Author: Željko Belinić

* * *

Nasuprot zatvorskog kompleksa veliki je tržni centar koji se vidi s prozora vaše spavaonice. To bi vam doslovce bio prozor u svijet, kad biste smjele uz te prozore stajati i gledati druge kako normalno žive. Ali to je zabranjeno. Građanke i građane vani uznemiruje kad ih kažnjenice promatraju. To su ti tvoje cimerice objasnile čim si došla.

ʺNe smijemo stajati uz prozor.ʺ

One su već bile svladale male trikove lovljenja kratkih prizora vanjskog života od kojih u glavi sastavljaju dulji. To je svojevrsni reality show po vlastitom konceptu, hrana za snove o budućnosti izvan požeških zidina.

Recimo, žena stiže svojim automobilom, ne mora biti nikakav noviji ni skuplji auto, bitno je da je dovoljno neovisna da vozi i da sama ide u kupnju. Parkira, gasi svjetla, gasi motor, uzima sa suvozačkog mjesta torbicu i mobitel, izlazi, pritisne onaj gumbić na ključu za centralno zaključavanje, na visokim potpeticama ležerno korača prema ulazu u tržni centar, pred ulazom uzima kolica jer će nakupovati svega – i to nešto znači u cijelom prizoru jer ne radi se o ženi koja kupuje s košaricom, koja zbraja svaki novčić i uzima proizvode na akciji. Pola sata kasnije puna će kolica odgurati do svog auta, otvoriti prtljažnik, premjestiti stvari unutra, zaklopiti vrata prtljažnika, odgurati kolica na mjesto za odlaganje, otvoriti vrata na suvozačkoj strani samo da ubaci tamo torbicu, a onda će sjesti za volan, okrenuti ključ, možda čak i zapaliti cigaretu prije polaska, staviti u rikverc pa u prvu pa drugu pa treću, i odvesti se s tog parkirališta u svoj dom u kojem će frižider i ostavu napuniti stvarima koje je kupila.

Vlasta stalno gravitira prema prozorima. Prolazi cijelom dužinom tog zida virkajući ovlaš, kao da je zapravo ne zanima što se događa na parkiralištu nego baš tim putem mora do svog kreveta. Ponekad ima monologe u kojima slikovito, do zadnjeg detalja, opisuje što je tamo vani vidjela ili nije, što je posudila za prizor iz vaše budućnosti: ʺZamislite cure, sjednete u auto, vozite, parkirate pred trgovinom, izlazite u haljini i čizmama s visokom petom, hodate, hodate, lepršate na krilima slobode, stavljate kovanicu u bravicu kolica, ulazite u trgovinu, zadržite se prvo na odjelu voća i povrća, važete pa stavljate u kolica sve ono čega ovdje nema: borovnice, dinje, grejp, avokado, batat; gurate dalje, tamo su sve one tjestenine u boji: crna od sipe, narančasta od mrkve, zelena od špinata, ona miješana šarena, s više boja u kutiji… ali jebeš tjestenine, idemo do police s vinima… ma šta police, to je cijeli red – bijelo, crno, rose… ne možete se odlučiti pa ćete uzeti od svega po malo, od svega po puno… a onda svakako i koju bocu žestice, možda džin, votku, viski… zaslužile smo, treba se prisjetiti tih okusa, treba nazdraviti slobodi…ʺ

Dok ona tako govori, dok tijelom oponaša guranje kolica između polica, sve druge u mislima pune svoja kolica proizvodima koje su nekad kupovale, novima koji su se u međuvremenu pojavili na tržištu, onima koje si nekad nisu mogle priuštiti ali kad izađu hoće, stvarima bez kojih se ne može, ali i onima bez kojih se itekako može, trpaju i trpaju i trpaju dok se kolica ne prepune jer takva je njihova poželjna budućnost, sloboda o kojoj se sanja, neograničena mogućnost izbora, futur u kojem će nadoknaditi i prošlost i sadašnjost koju nisu zaslužile.

Ti razmišljaš o tome kako svi oni ljudi vani vjerojatno imaju krivu predodžbu o tome o čemu zatvorenice sanjaju iza ovih zidina. Vide li vas na prozoru kako stojite i buljite prema njima, doživjet će to kao prijetnju, a ne kao skupljanje materijala za velike snove o maloj, najobičnijoj kupovini koja je vama sada nedostupna kao i toliko drugih stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo.

Ti, recimo, nikad nisi vozila sama. Baš si namjeravala na kredit kupiti svoj prvi auto kad si upoznala njega, a kako si već dva tjedna kasnije počela živjeti s njim, više nije bilo potrebe. On ti je objasnio da nema potrebe. Dva auta u domaćinstvu su nepotreban luksuz ako imaš partnera koji će ti biti šofer kad god zatreba, ili će ti prepustiti svoj auto koji sad možeš smatrati zajedničkim. U početku te zbilja svaki dan vozio na posao, a često i nakon posla dolazio po tebe, no već nakon nekoliko mjeseci počeli su se pojavljivati razlozi zbog kojih ne može. Ili je prekasno legao da bi se tako rano budio, ili baš u to vrijeme ima obaveze na fakultetu koje prije nije imao, ili bi se posvađao s tobom oko bilo čega baš kad biste trebali krenuti. Što god je bilo, auto treba njemu, a i da mu ne treba, ne bi ga se usudio povjeriti neiskusnoj vozačici. Nisi se ni okrenula, a već si završila u javnom prijevozu. Dolazio bi po tebe samo ponekad, nenajavljeno i neočekivano, vjerojatno ne bi li te ulovio u nečemu, a onda svaki taj iznenadni prijevoz pretvarao ili u veliku uslugu ili u romantičnu gestu – ovisno o tome što si taj dan zaslužila.

Zato si i ti danas u snovima jedna od onih žena iz Vlastinog monologa, samo što si ti o tome kako sama ideš autom u kupovinu sanjala i prije zatvora. Imaš trideset i šest godina, a nešto tako benigno i normalno nisi nikad iskusila.

* * *

Od onog utorka nisam izgovorila tvoje ime. Ni sebi, ni tebi u prazno, ni policiji, ni odvjetnici, ni ženama u spavaonici. Ti si meni ON. Ti si mi ʺubila sam GAʺ. Zamjenica, kao da te je moguće zamijeniti.

Ime još mogu prešućivati, ali tvoje prezime i dalje nosim. Ono zbog kojeg nismo razgovarali danima prije vjenčanja pa sam na kraju zbog mira u kući popustila i odrekla se svoga.

Mir u kući. Kako naivno.

Koliko sam samo mira u kući mislila da proizvodim. Ako ti posvetim vremena koliko očekuješ. Ako se ne šminkam. Ako nosim hlače umjesto haljina. Ako se ne nalazim s prijateljicama. Ako ti se smiješim i kad te se bojim. Ako nemam nikakvih želja mimo tebe. Ako dam otkaz. Ako se ne tuširam prije izlaska iz kuće. Ako namirnice naručujem online. Ako izbjegavam roditelje i sestru.

A taj nezajamčeni ʺmir u kućiʺ dogodio se tek nakon što sam te ubila, kad u toj kući više nikoga od nas nije bilo.

* * *

Dok Vlasta naglas puni ona kolica, ti svoja prazniš. Sve one fine butelje koje je donosio kući sad vraćaš na police u trgovačkom centru kako ih on u vašem zajedničkom životu ne bi popio. I fine butelje i sve one druge boce sa žestokim pićima iz kojih je sadržaj nestajao da bi onda jednako misteriozno kako su se praznile osvanule pune u vašem ormariću s pićima. To si primijetila tek kad si počela pratiti, kad si njegova stanja i raspoloženja povezala s alkoholom. Trebalo je vremena da shvatiš da uz onaj jedan aperitiv koji će popiti pred tobom još nekoliko popije potajno, ili vjerujući da nisi primijetila da je viskija ili travarice maloprije bilo tek pri dnu čaše, a onda je odjednom opet popunjena dopola.

Nisi imala pojma kakve su sve taktike prikrivanja alkoholizma u stanju razviti ljudi koji piju. Strateški raspoređene boce u raznim dijelovima stana, na primjer – tako da se piće može dotočiti bez svjedoka. Skrivanje praznih boca u ostavi za alat, na primjer – da bi ih se iznijelo u pogodnom trenutku. Zato je iznošenje smeća bio jedini kućanski posao koji je na vlastitu inicijativu obavljao. Na nekoliko praznih vinskih boca koje ste odvajali za povrat ambalaže uvijek je bilo barem još toliko bačenih u kontejner, ali u početku nisi toga bila svjesna jer bi se uvijek pobrinuo da ona butelja iz koje toči djeluje kao jedina otvorena.

U prvim mjesecima ta čaša u njegovoj ruci činila ga je tako muževnim. Bio je tvoj sommelier, tvoj svjetski čovjek koji se razumije u vina i u žestice, koji ima odgovarajuću čašu za svaku vrstu alkohola, koji barata sljubljivanjem hrane s raznolikim bukeima bijelog i crnog, opola, rosea, suhog i polusuhog, barikiranog, likerskog, desertnog, pjenušavog, aromatiziranog, stolnog, vrhunskog i kvalitetnog s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, arhivskog, pa i vina za koje prije njega nisi znala da postoji – predikatnog. Zlo ti je kad danas pomisliš koliko ti je to bilo privlačno, koliko je bilo erotično da ti tvoj muškarac otkriva da postoji vino koje se zove predikatno, koji ti strpljivo objašnjava da to vino postiže posebnu kakvoću u dobrim godinama i prikladnim uvjetima dozrijevanja grožđa na trsu, ovisno o postignutom stupnju prezrelosti grožđa te vremenu berbe i prerade.

Ako si prije njega i bila seljančica unatoč tome što si odrasla u gradu – seljančica po neznanju u području biranog hedonizma više klase – eto njega da te obrazuje i kultivira, da te nauči kako se drži čaša, kako se vino kuša, kako se uparuje s hranom i atmosferom – a onda i kako to isto vino budi zvijer u čovjeku, kako se s njim pretjeruje, kako ga se loče, kako predikatno od romantičnog postaje dramatično, kako taj pridjev postaje prijeteći glagol, predikat u svim rečenicama u kojima ćeš ti biti objekt neželjenih događaja.

_________________________________________________________________

MARINA VUJČIĆ na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.) i Pedeset cigareta za Elenu (2019.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izlazi 2021. godine. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.

fotografija autorice: Valentino Bilić Prcić