NOVA POEZIJA JOSIPA ČEKOLJA (iz rukopisne zbirke “DOBA BESKORISNIH UMNJAKA”)

VULKANALIJE

dobro jutro, danas će kišiti oko podneva
i do večeri nećeš pronaći bračnog druga,
satelit se udaljio od tvog planeta kilometrima,
baci ribice na žrtvenik, počela je godina ognja i požara,
dobro jutro, zamrzi ovaj tjedan na putu do posla

u zahodu promatraš sprovod kraljice Elizabete II.,
prije spavanja pogledaš smiješne nasumične snimke mačaka,
svakog dana napraviš nekoliko sklekova i popiješ nekoliko piva,
bojiš se konca svijeta i gubitka kose, po deveti put ovog mjeseca
pokušavaš pročitati jedan roman do kraja

svi poljupci prosuti su haustorom kao opušci,
svi petci umoreni su jutarnjom žeđi i bolovima u nogama,
svi ljubavni eksperimenti postali su digitalni neuspjesi,
pozivi neuzvraćeni, poruke produhovljene

sanjaš rane trešnje u majici pretvorenoj u košaru,
gradove bez rasvjete koja umara zvijezde
i vragove koji donose darove

porod tvog tijela obavljen je krajem dvadesetog stoljeća,
sasvim nebitan za povijest čovječanstva,
tijelo bačeno u ljutnju nakovnja

***

sanjao sam da sam cvijet
svakog ponedjeljka ujutro izvršavajući sve besmislene obaveze,
tramvaji voze u mračne jazbine dok se putnici predaju
svevišnjim redovima i staležima

dosadilo mi je odgovarati na pitanja o poeziji,
sanjao sam da sam cvijet dok su raščlanjivali ježeve i srne,
nisu ni zaslužili da im budem kazivač
za suvremenu etnografiju sela

već devet dana nisam odgovorio na bakin poziv,
nisam spreman za još jedno šivanje lažne mlade,
mrtvački ples u noći, vinska šetnja do Jabukovca,
ondje sam pronašao slatke jabuke spremne za prešanje,
do pojave blještavih sunca na stropu postale su kisele,
sanjao sam da sam cvijet čekajući otvaranje pekara

Goran Kovačić šuti u kutu moje sobe,
ruke su mu izranjavane i posute cimetom,
u bijeloj potkošulji s tragovima krvi mota cigaretu,
pitam ga sanja li na kajkavskom ili štokavskom jeziku,
ali on u vatri traži samo mali šumski put iz djetinjstva,
ujutro mi na stolu ostavlja svoju partizansku kapu,
sanjao sam da sam cvijet, Ivane Gorane

u osmom razredu napisao sam vjetrovu tužaljku,
već tad sam u Lukovdolu znao da se ne osjećam ugodno
u društvu umišljenih stihoklepaca i stihoznalaca;
u klubu su mi šapnuli jedini stih koji su znali:
pjesnici su čuđenje u svijetu (pjesnici su ludi)

neprivlačni su dečki koji pišu poeziju i knjige za djecu,
jednog dana napisat ću jedan pravi značajni roman
sa stotinu velikih muževa i tužnih žena,
jurišat će hiljade junaka i junakinja
kroz žrvanj europske povijesti,
da mi daju jednu pravu nagradu
i jedan nacionalni poljubac
(šalim se, mama)

u ormaru nisam pronašao ni jednog lava,
samo hladna prostranstva kraljevstva bijele vještice,
pokušao sam biti fasciniran životom kao djeca vlakovima,
sve su čarape podrapane od plesanja po parketu,
svaki vikend ponovio sam si
da više nikad neću imati
dvadeset tri godine

ipak, sanjao sam da sam cvijet

***

grad u zoru pripada pticama,
osluškujem kako uživaju oslobođene
naših koraka, glasova i vozila,
vraćam se u stan s polaskom prvih tramvaja,
noćas sam ponovno ostao budan
da zadovoljno zgriješim
riječju, djelom i propustom

pjesme iz 2013. podsjećaju na tribine iza gimnazije,
kad smo s jeftinim alkoholom trčali igralištem po kiši,
sanjali o južnoj strani Medvednice, kad smo radije pušili nego ručali,
učili i radili da pobjegnemo, vrištali i ranjavali se
onako kako su radili u zapadnjačkim filmovima

Zagrebe, ne volim te dovoljno
da tobom hodam gol i da ti ljubim betonsku kožu,
ali rado bih ostao još neko vrijeme, ako mi dopustiš,
da pronađem sebe između tebe i sjeverne strane Medvednice

ova pjesma ne mora biti ni pametna ni univerzalna,
ionako je nitko neće prevoditi

navečer se još uvlačim u kutije
da sklupčan gledam humoristične serije,
kvalitetni filmovi zamaraju
i tjeraju na preispitivanje od stopala do tjemena,
još uvijek previše trošim na košulje i limenke,
još uvijek se bojim ispadanja kose i neuspjeha,
još uvijek misle da sam čudan, i onda kad me žele,
tablete za spavanje ispod jastuka, iskorištene postelje u fotografijama

u ovo doba zaštitnih maski i nuklearnih prijetnji,
zavlačim se dublje u fotelje svojih prijatelja,
naša neplanirana djeca već su izgorjela u sušama,
utopila se u poplavama, zagušila se u našoj šutnji,
ako nam je ostalo još malo vremena,
smijem pisati dramatične patetične pjesme

u središtu zagasite šume pronašao sam dječaka
kojeg je porodio jednorog,
spavao je naslonjen na njegov punašan trbuh,
hranio se njegovom čarobnom slinom,
dječak koji nikad nije mogao postati
mladić –
dijete koje je zurilo u lišće iznad sebe
i pokušavalo mu dati smisao

u to doba žar-ptica
već je progutala svijet u kojem sam odrastao,
moj veliki grad i moj mali grad postajali su sve udaljeniji,
a stihovi su mi bivali sve nespretniji i zabrinutiji

prelazim ulice da se uvučem u nesigurno krilo,
polazim na more da skupim sve puževe kućice,
smišljam priče da sjećanja na vožnju postanu vječna,
otok nazivam planetom da ga odrežem
sa zemljopisne karte

nesanica od trideset tri sata,
Ema mi u crnom kaputu donosi mandarine,
smijem se ljudima koji nas okružuju,
dosadni su mi, ali ne prestajem
razgovarati i plesati s njima

bjeličasti afteri, još jedan sat pa odlazim,
vrzmanje od jednog do drugog kuta, dosadni razgovori,
još jedan sat pa odlazim, zaključujem – dosadni ljudi,
još jedan sat pa odlazim, zaključujem – ali bogati ljudi,
koji se smiju jednom studentu i kulturnjaku,
svi ti nesigurni ljudi koji ponedjeljkom
brinu o spolnim bolestima i skupim ručkovima,
bjeličaste noći, siromašne noći, isprazne noći

kad sam skupio hrabrosti kročiti na pozornicu,
rekli su mi da nikad neću biti ni kajkavac ni štokavac,
Ozalj pak postaje grana koja upozorava
da nikad neću biti ni ekavac ni ikavac;
poslao sam pismo Franu i pitao ga zašto nije bio spretniji urotnik;
kad sam bježao od zavičaja – on je trčao za mnom,
kad sam se prestao sramiti podrijetla – rekli su mi da sam zavičajni pjesnik;
kad sam pisao o majkama i očevima – rekli su mi da idealiziram,
odgovaram im u crvenom trideset devetom satu bez sna
– veoma srdito, izmoreno i teatralno –
da ništa nisu dobro pročitali

više ne čitam poeziju, vidi li se to u ovom stihu?

na kraju ove pompozne pjesme vidim razjarenog Miroslava kako izranja iz vatre,
obučen u kelnersku opravu, stupa na prašnjave drvene daske
i dubokim pušačkim glasom recitira: „i uvijek tako i dokle tako? i zašto tako?
čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!“

(podsjetnik: ovu pjesmu pošalji prijateljima
i pitaj ih koliko je sramotno objaviti je pred osjetljivom publikom,
obećaj im kavu ili pivo za to, zamoli ih da ne budu preoštri;
podnaslov nove zbirke: „pjesme koje se neće svidjeti ni mojoj urednici ni mami“)

_________________________________________________

JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. godine. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno polazi diplomski studij kroatistike i povijesti ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Autor je pjesničkih zbirki „Junaci i zmajevi u zalasku“ (Mala zvona, 2022.) i „Dječak pred žetvu“ (Jesenski i Turk, 2023.), kratkog romana „Hahari na dnu mulja“ (Mala zvona, 2022.) i slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.).
Pjesnički rukopis „Dječak pred žetvu“ osvojio je nagradu „Na vrh jezika“ te je pohvaljen na „Goranovu proljeću“ 2022. godine. Kratki roman za mlade „Hahari na dnu mulja“ ušao je u uži krug za književne nagrade „Grigor Vitez“, „Mato Lovrak“ i „Mali princ“.
Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu „Revije malih književnosti” te je objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.) i na književnom portalu „Kritična masa“. Kratka priča „S druge strane rijeke“ objavljena je u zbirci „U ritmu jeze – ponor plesova“ (Mala zvona, 2021.), a ciklus pjesama „Vreme bokčije“ u časopisu „Poezija“ 2021. godine.
Sudjelovao je na pjesničkim književnim festivalima „Stih u regiji” (Zagreb), „Rukopisi” (Pančevo, Srbija) i „Susret riječi” (Bedekovčina) te na festivalima dječje i adolescentske književnosti „Monte Librić“ (Pula) i „Tjedan dobre dječje knjige“ (Rijeka).
U listopadu ove godine sudjelovat će na književnoj rezidenciji „POEMMA“ u Gradu Hvaru.

PET PJESAMA IVANA KOPRIĆA IZ CIKLUSA “GUBITNICI”

PJESME

Počeo je rat kaže Damir

Padam na travu
Uhom na zemlju
Slušam topot

Zar to srce zemlje
Kuca
Kuca
Kuca

Ili vojska
Stupa
Stupa
Stupa

Ili topništvo
Puca
Puca
Puca

Strah u nogama
Strah u prsima
Strah u glavi

Strah koji juri gore

Psi laju
Bijesno
Panično
Izbezumljeno

Kad bijesni psi laju
Pametni šute
Budale se vesele
A pijanci zavijaju kao psi
Pokušavajući pjevati vesele pjesme

***

PLAĆANJE NA BLAGAJNI

Dobar dan
Želite li vrećicu
Plaćate karticom

Plaćam slezenom ako primate
Ako ne primate
Mogu založiti lijevu nogu
Pa platiti dug
I još mi ostane
Za troškove do prvog
U idućem mjesecu
Ili da mi otkinete mali mozak
Pa da njime platim
Vaša lihvarska očekivanja
Koja nikad nisam trebao ni tražio
Ali ste mi ih natovarili na moj konto

Želite li možda još i čavle
Kako bi bilo da samo posudite pa vratite
Ako nemate sada dođite kad budete spremni
Na minornu operaciju zasijecanjem ružnih riječi
U abdomen uz moj pobjednički smijeh

Oprostite
U ovom dijalogu nema razrješenja
Nema ni balansa
A znamo dobro da ravnoteža postoji
Čak i između robovlasnika i roba

Neka neka
Neću tlačiti
Neću cjepidlačiti
Predajte mi sve svoje unutarnje organe
Vaša ostarjela ljuštura
Ionako je bezvrijedna
Iznutrice se bar mogu prodati
Za dijelove
Za hladetinu
Za pseću hranu

Kuci-kuci dođi

Vau

***

RASAP

Nisu važni mrtvi ljudi
Važan je živi čovjek

S njim možeš razgovarati
Njega možeš voljeti
S njim možeš obrok dijeliti

Njemu možeš svašta prodati
Njega možeš iskoristiti

Objekt je
Potrošač
Oružje

Gladan
Žedan
Bolestan
Ovisan
Slab
Pasivan
Nedorastao

I vlastitu bi dušu založio
Za jedan obrok

Tijelo prodaje rado
Misli za drugoga
Radi za drugoga
Rađa za drugoga
Pati za drugoga
Umire za drugoga

Instrument je
Noga
Šaka
Oko

Molit će se gospodaru
Služit će mu
Vjerno
Do smrti
Do uklapanja
U zbor finih mrtvih
Nevažnih ljudi

Mrtvi ljudi gospodaru su nevažni
Važan je čovjek
Slabe misli
Neutaživih potreba
I velikog straha

***

VLADAVINA ŽOHARA

U starim zgradama žive stari ljudi
Njihove kosti propuštaju svjetlost
Žive od malo slabe hrane
I puno teških uspomena
Sačuvanih u plastičnim albumima
Po kojima noću pišaju žohari
Nakon što halapljivo pojedu
Mrvice suhog kruha

U novim zgradama žive mladi ljudi
Njihovi čeoni režnjevi su razvijeni
Bolesti im tek mjerkaju vitalne organe
Kuhinje su im aseptične i prazne
Kao njihovi registri pročitanih knjiga
Nakon skupih večera s obiljem pića
Žohari ih pohode u morama
Koje brzo zaboravljaju

Između sirotinje zagledane u mjesečeve sjene
I bogataških potomaka koji tvrdo spavaju
Generacije ljudi čiste svoje stanove i živote
Nemoćne usporiti vrtloženje dana i noći
U kojima tamne divizije šutljivih žohara
Zauzimaju prostranstva sitnih nadanja
Prljavih cijevi i razočaranih očekivanja

Oni koji misle da ih se ne tiče svijet žohara
Ujutro se bude puni životne snage
Zagledani u prozore obasjane suncem
Nasmiješe se i uđu u kuhinju
Kojom se širi pljesnivi vonj
Žoharskog bala

Ljudi su izgubili moć
Smeđi i crni žohari neopazice su
Prepišali planetu

***

DEVIJANTNO KIPARSTVO

U centru svakoga grada
Uske su ulice neprikladno položene
I pokrpane zadahom siromaštva
Neuspješno prikritog mirisima
Tople ljetne juhe od povrća
Kupljenog pred samo zatvaranje
Tržnice bizarnih sudbina
Razrokih i znojnih
Radničkih
Mučnih
Očiju

U centru svakoga grada žive
Beskućnici krmeljavih sjećanja
Na djetinjstvo koje nije obećavalo
Niti se nadmetalo za pažnju
Trenera koji su već odustali
Kuharica bez finih namirnica
I profesorica koje su plakale
Na vratima smočnica

U centru svakoga grada leže
Knjige napisane potezima sušice
O kojoj današnje generacije
Znaju jednako malo kao
O euharistijskoj posudi
Iz koje kipti Kristova krv

Gradovi bježe od svojih centara
Srame ih se kao rodnog mjesta
Svojih neoprostivih grijeha
S nadom da će ih zastrti
Tepisi korova i prašine
Dostojne filmskih festivala
Na otvorenom prsnom košu

U centrima gradova nema ni zahoda
Ni dobrih restorana
Ni škola

Zašto bi danas itko želio okajavati
Opačine prvih gradskih ljudi
Škiljavaca sklonih prijevari
Radoznalaca bez radnih navika
Perspektive i nužnih pretpostavki
Za elementarni opstanak

Nitko nije imun
Na zadah gradova
U njihovim trulim središtima

_______________________________________________

IVAN KOPRIĆ je pjesnik, pravnik, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je zbirke pjesama Hologrami nade (2019., Meandar media, Zagreb) te Intergalaktički peljar (2021., Meandar media, Zagreb). Suautor je knjige Pjesništvo vrbovečkoga kraja (2022., Avis Rara, Vrbovec). Uskoro mu izlazi ilustrirana knjiga poezije pod naslovom Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara, Vrbovec, ilustracije Petra Held Potočnjak).

JUDA IŠKARIOTSKI

Bio je odgovorni, lojalni građanin
Volio svoju državu iznad svega
Poštovao bespogovorno njenu vlast
Vjerovao bezgranično njezinu svećenstvu.

Kad je izdana policijska tjeralica
Pobojao se za sebe i pomislio:
Pa ja imam ženu i djecu, što ako optuže i mene
Moja je patriotska dužnost da ga predam
Naši sudovi rade objektivno i pošteno
On će, uostalom, lako dokazati da je nevin.

Novac mu nije bio motiv: To bijaše uobičajena
pristojba za suradnju s organima gonjenja
Kad je vidio da Isusa vode na križ,
gorko se pokajao
bacio tih trideset srebrenjaka pred noge
svećeničkim prelatima i rekao:

“Sagriješih, predavši krv nedužnu!“

Čin svog dubokog kajanja
Uskoro je potvrdio svojim tijelom
Što je mlitavo visjelo
na grani.

Njegov pokajnički šapat:
„Sagriješih, predavši krv nedužnu!“
Bio bi Kristu miliji
Od svih lauda i svećeničkih
učenja.

O tome svjedoči
Cercus silquastrum
Stablo vješanja
Koje i danas cvate i miriše
njegovom čistom dušom.

MILE STOJIĆ (Dragićina, Čitluk, Bosna i Hercegovina, 1955.), iz zbirke pjesama “DOĆI ĆE DRUGI”, Planjax, Tešanj, 2017.

NOVA POEZIJA DRAGANE GRUJINOVIĆ KAJIŠ

RAZUMAN ŽIVOT

Našla sam vodič kroz razuman život
nešto kao tečnost za izbjeljivanje savjesti
dobila i pune ruke lišća
koje ne popušta pred vjetrom
i ljepilo za fiksiranje onog neposlušnog
Nema mnogo ljudi koje bih spasila
svoje ravnodušnosti
vodič kaže da je to lakši
put povratka sebi
izbijeli iscijeli i stani pred praznu ploču
bez suvišnog teksta nasavljaš dalje
Razuman život nalaže
da umjereno misliš radiš pričaš
sadržajno sa malo objašnjenja
meni su kaiševi na opancima
popucali prije rođenja
u razumnom životu
trebala bih da prišijem nove
da budem dostojan donor
prljavog veša ženske linije
ženskoj liniji kojoj se nadam
Na početku razumnog života
napisala sam novo ime
zvuči kao istina.

***

ARHITEKTURA SOBNIH BILJAKA

Arhitektura sobnih biljaka
govori o tebi više
nego sve izrečene i neizrečene misli
one su amputirani dijelovi tebe
koji čekaju da obnove prijateljstvo
jedni drugima pozajmljuju riječ
koja nedostaje
koju po potrebi koristiš i ti
kao radioaktivni otpad
kao prijetnju zbog propuštene
sezone listanja
U tvojoj sobi je vlaga
ona je rijeka i leti iznad prašume
prihvataš je kao led kao kišu
jer njom nebo ovjerava čelo
onima koji ga besramno gledaju
zavaljeni u prostoru rjeđem od vazduha
Bazu svijesti o tvom biću
čuva arhitektura sobnih biljaka
povremeno ih zalijeva ona rijeka
što leti iznad prašume
njena pluća su jutros izdahnula
posljednju česticu mene.

***

DUGME PROLJEĆA KOJE NE POSTOJI

Zasićen je vazduh zadahom zvijеri
koje se povlače pred zorom
izvlačim se s njima iz nekog krzna
ostavljenog za dan poslije smrti
Zid gledam
ispred njega i iza tišina
a meni su naša tijela mnogo više
od prostog zbira njihovih dijelova
Tutnji dijalog a usta zatvorena
urlikom sam te počastila
jer žurimo iz noći
grizemo pupčanu vrpcu
da što prije udahnemo samoću
Od šake dugmadi počupane
sa šarene košulje
učinilo mi se da si moje
nepostojeće proljeće.

***

LEKCIJA ZA DVOSTRUKI ŽIVOT

Znam da ti je moja pristojnost drska
jer su tvoju ukrali mijenjajući pelene
album ti je pun fotografija
na kojima se i nije vrijedilo smijati
prinudnim učenjem
često sreviraju takve prizore
Vjerujem kad ćutiš
da ti je sramno živjeti sebe
kao nasloženiji entite svemira
onda znaš kako je septembru
dok mu braniš ljeto
a do krvi se kači jeseni za nogavice.

_______________________________________________

DRAGANA GRUJINOVIĆ KAJIŠ rođena je 7.12.1983. god. u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pisanjem poezije se bavi od djetinjstva, kroz učešće na literarnim radionicma, školskim takmičenjima za najbolje literarne radove. Tokom studentskih dana ozbiljnjije počinje da piše i objavljuj poeziju. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva. Četrvrta je godina edukacije iz Transakcione analize, radi kao TA savjetnik pod supervizijom. Sarađivala je sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu kao što su: Strane, Porkulum, Putevi, Književnik, Astronaut, Bludni stih, Čovjek-časopis, Šraf i drugi. Učestvovala je na brojnim književnim večerima i festivalima.
Objavila je zbirku pjesama „Lutanje kroz Id“, uz podršku NUB Republike Srpske 2007. god, kao i zbirku „Krug dekorisanog vremena“ koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Spske, Podružnica Banja Luka 2017 god.

ŠEST PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE ”MONTAŽA ANONIMNIH DOJAVA”, Presing, Mladenovac, 6/2023.

ŠTA ĆETE SA SOBOM

Neka vam istok bude
u košticama kajsija,
neka vam ispohuju kompase,
kazaljke bace
u staro gvožđe,
libele poviju u nogavice,
u naseljima
što sakupljaju sunčanice
(ja više volim slepe
nego jednosmerne ulice),
kalendarima potpaljujte vatre
i pecite skuvane kukuruze…
Šta ćete sa sobom
ako svakoga dana bude
crveno slovo,
ako vam gosti dođu
posle pola noći
i uzimaju
raspakovane poklone
i usput ne mogu nikoga
da pretiču,
niti da drže odstojanje,
kada semafori pokazuju
samo ljubičasto
i klate se bez prestanka
kao moje srce
u levoj slepoočnici,
kao moja lična karta
u unutrašnjem džepu
kolumbijskog glumca
koji se neće ni nasmejati,
ni zaplakati,
neće ni jednom pokušati.

***

PREMA POSLEDNJEM POPISU

Prema poslednjem popisu
pahulje ćemo čekati sve duže,
čitavu prosečnu večnost,
na sanke ćemo stati samo
kada po prašnjavim kutijama,
na vrhu crvotočnog ormana,
tražimo račune za
davna boravišta,
garancije frižidera,
računara i usisivača starih
pedeset i kusur godina.
Prema poslednjem popisu
svi ćemo biti
nesrećno zaljubljene rudareve kćeri,
ispod raskomadanih udova Starog mosta
od njihovih tapkaroša
kupovaćemo na gram
zapakovan sjaj sunca,
posle ćemo, tu i tamo,
za vreme godišnjih odmora
od dvadesetak minuta,
šetati na tačkice
da bismo svoje kancere
izveli na pravi put.
Slavićemo rođendane
i uz prigodne pesmice
brojaćemo koliko nismo živeli,
obeležavaćemo godišnjice brakova
što su tekli od jednog do drugog
crnog petka,
jubileje markiranih splačina,
po ceo bogovetni dan
čekaćemo post ekspres kurire
da nam donesu papirne maramice,
kupljene na akciji,
a onda ćemo morati
bar malo i da zaplačemo.

***

UZIMAM TE POMALO

Krišom iznesem iz ostave
veliku teglu
u kojoj sam te sačuvala,
skinem mrve prašine
i celofan,
uzimam te pomalo
kad okasnim da ručam
ili večeram,
pa ni sa kim ne delim
što ne bih mogla opet
da sastavim,
a što mora da potraje
duže nego mošti svetaca.

***

MILENA, MILENA

Nekako izgleda
kao da Milena Barili
u limenoj kutiji
nosi moj pepeo po Rimu
i okleva da me sahrani
na Groblju stranaca,
u srpskim kaljugama
grobovi su vazda zauzeti,
u svakom kvadratu su
aleje velikana i zaslužnih građana.
Neki su mi obećavali
posmrtne govore u heksametrima,
u kilometrima,
i daće u kućici za ptice.
Milena, dakle, u pesmama
bezočno laže
kako moj kaput
nikada neće pripasti mojoj majci,
pejzaži neće stati
na ludi kamen između ramova,
bez nas lagodno živi
bar deset domovina,
Menoti još uči
prazne kostime
da po taktu traže kosti
od Njujorka do Požarevca,
tamo gde na portretima
šene licemerna pseta
i nijedno nije naše Luče.
Milena, dakle, bezočno laže…

***

ČEKOVI BEZ POKRIĆA

Skrstiš ruke
i razveješ se u dubine,
u Zakopane,
od grada do grada,
po pristaništima,
zarđalim kolosecima,
ispod jorgana i jorgovana,
dok lađe unepovrat odvoze
tvoje rovove i barikade,
nameštene osmehe,
dane merene crnim kafama,
pozajmice glumaca,
šmiranja zelenaša,
na čekovima bez pokrića čitaš
da nisu samo rečenice obezličene.

***

KADA PROLAZI LETO

Kada prolazi leto,
konačno naučiš
šta je retrospekcija:
senke su skraćene
za glavu,
ruke ti rastu unedogled
i sve je kako kažeš
mada ti više
i nije važno.
Mazge su bile
nedopustivo poslušne,
orkestri u provinciji
na ugovor zaposliše zvečarke,
svrake su orahe krale
pa poklanjale,
a moji kopači zlata
vraćaju se
sa praznim bisagama,
da podelimo ravnodušnosti
na ravne časti.

___________________________________________________

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama ”Doživljaji u krvotoku” (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a naučnu monografiju ”Pesničke proze Tina Ujevića” (Presing, Mladenovac) 2019. Druga pesnička zbirka ”Ljiljana, molim te” u Ediciji ”Prisustva” (Presing, Mladenovac) pojavila se u knjižarama 2021. Edicija ”Vrtlog” iste izdavačke kuće ove godine donosi ”Montažu anonimnih dojava”.
Eseji, prikazi, poezija i kratke priče više puta su joj nagrađivani i štampani u zbornicima, časopisima i listovima, objavljivani na portalima za književnost.

IVA POZNIAK: TRILOGIJA DISANJA

*

oduzela sam ti se
ostala u udubini pod rebrima
točki između udaha i izdaha
spremila se u oblik leptira
suptilnu tamu
što svojom tišinom
obavija kožu i kosti
u meditativnim slojevima trenja
među dva gibanja
crvotočini mira
kao tunel kojim se trup
prolijeva kroz maternicu
do vode u središtu Zemlje
i upija nazad na površinu
prašnjavim lotus stopalima
tantra gurua
pretvara dalje u pelud
da cvjeta u proljeće

kao u spokoju svjesne penetracije
spajanja muškog i ženskog bića
dok sam Te gledala u Sebi
Sebe u Tebi
i Svjetlost u tvojoj kosi
što mi se prolila po trbuhu

*

u odsustvu tijela
ostaje samo osjećaj
i memorija kostiju
čujem ostatke disanja
kao bijelu buku pred san
što finim svjetlom
puni tamu sobe
uvlači mi se pod ležaj
i tu lebdim
dok slušam
kako mi izdišeš niz biće
u nekom eteričnom prostoru
elastičnom od sline
pa navlačim zavjese
da ne prođe
sve do jutra
kad prepoznajem tvoj dah
u prvim zrakama
što mi Sunce
kao prste stavlja u doručak
dok se ne sretnemo
gravitacijom disanja
prema gore

*

hoću li se sjetiti udahnuti
nakon izdaha
što ako zaboravim
kako
ako me smiraj preplavi
dok držim dah
dupinski

pod rebrima čuvam pješčanu plažu
što se uzdiže s tvojim disanjem
vrtloži u razlici temperature
pjenom od zuba
dok se smijem
samo zato jer postojiš
kao kristalna sutra u mojoj glavi
pjenuša mi život
mazi sedefom
dok sakupljam školjke
ti kao rosište
glasam se melonom
vokaliziram tjemenom
dupinski
tijelom od zrcala
dišem zamagljenim staklima
ostavljam vječno ljeto
na vjeđama
i zrnca pijeska
na policama

voljet ću te dupinski
bez ruku

___________________________________________________

IVA POZNIAK, pjesnikinja rođena 1983. u Dubrovniku. Po struci biologinja mora. Priprema svoju prvu zbirku poezije.

POEZIJA JURE RUŽE

BERBA ČEŠERA

Ne znam koliko sam bio star kada si mi rekla da drveća plaču
Kada smo išli na igralište malo dalje od tvoje kuće
Prolazili pored niza garaža koja su mi se činila ogromnima
Popeti se gore činilo se kao super-moć
Krenuli smo u berbu češera
Oboje nosimo hrpetinu njih u rukama
Neki ispadaju iz hrpe
Smola mi je slijepila prste
Rekla si da su to borove suze
Doma smo ih isprali benzinom s mojih dlanova

Dok su moje godine bile jednoznamenkaste
Dok mi tvoje godine nisu značile ništa
Dlanovima si mi odbrojavala desetke dok nisi došla do sedamdeset
I onda dodala još jednu dvije ili tri

Kada sam bio dovoljno malen da stanem kroz još manji prozor
Prozor koji je vodio u podrum
Hvatala si me rukama i spuštala na pod
Sjeli smo u podrum i uzeli čepove od vina viskija rakije i koječega
Svaki od njih je bio vojnik
A prostrti stolnjak bio je bojno polje
Spremala si ih nazad u ladicu za idući put
Za neku iduću rundu u kojoj bih izmišljao nova pravile igre

Dok nisam poimao što su godine
Zašto ih brojimo i do čega vode
Je li bitno skupiti što više godina
I pobjednik je onaj koji ih je skupio najviše?

Dvadeset i četiri godine sam star
Nabrao sam češere na igralištu malo dalje od tvoje kuće
Spakirani su u vrećicu i nijedan ne može ispasti
Popeo sam se na garažu koja mi se čini tako niska
Suze su mi slijepile prste koji tumaraju po tipkovnici mobitela u pokušaju da saberu najdraže uspomene
Nema dlanova da ih isperu
Ili da me dohvate kad silazim s garaže i spuste na tlo

I prozor je ograđen rešetkama
I čepovi su pospremljeni tko zna gdje

Ali češeri su tu
I s njima sve neodvojivo
Neisperivo
Neponovljivo
Neizrecivo

***

SREO SAM SE

Sreo sam se danas
Dozvao se na parkingu
Rukovao se i upoznao se sa sobom
Bio sam riđokos
Tri godine stariji
I kojih desetak centimetara viši od sebe
Al prepoznao sam se odmah
Sjeli smo zajedno u auto
Bla bla car
Zadnje sjedište
Relacija Zg-Vž
Sat vremena vožnje

Bio sam udaljen dva mjesta od sebe
Gledao se kako crtam djetinje apstrakcije po zamagljenom staklu
Zašprehavam nepoznatu plavušu kraj sebe
Rukama sječem zrak od vlastitog uzbuđenja
Ponestaje mi zraka od želje da uzbudim nju
Ovo ljeto ću procitati pet OVAK debelih knjiga u DVA dana
NE zbog FAKSA
nego zbog SEBE
Jer tolko VOLIM
to što RADIM
Mašući rukama poletim u duhovne sfere
Ali nisam vezan ni uz jednu religiju
Samo vjerujem da smo svi fundamentalno povezani sa svemirom
Sve se događa s razlogom
Svi smo jedno
Itd itd
Bla bla
Vau vau

Slušam se al gledam naprijed
Bljuje mi se od svega što tovarim iz usta
Zubi mi se grče od susramlja
Dlan preznojava od želje da si opalim sočan šamar
Trudim se i dalje ne upasti u razgovor
Demonstrativno ispasti pametnijim od sebe
Ne nazvati se nezrelim debilom
Neuvjerljivim šmekerom
Nedoraslim intelektualčićem
Čak i ne biti ljubomoran na sama sebe
Bjesomučno šutim
S mobitelom u ruci u koji iscjeđujem svu agresiju
Puštam sebe neka priča do besvijesti
Dajem mu za pravo da bude tko jest
Neka se dokaže samome sebi

***

SCENA JE SCENA

Jer scena je scena
Il kontaš il ne kontaš

Kaže netko tko ne konta ni scenu ni život
Ali silno želi da ga se vidi i uvažava
Sad mu se ukazao životni opsjenar
U obliku ženskog podsmijeha
Samosvijest mu je pretvorio u weltschmertz
Koji mu se zazidao u prsima
Tu je samospoznajnu bol nosio četiri kilometra do svoje kuće
Peckala ga je dok je rezao kruh i na njega mazao paštetu
Kontemplirajući nad samim sobom
A pecka ga i upravo sada
Dok je pokušava zacijeliti autoironijom

________________________________________________

JURA RUŽA rođen je 3. siječnja 1999. godine u Varaždinu. Diplomirao je neverbalni teatar 2022. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je prethodno završio preddiplomski studij glume i lutkarstva. Povodom Erasmus studentske razmjene jedan je semestar proveo na diplomskom studiju Digitalne interaktivne umjetnosti na Facultatea de Teatru și Film u Cluj-Napoci (Rumunjska).
Kao glumac i izvođač dosad je nastupio u dramskim, lutkarskim, dječjim i plesnim predstavama, surađujući sa Zagrebačkim plesnim centrom, HNK u Varaždinu, Gllugl teatrom u Varaždinu, Umjetničkom organizacijom KRILA u Rijeci, Teatrom Naranča u Puli i Kazalištem Virovitica. Autor je dvije samostalne predstave, Morphin’ i Samoizolacija u 40 minuta, obje na repertoaru Gllugl teatra u Varaždinu. Ostvario je i nekoliko uloga u filmovima Matije Benića i Damira Čučića.
Od 2023. godine unutar zagrebačke udruge SVIMA djeluje kao Koordinator programa suvremenih kulturno-umjetničkih praksi za djecu i mlade.
Prve konkretne pismene uratke stvara u srednjoj školi kao pjevač i tekstopisac rock sastava 3 Suns of Aberran i metal sastava Crowd Control. Za vrijeme fakulteta počinje pisati poeziju na hrvatskom jeziku koju dosad nije objavljivao. Prvo javno čitanje održao je 1.7.2023. povodom festivala Stih u regiji u Varaždinu, stekavši dodatan poticaj da svoj rad podijeli sa širom publikom.

“SLOVO GORČINA” 2023, Nagrada Mak Dizdar za prvu neobjavljenu zbirku poezije, prvonagrađeni rukopis: “ŽENA DUH I NJENA SOBA” LUCE KOZINE; pet pjesama

NEZALJUBLJENA DJEVOJKA

Ova nezaljubljena djevojka se ne može poistovjetiti s popularnom poezijom
niti imenovati vrste cvijeća na putu do kvartovskog kafića.
Rasla je sporo kao krasta, otkako je pobjegla iz maternice
i kao krasta je podsjećala ljude na posljedice njihovih promašaja.

Ogrnula se vratima, zasunima i hodnicima,
ali vrijeme curi u zatvorenim prostorima i ne obazire se na njene zaostatke,
ostavlja suvenire na predmetima što nalikuju na njenu kožu
pod kojom žila kucavica čeka morseov kod nove reinkarnacije.

***

AKATALEPSIJA

Liječnički konzilij je došao do jedinstvenog zaključka:
radi se o teškom slučaju akatalepsije,
nesposobnosti obuhvaćanja svijeta, objasnili su mojim roditeljima.

U strahu od te nepoznate riječi
Odveli su me kući i zatvorili u sobu.
Kroz prozor sam vidjela galebove s rukama,
raspuknuti mjesec je nalikovao na Budhu
i obasjavao ljuljanje zlatnih zubiju na stablima.

Okrenula sam dlanove prema sumraku
i očima zamolila nebo za još ljepote koju neću razumjeti.

***

IME

Kako ću imati ime ako ne znam misliti,
ako iz mene izlaze grbave i sasušene riječi?

Nitko me ne poznaje,
skrivam se po sobama i u pukotinama između noktiju i kože.

Moje je tijelo zahtjevno kao mačka pred hranjenje,
a nemam dovoljno jake ruke da ga milujem i šopam čudovištima iz mašte i filmova.

Rekli su mi: bila si tako tiha da smo zaboravili da si se rodila.
Nitko nas nije naučio kako razgovarati sa šutnjom.

Da ste naučili, odgovorila sam,
sve bi se raspetljalo samo od sebe.

Jezik bi zaškakljao mozak, kisik bi zadrhtao pod trbuhom,
zidovi bi postali mjesta za odmoriti leđa.

***

ŽENE DUHOVI

Neki duhovi su žene.
Ne nedostaje im tijelo,
ali osjećaju njegovu odsutnost.

***

USPOREĐIVANJE

Udaljena sam od same sebe kao kralježak od kralješka
Brza poput janjeta u bijegu od svećenikovog noža
Spora kao sumrak prije Silvestrova
Rečenice su mi kratke kao vikend na otoku
A smrt se s duhova u mom krevetu osipa poput kiše s mačjeg krzna.

Kada nam se kože jednog dana izližu,
Mjesec će se zaokružiti kao niz grlo otkotrljala breskva i
nasmijati se glasno poput djeteta

______________________________________________

LUCA KOZINA (1990) piše prozu, poeziju i književnu kritiku. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje joj je objavljena prva zbirka priča Važno je imati hobi. Dobitnica je prve nagrade za poeziju književnog natječaja Ulaznica. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za 2023. godinu.
Zbirka priča Važno je imati hobi je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša 2022. Piše književne kritike za portal Booksa. Trenutno priprema drugu zbirku priča za koju je dobila stipendiju Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Članica je udruge za promicanje kulture pisanja i književnog stvaralaštva Pisci za pisce.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE UROŠA ĐOROVIĆA “URIEL”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva i Dom omladine Pančevo, 8/2023; pet pjesama

PLAVI MEDVEDIĆ I TVOJI PSI

Psi sa kojima si odrastao uginuli su
da i ne primetiš
Udarila ih kola, otrovali ih ili već šta
(da se desilo)
Nad njihovim malim humkama
iskreno se plakalo.

Napuštanje i mi čekamo
Trenutak neopreznosti, ponovo
Vest o nesreći –
da i ne primetiš

O tome nam priča plavi medvedić
veličine srca –

Školski prijatelj tvog oca umire
Desiće se već sutra –
od bolesti, tuge, starosti
da i ne primetiš

Po grobovima prosipaju
jeftino vino i plišane laži
Celi svet plače,
a samo on se raduje

Ljudi pretrčavaju ulicu
i neki drugi psi
okupljaju se pored puta

O tome nam priča zgrčeni starac
veličine spomenika –

O rastanku, ponovo
Dok neko nov ne ode
da i ne primetiš.

***

POMRAČENJE AVGUSTA

Avgust je samom sebi istopio srce
Njegov miris zaleće se u skrivenu baštu
Okružen ružama, vidim:
Pod posebnim uglom padaju senke
i tako ih hrane skorom tamom

Zar ne?

Nismo ni mi ništa drugačiji,
dok hodamo zaneseni mirisom toplote
Sklapamo nasilne brakove sa sopstvenim mozgom
I ne prođe ni dan da me muž ne upita:
Padaju li senke pod posebnim uglom –
kada će i nas da nahrane tamom

***

KASA BR. 3

Ušuškan u proleće, naginjem se
kao pijani pogled u ogledalo
koji prelazi u samoizvinjenje –
godinama na pogrešnoj adresi.

Razmišljam o Bogu mamuran
dok čekam u redu u supermarketu.
Redovi rafova postaju Golgota,
kondomi na štandu ili užarena rulja.

Na dnu korpe s tuđim računima,
baš ispod kafe i paklice cigareta,
krije se krivica jer samo (po)stojiš.
Oproštaj ti je u drugoj ruci.

Kasa broj tri je zatvorena.
Molimo vas da više ne stavljate robu
na traku kase.
Hvala.

***

PRELUDIJUM

Predletnji proleteri
čekaju me
Uvek širom
otvorenih krošnji,
Usta punih
analgetika i antiseptika,
razasutog polena
procvetalih ambrozija

I svi u glas govore
kako neću umreti
od lajmske bolesti,
a ni od ljubavi.

***

MOJE

Oči, kao rupe u asfaltu,
Posle kiše, udobne kolevke za bare
i odraz uličnih svetiljki.

Koža, umesto kraljevskog tepiha,
Sitno vezenog, vešto, plavim koncem –
Pomodrela purpurna latica.

Dah, kroz usta zavija,
tihim strujanjem ambisa
dok proždire svemir.

Sazvežđa blede ispod jezika,
i skuplja se u mene to
Što mi pripada, ili odjekuje –

Sve moje, osim mene samoga. 

______________________________________________

UROŠ ĐOROVIĆ rođen je 2001. godine u Beogradu, ali je punokrvni Pančevac. U Pančevu završava osnovnu školu i gimnaziju. U srednjoj školi, u sklopu radionice kreativnog pisanja, počinje da piše i da se ozbiljnije bavi poezijom. Kasnije započinje studiranje na Filološkom fakultetu na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti. Njegove pesme objavljivane su u zborniku „Rukopisi“ pet godina za redom i 2017. godine je dobio nagradu „Milana Janićijević“ za kratku formu. URIEL je njegova prva zbirka poezije.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BORISA JOVANOVIĆA KASTELA “POKLONIĆU TI RUŽU VJETROVA”, Shura Publikacije, Opatija, 7/2023; pet pjesama

REKLI STE MI…

Majko, rekla si mi –
sve će biti vedro
i živjećeš duže
od hercegovačkih legendi.
Kćeri, rekla si –
sve će biti vedro
i doktoriraćeš na arheologiji Jadrana.
Sine, obećao si
da ćeš porinuti
najstariji brod iz regate
u naš bocun od paučine.
Oče, rekao si mi –
sve će biti vedro
i kazaljke tvog sata, Titovog dara, neće stati.
Ali, preklinjem vas,
ostavite me samo jedno predvečerje
na moru
jer me tamo na prozorima palate
čekaju roditelji,
kći i sin
pretvoreni u kaktuse
da ni jedna ptica zloslutnica,
sita i naduvana,
ne smije doletjeti.

***

SILUETA

Nije mu trebao
sunčani sat sa Paga
da sazna u kom vijeku se
njegova sjenka praćaka.
Šta će mu
tri gutljaja vode i tri urme
da može prepješačiti pustinju
(kako kažu beduini)
i nađe je nagu.
U vijeku krvavih voajera
i braće bubnjara,
mlađeg rata i starijeg cirkusa,
hita kroz lavirinte pustinje
da se sa nasukanom
siluetom plovila
sjedini.

***

IGLENE UŠI

Pripitomio je more…
Iz kompasa istrgao
magnetnu iglu
suvišnu za navigaciju nesvodivim,
opuštena uzda jedara i san.
Po ribi pismonoši
poslao je u gnijezdo
na obrušenom tornju
da kćeri za rođendan
(bez broja svjećica)
probije uši!

***

HAVARIJA

Barba je otplivao u ropcu
do stijena
ne okrećući se za oficirima
uhvaćenim za daske
i lobanju kormila.
Kadet se borio sa kovitlacem
bez uspjeha,
mehaničar ugušio parom
a mali od kužine prerezao
grkljan kosturom tune.
Brže bolje, brodskim konopcima
vezao sam se
za pjenušavu vodu
da mi mrtvaci ne obuku
odijelo od kamenjara.

***

POZIVNICE

Najstariji vuk iz čopora
nad zalivom
pozvao me je na krsnu slavu Svetog Ilije.
Modrulji benediktinci
zakazali ručak
u čast krsnog imena Svetog Antuna.
Sa palube osmanskog jedrenjaka
kojim komanduje unuk Pirija Reisa
zovu na proslavu Bajrama, kurbanskog,
i dijeljenje mesa sirotinji
na Trgu od oružja.
U konobi u Dobroti
turisti očekuju da slavimo Roš Hašanu.
Svi slavljenici zaboravili su
rođendan mora što ih je zibalo
i pozivnice sa mog stola
galeb pismonoša će im vratiti –
neotvorene!

Dobrota, 3. VIII 2018.

______________________________________________

BORIS JOVANOVIĆ KASTEL /1971/

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.

Objavio je trideset knjiga poezije i eseja.

O njegovoj poeziji objavljene su knjige izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009) i Konzul i juvelir Mediterana (2022).

Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).

Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri, 2014.) objavila je slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz Kastelove poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА izBitole 2018. godine.

Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj bibloteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van idanja HKD-a. Knjigu poezije  More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, češki, mađarski, albanski, poljski, makedonski, slovački, ukrajinski i slovenački jezik.

Zastupljen je u antologijama crnogorske, ex-Yu, slovenske i evropske poezije. Kastelova pjesma Montenegro pročitana je na svečanom prijemu povodom inauguracije Predsjednika Crne Gore na Vili Gorica 20. V 2023. godine u izvođenju glumca Pavla Ilića.

Živi u Podgorici.