TRI PJESME ZORICE BAJIN ĐUKANOVIĆ IZ ZBIRKE “PLANETARIJUM / PLANETARIUM”, dvojezično (srpski i engleski), Presing, Mladenovac, 2022.

SILVI I JA

za Silviju Plat

Ne brini Silvija
uspevam da čujem kako vežbaš
noćno škrgutanje zubima
tu u zimskoj tami
smešten je slušni aparat
za hroničnu gluvoću sveta

Van košnice i gnezda
između nepodnošljivih
tri i četiri pre svitanja
prodre zvuk sličan
povlačenju noktom po oknu

Tad čekić nakovanj i uzengija
zbunjeno zavibriraju
u Tedovom sećanju
koji sad već dovoljno udaljen
može da te sagleda okupanu
prijateljskim talasom opraštanja
toplijim od njegovih dlanova

***

OLISTAVANJE

Ja sam Silvijina prijateljica
Silvija voli savršene stvari
zbog savršenog osmeha
ostala bi na ivici njegove senke
i njeni muškarci su savršeni
ne bih se usudila da ih sanjam
niko nas nije video zajedno
to je čar našeg prijateljstva
volimo senovite hladnjake
i noćni čaj sa par kapi leta

Silvija je biće puno mastila
i njen muškarac ima zadatak
da bude mastionica i ljubavnik
gledam ga kako posrćući
upija njene razlivene želje
i izbegavam da mu pogledam u oči
Silvija svoju decu
olako šalje u nepoznato
posmatram njenu savršenu decu
dok skupljaju školjke na obali
i mislim koliko je dobro
što ne liče na nju

Silviju uvek bole kroz finu utrnulost
modrice dokaza da je bila tu
kada se hauba
nepročišćenog vremena spusti
usisa za sobom
mnogolike oblike straha
svi koji su probali
postali su neupotrebljivi svedoci
zato Silvija uvek ublaži opis spuštanja
da nas ubedi
da nije toliko strašno
to je Silvijin najveći dar

Silvija voli da se skriva
ponekad se zavuče u tamu kovčega
za prekookeanska putovanja
a ponekad mačkasto sklupča
u plinsku rernu zadržavajući dah
kada je pronađem
ne bude to u drugoj odaji
niti u drugom ćošku naše sobe
već u izoštrenom pogledu
koji je spustila na dno

***

UZAJAMNOST PARANJA

za M.B.

Ne hvala
rekao je Ted Silviji
koja je vadila stoti kolač
iz preplašene pećnice
pre no što su zalebdeli
nad gustom vodom
uzajamnog paranja
tvoj problem je
što nemaš temu
uzmeš testo teme
i uroniš u njega
pa tek onda pokušaš
da otvoriš oči

Što lepljivije što tamnije
to bolje
mislio je dečak zavodljivog glasa
kog na kraju večeri
kada se stari pesnik utišao
nije mogla ni da vidi
jer joj je kontrasvetlo
zašivalo osmeh i sklapalo kapke
osetila je samo da je dečak
bomba sklopljena od
odbačenih opiljaka žudnje
i da je svejedno ko će se
prišunjati da navlaži fitilj

Ne hvala
putovaćemo u kupeu do kupea
i sretaćemo se u krajolicima
koji će se u tunelima
lepezasto otvarati
kao plisirano krilo oslepelog miša
tu temu sam već ispitala
kazala je Silvija
to je bilo onda kada je
Vezuv proradio
a ja sam trčala ka sebi
pa se spuštala u vrelinu
posle su me zvali
žena iz pepela
tako sam naučila da se gasim
duže od svakog putovanja
i duže od svake noći

Ne hvala
rekla je žena
svesna da dečak nikada neće
naučiti tu nepoznatu reč
kojom se samo potvrđuje zapitanost
pred neoštećenim pošiljkama
prispelim iz daljina
koje će jednom krotko leći
u knjige raspakovanih putnika
i umesto njih
naučiti da se grle
bez stranica i bez zvuka

_______________________________________________

ZORICA BAJIN ĐUKANOVIĆ rođena je u Mostaru. Diplomirala je na Grupi za jugoslovensku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu.
Piše poeziju, prozu i književnost za mlade. Objavila je osamnaest knjiga. Knjige poezije Tromb (1994), Postava (1999), knjige pripovedaka Hotel Filosof (2003), Said kralj suncobrana (2009), i knjige poezije za mlade Čarobnjak (1999), Kutijica za svica (2010), Dan od leta (2014), Male ljubavne pesme (2017), Tajanstveno putovanje (2020) itd.
Zastupljena je u 60 antologija, hrestomatija, udžbenika, bukvara, čitanki i lektirnih izdanja. Poezija i proza prevođeni su joj na ruski, engleski, holandski, rumunski, rusinski i makedonski jezik.
Nagrađivana je za poeziju: “Zlatna struna” SPJ, “Gordana Brajović”, “Bulka” …
“Zlatni ključić” Smederevske pesničke jeseni za celokupno delo u oblasti poezije za mlade, dobila je 2020. godine.
Kao slobodan umetnik živi i radi u Beogradu.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA ALEKSANDRE JOVIČIĆ ĐINOVIĆ “DOK NE POSTANEM KOST”, Književna radionica Rašić, ljeto 2023; pet pjesama

NOSILA SAM TE

u Tiranu
da se družiš
sa pesnicima i slikarima
da probaš neobična jela
osetiš nove mirise

na koncerte
promocije knjiga
na tribine
da čuješ kako sam pametna
i unapred me zavoliš najviše

u Beograd
da ti se pre rođenja svidi
postane naš grad
da ti se ureže u gene
svaka njegova siva ulica

puštala sam ti muziku
smišljala imena
odevne kombinacije
pravila raspored igračaka
u tvojoj budućoj sobi

jedna je zloslutna misao
uporno sletala na moje rame
jedna zloslutna misao
nije htela da ode
rasla je i porasla
natkrilila sve lepe stvari

na koncu te je odnela sa sobom
i ostavila me praznih ruku
krvavih butina
i sa jednim
samo jednim
srcem u grudima

***

TRIZOMIJA

doktor u plavom rekao je:
trizomija
ta reč te je vratila
u drvenu stolicu svetlog
srednjoškolskog kabineta biologije
kako si bila ohola tada
na časovima genetike
kako si mislila da ćeš daleko stići
dalje od tog kreveta sa
metalnim okvirom
dalje od te bolnice koja se
raspada
dalje od tog raspolućenog grada

doktora u plavom ne zanimaju tvoje suze
on kaže: to se dešava
on kaže: svaka peta žena

on ne zna da brojke
nikada nisu bile na tvojoj strani
on ne zna da su i reči u tebi
prestale da kucaju

***

SOFIJA

zovem se Sofija i nikada se nisam rodila
moja je nesuđena majka svakog meseca
tužno gledala u tamne mrlje na gaćicama
i proklinjala seme pleme i ovaj svet
na koji nisam uspela da dođem

ja sam maglovita misao u glavi setne žene
jedna od mnogih rastrzanih misli
koja nije uspela da se otelotvori
a koja ima ime ruke oči kosu i glas
prodoran glas što podriva nemirne snove

***

ANKSIOZNOST

milion damara prođe telom
nad glavom se nadvija mrak
gust kao zimska magla
taman kao unutrašnjost groba

udahni duboko kroz nos
izdahni na usta
zamisli da ti je u stomaku balon
uzmi kockice leda
prebacuj ih iz ruke u ruku
da skreneš misli
da zaboraviš
demone
dok ti se lede prsti

tako mi kažu

led se topi
mrak se zgušnjava
sanjam da padam
pa se probudim

u grudima nešto lupa
hoće napolje
to duša traži svetlo

***

S VEČERI

„…to kćer moju nerođenu nebo čelom miluje…“
Dara Sekulić

s večeri u praznoj kolevci
ljuljam svoju nerođenu decu
i pričam im bajke iz svih zemalja sveta.

svuda oko sebe vidim plodne žene
koje se razbacuju korisnim matericama
i vode za ruku svoje potomke
žaleći se kako nemaju vremena
kako je porođaj bio težak

iz njihovih nabreklih grudi
preliva se mleko i ostavlja tamne fleke
na odeći
muževi im po pravilu ne pomažu
oni bi u ribolov
oni bi da se ništa ne promeni.

ćutim i sanjam svoju nerođenu decu
njihove plave lokne, njihove bistre oči
prve reči i korake
kolevka se njiše prazna

kao i moje ruke
kao i moje ruke.

______________________________________________

ALEKSANDRA JOVIČIĆ ĐINOVIĆ rođena je u Prištini, odrasla u Orahovcu.
Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru.
Dobitnica nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku. (Stolac, 2017).
Na literarnom konkursu u čast Rada Drainca 2018. godine dobila je prvu nagradu sa esej.
Dobitnica je druge nagrade na konkursu “Ulaznica 2020”.
Druga zbirka pesama „Naše male smrti“ objavljena je u martu 2020.godine u izdanju Književne radionice Rašić.
Dobitnica nagrade „Milutin Bojić“ za 2021. godinu, za neobjavljeni rukopis.
Treća zbirka pesama “tridesete nisu ono što smo zamišljali” objavljena je 2022. u izdanju Biblioteke “Milutin Bojić”.
Dobitnica nagrade “Miodrag Borisavljević” za najbolju kratku priču za 2022. godinu.
Uređuje elektronski časopis Libartes.

POEZIJA TAMARE PANTOVIĆ, LAUREATKINJE 55. FESTIVALA POEZIJE MLADIH U VRBASU

PRESVLAČENJE (KOŽNI SISTEM)

iz dubine zemlje tragedije su predvidive a umor
blaženo pokriva nastradale
i strah se gubi u prevojima kože i grčenju tela
da želiš bio bi dodirnut
razmazani otisci šaka preprodaju se kao ikone
za malo svečane nade na kraju podneva
a ti se podsmevaš pružajući ruke
iz dubine zemlje razmaženi obrazi se uvek spuštaju na grudi
okupane miomirisom i položene pred ogledalo
kao pred svršen čin
a onda isparavaju haljine a kose i prsti se raspliću
ostavljajući burme kao klice
mladežima hraneći golubove gledam kako se pokožica
stapa sa skeletom
ne slutivši da je ikad bila prepreka čistoti
ovo moje lice sluti svoje buđenje kao blagu radost susretu
u molitvama zaručenih za vek
a u dubini ne ostaje više ništa
samo naposletku mutna iskopina i prvi
napokon prvi
udisaj

***

LEUKOPENIJA (LIMFNI SISTEM)

krv zaliva skelet kao voda
i ja rastem
voda u meni oživeće što dotaknem
između vrtoglavica će prolaziti vaskrsli
kao neveste
neka bude toplo i lukavo
nek se neprimetno završi leto i planine
nek osrebre injem
ako se ponovo pokrstim možda ovog puta uspe
možda budem iskren i možda bude dovoljno
leći na leđa otvoriti ruke zatvoriti oči
za još jedan dan
glavu iznad vode držim po navici

***
MALOKRVNOST (KARDIOVASKULARNI SISTEM)

ko zna
možda me voda prečisti do prozirnosti
ovde sam došao da držim i budem držan
bar na neko vreme
hvatajući se za ruke navikom onoga što je jednom
bilo pripitomljeno
petnaestominutna jutra služe podsećanju na
dolazak neveste
kroz pupoljke zapostavljene na rođenju
dok se omekšao i treperav
probija njen hod i glas
i opet biva toplo
možda nas ova voda jednom preplavi
a epilog nestane u međi ruševina
gde puzavice praznično padaju niz zidove
praveći tapete i reljefe
a ja sklanjam zavese dok ne bude sve svetlo
spremno za svatove
u rukama i pred očima dok ne postane providno
i čisto
i opet bude toplo

***

OSTEOPOROZA (SKELETNI SISTEM)

možda ne sad ali uskoro
vrlo uskoro
moći ću da se ogledam u vodi
kroz stopljenu odeću i tkivo kosti se rastapaju i slivaju
na kišobran
pod kojim stoje majka i dete
zagrljeni sklupčani nerazdvojivo spaseni
a leto se sprema i sa njim oluja dok ti obećavam da
nećemo biti sami
naivno nasmejani radosni sačuvani od krhkosti
stojimo pred svatovima
kao pred porotom
i možda ću ne sad ali uskoro
vrlo uskoro
moći da kažem kako verujem u ono što vidim
kako nas pesme kanona čuvaju od saplitanja pred oltarom
dok kružimo zagrljeni sklupčani
koža se stapa i postajemo radosno prazni
ovo smo čekali
u poklon padaju glave ruke se šire u znak predaje
a ja se podsmevam vaskrsenju dok ti obećavam
pod zakletvom ove poroznosti
da nećemo više
biti sami

– iz ciklusa Minhauzen

__________________________________________________

TAMARA PANTOVIĆ rođena je u Kragujevcu krajem novembra 2001. godine. Drugi i dalje misle da studira književnost u Novom Sadu – a ona, za inat, i dalje studira psihologiju u Beogradu. Aprila 2023. godine ostvario joj se san – u isto vreme videla je i sneg i cveće. Na festivalu Timočka Lira u Knjaževcu i Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2022. godine osvojila je druge nagrade, a u Vrbas se vratila 2023. godine osvojivši prvu nagradu, te je izdavanje njene prve pesničke zbirke predviđeno za maj 2024. godine. I dalje, pored snega i cveća, voli mačke, mostove, kofere i ljude.

TRI PJESME NENADA KOSTIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “KAKO KENTAURI NOSE PANTALONE”

VIŠEGODIŠNJI POST

u našoj kući
samo muške ruke
lome slavski kolač

moji roditelji
još uvek brinu
da mi ne zapne
riblja kost u grlu

ignorišu istine
koje godinama
pokušavam da im kažem

o strahu
od ćelavih dečaka
u školskom dvorištu

o toplini
koja me je čekala
posle sankanja

o samoći
za vreme praznika
i porodičnih svađa

nekada
kada budem odlazio
okrenuću se prvi put

zateći ću

oronulu drvenu kapiju
praznu žicu za veš
zarđalu sekiru u panju

***

deo iz pesme KENTAUROMAHIJA II

kasno gledanje filmova
čije odjavne špice
provodimo u raspravama

besno spremanje doručka
nesigurnost povodom tela
raspored pilula u dozeru

odaju te moje pesme
suviše te podsećaju na oca

dok sanjam
kentauromahiju
planiraš bekstvo

tvoji dokumenti
odavno su
pečatirani za odlazak

upozorio sam te
postaću kentaur
i prevrtaću stolove

***

TELESNI SMAKOVI

plašim se
upoznaće pogrešnog mene

prelaziće prstima
preko tvrde kože
skupiću se od straha
kao armadilo

penjaće se na mene
pokušaće da me osvoje
kao zidine Aventina

obavijen njihovim butinama
topiću se kao kokosovo ulje
između dlanova

udisaće otrovni gas
iz mojih pukotina
preostalih iz ranijih
telesnih smakova

ostaću
na svima njima
dok budu bežali

______________________________________________________

NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja i prikaza književnih dela. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar, XXZ magazin, Bludni stih, Astronaut, Strane, Enklava, Čovjek-Časopis, Hiperboreja i zborniku Sunčana strana ulice, Bookhub. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“ i učesnik dve godine za redom Praznika poezije koji ogranizuje KOM018. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine kao i organizator poetsko-ilustrativne večeri pod nazivom Ko sam tebi?. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi a2023. prvu nagradu na istom konkursu za mini-ciklus pesama: Dugogodišnji post, Mesta koja inače volimo i Zaboravljena fotografija. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabrnih i pročitanih knjiga proze i poezije. Njegov rukopis zbirke Kako kentauri nose pantalone je bio u širem izboru književnog konkursa Slaviša Nikolin Živković i užem izboru za nagradu Prvenac. Pohađao je radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.

SANJA DOMENUŠ: SANJALA SAM SVOG MUŽA, pjesma iz novog rukopisa

sanjala sam svog muža
stajao je na vratima
nekako ukoso
viši nego ga se sjećam
rekao mi je
došao sam na kratko
samo da te malo vidim
nemam puno vremena
ja sam se okrenula od njega
i brže bolje krenula tražiti svoje knjige
moram ti pokazati što sam sve napisala
nisi vidio niti jednu moju knjigu
ulazila sam u ogromna skladišta
bjesomučno kopala
po kutijama
drapala papire kojima su knjige omotane
tražila sam brzo u strahu da ih neću naći
sad kad ih najviše trebam
nisam našla ništa
niti jednu jedinu knjigu
ja sad stvarno moram ići
rekao je moj muž
pretiho da ga čujem
i zatvorio vrata za sobom
nestao bez traga
čekajući da se sjetim
istog trenutka sam shvatila
na žalost prekasno
nisu knjige u skladištima
one su na dnu mog ormara
ispod zimskih kaputa
cijelo vrijeme sam ih tražila na krivom mjestu
tuga me pojela
izbila zrak iz pluća
ne znam zašto sam
tako glupo
potrošila vrijeme

__________________________________________

SANJA DOMENUŠ (Sisak, 1966.), do sad je objavila:
„Djevojčica koja je jela kamenje“, zbirka poezije, 2019.
„Čistačica lignji“, zbirka poezije, 2022.
„Šetnja sa Szymborskom“, zbirka poezije, 2022.

SEDAM DANA “RUKOPISA” (7/7): URŠA MAJCEN, 1998., Ljubljana, Slovenija

NEPRIČAKOVANO

pisala bi lepe zgodbe
brez vulgarizmov
v katere bi se zakarambolirali
pohotni starci
kriza srednjih let
ni nikoli opravičilo
nikoli ne veš
katera leta bodo srednja
nihče ne bi smel zaupat
pika
ne zanima me misel
na lepšo prihodnost
ostala bom v sobi
tudi apokalipsa je fiktivna
in razočaranje
v maminih besedah
v očetovem molku
v praznini
kjer je včasih grizla sestra
vsi bratje so postali ljubimci
lepe zgodbe
rožnato zakrvavijo
omaž njej ki jemlje kar ni njeno
populizem vrhunca rdeče niti
herojska kri
kričanja
rožnate princese
postrigla si je lase
čeprav se je zaprla v stolp
pravljica ostane brez oči
trnje je za ptička
depthroatham prihodnost
besnim obvladano
psihopatska zmernost
zakrnele miline
vzeli ste
kar ste menili da bom dala
jaz pa sem
nepričakovano
želela biti ljubljena
nežno

*

NEOČEKIVANO

pisala bih lepe priče
bez vulgarizama
s kojima bi se sudarili
pohotljivi starci
kriza srednjih godina
nikad nije opravdanje
nikad ne znaš
koje godine će biti srednje
neka niko nema poverenja
i tačka
ne zanima me pomisao
na lepšu budućnost
ostaću u sobi
apokalipsa je fiktivna
baš kao razočarenje
u maminim rečima
u tatinom ćutanju
u praznini
gde je nekada grizla sestra
sva braća su postala ljubavnici
lepe priče
rumeno prokrvare
omaž njoj koja uzima što nije njeno
populizam vrhunca crvene niti
herojska krv
vrištanja
ružičaste princeze
odsekla je kosu
iako se zatvorila u kulu
bajka ostaje bez očiju
trnje je za ptičicu
trpa me budućnost
kontrolisano besnim
psihopatska umerenost
zakržljale miline
uzeli ste
što ste mislili da ću dati
a ja sam
neočekivano
želela biti voljena
nežno

________________________________________

RUKOPISI 46, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavni urednik: Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić i Stefan Stanojević] ; [urednici i prevodioci za Sloveniju i Makedoniju Tanja Božić, Natalija Milovanović i Valentina Baktijarević]. – Pančevo : Dom omladine 2023.

V. B. BORJEN: KAKO SE JEO GROM, pjesma iz novog rukopisa

biti najmlađi u kući
značilo je pri prvom
udaru grȁda
kao po zadatku izviriti
kroz ulazna vrata
ne bi li se uhvatilo
grumen leda

najmlađe ako pojede
grȁd će prestati, govoriše
i ljeto će možda ipak
biti svo od ploda

gledam sada iz staklenih
tornjeva dalekog grȃda
u oluju koja doboši po pločnicima
i obrušava se na stabla
u ovoj zemlji u kojoj
baš nitko ne umije
da stavi grom u usta
i sve nas spasi

_____________________________________________

V. B. BORJEN autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, 2013.) nagrađene 1. nagradom Mak Dizdar 2012. godine, te zbirke Odjezd nagrađene 1. nagradom na natječaju izdavačke kuće Darma books iz Beograda 2021. godine (u pripremi za izdavanje). Pjesme, eseje, kratke priče i crtice, kritičke osvrte, prevode sa engleskog te likovne radove objavljivao je u časopisima Novi plamen, Strane, Symposion, Gračanički glasnik, Libartes, Metafora, P.U.L.S.E., NE-MA, i drugdje. Literaturu pisanu izvorno na engleskom objavljivao je u časopisima Grist, Rattle, The Maine Review, AZURE, EcoTheo Review, IceFloe Press, itd. Poezija mu je uvrštavana u više antologija. Gostujući je urednik dva američka časopisa za poeziju, Palette i Frontier. Doktorirao je 2023. na Filozofskom fakultetu Masarykovog univerziteta u Brnu, u Češkoj republici, na temu vizija jedinstva u djelima Virginije Woolf i njenih savremenika. Možete ga pratiti na Twitteru (@Borjen), ili Instagramu (samoniklo).

SEDAM DANA “RUKOPISA” (6/7): HRISTINA DAMJANOVIĆ, 1997., Beograd, Srbija

TAJNI ŽIVOT SOLITERA

Sa tvoje terase svet je treperava neonska reklama
zvuk kamiona što kasno noću odvozi đubre na deponiju
i pozornica za raspoznavanje tuđe intime

Gledam te kako si lep dok ih piješ naiskap
kao dekor u tom slučajnom ambijentu
kristalna prizma što reflektuje sve što grad servira

U tebi je dovoljno prostora za moja ulegnuća
ali bolna mesta na telu ostaju – nedefinisana

Ne znaš da razmak između svemira i pupka
premeravam ožiljkom sa vrha tvog prsta
da smo neponovljivi samo onda kad smo prisutni
i da smo konačni tek kad to naglas priznamo

Posle četiri čaše špricera prestaje da bude važno
sa koje smo strane zida
bitna je samo tačna računica
2/3 vino
1/3 voda
dve jednake čaše
četiri noge
strah da dve na kraju uvek odu

Sa tvoje terase svet je razmazani akvarel
bojiš ga pokušajima da definišeš opšti pojam – ljubav
dok oboje zamišljamo kako će kasnije naša odeća
opet zgužvana ležati na podu
krijući u naborima tajnu tehniku međusobnog preznojavanja

Pravićemo se da smo istraživači nepoznatih predela
kao da sve granice nismo već premerili i pomerili

Pitala bih te znaš li –
računa li se samo ono zbog čega
budni čekamo jutro
Ali se plašim odgovora

Sa tvoje terase svet pred nama otvara se kao nar
boli me neizvesnost tek kad vidim
da se iza zatvorenih prozora na susednoj zgradi
baš ništa više ne dešava

__________________________________________

RUKOPISI 46, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavni urednik: Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić i Stefan Stanojević] ; [urednici i prevodioci za Sloveniju i Makedoniju Tanja Božić, Natalija Milovanović i Valentina Baktijarević]. – Pančevo : Dom omladine 2023.

POEZIJA JELENE BOŠNJAKOVIĆ

OPISUJEM ŽIVOT MALIM ŠESTAROM

dugačak
dok reže i krza
oponaša beskraj
oblikuje
lomi
tesa,

kratak
dok mišići trbuha se grče od smejanja
dok uživanje prožima kožu
do koštane srži,
svilenim obrisima nežnosti
grli nas i obećava da trajaće večno,

surov
dok kažnjava
sudi
silom kalupi,

predivan,
dok nebom preleću ptice
dolazeći s juga
nagoveštavajući jedno dugo leto,
dok ubeđuje
da je u znaku kruga.

***

SAMO SE BOJIM DA MI TI NE UMREŠ

U glavi držiš zvezde umesto misli
Mlad mesec prekriva ti obrvu
U plavo se oblačiš svako jutro,
Ne znam da li si nebo ili morsko dno
Bojim se da ne umreš
Pa da te više ne vidim kad pogledam ka gore.

***

MAMA IZ BOLJEG ŽIVOTA

dovoljno mlada
razume
okom uokvirenim pepeljastim obručem
prozre u poru svačijeg detinjstva
ruku mekoće bunde od vizona
može da stavi na svačije
rame opterećeno brigom,
pomazi po dečijoj glavi
u kosi im ostavljajući
riznice mudrosti
starih Latina.
Nakit neprodat po ceni ispod dostojanstva
daje joj otmenost dvorskih dama,
Svakog bi da isprati u bolji život
kao da ima putokaze do istog.

___________________________________________

JELENA BOŠNJAKOVIĆ, rođena 1996., apsolventkinja na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu.
Pohađala radionicu kreativnog pisanja, volontirala na festivalu poezije „Trgni se, poezija’’ bila uvrštena u zbornik poezije Fanzin Šrafa, povremeno objavljuje poeziju na portalima za književnost. Često koristi hešteg ’’UDOMI, NE KUPUJ ’’- životinje smatra prijateljima čoveka, a prijatelji se ne kupuju. Smatra da svako može makar malo pomoći napuštenim životinjama i o tome rado priča.

SEDAM DANA “RUKOPISA” (5/7): SILBA LJUTAK, 1999., Zagreb, Hrvatska

TEORIJA OGRANIČENJA I KOMPROMISA
(GOTTFREDSON, 1981)*

cijelu noć ne možeš zaspati
jer te muče društvene konstrukcije
zbog kojih prvo promišljaš
koliko je oblik tvojih tabana
prikladan onome što radi majka
onome što radi otac
što će raditi bratić i sestrična
jer su njihovi roditelji visokoobrazovani ljudi
što kupuju samo organske namirnice
i nikada ne jedu na odmaralištima uz cestu
iz auta ili stojećki
plastičnim priborom
koji je svakako već zabranjen
u svim dobro razvijenim državama
na nama je svakom pojedinačno
da spasimo planetu, ženski rod, jednina
punu pojedinaca, muški rod, množina
slavenskog jezika koji uopće nije morao
imati rodove ali ih ipak ima
jer je tako odlučio netko
čiji je rod njemu sasvim u redu
u redu su mu i sijede pletenice na obrazima
uzgajaj kažu konstrukcije
uzgajaj jer ću tako i ja
govori mu natrag pojedinka imena Linda Gottfredson
kaže ti kad cijelu noć ne možeš zaspati
zbog graf dimenzija koje nikako
ne bi trebalo da imaju veze jedna s drugom
da sljedeće jutro malo probauljaš
ovim prostorima s ograničenjima na ulazu
neovisno prema kojoj se strani otvaraju
a i to je nešto o čemu bi trebalo promisliti
ti si rešetka, hrđava i čađava
jer nema drugog osim muškog roda
da se pobrine za to koliko smo kongruentni
u postavkama za noćno hvatanje mira

*Gottfredson, L. S. (1981). Circumscription and compromise: A developmental theory of occupational aspirations. Journal of Counseling Psychology, 28(6), 545–579.

__________________________________________

RUKOPISI 46, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavni urednik: Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić i Stefan Stanojević] ; [urednici i prevodioci za Sloveniju i Makedoniju Tanja Božić, Natalija Milovanović i Valentina Baktijarević]. – Pančevo : Dom omladine 2023.