DVIJE PJESME SLOBODANA HRNJAKA

ŽVAKE “HOLLYWOOD”

Po petoparac sam sklanjao u stranu
Lagao mamu „tako mi teta dala“
svaki put kad se vratim iz samoposluge.
Krišom kupovao te najslađe žvake
od iste one tete, „nećemo reći mami“.

Natapirana kosa poput Olivere Katarine
Oči našminkane Marija Kalas
Marama lepo vezana poput Nede Arnerić na biciklu
Prsti dugi, nokti karmin crveni, Elizabet Tejlor.
Zamišljao sam da se ispod radnog mantila
oblači kao Beba Lončar.

Obožavala je filmove, jugoslovenske, strane.
Sretao sam je kada sa mamom odem u bioskop.
Nosila je rukavice i dolazila sa mesarom iz samoposluge.
Nisam znao gde pre da gledam.
U platno ili njih.

Preselili smo se. Rastao sam.
Postajao tinejdžer, pa student, pa rat, pa čovek.
Gledao u filmove poput kasirke.
Slušao pesme koje su me mlele i dirale.
Čitao knjige koje su mi dušu plele i sakatile.
Pratio serije, pratio ljubavi uzavrele.
Postao večiti romantik.
Dijagnostikovano.

Onda je mama naišla na članak.
„Ubila muža posle 30 godina zlostavljanja.“
Kaže „to je naša kasirka“.
Na slici umorna žena, lica beživotna.
Samo tragovi šminke Marija Kalas.

„Hollywood“ je samo žvaka.

***

ČAJ

Čaj za dvoje.
Nikad ga ne pijete oboje kad je samo jedno hunjavo.
Dobro, možda i popijete.
Važno je da ga spremi.
A to bar svako ume.
I egomanijaci,
i narcisi,
i serijske ubice.
Ponekad i oni nedostaju.
Eto, zbog tog jebenog čaja.

Čaj za tebe.
Kamilicu ne voli jer je preslaba.
Samo za oči kad umor traži.
Nana je dojadila.
U sve se meša.
Djumbir, e to je već po ukusu.
Jak, oštar, kosti prodrma.
Voli kesicu djumbir čaja, vrećicu čaja od šljiva i jednu žalfiju.
Dok sam to ukapirao, već se prešlo na vina.
Sad svuda po gradu tražim prokleto Vino Verde.
Moramo da ponovimo Lisabon.

Čaj za mene.
Kad nema ko, sam spremaš.
I kad ti nije dobro.
I kad bez trunke snage do apoteke ideš.
Jer za sebe bar toliko mož… raš
Svake večeri pred spavanje zadam sebi umornom: Spremi čaj.
Pogasim sva suvišna svetla.
Sačekam kuvalo da izbaci paru i njom pomazi police.
Sačekam da kesice otpuste.
Da se čarobni sokovi izmile iz prahastih travki.
Jedva stojim. Ali sačekam.
Legnem. Upalim tv.
Izaberem film koji će mi držati pažnju dok se čaj ne ohladi.
Oči se zaklope.
Svetlo se troši.
Ekran priča sam sa sobom.
Čaj se ohladi.
Ujutru je hladan i nedirnut.
Kao i svakog jutra.
Ali me svakog jutra obraduje pažnja od sinoć.
Da uvek postoji neko ko će ti skuvati čaj.

___________________________________________________________

SLOBODAN HRNJAK rođen je u Jugoslaviji, 1970. godine, u Beogradu. Završio turizam u jeku ratova devedesetih sa idejom da JAT-om obiđe svet kao stjuart i ceo svet dovede u Jugoslaviju. Još kao gimnazijalac počeo da radi, na Festu. Bavio se organizacijom kulturnih i kongresnih događaja u Sava Centru i van njega, pa se pronašao u advertajzingu. Iako bi svako ko ga upozna pre rekao da je dizajner ili arhitekta, ne, on je kopirajter i fotograf. Fotograf amater koji svuda sa sobom tegli foto aparat. Svet oko sebe osmatra i posmatra filmski.
Cikluse kreativnog pisanja je pohađao kod Bojana Krivokapića. Uz Bojanovo gurkanje je i nastao roman “Samac i more”.
Do sada nije ništa objavljivao. Roman „Samac i more“ je njegov prvenac koji je bio u širem izboru Booka konkursa za neobjavljeni roman 2022.
Spoznajući svet današnjeg okruženja i sveopšte šundacije ovoregionalnog čoveka, “poludeo je” i nagovorio klijenta da započnu „Čitanje uz TANANE“, prvi podkast koji predstavlja domaće i regionalne pesnikinje i pesnike.
Sam živi, ako ne računamo nekoliko biljaka. Samac je i uporno traži da udomi psa, za do groba. U tom procesu se vodi time da ljubav mora da se desi na prvi pogled.

VID BEŠLIĆ: USUSRET ‘EKTOPLAZMI’ – Intervju sa Zlarina 2023.

1.

Ponekad mislim koliko puno mislim, tada ne mogu pravilno disati, sjedam za laptop i pišem. Jedini grijeh je tajiti ili ne govoriti istinu, zato je istina seksi. Već davno sam izbjegavao voditi ljubav s poezijom i glumom, ali jedino ono što pokušavam ne voljeti, volim još više. Vjerujem da je isto tako u svakom odnosu. Ako ne živim ono nešto što mogu nazvati emocijom koja proizlazi iz duha, ne mogu biti glumac, jedino što mogu jest vanjskim sredstvima pokušati imitirati to što tinja u nama, ali to je onda kič. Glumci prikazuju arhetipove, publici smo potrebni jer ponekad mogu sebe pronaći u tim jadnim životima, ali Isus ili Lady Gaga su sila koja nas oslobađa materijalnih okova.

Kako je bilo ove godine na Akademiji?

Trudio sam se pomladiti vlastito tijelo, izbjegavao sam suptilnost. Osjećao sam se mrtvim cijelo vrijeme jer nisam mogao biti prisutan, počeo sam cijeniti dijelove onoga što radim. Gluma nije samo studiranje, već upisom na Akademiju osuđen sam proći kroz bilo koji oblik duhovne katarze, a to jedna vrsta mučenja. Pozornica je prostor na kojemu sam se počeo oslanjati na vlastito tijelo, morao sam pronaći duhovniju vezu s glumom i umjetnošću kako bih preživio. Petrinja je poznata po lončarstvu, uz rijeku Kupu velike su iskopine gline, povezivao sam taj odnos gline i lončara s glumcem i književnikom. Mi smo njegova glina za oblikovanje priče, a ne interpretatori. Biti svjestan svakog zvuka u sobi kako bih postao svjestan događaja oko sebe u slojevima priče, jest opet to putovanje ili proces.
Iako dišem u centru samoga sebe, ne mogu reagirati na svijet, ako se ne oslonim na duh i vjeru u proces.

Rukopis uskoro izlazi van, opišite rukopis ukratko?

U stvaranju odnosa na sceni i poezije postoje jednodimenzionalne kvalitete seksualnosti, smatram da je uvijek iza seksualnosti, neka veća priča, to su životne sile za mene, i pisanje jest bio osjećaj seksualne slobode. Stvaranje rukopisa bio je proces, a promocija knjige bit će izvedba, predstava. U današnjem kanonu teško je pronaći pozitivnu sliku oca, u „Ektoplazmi“ otac je jedini pozitivni lik, njegova žrtva nužna je za nastajanje novog života, odnosno novog grada. Kazalište i „Ektoplazma“ proizlaze iz svetoga, tragedija jest sakralna, Tespis govori u ime Boga – u ime istine. Moja dužnost bila je progovoriti o toj istini, budući da današnje društvo samo relativizira istinu. Kanon afirmira temeljne vrijednosti društva, no današnji ih samo ruši, nemaju vrijednost koje zagovaraju. Kanon je nužan jer oblikuje svijest. Ako djetetu cijelo vrijeme pričamo ružne priče, neće razviti osjećaj za lijepo. U rukopisu iz tragičnih priča koje sam slušao kao dijete nastaje istina. Čitatelje možemo ojačati za život, jedino ako im namećemo prave vrijednosti.

Kako je na Zlarinu?

Zlarin je velika inspiracija, otok koralja i poezije.
Negdje sam pročitao kako postoje tri vrste ljudi – živi, mrtvi i oni koji plove morem. Zlarinske uvale vidjele su ilirske i grčke brodove, rimske galije, gusarske i mletačke jedrenjake, kao i moćne parobrode. More koje uvijek ili povezuje ili razdvaja jest prostor slobode. Koralj se smatrao svetim kamenom božice Afrodite, ljudi antike koristili su ga kao toplomjer, posebno za zaštitu novorođenčadi. U Srednjem vijeku smatralo se da moć koralja štiti od uroka, od bolova pri nicanju zuba i od različitih bolesti: od steriliteta i grčeva u trbuhu do kuge i ugriza poskoka. Koraljno drvo bilo je izjednačeno s drvom križa, a crvena boja simbolizirala je Kristovu krv. Tako su grančice koralja ili nakit čest motiv na slikama Bogorodice s djetetom.
Nedaleko od rodne kuće Vesne Parun, kuće u kojoj se igrala kao dijete, tamo nije rođena, ali smatra da je, nalazi se crkvica koju je svećenik prodao strancima, :„ Sada se jebu na oltaru, pišaju i seru u crkvi“ rekla je teta. Spustili smo se na plažu, gledali smo zalazak i plakali, čitao sam manifest ljubavi.

***

BOWIE NA BOVI

Toga jutra otac je odlučio ranije krenuti na posao. Izlazeći iz
dvorišta zatekao je dva zagrljena tijela u jarku i umjesto da im
pomogne, on ih je fotografirao. Ovoga ljeta viđeni su na Kupi na
klupi, mislim da su to oni, puštaju hitove, a ja u vodi, na
bovi, slušam kako svira David Bowie.

***

ZNAK VREMENA

Bit će dobro. Danas je samo ovako, moramo još čekati. Valjamo se
prema dubinama. U dubinama je dobro, danas je još kratko. Sutra
ćemo hodati gradom, prolaznici će nam postati drugovi. I bit će
dobro. Biti ovako? Drugovi će popraviti nešto u nama, nešto
duboko u nama. Bit će dobro, ali bit će sve dok nas ne napuste.
Opet, bit će kao što je danas, u dubinama, daleko od pličina. Valjamo se, duboko, duboko – sve do Božje čestice.

***

FOSILI

Idemo odavde. Ovo je ukleto mjesto. Samo Bogu krademo vrijeme.
Vikali su ljudi. Bili smo već ovdje i pravili smo cigle, pijesak
smo iz rijeke vukli. Porodili smo virove i od tada ležimo na
vodi i zbog nas će se ratovi voditi, vikali su ljudi. Mi ležimo
na fosilima, i bili smo već ovdje, poznato nam ovo mjesto. I bez
kose smo ostali. U jednoj noći. Prestali govoriti. I pepeo iz
peći mazali po sebi, samo da bi ostali.

***

ULICA

Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen.
Krv slijeva se ulicom, i nije ti žao.
Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen.
Tijelo je palo na pod, i nije ti žao.
Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen.
Desna i lijeva klijetka više nisu moje, i nije ti žao.
Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen.
Misli natope zemlju, i nije ti žao.
Osjećam se loše, hodam sam, ali sada bez onoga što mi je potrebno da ostanem, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Ništa više nije ostalo od mene, i nije ti žao. Što ako Bogu nije žao, što ako je bio lijen kada nas je stvarao? Tebe je stvorio da te naučim voljeti, a mene da naučim voljeti sebe.

______________________________________________________

Petrinja nema rodilište pa se Petrinjci rađaju u Sisku, stoji u prvoj rečenici službene biografije VIDA BEŠLIĆA, rođenog 2000. godine. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira i bavi se glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

ČETIRI PJESME ANĐELE MILINKOVIĆ IZ ZBIRKE “GODINE MONDRIJANA”, Književna radionica Rašić, 6/2023.

ČETIRI GODINE ŽIVOTA NA ČETVRTOM SPRATU

ledeni pod terase
prilepio joj se
uz gole tabane
kao jezik
kada ga celog prisloni
na Rumenka
tek izvađenog
iz zamrzivača

zelena pidžama
jedva joj je dopirala do članaka
želela je noćnu kapicu
kakvu je nosio
Duško Dugouško

blizina komšijskog balkona
preko puta
nije joj smetala
mogla je satima
da posmatra
kroz velike
nepokrivene prozore
njihov užurban život

sporo je odvajala pete
pa srednji deo
stopala sa poda
na isti način je umela
da lagano povlači
čičak na patikama
slušajući njegovo pucketanje

samo da zadrži balans
na propetim prstima
cilj je dohvatiti
visoke delove
ograde na terasi

anestezija nosa
priljubljenog
uz hladno gvožđe
i nagoveštavajući ukus
metala u ustima

s druge strane zida
troje odraslih
vodilo je neki drugi
užurban život

nisu čuli vrisak sa terase

jedan jedini
koji nikad nije prestao da traje

***

LINIJA 37

iz belog vihora Francuske ulice
izvukao nas je zahuktano
poslednji jugoslovenski
crveno beli sanos

dok smo grejali ruke
u džepovima kaputa
brade utonule u vlakna vune
pitala sam te
šta ti kaže brat
na to što odlaziš
ne znam
još mu nisam rekao

zamorena šklopocija
limom je krčila nanose snega
i uspela da na Trgu
spasi još ljudi mokrih trepavica
čuješ li se ti sa svojim bratom?
pitao si

retko

do Banovog brda smo ćutali
i gledali život
kroz zamagljena stakla

***

NA NEBU JE F98.5 OSTAVIO TRAGOVE

na crno-beloj fotografiji
sedi ispred kuće
linija polumeseca
prostire joj se na licu
dok ponosno pokazuje
dve mikado čokolade s rižom

ona je mucala

trljanjem porodične tegle sa novcem
izlazio bi samo jedan zimski kaput
roditelji su stajali na cilju trkačke staze
a njoj je bilo lakše da nosi stari
nego da se njene otegnute reči takmiče
sa sestrinim šampionskim rečenicama

ona je mucala

kaži već jednom šta hoćeš!
rekla joj je učiteljica
uvukla se u puževu kućicu
dok su visoki tonovi smeha dece
kao eskadrile sečiva
leteli ka njoj

ona je mucala

kad bi joj se pred ujakom
slogovi zaglavili u klancu grla
čula bi zvuk otpuštanja
njegove metalne kopče
večiti preludijum
fijuka kožnog kaiša

osim vas,
da li još neko u porodici muca?

rezak glas vraća me
među bele površine
Klinike za govornu patologiju

mama je mucala

***

NEVIDLJIVA ODANOST

udisali su sve sa stola
olovke, biljke, pernica
zalepili bi se za nozdrve

izdah je dolazio sa severa
bilo je teško u vrtlogu
uhvatiti svesku

uzdahe mojih roditelja
zamenila sam terapijom
stolicom zatvaram krug

u stanu predmeti
krišom plešu

______________________________________________________

ANĐELA MILINKOVIĆ (1987, Beograd) završila je osnovne i master studije istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu, sa fokusom na modernu umetnost. Nekoliko godina je radila na kustoskim izložbenim projektima i u oblasti upravljanja muzejskim zbirkama.

U prošlosti su je okupirali i aikido, psihodrama i aktivistički horovi. Od 2020. godine radi za nemačku IT firmu, piše poeziju i čeka da vidi kojim novim interesovanjima će je život iznenaditi.

Pesme su joj objavljivane u zbornicima Bludni stih, Tajni grad  i Sunčana strana ulice izdavačke kuće Enklava, u književnim časopisima Buktinja, Koraci, Dometi, Beogradski književni časopis, na portalima Astronaut, Čovjek časopis i Strane, kao i u izdanju Muzeja Jugoslavije, Mesto pesnika u radničkom stroju, u okviru radionice o radničkoj poeziji. Pesmu Čekajući da brat postane drvo je izdavačka kuća Slavitude prevela na francuski jezik. Godine Mondrijana je njena prva zbirka poezije.

ČETIRI PJESME GORANA ČOLAKHODŽIĆA IZ ZBIRKE “DVORIŠNA VRATA ZEMLJE”, Raštan izdavaštvo, 2022.

BADIOU NA ÖRESUNDU

I kad govoriš i kad ne govoriš ti gradiš
most. Recimo, kad izgovaraš:
visoko na zapadu crveni most prelazi ušće
sjajno od oseke. Valići od vjetra polažu mrežu
sjena na školjke
skrašene u mulju. Na sjeveru svijeta
bijeli most liježe
u ravninu sivog mora, uranja i onda
izranja ptičje, stigavši u Švedsku.
Kad šutiš, tvoj most se izvija kao tvoja leđa
pod prstima, ujutro, na najdužim lukovima, lijepo građen
od običnih dana i podržan kratkim
bljeskovima svjetla.
I kad je tišina, ti ga gradiš. Okreneš se
na drugu stranu i protežeš još jedan luk. Tjedan,
mjesec, pola doba, zelenog ili sivog. I onda,
kad se ustremi dolje u dubinu i hladno hujanje načne
kožu mojeg lica, bukne
stup neke tihe istine, kao one
da me čuvaš i da je moja ruka tu. Na toplom
kamenu tih potpornja odmaraju galebovi,
a morska voda, umirena suncem, uzalud se crni.
Most se gradi u daljinu, iako se nužno
ne nazire kopno. Još sekundu, pola
popodneva, onda odskok i opet smo luk
propet iznad slučaja.

***

ZADNJA SOBA

Ne manje raznovrsna od života,
smrt je bujala livadama oko staračkog doma.
Tebe je, izgleda, zapala spora. Smrt-zmija,
koja zgrabi komad živog i proguta,
pa onda tjednima spava. Polako. A
tebi se žuri.
Smrt je rasla sporo kao stablo.
Oporo voće nikako da sazri.
Na prozoru uporno zeleno lišće.
Nakon toliko ponavljanih rastanaka,
ne osjećamo više svaki kao posljednji.
Ti ćeš se, kao i stablo, do sljedećeg puta
uvinuti možda na ovu
ili onu stranu sjene
koja ti pada na krevet.
Svakako ćeš trajati. Kad više nisi
onaj čovjek u svojem prostoru i smislu,
tad si novost, privremena sila
koja nam steže čvorove u grlu.
Još jednom tvoja žena, sa mnom pod ruku,
uzbrdo napušta tvoju zadnju sobu
i pribrano plače. Još jednom čeka te noć:
nikakav pregib, nikakvo jutro na suprotnoj strani.
Mi smo uvijek drugdje.

***

TAMO SE ULIJEVA OVAJ VOJNIK *

*Anka Žagar, „Kamo se ulijeva ovaj vojnik“

Između nas i vojnika
sinoć je legao lipanj.
Između nas i vojnika
tisuću tankih kora života.
Guramo mekanu opnu
blago ih takne u trbuh,
guraju mekani zid,
naglo nas lupi pod rebra.
Između nas i vojnika sinoć je legao lipanj,
zapalio sve pa i posljednje trešnje
kao sela.
Čujte, vojnici, kad krenete kamo vas nose
sudbina svijeta, prijetvorne pjesme, volja za noć, neka vam
rijeke legnu pred noge i škakljaju prste,
iz zemlje brizne trska i probije vam čizme,
krave u polju upute umilan pogled,
gradovi zadive oči i omame glave, gradovi rasuta crijeva
po kojima tražite hranu, gradovi planeti, neka vas
sela zazovu po imenu, mlijekom odmore stopala,
trgovac zadrži satima hvaleći najljepšu dinju,
svećenik zaduži da mu danima zvonite zvona,
nek vam krojačica tjednima krpi mecima parana leđa,
liječnica neka vas ne pušta nikud iz crvenog oka,
neka vas opčine voćnjaci, teške zatrpaju kruške,
kupine noktima otkinu odore, šljive vam pomodre kožu,
lukovi neka vam smjeste plosnate mine na put.
Upali dabogda u krznene hasidske kape, neka vam
tumače Toru dok vam ne nestane mladosti,
dok se ne pojavi Mesija koji će svima biti po volji,
neka vam besplatno sviraju u kavanama i krčmama
abecednim redom, neka vas obiđu dvorci,
ako vi nećete njih, da vas opkopaju bajkama.
Zalutali, vojnici, kao grinje u čupave četke žitnih polja
i suncokreta, okrenuli vas s istoka na zapad
i natrag, smutili vas vinogradi, trsovi
po kojima ste ostavili bombe sočne i crne
iz kojih teče šećer, izgubili se u staklenim labirintima
smočnica gdje se u mraku cakle oči jeseni,
sve vas to zamelo, vojnici, uspavalo
kad krenete kamo vas nosi: postali tisuću tankih
kora života, srasli u mekane zidove
gradova koje ste ranili, ulili se kamo vam
rekli pjesnici, ušli u trešnje
kao koštice.

***

PRESTANAK OPĆE OPASNOSTI

Ipak je najveća pobjeda bila što su djeca mogla sama
ostati u knjižnici duž proljetnih noći.
Na policama, pomičući knjige, vidjeti galaksije,
nepomično veličanstvo vremena.
Najbolji je prevrat bio onaj kad smo kasno
zvali opće informacije, pitali umorni
mrki muški glas: – Znate li kada je sljedeće
pomračenje Algola? – Šta su vam algole?
Eh, odakle početi! Djeca su znala sama
izaći na igralište, pod nebo poduprto jablanima
u tišini, da se čulo kako rijetki meteori kao meci
paraju travu uz dvorišna vrata
Zemlje, odškrinute k zvijezdama.

_________________________________________

GORAN ČOLAKHODŽIĆ (Zagreb, 1990.) pjesnik je i prevoditelj. Dosad je objavio tri zbirke poezije, od kojih je prva, “Na kraju taj vrt”, nagrađena Goranom za mlade pjesnike i Mostovima Struge, dok je treća, “Dvorišna vrata Zemlje”, bila u užem izboru za Nagradu “Biljana Jovanović” Srpskog književnog društva. U posljednje vrijeme posvetio se književnom prevođenju s rumunjskog i engleskog jezika, u kojem također ima uspjeha. Član je organizacijskog odbora Goranova proljeća i odnedavno tajnik zagrebačkog SKUD “I. G. Kovačić”.

PUTOVANJE

Postojala su ta mjesta
na koja sam željela otići s tobom
Put je sasvim praktično pitanje
Prevozno sredstvo
Mjesta u kojima ćemo se zaustaviti
Trebalo bi sve to pogledati
A ipak, idemo li zbog nas
ili zbog tih prostora što nas namjeravaju
bezosjećajno mimoilaziti?
Da krenemo vozom?
Tako ćemo sve vidjeti
krajolik koji nestaje u prljavom prozoru

Pogledala sam u pod
i rekla da ne želim ići
zbog onoga što ću vidjeti
Tu negdje će morati da bude jedna kuća
jedna usamljena kuća
Ispred nje pokoje drvo i tišina
Bit će tu i žena
zaokupljena nekim poslom
ili će samo sjediti na kamenu
i gledati za vozom koji prolazi

SENKA MARIĆ (Mostar, 17.7.), iz zbirke pjesama “DO SMRTI NAREDNE”, Planjax komerc, 2017.

TRI PJESME ALEKSANDRE VUJISIĆ

S KONCA I KONOPCA

Moja depresija voli
da izađe u šetnju,
šepuri se kao paun
i stavlja mi šake na oči,
a šake su joj tople
i lako me prevare,
poznate su
i mirišu na limun,
a vi se pitate otkud
paunu šake –
moja depresija
je mitsko biće,
koje nudi bijeg
od poznatog,
pola paun,
pola čovjek,
odsad i dovijek.

Moja depresija
mi plete džempere
u kojima je udobno
i kad me oni zagrle
ja ne želim vani,
obučem ih
pa se i ja šepurim
s njom –
a vi se pitate
odakle mitskom biću
igle za pletenje,
ostavile im žene
koje nijesu njima
ništa obavile,
od bola se presavile.

Moja depresija ima
lice milog djeteta
koje samo trčkara
pored rijeke u
sunčan dan,
skoro da u meni
izaziva materinske
osjećaje –
a vi se pitate
otkud depresiji majka,
povela su je do nje
sva djeca koju
niko nije umio da voli,
djeca zanemarena,
zbog damara
zaboravljena.

Moja depresija ima
zube
i često se smije,
koristi uredno pastu,
minutaža sa četkicom
je baš ona prava,
ona ispira zube
studiozno,
sve po savjetu ljekara –
a vi se pitate
otkud depresiji
stomatolog,
i da li koristi zubni
konac:
ne brinite, sve je
uredno,
samo da nikad
ne pronađe
konopac.

***

(SU)ŽIVOT

Dvije šolje za kafu,
dupli ključevi,
bračni krevet,
dva tanjira,
dvije čaše vina,
dva peškira,
dvije četkice za zube,
dva jastuka,
dvije jakne,
dva sunca,
a nedostaje mi
da pričamo
kao da od svega
u stanu postoji
samo po jedno.

***

DOK SPAVAM

Dok spavam
bijesni psi vrebaju
da rastrgnu moje snove.
Dok spavam
riječi izlaze iz knjiga
i čekaju da srce prepolove.
Dok spavam
tresu se obećanja kao
promrzle ptice.
Dok spavam
razum šeta bosonog
kroz kučine i trice.
Dok spavam
tuge se hvataju za ruke
i izvode najljepše plesove.
Dok spavam
talasi razbijaju o obalu
nagomilane bjesove.
Dok spavam
putujem da nađem radost
i ostala bogatstva uzaludna.
Dok spavam
tvoje oči me gledaju
nježno, kao nikada dok
sam budna.

_______________________________________________

ALEKSANDRA (LEKIĆ) VUJISIĆ rođena je 1979. godine u Podgorici. Autorka je zbirke poezije za odrasle “Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, jun 2022.), te zbirke poezije i proze za djecu koja izlazi iz štampe dp kraja juna 2023. (podržana na konkursu Sekretarijarata za kulturu Glavnog grada).
Profesorica je engleskog jezika i književnosti, govori italijanski jezik i bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle. Angažovana je na različitim međunarodnim projektima, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu. Osnivačica je Kulturnog centra “Čigralište” (Podgorica, Crna Gora, http://www.bajke.me) koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu.
Zastupljena je u više od pedeset zbornika i zbirki izdatih širom svijeta, sajtovima i portalima koji promovišu književne stvaraoce i dobitnica je više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima.
U pripremi je njena druga zbirka poezije za odrasle, kao i zbirka kartkih priča. Piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski i druge jezike.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA MILANA JOVANOVIĆA “MOMBASA I DRUGI KRAJEVI”, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani”, edicija „Povelja”, 7/2023; tri pjesme

BRODOSKVRNUĆE

Važnije pitanje od toga
da li je Tezejev brod
i dalje Tezejev brod,
ako se zamene sve daske,
je pitanje
da li je Tezejev brod
i dalje brod,
ako ga stavite u muzej.

***

JA SÂM I EGONAUTIKA

Uostalom, niti Avesalom
niti Solomon. Ne ljubim, ne grlim.
Hrlim solo u svoj slom. Bez glasa.
Dubinu unutrašnjeg mora talasa
moja znatiželja da spoznam
gde je Mombasa, je li u njoj čovek?
Želja da znam proporcije i presek,
i je li ram mesto gde prestaje slika?
Zar tako teško je pitanje moje porcije
i koliko daleko je moja Utika?

***

DIJAGNOSTICIZAM

Mombasa je moja bolest,
a moja je bolest bolest sveta.
Mesto gde svest prestiže sebe,
saplete se, splete krivicu i izvinjenje…
(a krivicu sam stekao u krevecu).
Mombasa prlja savest svecu,
to mesto na kom se već zbio kraj
a preživeli skriveni u opni plešu
pokraj sopstvenog odra. Odraza
u vodi nema, sunce kopni,
kap mraza je na usni modra,
vreme se sprema.

Mombasa je moja bolest,
u njoj jed grči prste u pest
Ona je pripovest o usamljenosti,
zbirka dijagnoza u sliku i slika
mrtvog mora bez hridi, bez talasa,
bez jare da bridi, šapata da miluje,
bez piruete u jeziku, bez leka,
bez lirskih prizora. Bez spasa.
S mog prozora na Konjarniku
jasno se vidi koliko blizu je
Mombasa.

______________________________________

MILAN JOVANOVIĆ (1981, Beograd)
Godine 2011. objavio je prvu knjigu pesama – Kamenje iz džepova (Književna omladina Srbije).
Pesme i kratke priče objavljivao je u zbornicima i magazinima (Disovo proleće, Balkanski književni glasnik, Emitor, Znak Sagite, Politika, Politikin zabavnik). Kao urednik u izdavačkoj kući Darkwood uredio je oko dvesta izdanja. Objavio je više desetina kritičkih prikaza i eseja o stripu. Pokrenuo je izdavačku kuću Stalker posvećenu objavljivanju stripova i monografija o strip-autorima. Prevodi stripove i knjige (Kalvin i Hobs, Skalpirani i dr).
Živi, radi i piše u Beogradu.

VID JERAJ: P’S J E M E

iz ciklusa MUŠKO U CRVENOM

TRANSVERZALA LJUBEZNI

progutao sam ludnicu
moj matrix ima tek sedam posto baterije
ti imaü konvertibilne oöi
& mokasinski haljetak
zmaökani smo od ljubljanskosti

+izs ne mo#e zavezati uökur
nisu godine frenetiöni singular
ti ne dajeü ines jer si mi katanec
lajtmotiv spetljancije pod nogama

drago mi je da sam riöard# lavljeg ‘rca
besmisao za umor s duüom crnca
rekoh ti da je ulog ontoloüki
nema tog spida koji bi satrao krle#u

***

A PROPOS TVOJE
MILENIJALSKE PRIRODE

zašt plivamo kadom ideologije

***

ŠESTICA

naše meko otomansko carstvo
bolje kao sirotinja vidjeli nismo
ja sam urlik glasno jastvo
tragovi na presvlaci sveto pismo

***

#HIPERSONET

bjelodano je reflektirati sebe
svoje hodove, godove i propuste
nekad bismo lakše jezik pregrizli
kako je sve ovo loše i pogrešno
filamo se viškom informacija
na sve ovo što je izgovoreno

ja bih se i uvijek samo izložio
kao, kvazi-ranjivac, made in china
algoritam je progorio kroz jedan
ženski raskalašeni smijeh

jer ti imaš šminku neviniju od britney
ja sam ćelavi bik za juliette lewis
izvlačim na vazduh svoj id
da ne bi bilo nismo znali

do granice sudara sa santom
zemlje dobro prekrivene tepihom
dok nam se životno raskršće
raspršuje na rijeke semafora

put u pakao popločen je
upravo sreću-ti-željama
društvene mreže ih akceleriraju
ali pakao uvijek smo drugi

***

JOHN ZORN REBORN
A.

glup sam opet isponova
leptirići forsiraju
podvožnjak od sala

na sprud sam naveden
naroljan očne rose
bosih ruku i plahih nogu
lični opis pletikose

prinesen komarcima na korčuli,
kršten kišom u alpama
zar te boli što imam
skandalozan gard

kad ti kažem, znam,
do podruma prokišnjavam

***

MINIMAL HAIKU/SEVDAH
B.

not
my čka of
pi

***

MUŠKO U CRVENOM
(MANNOV MOTIV)

kasno prijapodne u parkiću
od pješčanika do ok morala
ogriješujem se o breskvicu
ribolovnog erotskog dobra

plitko dišem na mobitel
između tek strah i tišina
oprez jedanaest osamnaest
prijezir ljudskih sardina

***

(VESNI KESIĆ)

nevjerojatno more zlatno
kruh je za frakturu spreman
čitav grad kao mehanizam zore
pjesnik sklada note requiema

___________________________________________________

VID JERAJ, godina XL+, član hrvatskog društva skladatelja, u poeziji avangardni beatnik – bez shizofrenije i anti-slamer rado prekraja tradicionalne oblike (haikue u katrene, itd), a nastupa uz spontano improviziranu glazbu. omiljeni pjesnici cesare pavese, kenneth patchen, evanđelist ivan, antonin artaud, michael gira i tone škerjanc. prevođen na njemački, francuski, španjolski, piše materinjim, ali i slovenskim i engleskim.

POEZIJA SRĐANA ŠPANOVIĆA

TOKOM INTERAKTIVNE PREDSTAVE U ZGRADI BIGZA

punoj išvrljanih zidova
i bučnih stavova
olistalih iz klimavih detinjstava
određena je kratka pauza.

Crvene starke lepile su se za pod
šibice mirisale
prokrijumčarene limenke piva
horski su opalile.

Trznuo sam se
rekao
Pridrži cigaretu
moram do toaleta

i tamo
duboko disao.

*** 

JAPANSKA TREŠNJA

Shibuya metro stanica,
patike sa ravnim đonom.

Naslonjen na vrata voza
posmatram temena
nepregledno polje
zrelih suncokreta.

Prvi put mi je visina omogućila
pisanje prolećne pesme.

***

SLALOM

Aerodrom pod opsadom.
Stric diže metalnu pticu
uprkos kiši
i zabrani letenja.

Na svako štucanje
pretrpanog vojnog propelerca
sedišta od prevrnutih kanti
klize kao skije.

Mimoilazim kofe
koje drugi ljudi
fiksiraju za pod.

Mama drži brata u naručju
šapuće
Mali
drži se za mene
i ne benavi
.

U ratu sa vremenom
na pesmu se srušilo
moje prvo sećanje.

*** 

BEOGRAD

Pola četiri,
ulica Obalskih radnika.
Noć izvija
tragove kočenja u osmehe.

Posle toliko godina
mir.
Gledam u pijanu gomilu
kroz zamazan prozor
industrijske zone Rakovica.

Noćas, poput majke,
utrobom dižeš zid
koji brani sećanje na
Sarajevo.

***

STRANCI

Jesi video Krička
počinje nedeljni ručak
dedinim pitanjem.

Jesam,
pozdravio te puno.

Jesi video Krička,
ponovlja.
Mama šapuće
tata, jedi.

Čorba se slivala grlom
treći put
kada je pitao
jesam li sreo
umrlog komšiju Krička.

Gledam u mlađeg brata.

Sve vreme
ispod stola
proverava rezultate kupa na telefonu.

– iz rukopisne zbirke “NAJNIŽI MUŠKARAC U KRAJU”, prvonagrađene na konkursu Prvenac 2023 SKC Kragujevac –

____________________________________________

SRĐAN ŠPANOVIĆ rođen je 8.8.1988. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Beogradu. Ušao je među pobednike konkursa udruženja Oksimoron čije priče su postale deo zbornika Stranci. Takođe je sa kratkom pričom ušao među 10 finalista konkursa Lapis Histrae.
Pesme je objavljivao na nekoliko online portala i zbornika (Bludni stih, Ulaznica…). Pohađao radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Zvonka Karanovića. Učestvovao u zborniku pesama Tajni grad u izdanju PPM Enklava. Masterirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, smer programiranje.

POEZIJA ANE NARANDŽIĆ

ŽIVOTOPIS

Nigdje ne piše
koliko sam voljela buditi se kod babe
i još krmeljiva
zajedno s kokošima tumarati po dvorištu.

Ne piše ni da sam imala četiri ujaka
I da su,
s imenima apostola,
nadvisivali najviše jablane kraj ceste.
A nije mi ni bilo važno.
Važno mi je bilo što su bili likovno nadareni
i što sam ja
imala najljepše zadaće u razredu
ilustrirane njihovim rukama.
Učitelj nije sumnjao.
Ili možda jest,
ali mu je bilo svejedno.
Meni nije.
Valjda se zato još uvijek sa smiješkom sjećam
brkova mog prvog učitelja.
Ni moje tetke se ne spominju u životopisu
a ja pamtim njihova zaljubljivanja
u krive momke
i udaje za prave.
Jer tako su htjeli djed i baba.

Ujne su bile kao darovane.
Veselila sam im se
više nego lutkama
koje nikad nisam dobila.

U mom žvotopisu nema potoka
ispod kuće,
nema oca koji se vraća s ribama
nanizanim na vrbovu grančicu
ni majke koja ih peče za večeru.

Moj životopis bez ljeta
I praćakanja u viru, ispod johe
sa sestrama
i vršnjacima iz susjedstva
nije potpun.

Većinu ljetnih dana moje sestre i ja
hodale smo bose.
Nigdje nije zapisana naša radost
kada su roditelji došli iz grada
s tri para sandala
za nas tri.
Brat se tad još nije bio rodio.

U mom životopisu nema
dječjih bolesti mog brata.
Nigdje ne piše niti da je mene,
kad je on bio bolestan,
boljelo na istom mjestu na kojem je boljelo njega.

Ovaj životopis nije moj.
U njemu ništa ne piše o mojim dječjim ljubavima.
Bez njih ja bih bila travka,
odrasla bez treperenja.

***

SAVJETI PRINCEZI

Budi princeza
Sve do vrtoglavice visokih očekivanja.
Jedoga dan bit ćeš kraljica.
Ako ti tvoj kralj skine krunu,
S njom ode na sajam rabljenih stvari
I proda za čašu crnog
Ti otkupi stakalca nepotrošenim sjajem,
Ostakli rupe
I dok nevrijeme udara
Štedljivo premazuj žuljeve od nenošenih riječi.

Umotane u šutnju
Podupri ih uskličnicima
I prije nego sve što imaš,
Trampiš za sretno slijetanje
Pročitaj sadržaj.

U naslovu je sudbina.

***

STUDENTICE SE VRAĆAJU IZ ŠOPINGA

Studentice se vraćaju iz šopinga
Njihova vedrina
Topi zidove
I otvara vrata.
Pričaju rukama
Šute mirisima
Dogovaraju se koracima.
Koji prije njih
Stižu na dogovoreno mjesto
I šute dok ne prepoznaju ljubav.

Neke u vrećicicama nose smrznuti obrok
Plastične čaše
I zapjenjeni deterdžent
Kojim će oprati zablude o trajnicama
Iz horoskopskih znakova
I nepca
Obložena plesnjivim okusima
S dna ljetnih večeri.

Po pločnicima
Pred noge prolaznika
Prosipaju tajne
O visinama za punjenje
Rupica na obrazima.

_______________________________________________

ANA NARANDŽIĆ rođena je 1949. u malom selu Dokanj, kraj Tuzle, BIH, kao najstarija od četvero djece koje su imali njeni roditelj, Ivka i Petar. Osnovnu školu pohađala je u rodnom selu, a potom Učiteteljsku školu u Tuzli. 1972. udala se i preselila u Zagreb. Zaposlila se u OŠ Ivana Filipovića i kao učiteljica u njoj radila do umirovljenja. Uz rad diplomirala je smjer razredna nastava na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Supruga, majka tri sina i baka 2 unuka. Piše drame, poeziju, eseje, kratke priče, putopise. Bavi se i slikarstvom i izradom skulptura. Za svoj rad nagrađena je u svakom od tih područja.