
 
– Kako se zoveš? – upitala je Marike, dok je on trčao da joj otvori još dvoja vrata. Kako ih nisam primijetila, ta vrata, pomislila je Marike. Njegova sjena bila je zgrbljena, sitna i brza. Pa on je kukavica, prošlo joj je kroz glavu, ja ga se bojim, a on je kukavica. Lančić je poskakivao oko njegovog vrata i svjetlucao – i on me se ne boji, jer tamo postoji prijatelj koji čeka naslonjen na jastuk, pušeći cigaretu.
 
Sjena je uvukla ruku u džep od hlača i izvukla ključeve. Vrata su se odškrinula.
 
– Žarko, a možda i ne – rekao je drugi čovjek i žmirnuo, a ona je vidjela park prekriven snijegom. Bila je slobodna i oni se nisu bojali. Nije zvala u pomoć i nije se utopila. Imala je kolut za spašavanje oko struka, baš kao što je nekoć imala pupčanu vrpcu zamotanu oko nogu. Prošla je kraj crkvenih, zamagljenih vrata i vidjela opatice kako čiste oltar, prljav od sna. Mraz se zalijepio za drveće.
 
– Što da radim, što da radim? – pitala se Marike, pušući u svoje hladne, ružičaste, izgrižene prste. – Trebala bih jednu vruću, obilnu porciju nježnosti i nečije udobno naručje. Nemam baku, ni kanarinca, samo besplatnu kartu za tramvaj, u svim smjerovima. Smiješno mi je, smiješno i glupo. Još je mrak…
 
Marike uđi u telefonsku govornicu s razbijenim staklom. Zvala je preko rijeke, zvonilo je tri puta i onda se čulo probuđeno halo. – Nešto mi se dogodilo – rekla je Marike u sebi.
 
– Halo, tko je tamo? – vikao je glas ljutito.
 
– Nešto mi se dogodilo – šutjela je Marike.
 
– To je, možda, tvoja dosadna sestra? – rekao je glas i zakašljao se.
 
– Daj, ne govori tako. Jesi li to ti, Marike?
 
Pred Marikinim očima prolazili su tramvaji, osvijetljeni i topli, puni ljudi. Čovjek sa šeširom je imao vunene rukavice i jeo je sendvič, naslonjen na stup. Ispod pazuha je držao novine. “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”, pisalo je unutra, u tom jučerašnjem prošlom, noćašnjem izdanju.
 
– Jesi li to ti…?
 
Marike spusti slušalicu.
 
– Nešto se dogodilo? – viknuo je čovjek, a mrvice se razletješe ispred usana. On obriše lice rukavicom koju mu je isplela mama, još davno, kad su mu prsti prestali rasti.
 
– Nešto se dogodilo? – ponovi još jednom, gledajući je kosim, uskim očima.
 
– Ništa se nije dogodilo – rekla je Marike. – Nisam dobila vezu.
 
– Blijeda si i izbezumljena – nastavi čovjek skidajući šešir. Novine spremi u džep. U šeširu je pisalo Šeširi i kape A. Grgića. Čovjek izvadi zeleni, svileni šal iz šešira i počne ga omotavati oko vrata.
 
– Povraća mi se – reče Marike.
 
– Ništa to nije – odgovori čovjek. – Diši duboko. Zahladilo je. – On se nasmiješi. – Uskoro će svanuti.
 
Marike je stajala ne mičući se. Nije znala kamo ići. Imala je krive teke bez zadaće u torbi i cijelo jedno snježno jutro.
 
– Ovako je najbolje, tu stajati i čekati da mala kazaljka dođe na dva, a velika na dvanaest. – Oči joj se napuniše suzama. Nije ih ni primijetila, te suze koje klize bez jecaja i napora.
 
– Ipak se nešto dogodilo – reče čovjek. Vidjela je kako vadi jabuku iz džepa i kako je briše rukavicom. – Evo, jedi!
 
Novine su mu virile iz kaputa.
 
– Možete li mi ih pokloniti? – upita Marike pokazujući ih prstom.
 
– Od jučer su – on odgovori. – Od noćas.
 
– Znam – reče Marike i zagrize jabuku. – Ima nešto u njima što moram opet pročitati.
 
– Ah, gluposti – on odmahne glavom i pruži joj novine. Imao je smeđe rukavice sa žutim prugama i bijele manšete sa srebrnim gumbima.
 
– Idem – reče. – Onda, do viđenja – on se opet nasmiješi. – Jedi jabuke, ne čitaj novine i ne druži se s neznancima.
 
Marike klimne glavom. Gledala je njegova leđa kako odlaze i šal koji leprša, zeleni šal s tankim, zlatnim nitima utkanim u vjetar, znala je da je rano i da škola još ne počinje, da ne treba telefonirati, a da u novinama, na srednjoj strani, crnim slovima rimske kapitale, u jednom jedinom redu, vrlo uredno, vrlo čitljivo piše “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”.
 
_______________________________________________________________________________
 
SANJA PILIĆ (Split, 1954.) završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.
Živi i radi u Zagrebu.

DVIJE PJESME NENADA MILOŠEVIĆA IZ ZBIRKE “PESME IZ LIMBA”, Kulturni centar Novog Sada, 2019.

 
TE OČI DA ME GLEDAJU
 
Sneg nije pao, ni zaborav
preko kasnojesenjih slutnji.
Zimsko sunce daruje
duge senke ljudima.
 
U našem špajzu i u supermarketu
neraspakovane sanke
od prošle zime čekaju
da se neplanirano prijateljstvo ostvari.
 
I ja sam sada, Miloše, poražen u svakoj stvari,
tamo nekom pesniku – tamo neki pesnik,
čas bliži mrtvima, a čas živima,
pišem pesme da bih sa više strana prišao
faktima i datostima življenja.
 
Neka mi bude dana tišina
stare bioskopske sale,
božjom milošću još nezatvorene,
da čujem glasove sveta
i svoj glas među njima.
Želim da mi budu
svetli u umu moji dragi,
da mogu videti kroz tamu
kad počne da nadolazi.
 
Lica koja zapamtismo,
koja su najveću naklonost pokazivala,
neka me te oči gledaju.
 
***
 
LIMB
 
Jerusalim, mrkoplave noći, bat sandala,
baklje, bivaci, zabune,
oni koji su ga dočekali
i napustili svet kao pagani.
Pravednici što ga čekahu vekovima.
 
Odlaže se dan koji se rađa za slavu,
i u njemu tren najveće patnje i najveće sreće.
Ne razdvajaju se ovce od jaradi još.
 
Ne starimo nego se beda uvećava,
Rim posle propasti Rima.
Koga li će sve drumovi poželeti,
šta li ćemo još praviti od blata?
 
Iz prošlog veka ovo je prešlo:
Robert Mičam blefira
mladog revolveraša,
koji dugo grize jabuku
pre nego što baci karte.
 
Mogao sam pesmom da preskočim početak veka,
da ga izvučem iz senke prethodnog
i priznam ga kao vanbračnog sina.
 
Eh, narodi, podjednako nosite u sebi
sećanja na zločin i smrt.
 
Nešto se ipak pomera,
okrepljujuće kao sunce ili žena.
Traka svetlosti na horizontu,
iza grada, kontinenta,
kada izađem pospan iz autobusa,
tih stotinak metara prema zapadu,
na stazi do mog doma,
tamo nekom vedar dan.
 
Srce, otvori se, veličaj me
i ne zatvaraj se više.
 
Gorećemo u slavi
kada Mičam progovori.
 
________________________________________________________________________________
 
NENAD MILOŠEVIĆ (1962, Zemun), završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu. Radi kao urednik u Redakciji dokumentarnog programa Televizije Beograd. Objavio je osam knjiga pesama: Pospanost (1992), Umanjenja (1996), Jureći u raj (2000), Mesta (izbor iz poezije, 2004), Pesme sa Save i Dunava (2005), Time Code (2009), Vode i vetrovi (2012) i Pesme iz limba (2019), za koju je ove godine dobio pesničku nagradu “Branko Miljković”. Objavio je knjigu Iz muzeja šumova (antologija novije srpske poezije 1988–2008, Zagreb, 2010), kao i knjigu mikroeseja Lutajuća planeta (2014). Bio je urednik za poeziju u listu Književne novine (1998–2001), kao i stalni saradnik i jedan od urednika u časopisu za žensku književnost ProFemina. Pisao je eseje i književnu kritiku u časopisima i magazinima kao i za Televiziju Beograd. Piše scenarije i režira dokumentarne sadržaje. Živi u Beogradu.

POEZIJA NIVES FRANIĆ

ŽIVOTNI NEDOSTATAK

Za život, izgleda, nema većega
no biti jedan veliki nedostatak.

U pukotinama
rastu najsmjeliji životi.
Onaj koji voli ne mora idealizirati,
kaže se u jednoj od knjiga.

Nemir je uvijek povezan s nadom.

A onda dugo i dugo
ništa.

Kad zagrebemo,
suze poteku iz istih razloga.

Sreća je lomna,
lomnija nego očekivanje.

Ostaje uvijek ista želja:
doći će kraj.
Život će biti pristupačniji.

***

PONEKAD SRETNEM ŽENU

Ponekad sretnem ženu
sa perikom;
uredna složenost kose
izaziva jezu
odbrojavanja.

Namještanje poznatog izdanja
kojeg se kao spasa drži
pred
najavljenim nestajanjem.

Slika običnog svijeta, ovoga svijeta,
kojeg samovoljno izdaje život.

Na kraju, bolničarka ti periku uruči,
u torbi.
Nečije mame.

***

NAŠI ŽIVOTI

Ljubavniku, normalno

Naši životi –
dvije nespojive kronike

Pred hladnim
pravedničkim
neodobravanjem svijeta.

U nama –
toliko savršene neodređenosti.
Oko nas:
ukočeno vrijeme.

Zasićenost iskustvom
ništa ne sprječava:

Između tebe i mene
novopronađena sigurnost –
karuzelska spremnost
na proleterstvo ljubavnika.

***

SVE NA KRAJU ZAVRŠI U JEZIKU

Sve na kraju završi u jeziku.
Ma kako nedozrelo,
ma kako okljaštreno,
ma kako počašćeno
nedužnosti prešućivanja.

Ma kako zavodnički
interpunkcija vapila:
sve na kraju završi u riječi –
grafičkom tragu na papiru;
suhoći koja posisa sva sabiranja
i nadanja,
nujna propinjanja
nemogućih zbližavanja.

Sva duhovna raštimanost
nađe neku iscrtanost.
Pratiš li je?

Sva gustoća ubode neku riječ.
Kao i ravnodušnost.

Hoćeš li je prepoznati?
Hoće li je drugi zaliječiti?

Što mi jezik može pružiti
ako ga ja ne nahranim?
Kao i tebe,
ljubavi moja.

______________________________________________________________________________

NIVES FRANIĆ (Dubrovnik, 1975.) završila Filozofski fakultet (filozofija, indologija, knjižničarstvo). Radi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Uglavnom joj se život vrti oko knjiga, a u svim tim vrtnjama najviše voli biti čitateljica. Ozbiljno je shvatila stih pjesme putopjesnikinje Maje Klarić: “Kad će već taj lom / koji će me učiniti pjesnikom”, i tako je sredovječno dozrela počela i pisati poeziju. Radi na toplinu: ljudsku, jušnu i Sunčevu. Trči i pjeva u antifašističkom zboru “Praksa”. Želi mir u svijetu, iako nije misica, solidarnost među ljudima, prijateljska srastanja, snagu u riječima i smrt bankama.


fotografija autorice: Dejan Štifanić

KRATKA PRIČA KRISTINE GAVRAN: POTPIS

 
Sjedio je za stolom, pio kavu i vježbao vlastoručni potpis energičnim potezima. Već je dva lista papira ispunio kitnjastim s-ovima i labudastim j-ovima. Kemijska Montblanc pristajala je njegovoj ruci. Osjećao se kao jedan od modela iz njihova kataloga; u elegantnom odijelu, podšišane brade i blagog osmjeha. Rupčićem za naočale ulaštio je kemijsku. Njezina glatka, crna površina svjetlucala je, a srebrni su ukrasi isticali ljepotu dizajna. Na lijevoj ruci nosio je srebrni ručni sat. Podsjetio je sam sebe da u ključnom trenutku, kad počne potpisivati dokument, zadigne lijevi rukav odijela i položi ruku odmah uz papire, kako bi se jasno vidjelo da sat i kemijska pristaju jedno drugome.
 
Još jednom spustio je svoj potpis na papir i zadovoljno promatrao kako se slovo k ponosno kočoperi. Bio je to najljepši potpis do sada, posve precizan i ravan. Ali nije isto ostvariti ovako lijep potpis u miru vlastitog ureda ili pred gomilom ljudi u publici, pred kamerama i fotografima. Znao je da će kamera zumirati njegove ruke, a taj potpis promatrat će milijuni ljudi diljem svijeta. Na tu pomisao ruka mu je zadrhtala, a okus kave u ustima postao je gorak. – Gospon premijer, auto dolazi za pola sata – provirila je tajnica na vrata.
 
Živciralo ga je kako mu se obraća s „gospon premijer“, to „gospon“ paralo mu je uši. Kao neka piljarica na Dolcu. Nije ni fakultet završila, ali morao ju je zaposliti. Svašta je on morao u posljednje četiri godine, no od sutra ne mora više ništa.
 
– Molim vas, donesite mi još jednu kavu – izgovorio je ne podižući pogled s papira.
 
– I šećera! – viknuo je za njom. Vrata su se već zatvorila.
 
Još kao mladić uvježbao je svoj potpis, znao je da se takve stvari ne prepuštaju slučaju. Uostalom, postoji čitava znanost o povezanosti rukopisa i osobnosti. Stoga je odabrao tip osobnosti za koji je smatrao da će mu najbolje koristiti u životu te je dugo vježbao veličinu slova, nagib i razmake. Njegov rukopis odavao je odlučnost, samopouzdanje i efikasnost.
 
Tajnica je donijela kavu i dvije vrećice šećera. Obje je istresao u vrući napitak, a zatim otpio. Vruće! Kapljica kave pala je na bijeli papir. Mrlja se razlijevala po njegovu imenu, izgledala je kao crna rupa u svemiru koja guta sve pred sobom. Stresao se. Bit će sve u redu. Vježbao je.
 
Kad su krenuli u čitavu kampanju oko prodaje, uplatili su mu dva milijuna eura na račun. Javnosti su objasnili da se ne radi o korupciji, već lobiranju koje je legitimno po cijelome svijetu. Naravno, našlo se koje novinarsko piskaralo koje je napisalo šaljivu kolumnu, ljudi su se nasmijali, malo dijelili link članka po društvenim mrežama i to je bilo to. Za ozbiljnu raspravu nitko, na sreću, nije imao vremena. Kampanja je bila intenzivna; posvuda plakati, televizijske reklame u visokoj produkciji, koncerti, po gradu su vozili autobusi koji su preko razglasa puštali lako pamtljive jinglove. Ubrzo su svi pjevušili istu pjesmu. Referendum je dobro prošao. Kao da je čitav narod odahnuo, ne može biti gore nego što je bilo.
 
Tajnica se opet pojavila na vratima. Podigao je pogled i primijetio da je operirala usne. Vjerojatno koristi novac od otpremnine. Svakome tko je radio za državnu, pa čak i lokalnu vlast, od premijera do spremačice, isplaćena je otpremnina. „Clean new beginning“, tako su to nazvali njihovi partneri. Ionako nisu imali koristi od takvih radnika. Dugovi su isto sanirani i čitava država mogla je krenuti ispočetka. Povrat ulaganja očekivao se tek u idućoj generaciji, bilo je to dugoročno planiranje.
 
– Gospon premijer, auto vas čeka.
 
Duboko je udahnuo i osvrnuo se po uredu. Police su zjapile prazne, sa zidova su uklonjeni portreti, čak je i veliki kristalni luster skinut sa stropa. Nakon potpisivanja, predat će ključeve ureda i od sutra počinje preuređivanje. Zgrada u kojoj je zasjedao parlament postat će hotel s pet zvjezdica, ipak takva lokacija zaslužuje nešto posebno. Pomislio je kako će sutra, kad radnici uđu u ured, on već biti u avionu za Floridu gdje ga čekaju supruga i djeca, i ta ga je misao ispunila zadovoljstvom.
 
– Uništite ove papire – gurnuo je tajnici u ruke listove ispunjene potpisima. Otvorio je lijevu stranu sakoa i oprezno stavio kemijsku u unutarnji džep, zakopčao gumbe i odlučnim korakom krenuo prema autu.
 
Dok je auto klizio po cesti, uočio je da su nove zastave izvješene na prozorima. Bile su iste kao one prijašnje, ljudi vole te tri boje, samo je grb zamijenjen i u sredini se sad nalazio logo kompanije – horizontalno položena banana. Iako je kompanija osnovana kao svjetski distributer banana, već odavno su prešli na digitalne usluge. Skladištenje banana je komplicirano. Ali banana je ostala lako prepoznatljiv simbol. Svako kućanstvo dobilo je zastavu u poštanski sandučić, uz bon od dvjesto kuna kao poticaj da zastavu izvjese na vidljivo mjesto. Zastave su se vijorile s pročelja zgrada, a te banane u ležećem položaju izgledale su kao široki osmijesi. Bez sumnje, ljudi su bili sretni.
 
Auto se zaustavio pred kazalištem, anđeli s pročelja blesavo su se smijali okupljenom mnoštvu. Premijera su čekali postrojeni vojnici i mažoretkinje. Bila je ovo posljednja parada nacionalnog ponosa koja će završiti vatrometom u ponoć. Režija je prepuštena doajenu hrvatskog kazališta. Od sutra nastupa rebrendiranje, tako su mu objasnili. Kazalište ostaje kazalište, predstave na stranim jezicima privući će brojne turiste, ali zgrada Sveučilišta i Muzičke akademije dobit će novu funkciju. I premijer silazi sa svoje funkcije, pa kako se zgrada ne bi prilagodila novoj situaciji. Sa zvučnika se zaorila himna. Desnom rukom dotaknuo je srce, nervozno provjeravajući je li mu kemijska u džepu.
 
Visoki državnici okupili su se u predvorju kazališta. Dok je pružao ruku na pozdrav, Premijer je osjećao kako mu se dlanovi znoje. Bilo mu je neugodno što za sobom ostavlja ljepljiv, ljigav trag, a uzvanici neprimjetno brišu dlanove o rub hlača. Uhvatila ga je panika, što ako mu kemijska sklizne niz prste i potpis ispadne nečitljiv? Ne može si to dopustiti.
 
– Treba mi papir! – šapnuo je državnom tajniku, ali ovaj je zbunjeno slegnuo ramenima. Kakvim idiotima je okružen! Utješio se da od sutra ne mora gledati nikoga od njih. Premijer je pobjegao u muški toalet i tamo istrgnuo tri lista toaletnog papira. Prislonio je papir na vrata kabine, a zatim isprobao potpis. Na uglačanoj površini tijela kemijske vidjele su se mokre, znojne mrlje. Izišao je iz kabine i gurnuo ruke pod hladnu vodu, nadajući se da će ih to ohladiti. Mora požuriti, uskoro dolazi CEO. To da će CEO najuspješnije multinacionalne kompanije doći u njihovu državicu bilo je vijest broj jedan u svjetskim medijima. Ovakva akvizicija još se nije dogodila, a CEO je najavio da bi, pokaže li se tranzicija uspješnom, mogli otkupiti još pokoju nefunkcionalnu državu. Kandidata nije nedostajalo. Premijer je bio zadovoljan što su prvi na svijetu. Ulazak strateškog partnera podići će standard svim građanima. Uostalom, kompanija će znati kako efikasnije koristiti resurse. Bacio je toaletni papir s potpisom u zahodsku školjku, povukao vodu i krenuo prema pozornici.
 
Dočekao ga je pljesak u dvorani, mahnuo je okupljenima i sjeo za stol. Okružili su ga fotografi, kao ptice grabljivice koje vrebaju najbolji komad mesa. Odjednom se prolomio još jači pljesak. CEO je izišao na pozornicu. Čovjek u bijeloj majici s kratkim rukavima, razbarušene kose i blagog osmijeha koračao je prema njemu. Pružio je ruku, dlan mu je bio suh i od toga se osjećao bolje. CEO je odbio držati govor, scenarij svečanosti uključivao je tek njegovo pojavljivanje. Prema protokolu, na pozornicu je zatim svečano donesen veliki plavi fascikl. U njemu se nalazio ugovor o prodaji; petstotinjak stranica klauzula i posebnih članaka. Premijer je posegnuo za kemijskom u unutrašnjost sakoa. Čak se sjetio povući rukav na lijevoj ruci kako bi pokazao sat. Kemijska je bljeskala pod svjetlima reflektora i on se razdragano osmjehivao kamerama.
 
CEO je otvorio plavi fascikl i Premijer je tada primijetio da se unutra ne nalaze papiri, već tanko sučelje ekrana. Ekran je zasvijetlio i pred njim su se ukazala gusto poredana slova. CEO je laganim potezima prstiju skrolao niz dokument, ruke su mu bile mirne, činilo se kao da miluje ekran pred sobom. Zaustavio se na samom kraju gdje se nalazila izdvojena rečenica „I agree to the Terms and Conditions“. CEO je nježno, kao da postupa s djetetom, maknuo kemijsku iz Premijerove ruke i prinio njegov palac ekranu. Pritisnuo je palac na označeno mjesto. Na ekranu se pojavio otisak prsta. Vijugave šare projicirane su na ekrane u dvorani, uhvaćene okom kamere putovale su po društvenim mrežama i TV kanalima. Premijer je zbunjeno gledao u svoj palac. Nikada nije pomislio na nevidljivi trag koji ostavlja za sobom.
 
______________________________________________________________________
 
 
KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je i diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Piše drame za djecu i odrasle, prozu i poeziju. U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča “Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu” za koju je dobila nagradu “Slavić” Društva hrvatskih književnika. Disput je također objavio Kristinin roman “Gitara od palisandra” koji je dobio nagradu Mirko Kovač te bio u finalu za nagradu t-portala i u finalu Nagrade Europske unije za književnost.
Priča “Potpis” u konkurenciji je za nagradu “Ranko Marinković” za najbolju kratku priču Večernjeg lista i preuzeta je uz dopuštenje autorice.
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Jovica Ivanovski

ŠEST PJESAMA JOVICE IVANOVSKOG
 
uvodna napomena: nedavno je u izdanju Hrvatskog društva pisaca izašla zbirka pjesama “Žena suvozač” Jovice Ivanovskog, u prijevodu Zvonka Karanovića. pjesme koje ovdje donosimo nisu dio te zbirke. neobjavljivane su i dosad neprevođene pa vam ih “čovjek-časopis” s osobitim ponosom predstavlja
 
NIŠTA, SVAKAKO
 
Jesi li ostavio nešto? Dovoljno?
Hoće li osjetiti onaj koji uđe
da je netko prije njega bio ovdje?
Po čemu li će vonjati? Po starom namještaju,
naftalinu, plijesni i smrti?
Ostaci parfema. Dezodorans
ispod pazuha sobe. Tvoj vonj.
Zavjese koje su upile navike.
Prozori koji godinama
ništa pročitali nisu.
Izobličeni jastuci. Prhut na kauču.
Otpale dlake – 60 do 100 na dan.
Koliko je dovoljno i koja je mjera
života, postojanja?
Svatko ostavlja onoliko koliko može,
ali nitko koliko bi dosita želio.
I malo je mnogo i mnogo je malo.
Jesi li ostavio nešto? Dovoljno?
Ući će netko i reći:
Joj, kako ovdje gadno smrdi,
kao da je netko prdnuo.
 
19. 11. 2019.
 
***
 
KAO DOMA
 
Prije bi sjeo pisati
samo ako je imao
ideju-vodilju ili bar naslov,
najčešće kostur pjesme.
Sada sjeda kao iskusan umjetnik
ispred naivnog bijelog platna, otvorenog
kao gostoljubivo more.
Povlači prvi potez i ne zna kamo će ga odvesti.
Kao da stoj nad mapom svijeta
i žmireći upire u nju kažiprstom
odabirući destinaciju.
naslijepo – „Evo, ovdje ćemo ići!“.
Ponekad ga pjesma povede na putovanje
na koje ni pomišljao nije, i vodi ga na mjesta
na kojima se osjeća kao doma,
bez razlike što ih nikad posjetio nije.
U pjesmi nigdje gost nije.
 
04.04. 2019.
 
***
 
SVI ZNAMO
 
Znali su što ih čeka
no živjeli su kao da nema sutra.
Igrali su tablanet i umovali.
Ponašali se kao da im
starost dopušta
pripisivati sebi tuđe mudrosti.
Igrali su tavlu – šeš beš, dubeš.
Kockali se za još jednu pobjedu
(nad danom, mjesecom, godinom…).
Neki su se hvalili, drugi negodovali.
Neki se smijali i kad su gubili.
Kocke su se odbijale o rubove tavle.
Neki su dobivali, neki
poraz nisu trpjeli.
Svi su pobjednici
i svi će izgubiti.
 
25.03.2019.
 
***
 
TA DVA OKA KOJA SU LIZALA TVOJ POGLED
 
Naučila si gledati između drvoreda,
iza prozora, među koracima!
Tvoje se oči trebaju s neba pojiti,
Iz grada i svjetlosti koliko
i iz tmine!
 
Predmeti imaju imena – gotovo sve
što je ovaj svijet izrodio ima svoje ime.
 
Sendvič bar je tražio griz od tvojeg pogleda.
 
Na pristaništu, na ulici –
srest će vam se pogledi
kao slučajnom utopljeniku i kruzeru.
 
Roba krasi, roba prlja.
Njezina haljina – karnevalska povorka,
Džungla kraj postelje, dva bifteka zamotana
u futuristički papir…
 
(Tvoje oči su zalizale njen oznojeni
pogled kao jezik nakon ljubavnog čina.)
U međuvremenu, na ulici popločenoj razmrvljenim staklom,
Probušila se guma tvog napumpanog pogleda.
I ispuhala se. Kao da se naprasno
rasprsnula lutka stvarnosti.
 
17. 06. 2019.
 
***
 
GUGUĆU GLADNE GRLICE
 
Razlilo se
prosto podne.
Guguću gladne grlice.
Krušne mrvice i vrijeme.
Što je glazba ako ne glasan
zrak sa sluhom?
Granje je ispalilo ptice
poput neke kovrčave kruške kaćuše.
Misli su kao uloške s krilcima
i evo ih, polijeću:
„Idealno društvo je ono iz kojeg nitko
ne želi pobjeći i u koje svi žele
imigrirati. A takvog nema, osim ako
niste na Murti-bing pilulama“.
Dan traje jedan krug pedaliranja.
Prosta se večer razlila gradom
kao šerbet po kadaifu.
 
***
 
VJETAR I MORE
 
Vjetar je zatvorio suncobrane,
zaklopio ležaljke,
sunčanju bacio pijesak u oči.
Vjetar je bičevao valove.
Obukao golа tijela
i sušila s ručnicima.
Vezao bujne kose u repove,
oslobodio grane maslinove.
Donio je crne oblake, suncu
pokrivače teške (danas neće nitko
uhvatiti boju).
Vjetar je njihao čamce sve dok
promatračima nije postalo zlo.
Susjed je u bungalovu pokraj našeg
počeo gadno povraćati.
Iznijeli smo ga na vjetar,
da bi ga malo propuhao.
 
16. 08.2019.
 
______________________________________________________________________
 
JOVICA IVANOVSKI rođen je u Skoplju 1961. Autor je petnaest knjiga poezije i desetak izbora poezije na makedonskom, engleskom i drugim jezicima. Zastupljen je u više antologija i preveden na mnoge svјetske jezike. Na Struškim večerima poezije 2019. nagrađen je Nagradom braće Miladinov za knjigu Čovјek (Човек)
Još uvijek živi i radi u Skoplju.

književna premijera: KNJIGA SRĐANA V. TEŠINA “LUKA KAŽE /Priče za decu i razmažene roditelje/”, Arhipelag, 11/2020; izbor

1.

Luka kaže: „Ja sam terapeut, reci mi, koji je tvoj problem?“ Dvoumim se odakle da počnem. Luka kaže: „Kad je tvoje srce ispunjeno muzikom, treba da je sviraš!“ Ti si pisac?! Luka kaže: „Ma ne, ti si pisac, a ja sam terapeut.“ Luka zna da izabere.

3.

Luka kaže: „Pišem Knjigu laži.“ O, baš čudan naslov ima tvoja knjiga. Zašto si je tako nazvao? Luka kaže: „Zar nisi rekao da je istina sladunjava?“ Tako mi i treba kad sam brz na jeziku. Čekaj malo, rekao si mi da nisi pisac. Nisam ga zbunio. Luka kaže: „Baš si blesav, zar posao pisca nije da laže?“ Luka ne dozvoljava da ga vučem za nos.

4.

Luka kaže: „Ali ne brini, neću biti ni pisac, ni terapeut, ni poslastičar. Biću fudbaler.“ Ostavlja Knjigu laži. Oblači dres i počinje da šutira krpenu loptu po stanu. Krišom zavirujem u njegovu sveščicu šarenih korica. Prazna je. Samo je u dnu poslednje stranice napisao reč: „Kraj.“ Luki je dosta praznih priča.

15.

Luka kaže: „Znaš šta? Ja ću biti prvi umetnik u našoj porodici!“ Gura mi pod nos svoj crtež. Negodujem. Čekaj malo, a šta sam onda ja? Zar nisam pisac? Luka kaže: „Ti si tata. Samo tata.“ Eto ti sad. Ipak, kad malo bolje razmislim, potpuno je u pravu moj sin. Luka zna šta su prioriteti.

16.

Luka kaže: „Tvoja nova knjiga će se zvati Najveće gunđalo na svetu.“ Prigovorio sam mu da nije lepo što ostavlja nepojedenu hranu. Još sam mu rekao da treba da napiše knjigu Hiljadu i jedan način kako da izbegnete da oližete tanjir. Ne deluje iznenađeno. Visoko podiže kažiprst. Kao da je upravo otkrio Ameriku. Luka kaže: „Moju knjigu će pročitati sva deca!“ Luka je tiražni pisac u najavi.

72.

Luka kaže: „Ti imaš veće muke od mene.“ Ležim satima na leđima, potrbuške, postrance, sklupčan, podbočen ili s nogama na naslonu, obrćem se i premeštam s jednog kraja kreveta na drugi, menjam jastuke ili ih žustro rastresam, plavim Vini Pu ćebetom pokrivam noge, a ramena belim ćebetom sa motivom pileta koje je zajahalo mačku. Gledam u plafon. Zažmurim. Otvorim oči. Ponovo zurim u plafon. Ponovo zatvorim oči. I nikako da smislim priču. Luka kaže: „Kladim se da nije lako biti pisac.“ Luka je odigrao na sigurno.

***

Govoreći o nastanku knjige, Tešin kaže da je ona pisana u proteklih godinu dana:
– Ovaj rukopis je nastao tako što sam, od juna 2019. do jula 2020. godine, beležio rečenice koje je izgovarao moj sin Luka, od kojih sam dalje, u raznim pravcima, razvijao priče o zaguljenim odnosima između oca i sina. Ne bih mogao da napišem ovu knjigu da Luka nije bio tako dobar sagovornik. Zbog toga je podnaslov ove knjige mogao da bude: „Kako me je Luka učio pisanju.“ Žanrovski bi, da je reč o filmu, ova knjiga mogla biti podvedena pod vrstu – „porodični film“, dakle, za sve od 7 do 77 godina (zbog toga i 77 priča). Knjiga je suštinski namenjena deci starijeg osnovnoškolskog uzrasta, ali i roditeljima. Pisana je jednostavnim jezikom, kratko i sažeto. Tematski obuhvata najrazličitije situacije između oca i sina. Autentična je jer je svaku početnu rečenicu izgovorio moj sin. Pred očima sam imao svoju decu: Luku kao glavnog junaka i Ivu kao glavnu čitateljku. Njima je sve jasno. (arhipelag)

________________________________________________________________

SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971) je studirao filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče.
Važniji naslovi: Sjajan naslov za pantomimu (1997), Antologija najboljih naslova (2000, 2013), Kazimir i drugi naslovi (2003), Kroz pustinju i prašinu (2005, 2008), Kuvarove kletve i druge gadosti (2006, 2014, nagrada Borislav Pekić), Ispod crte (2010, nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, najuži izbor za Andrićevu nagradu), Priče s Marsa (2015, najuži izbor za književnu nagradu Zlatni suncokret i Andrićevu nagradu), Gori gori gori (2017) i Moje (2019, uži izbor za nagradu DKSG za najbolju knjigu nefikcijske književnosti).
Objavio je knjigu priča za decu i razmažene roditelje Luka kaže (2020).
Priredio je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča.
Roman Kuvarove kletve i druge gadosti preveden je na slovenački i na makedonski (dva izdanja), roman Kroz pustinju i prašinu na nemački, a zbirka priča Ispod crte na makedonski. Roman Gori gori gori je objavljen u Hrvatskoj. 
Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika.
Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?, iz zbirke Priče s Marsa, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američkog izdavača Dalkey Archive Press.
Dobitnik je Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine.
Član je Srpskog PEN centra. 
Živi u Kikindi.