Category: poezija

POEZIJA SARE NOVKOVIĆ TEPŠIĆ

poezija

SUDOVI

već duže vreme primećuješ
uglavnom ono što ne valja
nisam zavisna od pohvala
i ne možeš mi umanjiti vrednost
ali ono, bilo bi lepo
vratiti se na stara podešavanja
a možda i fabrička

moj entuzijazam
je otišao na odmor
punjenje baterija
individua je za sebe
i svaka mu čast ali
zato sad imam košmare
opseda me značenje snova
posećuju me mrtvi
vraća se migrena
a bila sam dosta srećna žena

takav je život
juče princeza
danas bolesnica

ko zna kakve uloge ću
još imati
ne odustajem

značenje mog imena obećava:
boginja, princeza
žena visokog staleža
suncem obasjana

dragi,
vidiš li još uvek tu svetlost
ili samo neoprane sudove?

***

GAĆE

šta bi mi pretkinje rekle
da znaju da ne peglam veš
priznajem: samo ga složim
čistog u ormar

moja baba je peglala sve
što prođe kroz veš-mašinu
i čarape i gaće i brdo
“pravih” maramica za nos,
kako sam ih zvala

onda je tu veštinu
nasledila mama
zna se: gomila veša na kauču
ispred daska za peglanje
uključen tv

posle je iskulirala
kad smo joj drugarica i ja
sugerisale da ne mora to baš
sve tako
tada joj je nešto kliknulo

ja sam kvazi praktična
savremena osvešćena žena
ali u mojoj kući
nema tog mirisa
kad pegla dodirne veš
psujem modernizaciju neretko
i plašim se da li će
moja kuća ikad biti pravi dom
koliko god se trudila
uvek mi nešto fali

možda bi koje opeglane gaće
malo popravile stvar.

***

SPOMENICA

moji su preci jeli koru sa drveta
dobili albansku spomenicu
organizovali ustanke
neki drugi se utapali u alkoholu
varali žene ostavljali decu
svega tu ima

ali ja se ugledam na dobro
trudim se da izbegavam loše
odbijam šta ću utkati u nasleđe
biram samo najbolje
koliko mogu
a mogu dosta u stvari

i osećam se značajno
zbog tog delića svesti
koji mi je podaren
biće možda neke buduće
bolje generacije
a sigurno znam
da ću ja svaki dan birati
da budem bolja

o, obroci tužni, koro s drveta,
ipak vam hvala
o, preci moji mrtvi moji,
večna vam slava.

***

SILVIJA PLAT

ljubavi, nekad mi dođe
da stavim glavu u rernu
kao silvija plat
ali ipak to ne uradim

treba ishendlovati sve smrti
rate kredit inflaciju traume
sve male i velike rane
bolove strahove depresiju
treba sve to smestiti
u jednu žensku glavu

treba
skuvati sutra ručak spremiti kuću
biti brižna supruga
dobra prijateljica
ljubavnica iz snova
treba sve to
i biće

nego nekad mi sve dođe
ljubavi,
u rerni su rolnice sa kajsijom samo
ne brini
spavaj
ja te čuvam
ja sam žena
mogu sve.

_________________________________________________

SARA NOVKOVIĆ TEPŠIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu. Suosnivačica je UG “Kulturna gerila” koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije “Pesničanje”. Pesme su joj objavljene na portalu http://www.anna-lit.com. Nedavno je završila rukopis za svoju prvu zbirku pesama.
Kad ne piše poeziju, onda piše posmrtne govore. Sve u svemu – i dalje misli da je život čudo, a smrt pokušava da nadživi pisanjem.
Vreme će pokazati da li će uspeti u tome.

MILORAD POPOVIĆ: NIKAD NEĆU VIDJETI BUENOS AIRES

poezija

Moj đed Boško Petrov
bio je naočit emigrant:
bjeloputi dvometraš
s tankim crnim brkom
nije morao
kao njegova tri brata
da crnči u pampasima
i rudnicima Gran Čaka.
Boško je bio gospodin
sa srebrnim satom
u džepu prsluka:
prodavao je karte putnicima
na trajektu “Palermo”
koji ih je prevozio
preko River Plate.
Moja baba Zlatana
iz istog je plemena.
Boško je bio nostalgičan.
Zlatana je voljela Buenos Aires:
uživala je u vrevi
širokih bulevara
u vrevi velegradskih izloga
u vrevi slovenskih i romanskih narječja
pa i samo sjećanje
na bezvodno podlovćensko tlo
i ona uvijek stroga prijeka lica
nekako je bilo sumračno.
Njihov sin je rođen
u sirotinjskoj bolnici
“Sveti Ignjacio Lojola”.
Boško je imao plan:
kupio je brodsku kartu za Napulj
kriomice uzeo šestomjesečnog sina
i na brodu ga na čuvanje
predao sestri Antoniji
benediktinki iz Siverića
koja se vraćala u Dalmaciju.
Zlatana se preudala
i rodila četiri sina
četiri Latino-Crnogorca
kao četiri zlatne jabuke.
Pod starost je kupila kuću u Obligadu.
Predveče je sjedjela
na trijemu svoje skromne kuće
u sjenci krošnje jakarande
leđa zgrbljenih od pamćenja
koje je čas izdavalo
čas narastalo ko ogromna grba.
Mlađa snaha Marija Ester
uvijek bi u isto vrijeme
na mušemu punu mrtvih ljetnjih mušica
postavila crnu kafu
i dvije kocke cukra.
Gotovo svakodnevno
nekako istovremeno
po izlasku mlade potrenje
na trijem
trotoarom je prolazio
u pratnji mlađe vitkonoge žene
mali čovjek ukočenog hoda
s šeširom i bijelim štapom.
Babin ispisnik
Horhe Luis Borhes.

Da je đed ostao u Argenitini
moja bi sudbina bila svakako poetskija.
Postao bih komunistički sindikalista
tukao se s peronistima
i lokalnim crnoberzijancima u ulici Boelo.
Imao bih petoro crnopute djece.
U mojem malotiražnom časopisu
sarađivao bi Gižermo Martinez.
U kafani “Ćipur” na Aveniji de Majo
subotom bih se sastajao
s potomcima crnogorskih emigranata:
kartali bismo mauz
u sitan novac
i pili tekilu.
Poslije druge ispražnjene boce
čitao bih im prijevode pjesama
o nostalgiji, domovini i seksu
Hrvata Borisa Marune.
Putovao bih u Albaniju
s Ernestom Sabatom
dobitnikom književne nagrade “Velija”.
Posjetio bih Rozafu
tvrđavu rascvale sjete
dlanom dodirnuo mrki kamen
i pogladio obnaženi kreč –
mlijeko mlade Gojkovice.
Primaknuo bih se
na zov golog brda
uz golobrdinu Bardanjolta
graničnoj crti
susjedne zemlje na zapadu:
mutni izlivi taloženih
i posustalih prenošenih sjećanja
mamili bi me prema Jezerskom vrhu
koji se nekako zaoblio
kao usnuli medvjed –
ali ne bih posjetio
domovinu mojih predaka.

Kao što i ja nikad neću
vidjeti Buenos Aires

– iz zbirke pjesama “NESIGURNA ZEMLJA”, OKF Cetinje, 2005. –

___________________________________________________

MILORAD POPOVIĆ rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: Sa trga glodara, Cetinje, 1981., So Jude, Cetinje, 1982., Nema više klađenja, Podgorica, 1985., Red se polako zavodi, Nikšić, 1987., Cetinjski ljetopis, Podgorica, 1991., Nesigurna zemlja, Cetinje, 2005., i Raskršća, Cetinje, 2008., te knjige eseja: Mali narod i nacionalizam, Cetinje, 1997., Crnogorsko pitanje, Ulcinj, 1999., Podijeljena nacija, Podgorica, 2010., i Njegoš i crnogorska nacija, Cetinje, 2011. Poezija i eseji prevedeni su mu na desetak stranih jezika. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.

POEZIJA OLIVERE NEDELJKOVIĆ (iz novog rukopisa)

poezija

ZLATICE

Gegajući se niz beskrajnu brazdu,
baba je drhtavom rukom skidala
prugaste bubice sa bujnih
krompirovih kućica
i stavljala ih u plastičnu kanticu.

Šta će da uradi
sa ti malenim,
sjajnim tvrdokrilcima
pod kojima su
nestajale usnule liske,
nije mi odgovorila.

Gledala sam potom
u raskošno bele
cvetove krompira.
Кao da su iz sebe
pustili svu tamu,
ni sami ne znajući
šta će sa njom.

I sama sam takav cvet
što se otvara zbog podzemne,
nevidljive, a hranljive krtole,
pokušavala sam da kažem.

A misli bi se tada
razmilele kao zlatice
po krompirištu,
ali u njima tada
još uvek nije bilo ničeg
što nije mogla skloniti
babina umorna ruka
na mojoj kosi.

***

IDILA

Videla sam kako trči obezglavljena kokoška
i kako joj baba iz utrobe vadi jaje
oko koga još nije sasvim očvrsla ljuska,
osetila sam kako opojno mirišu
zgaženi tvrdoglavi ružini pupoljci
i kako komšija štavi krzno kunića
koji je do maločas mrdao njuškicom
i čuljio uši da čuje zvuk oštar kao sečivo,
videla sam zauvek skočanjenu krticu
na krtičnjaku, dole, u dnu naše bašte,
gledala sam i kako keruša grize svoju posteljicu,
a zaklanjali su mi oči da ne vidim kako se
na ekranu previše strasno ljube Mira Furlan
i, čini mi da je bio, Rade Šerbedžija.

***

HALJINE

Najstarija od sestara,
brzo sam izrastala
iz haljina na kojima je
cvetalo lekovito bilje
kome nisam znala ime.

I lakovane cipelice
ubrzo bi bolje pristajale
uskim stopalima
mlađih devojčica.

Кad god bi se, potom,
sestrice zatrčale
prema meni,
odevene u odeću
iz koje sam tek izašla,
trgla bih se od radosti:

možda to sama sebi,
najzad, trčim u zagrljaj.

***

PRUGA

Drveće uz prugu hoda brže nego mi.
Zažarene bulke se utrkuju sa oblacima.
Кažem: ne mogu tako brzo.
I još čvršće stežem tvoju šaku.
U drugoj držim poništenu kartu
koju je neko bacio u travu.
Opipavam kartončić, tražeći mesto
gde je kondukterova zumba
načinila prazninu.

Proveravam: ako kružić još nedostaje,
ja sigurno postojim. Jer idemo u susret vozu,
a prema meni iz daljine tutnji strah.
Mislim: ako zakoračim sa praga na na prag,
sve će biti u redu: pred nama se neće
ukazati zadihana senka lovačkog psa
i nećemo sresti nadobudnog čuvara pruge,
koji, izgleda, odista veruje da će se šine
iznenada razići i otpuzati svaka na svoju stranu.
Valjda nam zato i dovikuje da se sklonimo
sa koloseka. I preti kažiprstom.
Njagova usta su tunel iz koga će
za zvukom izleteti blesak, stresam se.

Ti mi ništa ne govoriš, jer objašnjenja su
vidljiva posvuda oko nas: moram da izjednačim
svoj sa tvojim korakom, moram da hodam brže,
jer će se sunce rastopiti i nestati u travi.
Moram da hodam brže, jer znam: uskoro će
I ovuda protutnjati voz koji se nigde ne zaustavlja.

***

ANĐEO

Ne prekoračivši sobni prag,
gledale smo u majušnu staricu
koja je uspela da zaboravi sve
što je učinila, i ono što je još teže:
da oprosti sebi zbog onog što nije.

Još samo da joj uminu bolovi
zbog kojih je potkočena visokim
jastucima obrubljenim čipkom
i, evo, i mi ćemo, iz blizine, najzad
videti anđela koji, umesto krilima,
već sad zamahuje preširokim rukavima
flanelske spavaćice sa tufnicama.

I već dugo se uzalud
trudi da odleti.

_______________________________________________

OLIVERA NEDELJKOVIĆ rođena je 19. juna 1973. godine u Čačku. Nakon završene Gimnazije u rodnom gradu, diplomirala je na Grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Od 1999. godine zaposlena je u Gradskoj biblioteci Vladislav Petković Dis u Čačku. Od 2022. godine radi na formiranju Muzeja poezije, čiji rad je predstavljen mobilnom aplikacijom i veb-aplikacijom muzejpoezije.rs, čiji je urednik.
Objavila je zbirke poezije Vodeni cvet (Gradska biblioteka u Čačku, rukopis nagrađen na 33. Disovom proleću, 1996), Pribor za čitanje (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani u Kraljevu, 2002), Suvlasnici beline (Filip Višnjić, 2006, Beograd) i zbirku poezije u prozi Posteljica (Kulturni centar Novog Sada, 2015).
Dobitnik je Nagrade Pero despota Stefana (Gračanica, 2018).
Objavila je knjige priča za decu: Pričino dete (Beograd, Čekić, 2013) koja je nagrađena književnom nagradom Momčilo Tešić), Uspavanka za Mesec (Beograd, Kreativni centar, 2021) i Naša Nada (priča o detinjstvu Nadežde Petrović, Pčelica, Čačak, 2021).
Saradnik je emisije Radio Beograda Dobro jutro, deco, a nagradu na tradicionalnom konkursu ove radio stanice za kratku priču namenjenu deci dobila je 2011. godine.
Bila je glavni urednik lista Disovo proleće, bavila se priređivačkim i uredničkim radom, lektorskim i korektorskim poslovima.
Autor je brojnih stručnih radova iz bibliotekarstva publikovanih u stručnoj periodici i zbornicima. Bavi se bibliografijom i književnom istorijom i priredila je izložbi posvećenih stvaralaštvu Vladislava Petkovića Disa, Danice Marković, Stevana Lukovića, Miloša Crnjanskog, Vaska Pope, Milosava Tešića, Miroslava Maksimovića, Radmile Lazić, Milana Đorđevića, Saše Radojčića, Zlate Kocić i dr. Pored brojnih priloga za bibliografije srpskih pesnika, objavila je i knjigu Svetiljka za Aleksandra Ristovića: prilozi za biobibliografiju (Čačak, Gradska biblioteka, 2012).

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MAJE MIHAJLOVIĆ “NEMOGUĆE SUNCE AZIJE”, Imprimatur, Banja Luka, 2/2024; tri pjesme

poezija

MALA PJESMA O TUĐIM OČEVIMA

prostrijele me iznenada
zbune pometu zariju se tiho
ko gvozdeni ekseri u zglobove
tuđa lijepa sjećanja
zabole me do suza bezglasnih
(od tog rđaju proljećne kiše)
i ljubomorna sam ljubomorna
i na nijemost i na tugu i bol
koji ih obuzima
zbog gubitka oca
njihovog dobrog oca
njihovog nježnog voljenog milog oca
na sve dobro i prisno i veliko što su imali
što njih sada boli a ja ne razumijem
to je strani meni nedostupan jezik
tuđi nježni očevi me bole
ja neću plakati i žaliti kad moj otac umre
ja sam njega davno isplakala

***

OFELIJA UBIJA KRALJA

a ja, najbednija i najnesrećnija od sviju žena

dala bih vam ljubičica ali su sve uvele
onog dana kad je moj otac umro
u zvuku bola mojih kostiju
u riječima piši vezaću te lancima
i vući ulicama da svi vide ko si
piši ja sam kriva
obećavam svom tati da ću se popraviti
oh ja bih vam dala ljubičica
dobri moj gospodine
i mjesečine i pomorandži i prijateljstva da mogu
ali sve su uvele u porazu
u ljubičastoj krivnji i šapatu
ništa ti se strašno nije desilo
što nas ne oživiš što si obična glupa kukavica
a ja nisam mogla da ih oživim
a one mi nisu vjerovale
znate li dobri moj kako peče
kad ti ljubičice tvoje ne vjeruju
i otac tvoj ti prebacuje štrik oko vrata
i smije se grohotom jer ti plačeš što se bojiš
i one su samo uvele mili moj od odjeka nemilosti
kad je otac moj s ruku mojih oprao moju ljudskost
uvele su mili sve
kad je otac moj rekao skini se
i ja se skinula
jer nisam mogla reći ne
vidiš li ove krhke kosti mili
one nemaju ne u svojim prevojima
one se lome a ljubičice venu tako to ide
kako da ne uvenu od tog stida
čiji je to stid mili
ne znam ali one su svejedno uvele sve
kad je otac moj slikao moje malo promrzlo ogoljeno tijelo
i izbezumljeno prestrašeno dječje lice
koje moli nemoj nemoj nemoj
i prošaptao kroz strašnu okrutnu maglu
izvrnute ispravnosti
smijaćemo se ovom jednog dana kad ozdraviš
nismo se smijale mili
nikad se nismo tome smijale ni ljubičice ni ja
nikom od tada nisam dala da me zagrli da me zadrži
ako moj otac nije mogao da me voli
čemu od drugih da se nadamo
ja i moje tužne umorne uvele ljubičice

***

O KOMETAMA I RATIŠTIMA

kad god pokušam da se osvrnem
udarim u skupljenu pesnicu
nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi
(moj rodoslov po očevoj strani)
koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno
one nisu plakale primale su sudbinu mirno
smjerno gotovo pobožno
jesu li time bile hrabrije od mene ne znam
sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu
(on nije udarao često
njegove su metode bile nešto finije)
(nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja)
dok je rat hučao nad nama
kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri
a ipak ja se rata nisam bojala
usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe
(moja odbrana staljingrada
pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena
glađu progonjena
ali nisam odustala
nisam odustala nisam odustala)
moj progonitelj živio je u mojoj kući
jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola
pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan
daleko od linija fronta
jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše
dešava se jebiga nije se žaliti
plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći
ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak
zapaljeni grad
gledati kako ti nestaje dom
sve što voliš i znaš kako nestaje
samo nismo imale ljubavi
nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj
u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni
(kako ti i pored strašne smrti zavidim
oh, kako ti zavidim na hrabrosti
nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe
na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal)
samo razumijevanja i nježnosti nismo imale
ali ne može se sve imati
ali i dalje u meni nježnost prevagne
i probije se kroz sve zidove njeno milo lice
i vidim i sad: još zora nije stigla
ko sunce prije sunca mama nas nježno budi
i kreće s nama u malenu igru skrivanja
da nas odvede u podrum
koji nikog ni od čeg ne može zaštititi
i smije se lako nježno treperavo
(koliko je snage trebalo
koliko je njena duša puta umrla tad
dok joj povjerljivi smijeh sija)
dok avioni klize smrtni kroz noć
(kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost
da sam željela da avioni nikad ne odu)
sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak
i vijesti s radija i sječiva gorkog
dabogda im i djecu pobili
i drugog tihog jedva čujnog
ćuti ne govori takve stvari
i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg
i oni će odrasti i biti isti takvi
tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi
i to je moja jedina pobjeda

*
„Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih” – Marija Pejić, urednica knjige

________________________________________________________

MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.

ČETIRI PJESME BORIVOJA PETKOVIĆA IZ ZBIRKE “KLOT-FRKET”, Presing, 12/2023.

poezija

BARBIKA

Šetam psa, i pored kontejnera,
bačena tek onako,
Barbika, invalid, bez leve noge,
kose kao žena koja počinje s hemoterapijom,
i skroz gola,
kao silovana od čete vojnika. Ostavljena.
Krišom, da me ne vidi niko,
smotam je ispod jakne.
Obrišem krpom svu prljavštinu s nje,
šamponom operem ostatke kose
i salvetom sakrijem golotinju.
Sutradan na buvljaku, među kršom i lomom,
pronađem nogu sličnu njenoj.
Na mestu gde sam zalepio flaster,
nekako, ne baš kao hirurg,
namestim kupljenu nogu, nešto tamnije boje.
Da može da hoda, sigurno bi ćopala.
Uzmem mere njenog savršenog tela
i odem kod krojačice, u radnju kod pijace.
Izaberem materijal, jedan za haljinu, drugi za bluzu i pantalone,
kažem da je za ćerkinu lutku, iako imam sinove. Čak sam i šešir naručio,
da pokrije kosu, koju ne znam kako da oporavim.
Lutke propadaju bez ljubavi, kao i ljudi. To je isto.

***

PANDA

Onog dana kad si me ostavila
poklonio sam ti najvećeg plišanog pandu
koji je mogao da se kupi.
Bio je malo niži od mene, a ja sam visok čovek.
Kasnije sam čuo da si ga dala nekoj deci
koji su do sad već postali ljudi.

Nadam se da se bar neko od vas seti da me je voleo?

***

MATORI

Ušao je u stan, i sa vrata
naredio da mu se donese kafa
i rakija, a onda zapalio
cigaretu na cigaretu.
Seo je u fotelju, a mi, ostali,
smo se muvali po kući
u nestrpljenju da nam saopšti
ono čega smo se pribojavali.
„Rekao mi je doktor, još šest meseci,
najviše godinu, i to ako prestanem da
pušim. Šta on zna?“
I posle popijene kafe, dodao –
kontola mu je za tri meseca.

U taj dan, kad je prošlo tri meseca,
poveo me, da mu previm društvo,
i pre nego smo ušli u kliniku,
on je popio kafu, garniranu cigaretama,
a ja sok, vrpoljeći se u stolici.
Na šalteru, sestra mu reče da doktor više ne radi.
„Kako ne radi, zakazao sam“.
Snuždeno mu reče da je prošle nedelje umro
i da može na pregled kod kolege.
Kad je izašao iz ordinacije,
samo reče. „Šest meseci i kontrola za tri“,
i krenuo ka izlazu paleći cigaretu.

Isto mesto, tri meseca kasnije,
isti šalter, druga sestra.
„Na žalost“, obrati se matorom,
„vaš doktor je u međuvremenu poginuo
u saobraćajnoj nesreći. Možete kod koleginice,
ona je na zameni“, reče mu u dahu.
Sačekali smo u čekaonici,
kad su ga prozvali, on otvori vrata,
a ja videh baš mladu doktorku.
Matori reče: „Pardon“ i izađe iz ordinacije,
pokaza mi da krenem, a iz džepa izvadi najkrupniju
novčanicu.
„Idi, kupi joj najveću čokoladu i odnesi da se posluži“,
što sam i uradio, desetak minuta kasnije.

Više nije hteo da ide na kontrole.

Četiri godine kasnije rešio je da umre.
Popušio cigaretu pred spavanje i samo zaspao.

***

KARMIN

Poljubila si me pred odlazak.
Ostao je ukus tvog karmina.
Poljubio sam usnama
svoj dlan,
između linije života i linije srca.
I nikad ga više nisam oprao.

_____________________________________

BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio: romani: “Kupanja moga oca”, “Lav Mi Tender”, “Mesi i ja”, “Metuzalem” i “Porubi života”, „Dobri ljudi?“, slikovnica: “Život sa čarobnjakom”, dramski komadi: „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“, „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (još neizvedena).
Knjige pesama: “Međučin” (2020), “Pesme za veštačku inteligenciju” (2020), “Smrt i druga iznenađenja” (2021) i „Klot-frket“ (2023).

PET PJESAMA ANDREE ŽICA PASKUČIJA IZ ZBIRKE “RECIKLIRANJE”, More idea, Rijeka, 2023.

poezija

VRIJEME ODLUKE

dan ću započinjati
čašom mlake vode i cijeđenim sokom od pola limuna
radit ću sklekove
radit ću čučnjeve
i vježbe tibetanskih svećenika
neću piti kavu natašte
neću piti kavu uopće
hodat ću svako jutro na posao
i pravilno disati
jest ću zajutrak
jest ću doručak i ručak
izbacit ću večeru
neću jesti poslije šest
i svakog ću dana pojesti jednu jabuku
prestat ću piti
prestat ću pušiti
seksat ću se više
seksat ću se manje
seksat ću se onoliko koliko priliči mojim godinama
bit ću bolji čovjek
bit ću bolji roditelj
bit ću bolji prijatelj
bit ću bolji neprijatelj
kad perem suđe
neću ostavljati jednu žličicu u sudoperu
sve što započnem ću i dovršiti
čak ću i dati gol
u snu kojeg sanjam već godinama
poštivat ću danu riječ
poštivat ću svoje odluke
i neću se libiti koristiti pravo na promjenu vlastitog uvjerenja

možda već sutra sve ovo proglasim glupim i beskorisnim
a pametnjakoviće koji daju savjete
s posebnim zadovoljstvom – odjebem

***

OVE ĆE VAS ISTINE O LJUBAVI ŠOKIRATI

hidrometeorološki zavod
objavio je dugoročnu prognozu
nadolazeći toplinski val
bit će najgori u povijesti
i potrajat će duže nego inače
za izgurati dan dovoljna je
velika količina tekućine
i što je moguće više
boraviti u hladu
ljubav nije neophodna
ljubav je precijenjena
na kavi s prijateljicom
i u frizerskom salonu
na kavi s prijateljicom
i u frizerskom salonu
ljubav je podcijenjena
prodavačice ljubavi imaju odličan PR
no iako je moraš platiti
ljubav ne možeš kupiti
ljubav je čudovište iz Loch Nessa
nitko je nije vidio
svi znaju da postoji

HGSS je do sada spasio 12.000 ljudi
i nekoliko tisuća životinja
iz ljubavi

***

JA, SPAVAČ

ja sam spavao malo ili nisam spavao uopće
neumjeren sam u svemu
osim u spavanju

ja sam spavao kad sam baš morao
ja sam spavao svugdje
žene pokraj kojih sam spavao
nisu uvijek ili nužno
bile moje
o tome nisam brinuo
ja ne znam gdje sam sve spavao
pokraj koga sam sve spavao
te nije isključeno da sam spavao
i u tvom krevetu

jednom sam tako spavao u stanu u kojem nije bilo nikog
i ništa u tom stanu nije upućivalo na odgovor
zašto sam se upravo ondje probudio
još sam neko vrijeme čekao, zatim sam otišao
iza mene su ostala otvorena vrata
noć bez sjećanja i ništa više

ja sam spavao svugdje
i nisam imao gdje spavati
spavao sam u parku
spavao sam na plaži
na putovanju

spavao sam na brodu
u kupeu i na željezničkoj stanici
u avionu
u provi i krmi jedrilice
i tamo sam spavao
na palubi, naravno
ako se to može nazvati spavanjem
ja sam spavao u zatvoru

ponekad, ja uopće ne bi spavao
kad sam najviše tulumario spavao sam poput delfina
znanstveno je dokazano da oni nikad ne spavaju
nego odmaraju polovicu mozga

spavanje je gubljenje vremena

kad spavam, spavam gol
ja sam spavao gol kajševima vezan za krevet
imao sam puno kreveta koji su bili moji
spavao sam u puno kreveta koji nisu bili moji
ja sam spavao u vojničkim čizmama
ja sam spavao u šumi
jednom sam legao u snijeg i zaspao
čudo je da sam se uopće probudio

spavao sam zagrljen
i na svojoj polovici kreveta
u kuhinji, na kauču
ispred vrata kad sam izgubio ključ
spavao sam u krevetu svog sina
to je ipak najbolje od svih spavanja

iako ne volim spavati
ja o spavanju znam sve
zato mi reci gdje si sve spavao
i reći ću ti kako si živio

***

BEZ RATA NIKAMO

na izlaznoj granici
devedeset i druge
slovenski carinik gleda moje stvari s podsmjehom
tri majice kratkih rukava
traperice
mala higijenska torbica
četkica i kalodont
– to je sve što nosite? bježite? –

ne
nosim i nekoliko
spaljenih sela
do jednoga sve mrtve suborce
odnosno dijelove njihovih raskomadanih tijela
a osmjeh kao vaš
morao bi biti tu negdje
sigurno se zagubio
znam da sam ga nekoć
i ja imao

***

OPTIMISTIČNA PJESMA

svijet neće postati bolje mjesto
svemir ide svome kraju
energija teži ujednačavanju
i u jednom trenu
sve će stati
bit ćemo zamrznuta slika
nečeg što je bilo
ali ne brini
prije toga ohladit će se sunce
osim nespretnih ruku ispod majice
iz osnovne škole pamtimo priču o fotosintezi
znamo što to za nas znači
ako to ne dočekamo
možda će se mjesec približiti zemlji
nastupit će morsko doba kilometarskih plima
i ništa neće ostati od naših gradova
samo ulice na dnu mora
koje pamtimo po onom što nam se u njima zbilo
milijuni su godina u pitanju
možda se dogodi novo ledeno doba
ili dobar pogodak meteora
osim toga
virusi mutiraju na dnevnoj razini
bolesni mozgovi smišljaju nove ratove
i bezbroj je načina na koje možemo umrijeti
bez da se u svemiru nešto značajno promjeni
drugim riječima
smrt je naša izvjesna

zar nije lijepo bit u nešto toliko siguran
prepustiti se o onom što je ostalo
i napokon
početi živjeti

_________________________________________________

ANDREA ŽIC PASKUČI (aka AŽP) rođen u Rijeci 21.11.1970., poeziju piše jer mora, može i hoće. Tu istu poeziju poslije javno čita na večerima poezije ili kod prijatelja u kuhinji. Pjesme su mu objavljene na internetskim portalima, nekim časopisima i zbornicima.
2023.g. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod naslovom „Recikliranje“.

fotografija autora: Tanja Kanazir

NOVA POEZIJA IVANE GORIČKI

poezija

LISICA

Svađali smo se u autu
A na cesti je ležala mrtva lisica
Vikali smo jedno na drugo
Glava joj je bila sitna i krvava
Potpuno posvećeni mržnji i nerazumijevanju
Nismo se pitali kako je umrla
Niti kako je živjela
Usta su nam bila otrovna
Ona već dugo ne diše
Znaš li da ona ne diše?
Sve jednom mora stradati od ljubavi
Nešto je naše ostalo na cesti.

***

MUŠKA DJECA

U tvojoj kući je hladno
Na zidovima nemaš više slika
I knjige su ti okrenule leđa
Miriše na dim cigara i pod je pun mrvica
Ostalih iz sažaljenja
Znam, žene odnose dom sa sobom
U ženskim prstima žive mirisi, cvijeće i hrana
Njima miluju usamljene muškarce
I ništa više ne ostaje isto
Odjednom nekoga spašavaš od buba
Unosiš teške torbe
Pronalaziš ispravnu stranu svijeta
I diviš se odbljesku sebe u njenim očima
Muškarci najteže spavaju sami
Čak i muška djeca plaču duže
Znanstvenici su dokazali
I ponekad se pitam nisu li nam i ljubav izmislili

***

ČISTA I SITA

Samo da zahvalim pa idem
Hvala na čistom rublju i hrani
Stručnjaci podcjenjuju koliko je to bitno
Hvala na naslijeđenim kvadratima
Najsvjetlija budućnost je u nekretninama
Hvala na svim nezainteresiranim pogledima
Donedavno sam mislila da je to ljubav
Hvala i u ime farmaceutske industrije
Nahranila je moje tijelo
Hvala na lekciji iz traume
Učimo dok smo živi
I nakon svega, hvala na stihovima
Danas sam našla svrhu
Otrovne majke rađaju ružne debele kćeri
Nešto si ipak krivo napravila.

***

DO KOSTI

Stradat će ti srce
Ne skači vruća u to ledeno more
Jedna je žena tako skočila
I ostala cijeli život nepokretna
Kažu da ju je hladnoća oduzela
Kako da te spasim draga
Baš u te dubine želiš zaroniti
Baš ondje se skrila zvijezda tvoje zvijezde
I ja sam tako raširenih ruku trčala
Tko god je naišao, nešto sam mu dala
Malo sebe jednome, malo sebe drugome
Do kosti su me oglodali
Sve dok nisam poput zrake na površini vode svjetlucala
Nigdje mene, samo mrlje u očima
Hajde sad kad si navalila, hvataj valove,
Ne štedi snagu žensku, al ja bih ti rekla drugačije, neka te malo ipak ostane
I da znaš, nije to more da grli
To je more da uzima.

***

RASTANAK

Hodali smo šumom, moj prijatelj i ja
Rekao je “Sanjao sam te, prijetio nam je svijet,
ali šuma nas je spasila”.
Vani nas čekaju nečije gladne ruke, oči, zubi, prepone
Ondje nas čupaju iz korijena
Izmještaju, namještaju po svojim dijelovima tijela,
Ovdje smo sigurni.
Voljela sam kako nas je šuma grlila
Sve u njoj bilo je poznato
Kao kuća u kojoj smo skupa rasli.
Na kraju šumskog puta
Ne predugog, ne prekratkog
Odlučili smo da je vrijeme.
Da je vrijeme ono što smo dali i uzeli
Da se u nekim kućama više ne raste
Da je pustiti voljeti, a voljeti pustiti.

___________________________________________

IVANA GORIČKI, rođena u Zagrebu 1978. godine, završila je studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i kratke priče za sebe, prijatelje i portal Čovjek-časopis. Zaokupljena je riječima, poezijom, književnošću, planinama, a trenutno i edukacijom iz filozofije i logike. Pored toga voli mačke, ali ima i ljudsku obitelj. I nju voli.

PET PJESAMA PAVLA BANJCA IZ ZBIRKE “TEHNIKE DISANJA”, Raštan izdavaštvo, 12/2023.

poezija

MIDWEST

U povratku je sunce ali ne kao u Beogradu
Tamo je nemoguće ovdje je potonulo nikome nije stalo
Vidimo se za mjesec dana to je divno zar ne
Naši gradovi su bratski i tvoj je liminalan
Nalazi se u središtu neke natprirodnosti
Jedino to objašnjava zašto smo ovakvi
Ne gori od nekog Džoa koji pošteno zarađuje subotom
Ide na istu svirku drugar mu svira
Poznaje lokalnu zvijezdu ali on je samo jedna
A nema pojma da ih ima milion iznad vikendice
Govorila si evo ga mliječni put
Nisam znao ništa o astronomiji pomislio sam
Ne orijentišem se dobro ali this must be the place

***

OLDBOJ

Prozoru moje sobe suprotstavlja se mezarje
Poster Spajdermena ne reaguje na učestalije dženaze
Banjci su jedine žive komšije Banjcima
Ali Skopska ulica uzvraća sedmičnim sahranama
Mama Dijana često govori: grad više nema taj sjaj
Ne sjećam se kada sam zadnji put
Vidio prodavnicu igračaka
Preko interneta kupujem akcione figure
Udovoljavam sedmogodišnjem sebi
Plašim se – svejedno mi je

***

ZANATSKOM ULICOM PROLAZI KAMION ZA OTPAD I ODNOSI VJERU

U osnovnoj školi nevjernici su
Prekršteni u sataniste
Slušaju metal i pale crkve u Norveškoj
Kroz noge zuji topljeno gvožđe
Visoka peć pod školskim igralištem
Neko je krenuo otkopovati grad
Prije dvadeset godina i nije stao
Ispod Prijedora – pandemonijum

***

ŽICAMA, KRANOVIMA

Prizivam slobodu divljine: American dream
Uvijek me vidiš u teksas hlačama
Kupljenim u zatvorenom tržnom centru
Upozorenje koje podsjeća da
Sve metropole su u stečaju
Tvoj američki san je otrcani noar fim pedesetih
MC Hammer i izlizana odjeća
Moj – kranovi i žice što izranjaju iz asfalta
Lete ulicama stežući vrat
Tjeraju na učenje novih tehnika disanja
Svjetlost progresa se odbija od gvožđe
Sve metropole su samo san

***

DJEVOJKA U KABANICI OBLIK JE PROROČANSTVA

Najkišovitije proljeće proveo sam bježeći od rijeke
Kada nam je dvorište poplavljeno
Nastava je obustavljena na sedam dana to je biblijski
Sestra me je sinoć pitala a zašto ne pišeš
malo ljepše o gradu
Depresija je tako tipična i laka kada govoriš o provinciji
Pa dobro biće bolje naučiće moj grad jednom da pliva
Kako treba

___________________________________________

PAVLE BANJAC rođen je u Prijedoru 2000. godine. Student je antropologije i etnologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Poeziju je objavljivao na internet portalima i u zbornicima. Član je kolektiva Zeleni kačket, koji uključuje istoimenu emisiji na Radio Aparatu i podetiketu u izdavačkoj kući Pop Depresija.

fotografija autora: Luka Banjac

POEZIJA TATIJANE RADOVANOVIĆ

poezija

***

Još uvek
u šupi stoji
crveni Ferguson 539
na kojem sam
jurila kroz noć
dok je otac pucao
na zečeve
što su ukipljeni
zurili u svetlost farova
nisam saosećala
sa nemoćnim živuljkama
ponosna na oca
dobrog strelca

***

Mnogo  sam napredovala
ne boli me glava
ne plašim se
da me opljačkaju
dete da mi kidnapuju
banka da propadne
slamarica da izgori
svake večeri
prebojavam zvezde
kao male dukate
Franc Jozef
jednostruki
kovane u Minze Esterajh

***

Znači li isto
reći volim te
princu
što jede kavijar
u luksuznom hotelu
u apartmanu
obučenom
u ljubičasti pliš
sa pogledom na Senu
ì mučeniku
što seče  tvrdu bukovinu
po snegu
i donosi u dom

***

Osam vrana
u svečanoj crnini
na krovu
napuštene kuće
dve po dve
kao da su postrojene
za doček
neke važne ličnosti
ili je to ispraćaj
duge zime
tamnih dana
i nagoveštaj
topline
kada sve
treperi i cveta

***

Ručala
slaninicu 
proju i crni luk
sudovi neka se operu sami
grejem se energijom
orbova sa Huma
pijem čemerušu
sa dva prsta
predkazanja
glava mi je šuntava
kao Morava kada se izlije
teret sa leđa
ne mogu da skinem 
ćutim
carica u fotelji
na atomski pogon
samo što nisam poletela
nad jazbinama
šakala 
i lisica repova
grimizno crvenih
do zlatne boje

***

Ostalo je žara
od noćas
sedim i slušam
kako lagano pucketa
pijem kafu razmišljam
kako poezija
treba da ima mesa
šta li je mislio
profesor Marjanović
da nije mršava
kao manekenka
ili debela
kao sumorvačica
da nije posna
kao mesečina bez dodira
ili sirova
kao tek raskomadana životinja
puna adrenalina
i krvi što kulja

_________________________________________

TATIJANA RADOVANOVIĆ rođena je 1975. godine. Završila gimnaziju u Svilajncu.
Fotograf, koreograf, fitnes-bodi bilding trener. Član literalne družine „Zora“.
Poeziju objavljivala u časopisima i na portalima.

POEZIJA AZERA TIPURE

poezija

U ZAGVOZDU, PERI GUDELJU

Tek sinoć kasno otkrih
– tim draže –
pjesmaricu zmija i krša.
Ojutros s naviljcima šušnja
skačem preko drače
da u podne nema živa stvora
sem pjeva zrikavca
ispod naherene kamene dače
čiji se uski prozori
propinju
da vide mora.

***

PISMO IZ ŠPANIJE

I dalje ti
ranjen
držim odstupnicu na Ebru

Why Carmela
why

Kašljem
Veliki poraz
za sve sitne
– unaprijed izgubljene –
pobjede

I gore knjige za Crveno-crne noći
što ne istrajaše
do Pazolinijeve Zore
– zalud-nade –
jer rijeka kad uteče
u more
nije više rijeka
nego neka
dvorana ogledala

gdje su izgubljene
sve velike riječi

ili odgođene.

***

ZELENGORA

Šta je sve djece izrodila Sierra Maestra
– ta bremenita Marxova žena –
zaigrane bomb(on)e slikajuće
samodopadne
Cheom tetovirane;
Ispljunute iz mliječnih bedara
na žedne šankove, crne kože
vječne Metallice,
na pedale Wolta,
zaštitare.

***

DIVLJI U SRCU

Onu drugu mene
ugrabio Kejdž
iz kaveza

Svevijoreći odjahali
do Arizone
gdje je ulovio i iskaišao
par zvečarki
pa mu šila jaknu
dok je usnama
sušio znoj
s mog porculanskog vrata.

***

JEDNO TIBERIJEVO ČITANJE

Litica Kaprija.
Pognut u hladu baldahina
strogo čita
još jedan od glasova
sa svih ivica
svog svijeta.
Juče maglene izvještaje
Iz teških germanskih šuma,
danas suho, pilatovsko
pranje ruku iz Judeje,
pristiglo od glasnika
tri dana prašnjavog,
koji drhtavo čeka
Njegovo mumljanje u bradu,
kad, gle! –
Iznenadno dizanje pogleda
na kamenčiće arhipelaga
u modrom obzorju:

bio je kao neki titraj
u zraku,
bljesnuće,
neki neznaj
lazarske pobjede nad smrću.

__________________________________________________

AZER TIPURA rođen je 1973. u Rijeci. Od 1983. živi u Mostaru. Radi kao profesor historije u srednjoj školi. Intenzivnije piše poeziju od vremena korone. Prvi put ozbiljnije objavljuje u javnosti.