POEMA GORANA GRUBIŠIĆA: MOŽDANA MAGLA

jebeš ti ovo

želim da umrem
kao fah idiot smrti
gušeći se pod ronilačkim zvonom
sistemske eutanazije

želim da utihnem
korumpiran idejom
o krajnjem civilizacijskom dostignuću
kooperaciji minimalnih gubitaka
gorepomenute eutanazije i doniranja organa
te win-win situacije

znam
vrlo antropocentrično
stoga želim dostojanstvo kućnih ljubimaca
koje im pripada
pri svojoj poslednjoj poseti veterinarskoj ambulanti

u rukavcima misli
u ričućim slabinama život jeste zavodljiva tragedija
ali u lepljivom i usirenom likvoru
u samotnom slivniku tihe jeze 
kriza diverziteta postojanja žaobitno prerasta svaku istinu

tu se sačma sunčeva
raspršuje po pokrovima privida
i po zaraslim verandama korteksa
ankeriše režnjeve
rije akvadakte
dok kaljava oseka povlači svaki poznati trud pounutrenja

te me otkriva kao vrlo podbočnog čoveka
kao još jednu neutentičnu ljudsku paćku

ipak kriomice ovaj lakej dinstanog mozga
igra se infuzije i pacijenta
koketira sa usudom društvene nužnosti
imajući za cilj samo jedno

samoaktualizaciju anti volje

pa šta ako nikada neću videti nju orleans
ili nju

ovde sa sedmog sprata ponekad nazirem napabirčene krovove
kako se promajaju ispod hejza krštenog šandorskim smogom

nalik surealnosti koja pluta unazad
na kratkim talasima kosmičke mržnje i subotičkog infinitiva

dok me iz intenzivne sobe broj sedam
svakih cca 14 sekundi doziva bleep
zvuk na koji ne možeš da se navikneš
a koji despotski vlada čitavim odeljenjem

frustracija obrtnom silom vrtloži nemoć i bes
i tako upriličuje beskonačni slalom neobuzdanog pseudo mirovanja

skapavajuća religija samozaborava
verovanje u izlečive moći samoironije
one sa kojom kada konačno ostaneš nasamo
poslovično pilje u tebe
i grebuckaju ti lezije i ine kraste

ipak
noću u odrazu prozora više ne vidim svoje oči
i tada znam da je za reverzibilno samoubistvo 
odavno prekasno

ali sada svakako neću ni kako ja hoću

(primer 1.)

prethodne noći
dok sam ronio pod zvonom ridanja
pokušao sam da se ugušim jastukom
naravno bezuspešno

guglovao sam o tome
telo ima prirodnu reakciju
da se trza i otima
suvislu potrebu da diše
gotovo je nemoguće učiniti to samostalno
i na taj način
pritom nije nimalo sporo, bezmučno i bezbolno

očito
onaj čuveni kraći put
od talamusa do amigdale
uporno negira smrt

zavodljivo je cevčiti doktrinu
o nemanju doktrine
slatinastu ideologiju o odsustvu iste

ali hoću makar da mi smrt ne podseća na laž
stoga ova gusenica proglašava kraj

želim fizičku neutralnost
a ne krmeljiv mozak u merkantilnom pacu
od predestinirane ilovače

ne želim da budem dobar
jer biti i činiti dobro
je svakako kolaterala egoizma

ja ne želim da bivam
ni u
ni van
real filozofskih
i inih trans poetskih sistema

iako znam da se to nikada neće dogoditi

stoga rivotrilan srljam po oholim hodnicima
u konvulzijama se lomatam kao stabljika sobne biljke
odbijam prihvatanje i prihvatam odbijanje
neizlečivosti i svih njenih prednosti

jer mane su one koje su jedinstvene
one su solipsizmi rastakanja

hitna praznina
opora uteha
mentalna inkontencija
za preživare maštogordih strnjišta
što i jesmo
ili upravo misleći kako prestajemo zapravo iznova ponovo postajemo

dok ubiramo pitome nane arche materije
mangrovi bujaju
valunzi anhedonije mirotočive
nadiru kao neuropatske jegulje

te nam se umigoljie
kao nasmejani radnici
kao pristojna bolest

znam da se neko cveće čuva kao suvo i uvelo
kao i da nada i vera u promene mora da postoji
makar ta promena bila iz života u smrt

što je upravo ono što želim

možda ne baš sad odmah
ali recimo najranije za mesec i osam dana
za koliko još imam uporište u resursima
medikamenata, osiguranja i konkretnog života

odbrojavanje
taj zdepasti krpelj benevolentnosti
maliciozno cvrkuće
tata je ucveljeni besan pas

(ali, koja su zaista prava osećanja roditelja)

stoga

bolje nemojte da razgovarate sa decom

već prvo pokušajte sa terapeutom

ako to ne pomogne, a neće

probajte da razgovarate sa maznim kučetom

sa vetrićem koji pirka i razmazuje vam suze dok vozite bicikl

ne palite sveće

pokušajte sa ministarstvom

nije da će to doneti ičega dobrog

ali makar mi ovde znamo šta lepše gori

iako tu ništa ne traje duže od dva dana

dve nedelje, ili eventualno dva meseca

osim držanja sarajeva pod opsadom

to već znamo
a znanje je vrlina
a glad je glad
kao što je i prdež prdež

ali ovde je sve teško, preteško

jedino što je lako, prelako

jeste blamantno prebacivanje krivice
i glumatanje društvenih uloga između dve (na n-ti) vatre

 * * *

moždana maglo budi poema

zbog tebe sam naučio da pravim screenshot-ove
i osujetim svako apartno iskustvo
ali svako mora makar jednu ispovest da sačuva za sebe
jer za koga smo gradili ovaj dom
ako ne za osećaj dubokog stida

ili  možda još za oxytocin

i trenutke kada nam se zubi sudare
ili za one momenate koji neduko nakon toga slede,
kada ti izađeš i ostaviš me samog u tvojoj sobi
a ja nikako ne mogu da odvojim pogled od police sa knjiga

hej, podsetila si me na ukus sladoleda od vanile
iz plastične loptice grebuckan plastičnom špatulicom

složićemo se
nakon što to jednom iskusiš
sve ostalo je kušanje sreće
sa oporim ukusom akumulatora iz fiće
ili otrova jednodimenzionalnog pogleda
a kada si mokrih nogu
i sa skrivenim žiletom u ždrelu
ljubav po sebi nije dovoljna

jer kada iz prhkog permafrosta

raskravimo suze

u preraslim dečjim sobama

tada svrdlo prestaje da se trudi

da pravi razliku

u suši nejednakosti

i postaje deo karnevala

bajonetiranja rumenaste puti

neuklapanja u idiolekt spoljašnosti

ljudskog postojanje u bezbojnom laku

koje nudi opštemestašenje svima

a sreću pojedinima

na nesreću i trošak svih ostalih

a to neće lepo ostariti

to svakako neće ni ostariti

kao ni uholaža koja gradi šumski puteljak
hajdegerovskog tipa

samo svakako manje dosadan

snagom čežnje pogleda jednog školaraca

kada se zagleda kroz prozor učionice

hej
predrago dete

naučio sam da postavljam laminat sam

suđeno nam je da živimo zajedno

ali oboljenje preostalog života

i ostale univerzalne vrednosti

kao i nagoveštaj najtužnijeg sajma knjiga

u polovnim patikama za fizičko

kupljenih na kupujemprodajem

kurčina svkodnevice

uz grcanje u suzama svemira

i neponovljivo gubljenje u zagrljaju

dečijih ruku

jebo sad spomen

nas koji smo

bez afektiranja

vukli lance

i okretali piramide

sa zadahom umesto nadimka

noću

dok kljucaju jetre svih naših poznanika

veruj mi

ni melanholičnim heteroseksualcima

nije lako

pogotovo radnim danima

ali rođeni smo za zanemarivanja

i slična sranja

ali danas je dan za kolače

i low dose naltrexone

i još

tužnosrećan gubitak

posla

prijatelja

prsta

oka

gorepomenute jetre

ili inih recidiva

ali
razumem ljude koji pljačkaju apoteke
i kako je to kada najstrpljiviji čovek izgubi strpljenje za život
ali mržnja je uvek sigurnija opcija
od ovih formacija unutar kamenja
desenzitizacije neiskorišćenog smeha
za eskapadu svakog otkucaja srca smrti
za atrofiranje pojmova

naš limbički sistem u službi denotacije anhedonije

eh ta seksi dosada
andropauza i opšti klijentelizam
naučena bespomoćnost
slona sa okovom i lancem na zadnjoj nozi

nešto kao povod za rodbinu da se okupi
sa leđnim noževima u akumpukturnim tačkama
jerbo svi bez izuzetka zaslužujemo nešto bolje od istine

a izgubiti život nije najgora stvar

i u slučaju da neko misli
kako ovo ne mislim stvarno

mislim čak i gore

* * *

ali šta ako odem a ne saznam šta znači ono garni u garni hotelu
ili odem a ono darkwoodi se ponovo okupili

obrisi dovoljno stvarnih privida lažnih tragova zagrljjaja

čujem ispod prozora kako jedan detlić kuca
i preko svake granice bola kljuca ganutljivu sonatu jedine savršene ljubavi

u kadenci zamaha krila
u svagdašnjem upokojavanju neživota

moždana maglo
ti si gorangutanov nametnuti tubitak

i niko nije pitao za tebe

niko

jbg

niko nije pitao za tebe

_________________________________________________

GORAN GRUBIŠIĆ (1979, Subotica)

Alpaka među lamama (Librarion, 2022)

Alpaka među lamama (drugo prošireno izdanje, DKSG, 2023)

Pisful Bačka (2023, Librarion)

PET PJESAMA AJLE QOUJE IZ ZBIRKE POEZIJE “SVE JE STVAR FOTOGRAFIJE AVOKADA”, Artisticum, Stockholm, 2023.

DJECA NEBA

rat je bio sljeme
očevi su male tiple sive boje u zdjeli
imamo sve veći broj ljudi koji traže pomoć
guraju prst u oko
djeca neba
behar trešnje će još i ove godine odzvoniti
kineski najlon sad miriše u salonima namještaja
svjetla psihijatrije se uvijek gase prije devet
skidaju mantije i kreću svojim domovima
umorni umovi koji liječe administracijom

***

SVE LETI NEBU

odvojiti se od mirisa nije teško
karijera je od velike pomoći
hajde
uzmi one vjetrenjače iznad nas
i obogati ovaj nam svijet da nebo sija jače
gore će zujati avioni
nosiće crvene lampice
balon sa helijumom i pokloni staračkom domu
sve leti nebu
pište zvijezde

***

POTUKU SE U ZRAKU PORUKE

iz jedne čaše vode
u druge
presipaju pritoke
razlistaju prizori
nataknu pletene rukavice
potuku se
u zraku
poruke
vise im oči
jer zima je i
ima nas puno na svijetu

***

U MRKLOJ ZORI

jučer je frižider progutao svog vlasnika
u ovoj mrkloj zori javili su to svi mediji
da jedan mali pun duše pun svježih krastavaca
frižider
u stanju je progutati vlasitog čuvara
koji mu je staklene police čistio nježno
najčešće uvečer uz toplu muziku

***

NAJLJEPŠI DVOTJELESNI CVJETOVI

nakalemljena na slutnju
koprena sna
lišena narandžaste kolorije
rezbarije su sklonjene
svrdlaju se oči
kaktusi nošeni silama noći
najljepši dvotjelesni cvjetovi
između mesa i bodlji kosti su krhke
živost se skanja u dvadeset četri sata
ljeto hoda koštanom zemljom
ore ozbiljnost leda
za grlobolju sladoled na nožu
loksirana pidžama za neiskazanost
nebo pokriva sve tihe predstave snova

____________________________________________________

AJLA QOUJE rođena je 1993. godine u Mostaru. Diplomirala biologiju na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Snimila je pjesmu “Zemlja spava” sa sarajevskim producentom Dinom Aganovićem (aka. Hibrid). Poezija joj je objavljivana na raznim portalima. Trenutno živi u Sarajevu.

NOVA POEZIJA ANE OGRIZOVIĆ

MOGUĆSTVA CRVENOG

Svoju omiljenu odevnu kombinaciju, crvenu suknju i korset iz kineske radnje, rado
nosim da bacim đubre;
Ukiseljeni trulež bloka tada dolazi iz pariskog kanala, a ja budem uštogljena princeza
na putu za bal
Uzdignuti nos postaje za centimetar kukastiji i isto toliko otežava disanje
Zidovi poznatog komšiluka gube dah
Puls hiljadu mikrokosmosa putuje u beskraj i stiže
tamo gde još žive mrtve zvezde
Mogla bih biti njihov savršeno skladni deo
jesti pljeskavice iz epruvete i piti kafu od ječma
Zaboraviti urođenu žeđ za krvlju, zapaliti korene
U produžetak života spakovati davno pokopane žudnje
kučinama svezanih krajeva, sa natpisom
dom je ništa više do ideja
ukradena iz tuđih manifesta

***

ZAVET ŽENE PEŠČARE

Ne shvataj lično što tvoj dodir ništa ne menja
u mojim krajevima; Ove granice davno su zatvorene
za strane posetioce i dobronamerne ljubavnike
Samo još snovi imaju boravišnu dozvolu
Odlučila sam da ne pripadam nikom drugom do sebi
Žudim još samo da se udam za svoje oštre ivice
i rodim cvetove koji rastu bez kapi vode
Sanjam
Da se osušim od svake nežne čežnje za lepim krajevima
i hladnim rukama
Od pepela porodične kuće da podignem oltar
žrtvujem matericu zvezdanom nebu
i dignutih ruku čekam mesijin dolazak

***

NA KAFICI, SA KOMŠIJAMA

Ti si žena zdrava i prava, bistra kao potok
koji već dugo ne teče ovim gradom
Telo ti je bomba od kako si smršala
znao sam još kad si imala 12 godina
grudi su ti bile dve karamelice
Šteta je da si sama
nečijem sinu tvoje bi oči savršeno stajale

Raznih ljudi ima
Čula si za komšinicu Marijanu
Ona je živela sama u prizemlju naše zgrade
imala je mnogo dubok san i stalno je spavala
Neki divljaci su to saznali, pa su joj jednom upali u stan
i mučki je silovali satima
Ostala je potpuno bez glasa od vrištanja
Moj sin je zove Mutava Mara
( a šta da mu radim, sva deca to rade )

Nego baš lepo da si svratila
Jedno je svet ali
ništa nije kao kad se vratiš kući

***

VELIKOJ VEŠTICI

Kad si bila mala, sanjala si mornara
da te vodi daleko od mrtvog malog grada i bolesti
uspavane ispod bračne postelje tvojih roditelja

Došao je sa jednom plimom i otišao sa drugom osekom
za sećanje ti ostavio samo lutku od soli
Krpila si njene rite i sanjala
kako je prvim monsunom puštaš pučini
Bojila je novim, svetu još nepoznatim tonovima plave
i čuvala od čudovišta koja niko sem tebe nije viđao

Zbog tebe znam odakle sam došla i gde sve neću stići
Svoje mladeže i oštre ivice slažem po datumu rođenja
i preventivno čuvam skrivene od sunca
Rodim li ikada ovaj mrak daću mu tvoje ime
podići ga daleko od obale
i pevati mu sve uspavanke koje nikad nisam saznala

***

PREDISPOZICIJA METASTAZIRANJU

Rekla je svetu da će stići do samog jezgra suštine
i tamo urezati svoje ime
Kopajući put zapalo joj je nešto pod nokte
Tek godinama kasnije niklo je žito, pohranjeno svime
što je njena zemlja godinama upijala
Niko joj nije rekao da preventivno čupanje korena
počinje stotinak godina pre rođenja

***

RAĐANJE PRVOG ČOVEKA

Svet iznova nestaje i počinje ni iz čega
Tamo gde prestaje put od žute cigle shvatili smo
da nismo putnici kroz vreme i ovi zidovi nemaju kud
Naučićeš da budeš šaljivi otac, tek povremeno nostalgičan
uz piće i onu jednu pesmu preminulog šansonijera
U njenim rukama naći ćeš sve što nikada nije bilo moje
a, veruj, htela sam da zovem našim
Smisliću da li sam reči pisala tebi
ili, tek, svojoj oholoj samodovoljnosti
kao utehu za sve snove izbegle iza zvezda

Raduje me ideja savršenog sveta za njega
Gde će moći da pije iz Dunava i duboko diše sa prozora
Mora da još ima takvog mesta
Samo nas, Spokoju
tamo više nema

__________________________________________________

ANA OGRIZOVIĆ rođena je 1999. godine u Vršcu. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde uskoro završava i master studije. Objavila je zbirku poezije „Ovde ne cvetaju bugenvilije“ (2023, SKC Kragujevac) u okviru nagradnog konkursa Prvenac, a zbirka „Let vremenske veštice“ biće uskoro objavljena kao nagrada na pesničkom festivalu „Mladi maj“ u Zaječaru. Radi kao kopirajterka i scenaristkinja.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE ZLATKA STEVANOVIĆA “KOGA BOGA”, LOM izdavaštvo, 4/2024; četiri pjesme

PROLOG

Žao mi je samo još gladnih životinja
sve te nesrećne oči 
gledaju u spasitelja čoveka 
što ni sam sebi ne može pomoći 
da ima greha
grešna bi bila pomisao
da će ih prva zima utešiti
zar je dar ovaj nakrivljeni točak
što se uz toliku škripu okreće
mesojedi jedu biljojede
veće galaksije manje
sve se kreće ka svom viru
krvnik i žrtva sećanje i ime
samo će uz talase i vetar
kao kost u drevnom ledu
trajati plavi bol
nema pravde u kosmosu
ima samo pesama o njoj.

***

MESO

Otvorio sam vrata zgrade
hodnik je zaudarao
neko je pržio loš komad mesa
strah pred klanje budi toksine
posle zalogaj bude žilav
i oseća se dva sprata ispod i iznad
to je bila poslednja pobuna žrtve
pokvarila je apetit onom što se obradovao
kad je spazio u vitrini 
sniženje pred istek
otvorenih vrata zgrada je odahnula
u haustoru su zavijale razdražene lutalice
uvek ima ko hoće
i loš komad mesa
i platu ispod časti
lavež je rasterao vrane sa bandere
samo je žica ostala da dugo treperi.
Grlo mi se grčilo
tumarao sam hodnikom tražeći prekidač
kasnije u stanu mučnina se stišala
ali se u nozdrvama ušuškala trauma
ne bi tu pomogao ni tamjan ni bosiljak.

***

JESMO LI TO SANJALI

Prve zube i trzaj kvake
reci mi
jesmo li to sanjali?

Prekasno promenjen kanal
kolone tela gelere
na prozorima krstove od selotejpa
sirene i redove
ćebad i podrume
mucanje i ćutanje
jesmo li to sanjali?

Mladost bez mora
starost bez dostojanstva
pelene i kablove
obmotane oko nogu ruku guše
privezani sa obe strane ograde
da ne mrdnemo
i svu tu zlu krv od koje se ne umire
niti se živi
reci mi
jesmo li to sanjali?

***

NEMAČKA IMA POSLA ZA SVE

Rođen sam u jednoj zemlji na samrti
rata se ne sećam
pamtim iz tog doba samo jutarnje crtaće
kao utehu pred odlazak u školu
stalno su mi govorili uči sine uči
na kraju sam se i naterao
zavoleo staroslovensku dvojinu
pročitao sve dubrovačke petrarkiste
verujem danas da je i to nešto značilo.
I tu sam sada
u zemlji snađenih
i gomile zbunjenih umornih
koji tumaraju od svitanja
i jedino što ih sigurno čeka je jastuk
u koji će na kraju dana uroniti lice.

Ovde se živi od dana do dana
i peva pod starost podstanarski blues
sutra je svima krvnik
njime zastrašuju nemirnu decu
kao nekad vukovima
ovde se živi od pijanstva do pijanstva
tad se lomi sve i snažno izvikuje
kao da se na grlo nešto može isterati
pitanje je samo kako se opijaš
koji od dva bršljana zalivaš u grudima.

Moja se generacija iselila
Nemačka ima posla za sve
tešili su nas tako i ranije
oni što su srčani samo u svojoj kući
bilo je to za vreme prošlog rata
mada ovde svi i dalje traju
još vagamo ko je bio gori
upiremo prstom preko rovitih rovova
tužno je sve to i mučno taman toliko
da ti ne da mira i da ti se zgadi
neki bi rekli da čovek daje sebi na značaju
kad dozvoli da ga tište stvari
toliko veće od njega
ali osetim ponekad slabost
kriva je ta paralelna slika sreće koja me proganja
ta detinja nada
da bi sve moglo biti bolje.

Lakše bi možda bilo
pregurati sve uz neku veru
da krštenicu nisam usput zagubio
nije bilo lako tužnim roditeljima
ali na kraju svako svoj oslonac i okovratnik nađe
tuđi mu ne pristaje
i samo ga još gore može sludeti.
Prošle su godine
a ja nemam pune ruke
da bilo šta opravdam
imam samo nove osećaje
zbog kojih znam
da sve nije bio samo san
jedan mi govori
da će moj život za koju godinu
izgledati sasvim drugačije
drugi da u tu Nemačku
ja nikako ne mogu.

__________________________________________________________

ZLATKO STEVANOVIĆ rođen je 1989. godine u Užicu, srednju školu završio je u Požegi. Osnovne i master studije završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Jedan je od osnivača književnog društva „Orfisti” sa kojima organizuje skupove analitičkog čitanja autorske književnosti. Poeziju je objavljivao u književnim zbornicima i časopisima (Progovorite – zbornik angažovane poezije, Beogradski književni časopis, Stagiornale, Slavitude – Nova BHCS poezija, Afirmator, Eckerman, Astonaut, Libartes, Strane, Čovjek-časopis, Bludni stih). Pesme su mu prevođene na italijanski i francuski jezik. Uživa u muzici i svira bas gitaru. Živi u Pančevu. Objavio je dve zbirke pesama „Dnevnik u osam” (Darma books, 2019) i ,,Koga boga” (Lom, 2024).

fotografija autora: Stefan Gašić

književna pretpremijera: ZBIRKA POEZIJE GALE ODANOVIĆ “ROLERKOSTER”, IK Besani, 4/2024; šest pjesama

ZVALA BIH SOCIJALNU SLUŽBU ZA TVOJE UNUTRAŠNJE DETE

Nevolje u raju su počele
jer nisi bio junak večeri
kad je nagrađen moj prvi rukopis.
Treće mesto. Razočaran.
Pozvala sam te. Prekratko.
Pisala kad ulovim net. Nedovoljno.
Našla nove prijatelje. Tragedija.
Godinu dana se pravdam,
dete ne prašta.

***

UMEĆE BLISKOSTI

„Imaš toliko prijatelja jer ne umeš da budeš sama.“

A ti ne kapiraš ni što plaču ljudi u filmu,
ali spremaš se za psihoterapeuta
preko internet-kursa na kom prepisuješ.

***

POTPUNA VEZA

Želiš da znaš sve.
Kad čuješ sve,
želiš da nestanem.
Bitna ti je transparentnost,
broj i boja.
Onda slede najskuplji slatkiši
u znak izvinjenja.
Držao si se klišea.
Sreća pa ti nikad nisam rekla
da crnac nije bio najveći.

***

ONA IMA RAME, A JA PODOČNJAKE

Meni obećaš jutarnji seks, a odeš s njom na kafu.
Znaš je sa Tindera, a žališ joj se što imam bivše momke.
E baš si me izjebao.

***

KRPELJATIVAC

Kreativac
pun tuđih ideja
pokušava da nahrani svoj ponor.
Kad se rešiš parazita,
preostaje mu samo Fender –
da svira šarcu uz loše prepeve.
Jer ima para da kupi sve,
ali ne i svakoga.

***

AUTENTIČNOST

Slobodno pevaj
svoje stihove,
ostavi se mojih reči
ionako ih ne razumeš.
Guglaj naslov.

__________________________________________________

GALA ODANOVIĆ – objavila jednu zbirku poezije “Hladnokrvno”, a drugu će objaviti još hladnokrvnije. Piše poeziju i prozu za decu i odrasle, zastupljena je u časopisima i književnim portalima u zemlji i regionu. Familija joj zamera što ne jede meso i još se nije udala. Piše poeziju da bi im objasnila što se nije udala, skuplja životinje da bi im objasnila što ne jede meso. Vozi bicikl, kompostira, reciklira i smara pušače. Familija nezadovoljno odmahuje glavom.

TRI PJESME ANTEJA JELENIĆA IZ ZBIRKE “ULTRAZVUK”, Hrvatsko društvo pisaca, 11/2023.

RAZGOVOR DVIJE BUBNJARICE

On je hrvatsko zlato, odličan
Pijanist, ali već dugo se oblači
Katastrofalno i smatra da svaki
Oblik pripremljenog nastupa
Spada u Goldberg varijaciju
Laži
Na tebi je draga velika
Odgovornost
Kada sljedeći put dođe kod tebe
Izreži mu košulju na komadiće
Ispljucaj ga po grudima
Ne smiješ ni u jednom trenu
Paničariti jer će pobjeći
Utrljaj mu svoj urin u sljepoočnice
Zamoli da ti nešto odsvira
Uz ritam čaja koji ključa na štednjaku
Zaključaj kuću hermetički da
Duh ne iscuri kroz ključanicu
Pripremi kajdanku i dva diktafona
Mislim da će mu se svidjeti
Ako jednom rukom zapisuješ
A drugom mu miluješ sat među
Nogama
Za čitavu scenu dehidriranog
Grada važno je da budeš točna
Na prijelazima iz pauze u jutro

Nije mi uopće jasno kako se
Tako srozao, a nekoć su mu
Bijesni zrikavci izlazili iz prstiju
Bendovi su nicali kao makovi
Opijum je tekao ulicama
Devet pjesnika mu je ispalo iz balonera
Kada se vratio s konzervatorija
Ti si jedina bliska kočnica
Na njegovoj ljubavnoj nizbrdici
Znam da je teško obuzdati nemani
Koje privuče zvuk moći
Divlje vibracije gusto se
Okupe oko moderatora
Zahtijevaju slobodu, prijete smrću
Daruju, zavode, prosvjeduju
Prosvjetljuju
Nije bio spreman,
Dobro i njegova
Djevojka doprinijela je propasti
A možda je svirao odlično jer
Je bježao od propasti
Možda je gasio požare, uništavao
Mostove, puštao pčele u polja
Koja još nisu procvala
Jedna greška u tempu dovoljna je
Da se raspadne lanac

A sjećaš se kako je točno
Udarao čekićem po žicama
Nije dirao tipke dvije godine
Uspio je zaboraviti sve što je
Naučio, ušuljao se u klavir i
Rastavio ga radošću
Sjećaš se
Radio je duboko u utrobi čuda
Sve dok se nije osvrnuo
Kao Kleeov anđeo
I propao

***

JEDNOSTAVNO JE

Sistem proizvodi bolest
Jedino tako može posjesti
Imaginaciju na deset debelih sati
U pečatiranu stolicu
I nije tajna da je svaka značka
Na uniformi jedna dijagnoza
Nizbrdo

Država drži za gušu ugušena
Polja jer je uvoz raketnog gnojiva
Unosniji od ručka među maslinama
Za drvenim stolom zdravlja
Prijatelji ne mogu sjediti
Dok sirene uporno zavijaju
Kao pokvareni vukovi
Na suhim cestama
Degradacije

Otrovna državo nafte
Zemljo smrdljivog transporta
Mrvim te u ljekoviti prah
U napitak jednostavnosti
Osnovnog osjećaja
Joge sjećanja

Pretvaram te u posrtanje
Preko duhovne ambalaže
U posljednju reklamu koja je
Prekinula radijaciju Marleyja

Akupunktura teksta
Izazvat će suze na svakom raskrižju
Gdje mi je netko
Oprao vjetrobran slinom i
Molio kunu oprosta
Na semaforu koji ne zna
Za stanku ljubavi
Jer je budala
Koja radi za tebe

I pazi:
Ova pjesma ne završava
Samo se prelijeva preko tvojih
Smrtonosnih bolničkih obroka
Mene ne možeš prevariti
Tračkom ružmarina na usnama
Bombe koju si servirala
Mom besmrtnom djetetu

Imam te u prstu uha
Imam te u osmjehu
Nećeš pobjeći ovoj bakteriji

***

POSEJDONOV POKLOPAC

kad sam bio mlad
sve što je u meni
vidio sam vani

tajanstvene ljude
kozmonaute s jedrima
duh koji koristi riječi
kao vjetar razglednice

tek sam kasnije primijetio
upale oči i prokleta sidra
na goveđim gležnjevima
spore plinske povorke
prema dnevnoj igli šećera

vidio sam
nešto strašno nalik majmunu
ukočeno kletvom
kako puzi pustinjom
prema bankrotu

mislio sam
mora da se Sunce šali
to je samo gimnastika
dlačica, utrka trnaca
po leđima dupina

nemoguće da nešto na
ovome svijetu bježi od
valova u šuplje željezo
smrt i život su hrkanje istoga kita
čak ni plankton ne trči
u suha korita da bi zaustavio
potok

čudio sam se kao nagi kiklop
pred benzinskom crkvom
ali oni su i dalje drhtali
kao da ne čuju tijelom
nego samo klepeću
ušima

okupljali su se navečer i
smišljali bezbolni izlaz
nije ih bilo briga što čujem
da i mene žele priključiti
na cjevovod
pažljivo su skicirali
svaki korak, čak je i glazba
limenki bila spremna braniti
njihov parlament od sintakse
gavrana

inficirali su moju ljubav
hitnošću, pornografijom
zagadili ušća da se nitko
više ne spoji linijom ljeta
izvagali su propast i ponudili
nagodbu

mali ustupak za veliku smrt
pitoma riječ za divlji novac
pristojna kanalizacija i
veličanstvena dijagnoza

dijagrame i nagrade
su svima gurali pod nos
ali moj nos ima plameni
potpis

otvorio sam tada
Posejdonov poklon
u njemu sam našao
kristal bijesa i list kupusa

____________________________________________________

ANTEJ JELENIĆ: Kad sam bio mali, podizao sam automobile pa sam dobio kilu. Počeo sam pisati prvo da bih spasio roditelje od slikarstva, a zatim da bih sredio svoju unutrašnju frizuru. Zamislite, moj otac je poznat po uokvirenoj zemlji i crvenom Peristilu? Majka je nepoznata po svojim japanskim pejzažima i integralnom kruhu. Brat je bio toliko dobar tenisač da mu je to ubrzo dosadilo pa je postao trgovac draguljima. Za mene su pak najbitnije dvije stvari: elektrotehnika i konceptualna umjetnost. Fakultet je bio čista teorija što mi je dalo priliku da dođem do pravilnog daha. Zatim ulazim u asimetriju umjetnosti i zaključujem – jedino tu suprotnosti mogu živjeti zajedno. Pravna država se samo koprca u paradoksu koji ne zna obojiti pa poseže za fašizmom. Stoga pišem sve živo u potrazi za tekstom na koji se može spojiti žarulja. Jedino mi je još roman nedostižan. Organiziram izložbu Adria Art Annale s ocem Božidarom i art kriminalcem Milanom Brkićem. Ali to uopće nije izložba, već ulazak u poeziju. To je jedina moguća budućnost – kritička umjetnost + izravan razgovor u stvarnom prostoru (Art sabor). Porodio sam do sada jednu knjigu poezije „Stalak za svijet“ te jednu knjigu kratkih priča „Kentaur u kvartu“, a moja draga Nina rodila je tajanstvenu bebu koja se zove Rima.
“Rima na način moćan i bezazlen, simulira sretan susret, prijeđeni prag, prijelaz u najmanju ruku vjerojatan, točnost, – jednom riječju -ono što čini vrijednost neke misli – ono što se suprotstavlja općem, automatskom djelovanju”, kaže Paul Valery i potpuno je u pravu.

NE BRZAJ S BREZOM

Ne brzaj s brezom,
ona živi dok je njeguješ pogledom.
Tvoje oči ponos su njezine bjeline,
u tvome glasu
ona čavrlja s prolaznicima.

Dok ste najprisniji, breza ti izmiče
u poruke brižno urezane u njezinu koru.
U njima Bog ti slovo po slovo tumači
koliko od tebe može biti
i beskrajno veći i manji.

Ne brzaj s brezom
da ne zaboraviš imena sveg drugog drveća,
da ti iz ruku uvijek prolista lišće
i proljeće ne pobjegne
u krilo dostojnijeg čovjeka.

DAVOR ŠALAT (1968, Dubrovnik; Zagreb), iz novog rukopisa

TRI PJESME EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ

MEDEJA ČEKA DA SE OTVORE VRATA

Medeja, tebe muž zove Medena, kada zatvara vrata kuće
Tebi je jasno da su ratovi obrnuto proporcionalni pupoljcima na tvom jeziku
I da se njegovi koraci broje do beskonačnosti
Dok se za tvoje medeno tijelo lijepe preplašene sekunde
Ti si napela kožu do bezbroj minijaturnih eksplozija
Sve stvari oko tebe, jadna su, pobožna, ponekad mrka djeca
Koju hraniš rozim riječima s primjesom dijalektičkih šupljina
Iako ne znaš da je smrt davno došla po njih
I da nema potrebe da ubijaš iz straha ili užitka
I da ti ista prijeti pepeljastim kostima
Bože, kako ti mrziš izgled ljudskog skeleta!
Kada legneš pretvaraš se u jedan nepomični
I tada se sjetiš kako je bilo glupo vrijeme kada si mislila
da je najljepše okupati se, leći u nebeskoj spavaćici na mekani oblak

Medeja, tebe muž s povratka ne zove nijednim mogućim imenom
Ti krpiš od praznih ljuštura gramatičke nepoveznice
Kako bi mogla oživjeti svoje pravo tijelo u ogledalu
I riješiti se geometrijske figure priglupe žene koja čeka
Izbaciti iz sebe osjećaj da će se sve riješiti iznenadnim smrtima
Usamljenih sedmica koje su se nagomilale kao papiloni po tvom trbuhu
Medeja, zapravo, nijedan muž nije otvorio tvoja vrata
Ni iz jednih pepeljastih kostiju nije iznikao cvijet koji bi ubrala
Dovoljno si dugo zaustavila vrijeme da si postala statua
Iz koje se proteže ruka čekanja

***

SMRT GOSPOĐICE VIRĐINIJE

Rekonstrukcija smrti gospođice Virđinije, nalaže da se njeno tijelo
Sastavi od raznobojnog kolaž-papira
Da joj se umjesto očiju ugrade dva mjeseca iz bašte
Da joj se umjesto kose stavi plava svjetiljka
Da joj se u ruku da crna olovka
Ne plaši se, sama će sebi nacrtati usta
Bit će crna i iz nje će izlaziti proljetne ptičice
Koje su zaboravile proljeće
Pisat će pisma po jezeru slovima savršeno preciznim
Kao što je opraštanje od zalaska sunca
Nikada ljepše neće moći izreći odlazim
Kao da je za okruglim stolom uredno sjeckala riječi od koji su nastajale pjesme
Taj joj je koncept uvijek bio sanjiv i nedostižan
Kao svi gradovi i jezici koje nije poznavala
A koji su se skvrčili u rumenilu njene uplašene rodnice
Virđinija, zapuhao je vjetar i za tvoju kolaž-kožu su se zalijepili ostaci kućnog i šumskog bilja
Smrt je postala samo jednostavna bilješka
Dragi, godinama puštam da me siluju mračni atomi egistenzijalnog nemira

***

SAN

Sanjala sam da sam rođena prije ljubavi
Da mojom sobicom lebde bijele kugle sitnih očiju
Nisu mi dale da postanem veća od njih
Sanjala sam da postajem ptica i da me nije
Briga što ne mogu uhvatiti vodu
Niti što nikada neću postati drvo
Sanjam da ubijam svoje nesretne kćerke
Raspoređene po uglovima svijetle sobe
ispunjene tamnim krvotocima
Ispred vrata sobe stajala je majka
Govoreći kako sam zla
Kako trebam biti zahvalna, sretna što imam dom pun ljubavi
Umjesto šta je to ljubav, upitala sam je zašto nikada ne uđe

______________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.

ČETIRI PJESME JOSIPA ZLODRE

JEDINA CRKVA

moja majka ne vjeruje u boga,
ali da mora odabrati nešto
što na ovom svijetu ima supermoć
odabrala bi juhu.

oko nje bi izgradila
ili skuhala svoju religiju.

oko pileće, juneće i riblje,
ali najviše one teleće.

ima nešto skoro pa sveto za nju
u stavljanju mesa i povrća u hladnu vodu.
na početku, istina, ima posla
(kad zakuha, treba pokupiti pjenu),
ali nakon toga juha se kuha sama.

to ti je nešto najlakše za staviti, kaže majka.
ali opet moja juha nema onaj okus
kao tvoja, odgovoram.
ma slično je to sve, ali ipak najbitnije je meso
(vidim da joj je drago).

majka smatra da se juha može popiti i sama,
onako iz šalice, ali kad se ukuhaju manistra, riža ili njokice,
onda to bude zatvoren krug,
točka umjesto povlak,
korak bliže iscjeljenju.

a kao što i čarobnjaci u pričama
nikad ne popiju čarobni napitak koji su spremili
tako i majka nikad ne jede juhu,
sebi niti ne stavlja pjat.

ona vjeruje da je najveća važnost juhe za malene,
njima posvećuje posebnu pozornost
i za njih u svoje juhe
ulijeva najviše sebe.

gledam je tako danas
dok kuha juhu za mog malog sina
i mislim kako ima u svemu tome
nešto pradavno i čudesno
neki sporo kuhan temeljac od genetike
jelo za život i snove.

danas majka i ja živimo daleko,
ali se čujemo često.
ipak, preko telefonske linije
riječi nekad premećemo
kao zrna graška i papra
od sredine ka rubovima pjata.

ali kad smo zajedno,
ne moram niti provjeravati.
majka kuhanjem izmišlja juhu.
kad je gotovo, kad je vrijeme,
prilazim stolu, sjedam i
polako uzimam žlicu,
negdje se čuju zvona,
uvjeren sam,
dok svečan i bez straha
ulazim u majkinu crkvu,
jedinu kojoj bih ikad
mogao pripadati.

***

JAGODE U KOSI ENESA KIŠEVIĆA

Prisjećajući se u jednoj televizijskoj emisiji svog djetinjstva u mjestu Ključ, pjesnik i dramski umjetnik Enes Kišević pričao je o tome kako je u predjelima oko kuće ponekad znao ubrati toliko šumskih jagoda da bi mu kosa, usta i sve oko njega cijeli dan mirisali na jagode. U tom prisjećanju bili su, između ostalog, i jedan luk, jedno jaje, kosjera, silk i udica, prvo more i drveni kovčezi koji jure prema istom tom moru. Staro, sporo i drugačije vrijeme. U nastavku emisije pjesnik je izrecitirao i svoju najpoznatiju pjesmu, sa stihovima: ”I ti se kao smiješiš! I ništa te kao ne boli.” Međutim, na kraju emisije ja sam se zaista smiješio. U mene se naselio neki mir, od one vrste posuđene od drugoga, tuđi mir. Bio sam nekoliko trenutaka, kroz prisjećanje pjesnika, na razmeđi između vremena, bez pritiska da pripadam tamo ili ovamo, divno oslobođen potrebe za epohom. Napustio me taj trenutak vrlo brzo, a mir se rastopio u ustima sadašnjosti kao meki bombon trebanja i moranja. Ipak, putevi priča i sjećanja u našim srcima i umovima ostavljaju divlje, nevidljive tragove koje je nemoguće slijediti i koji slučajnošću magije biraju trenutak novog pojavljivanja. Tako, dok sam jeo prve ovogodišnje jagode (a bile su iz mog rodnog kraja), osjetio sam sočnost i okus ploda, ali otprilike samo polovicu mirisa. Druga polovica mirisa jagode, znao sam to odmah i bez razmišljanja, nalazila se skrivena u kosi Enesa Kiševića, poput blaga u škrinji na dnu prvog mora.

***

NAKON OLUJE

bila je velika oluja vani.
i jedna ne mnogo manja unutra.
stvari se sad polako smiruju,
ali ona svježa neizvjesnost
ostaje u zraku.

u jednom klasičnom trenutku dana
okrenuo si se od svojih igračaka
i krenuo puzeći juriti
prema nečem visokom
uz što bi se mogao pridignuti.

tek na otprilike pola puta
zastao si i osvrnuo se.
kratko si sjeo,
samo da provjeriš
idem li za tobom.

nasmiješio mi se
od uha do uha
od usta do usta
od duše do duše.

posvetio sav moj
stoljetni umor.

i od tada
više nisam imao izbora.

idem za tobom
jurim

krećem se ka
suncu koje dolazi

nakon silnih oblaka.

***

RAZGLEDNICA

napisao sam neke pjesme
ustvari ne znam kako
zapravo sam cijelim putem
pisao kući
javljajući da je vrijeme dobro
da se život događa
i da vjetrovi
pušu pukotine
u kojima ponekad
plaču
osmijesi

___________________________________________

JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te art blogu Čovjek-časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.

POEZIJA TARE JELOVAC

ČEGA SE BOJIM

Da će se dogoditi
Ono što pomislim
Da će se ostvariti
Ono što izgovorim
Ako ikad odeš
Sam ili od sebe
Ostavi mi svoje playliste
Da ih držim kao knedlu u grlu
I nikad ih ne poslušam

***

OVCE

Tijelo mi tvrdoglavo drži
Baš sve što imam
Pa uvijek radim barem dva
Posla istovremeno
Zato me mogu probuditi
Samo alarmi i potresi
Spavam stoljetno kao Aurora
Tonem rasterećeno
Baš zato dobro pamtim
Večeri pobune
Na primjer onda kada sam
Išla potiho plakati u ručnike
Da mi zacjeljivanje srca
Ne bi omelo tuđe putanje
Ili neki dan
Kad me toliko boljela nostalgija
Da sam morala brojati ovce

***

RASTI, NARASTI

Ja sam kao mala
Čitala u ležaljci na suncu
Upoznavajući koncept gorke ljubavi
Ja kao mala
Nisam bila ovdje
I da se odavde vidim
Uočila bih iznad glave
Oblak pun snova
I noge kojima je pristajao
Manji broj cipela
Ja sam kao mala
Nesvjesno pisala hrabrost
I kao i danas
Najviše živjela
U doba ožujka

***

NEVIDLJIVI

Sjećate li se vi
iz osnovne
Da isus čita novine
I da je bog
U svakom drvu i kamenu
Pitam se
Gdje je moj tata
Sigurno je u kapljici mora

***

SMRT

smrt franje tuđmana, zastave
smrt našeg susjeda, droga
obio je vrata kad sam se onesvijestila
od sunca, i spasio nas
ima li na smrt primjerene reakcije
a neprimjerene?
vjerojatno nikad više
neću nacrtati lijes prekriven hrvatskom
niti odsvirati smrtnu koračnicu
na sintisajzeru
sada, kada netko umre
uglavnom šutim

_____________________________________________

TARA JELOVAC rođena je 24.3.1991. u Zagrebu gdje živi i danas. Pjesme čita oduvijek, a piše najkasnije od 12. godine. Do sada nema izdanih pjesama, a dva puta je sudjelovala u Učitavanju u Booksi. Uči, izražava se i uživa svakodnevno. Voli, mašta i tuguje mnogobrojno i snažno.