Putujemo već dugo. Svijet se naginje lijevo pa desno. Tako i mi.
U obilju namjera tanjimo linije otpora: lakše je biti u nečijem tijelu, nego u nečijem životu.
Da nas tko pita, sigurno bismo spomenuli čaroliju – iščekujemo samo malo čarolije.
Ali mirimo se sa izvanjskim svijetom: bogove potkupljujemo ustrašenom molitvom, vladare sjajnim pridjevima.
Kada se dovoljno smrači, krećemo opet od najstarijih knjiga. Učeći jezik u nevjerici da se na njemu može i voljeti.
***
ŽIVOT JEDNE TEORIJE
Odjednom sve se čini lako i slatko. Jezik sastavljen od vina i svjetla, od svega što se još nije dogodilo. U nama – puca led! Komad noći kičma je dana. Pobijeđene riječi umiru od smijeha, ubrzavaju život. Za njim će i kajanje. (Ovo poznajem!) Stihovi se ponavljaju. Želja je starovremena, slučajnost beskrajna. Sretno otkriće možda i kasni, ali – vidite, dolazi ljubav.
***
KAKVO ĆE VRIJEME BITI SUTRA?
Rekla je da pogledam prognozu.
Dnevna, tjedna, mjesečna.
Sati puni sunca razgrabili su budućnost uspostavljajući vrijeme, opet i opet.
Bez štete za njegovo kruženje, umjesto neba u sobu ulaze nebesa –
utiha kojoj sve odjednom pripada:
bolnička posteljina i zagledanost u neviđeno, izmaknuta zaštita sljedećeg jutra.
***
ONO ŠTO OVDJE NAUČIMO
Ono što ovdje naučimo na kraju će ionako zamijeniti nježnost.
Svjetlo će se provlačiti kroz lišće nagovještavajući vrijeme koje će se tek
pretvoriti u nas.
***
KABASTI ORMARI
Kreće od onog trenutka kada u osakaćenosti misli i osjećaja prstom upireš po mrvici na stolu, voziš je po iverici, oslobađaš tamu trpeze od njezine neuklopljenosti. Tupu prazninu činiš još besmislenije glatkom, raščišćenom. Odsutna zagledanost u nevidljivu točku kao da ipak prepoznaje makar suvišno. Između kože i riječi godine su ugurale razum. Ali tupilo je često potajno hvatanje zaleta, odustajanje od žaljenja.
Toliko smo toga vidjeli!
A sve što bi trebali zaboraviti ukonačit će se u skrivenoj želji. Vrijeme je, kažu, može razvodniti, ako ne već ispuniti.
Na vrata, sasvim sigurno, nagurat ćemo najteže riječi, nezgrapne i strašne kao kabaste starinske ormare. A nakon toga muk će učvrstit crne kutije u nama. Zarasli u ravnodušnost zaboravljamo da nam u pojednostavnjivanju najviše pomaže strast: nedovoljno sveta, ali spremna zgrabiti sreću. Svaki raspusni trenutak odvojit će nas od kalendara: svih jučer, danas, sutra!
Vrijeme povremeno treba izbaciti iz igre, ali ostaje: lice koje isijava nemir, pušačko kašljucanje, opetovani sentimentalni protokol – odron osjećaja, zastoj misli. Želja iščupana iz svake misaonosti ponekad traži veliku pogibelj.
Posrnimo, kažeš, i ja znam da će dalje sve biti stvarno kao gubitak.
_________________________________________
NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.
da istisne iz mene naslage sala i tuge da me uhvati za vrat i podigne u ravan sa svojim očima i pogledom kaže da želi samo mene
***
OŽILJCI
Svuda okolo oštre ivice predmeta o koje se sečem
ostavljaju tanke crvene linije pa kraste ispod kojih se krije bledi tatoo za nas što ne volimo dizajnirane
iznutra svi ožiljci imaju jasne oblike onih o koje smo se posekli i koje smo posekli oštrim ivicama sujete i dobrih namera
***
U MEĐUVREMENU
I jednom samo tako isplivaće moje telo sa belim stomakom okenutim nagore i ostaće da lebdi na granici svetova dok ga neka nežna ruka ne prenese u vlažnu i toplu zemlju da ponovo postane klica i vlat što se lomi pod vetrom i stopalom i krišom ponovo izvija i stoji glumeći da je stablo što drži krošnju od oblaka
***
BEZ STRAHA
Nesvesna ravnodušnosti koja preti njenoj granici od sna
Bez straha gleda u vreme krupnim očima
Kaže da ne boji smrti I smeška se
Kao da zna nešto što joj je prijatelj šapnuo usput da je zabavi i oraspoloži
Dok ne stigne tamo gde je čekaju
***
SA KIM JE NAJTEŽE
Najteže je sa onima što su nam nekad bili bliski pa proziru kroz paravane izdržljivosti i snage koje smo postavili okolo
A nema više bliskosti sa njima pa da se prepustimo slabostima i kukavičluku i pustimo tu poplavu samosažaljenja i beznađa da se razbuja i odnese svo umršeno granje i leševe sujete što smo pokopali duboko
Znam ostao bi na kraju mulj i blato izneverenih očekivanja ali bi bar brana izdržala do sledećeg kišnog perioda
_________________________________________________
ALEKSANDRA LEKOVIĆ rođena je 1971. godine, u Kosovskoj Mitrovici. Završila je Pravni fakultet u Beogradu, gde živi i radi od 1991. godine. Bavi se umetničkom fotografijom od 2009. godine i član je Fotografske sekcije ULUPUDS-a od 2017. godine. Poeziju piše dugi niz godina, a ponekad je i objavljuje na internet portalima posvećenim kulturi i umetnosti.
Hteo je da vidi Afričko pleme Kad kidišu na lava Mladići su manekenski doterani
Na tetkinoj dudinji provodio je leta U strnjiki vežbao Kako da se ne zaustavlja
Digitalno je kompetentan I emocionalno nepismen
Tako je nazdravio čašom Sveže životinjske krvi Masai ratnik
Baba ga je odnegovala Na kravljem mleku I kozjoj surutki Tako se postaje ratnik Na Balkanu
I još kad gledaš kako Da izbegneš Kaldrmu I kad u Maksiju Kupuješ maskarpone
***
PLODOVI ZEMLJE
Iz uzorane brazde Podno Kotlenika Proklijao luk Kad se Gora goropadi Njemu bude lepo
Pošalji vetrove na put Kažem mami Neka krenu sa mnom Pod gorom na Savi Uzdiže se Vavilon Košava mu ne pomaže Kad dune Beton joj se isplazi
Ima jedna zemlja Natopljena mnoštvom Teških koraka Pod njima i ciglom Batrga se Uzalud
***
SEPIJA
Ponekad kad padne mrak Budem sipa
Živim u pukotinama stena U hladnim dubinama mora
Tada zavolim Svoja tri srca Rane mi se Zagnoje Inače su mi sasvim taman Ne umem da hodam Ne plivam u grupi I ponekad umem Da menjam boje Najčešće sam crna
Kad me uzmu u naručje Znam da grizem
Voleli bi me rado Samo da sam mekša Ili manje upućena Od omiljenih aktivnosti Izdvojila bih Zaklanjanje sunca
S proleća Migriram u dublje Vode okeana Tad je primetna najezda Predatora
Od morskih životinja Najviše volim one Koje mi se pridruže Kad plivam Na mlazni pogon
Ponekad Pred svitanje Budem sipa
***
DUNAV SA TIM NEMA NIKAKVE VEZE
Svakog dana kraj Dunava šetam I još nisam naučila da hodam Htela bih da se spotaknem O kamen Na putu ka Gardošu Kad se razdani Umre još jedno drvo Nikad neću naučiti Da hodam Rodna je godina Na svet je došao Još jedan četvorotočkaš Hoće da sedne za sto
Tako bih da naučim da hodam Kraj Dunava Kad god pustim korak Ispreči mi se na putu Po jedan metar asfalta
____________________________________
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984). Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Piše pesme, pripovetke, eseje, književne i filmske prikaze. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu Kritika savremenog društva Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ za najbolju književnu kritiku njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze 14“ kao jedan od najuspešnijih radova. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
Vrati me u pametnu prošlost glupa sadašnjosti srljaš u propast brzom trakom sve važno si odbacila sve lažno prigrlila glupa, površna sadašnjosti trampila si intelekt za zrno dopamina trampila empatiju za ispraznu taštinu glupa, tužna sadašnjosti obesmislila si ljudski život obezvredila, učinila ga valutom glupa bedna sadašnjosti ukinula si kritičku misao upropastila humor ukinula smisao ti lažna isprazna glumice
***
MULJ
Pada kiša staklenih perli veselo mi lupka po mozgu obukla sam previše lagane cipele za hodanje kroz teške močvare lepljiva žabokrečina vuče me dole hvatam šareni balon i odlećem ostavljam cipele da tonu u mulj
***
SLOBODA
Slobodan um priča sa pticama pušta insekte da se igraju po telu priroda i ja, sklad i celina težina duše ne meri se u gramima vazduh je mekan mekši najmekši vazduh je na vrhu najređi telo oslobođeno bola nesmetano postoji putujem sitnim koracima idem ka mojim oblacima
***
NOĆ
Razmileli se kišobrani i kaputi po kiši cipele plešu, trče, žure jure boje da im ne pobegnu crvena plava zelena razmazane preko crne nestrpljivo tražeći momenat razumevanja momenat kad noć nabaci blagi osmeh dobroćudan kao čovek u miru sa sobom ljudi su ovde isprepleteni kao kolariću-paniću Sve je u redu. Biće sve u redu.
***
PLUTA
Plutam kao pluta rašivena po šavovima lagana i natopljena natečena puna vode meka i gnjecava plutam rekom ka obali tražeći mesto za san među lišćem spavam licem u blatu vraćam se u svoje prirodno stanište kao i svaka druga materija
_____________________________________________
JELENA DAVIDOVIĆ rođena je u Novom Sadu. Završila je Prirodno-matematički fakultet. U periodu 2008-2019 živela je i radila u Beogradu a onda se vratila u svoj rodni grad. Piše poeziju i kratke priče. Učesnica je državnog takmičenja u slem poeziji 2022. godine. Pesme i priče su joj objavljivane u više različitih zbornika/almanaha i u online časopisima. Nakon pobede na takmičarskom pesničkom konkursu izdavačke kuće Neos i Spoken Word RS-a, objavljuje prvu zbirku poezije “Najgora na svetu”, za Neos Izdavaštvo, u aprilu 2024.
Sjeli su za stol muškarac “volim upoznavati nove ljude” i žena “zanima me ozbiljna veza” u kafiću u kojemu sam bila jedini gost, skrivena od ljetne sparine.
S moje udaljenosti odmah je bilo očito da je u pitanju “spoj na slijepo”, samo što su oboje imali širom otvorene oči, bar na početku.
Žena je imala lijepe zelene oči i kovrčavu kosu, a on kao da je ispao iz nekog filma koji se snimao u doba socijalizma, s izgledom skretničara na željeznici koji ima 40 godina staža i problematičan smisao za humor, dosadan kao sat marksizma s kojeg smo bježali kroz prozor škole da bi na Dravi lovili bjelouške.
Takav je bio taj muškarac, teški kontrast ženi koja je bila previše pristojna da bi se digla od stola i rekla mu: “Koji si ti teški davež, grub si i kockast kao zidarska cigla, i užasno me smaraš.”
Njeno razočaranje postajalo je fizički opipljivo, poput magle pune vlage koja uvlači se u svaki kutak prostorije. I meni je već postalo mučno biti svjedokom potonuća njenih očekivanja, dok je voda samo nadirala i nadirala.
Žena se vidljivo smanjivala, postajala nevidljiva, izašla je iz svog tijela i haljine i odšetala u svoje citate o ljubavi i čežnji. Bio je to tako tužan prizor da sam i ja uzdahnula za susjednim stolom, gledajući kroz staklo u vrhove katedrale.
Rekla je da mora na drugu stranu, ima puno obaveza, on je otišao pljesnuvši je po koljenu, bio je to vrhunac njegova šarma. Ostala je sjediti sama pušeći cigaretu za cigaretom, njene svijetle zelene oči dobile su boju nakvašenog zida s kojega je upravo odlijepljena stara tapeta.
***
ČITAJ IZMEĐU REDOVA
Na uglu Reisnerove ulice izgledala je kao šiljcima probodena, naslonjena na ogradu od željeza. Rekla je bit će još dana, ali ovaj nije takav.
I sad, ja bih trebala čitati između redova, ogromna bijela praznina koju nagrizaju moljci u čije rupe propadaju slova kao prolaznici u neoznačeni šaht. Život je protočna kanalizacija odvratih filozofski, dok je cijeli jedan neshvaćeni svijet izgarao na krajičku cigarete male osobne predstave javnog spaljivanja.
Jednom sam čitala James Joycea, bez točke i zareza struja te odnese daleko, ulijevaš se u Crno more Možda su točke precijenjene i kraj rečenice trebalo bi posuti žutim peludom suncokreta, gorčinu premazati bijelim mlijekom smokve i gledati kako se pčele roje iznad poeme.
Imam susjeda, napustila ga cura Svaku večer slušam njegove glasne naricaljke u slušalicu telefona Da bar zatvori prozor i pati bez svjedoka. Psuje i moli, a ja pojačavam ton dnevnika Razmišljam o točki veličine topovske kugle koju treba ispaliti na kraj balade. Pozvonit ću mu na vrata Susjed, treba Vam interpunkcija, ogromna točka da završite s tom patetičnom blamažom Moje umjetničko čulo trpi Niste Vi James Joyce
***
AKVAREL
Gledam te kako stojiš zatvorenih očiju ispred slikarskog platna. Kroz prozor ulazi jesenji akvarel kistom razlivena kiša miriše na mahovinu i svježu zelenu travu.
Miris zaboravljenih dana. Gradovi koji me nisu znali, a čekali su. Mutne ljubičaste misli kovitlaju se u pukotinama nedovršenih priča. U tamnom prostoru svemira okreću se planeti od leda. I tamo ćemo jednom stići, izgubljenog sebstva.
Svjetlost prolazi kroz dno čaše za vino, u pozadini krive se slike. Tako mi vidimo svijet. Izlomljeno. U fragmentima. Pod tvojim prstima stvara se novi prostor u kojemu ja više ne obitavam. Umijeće zaobilaženja oštrih rubova širokim potezom kista, unijeti u grubu jezgru stvari mekoću i prozračnost, magijom zarobiti nečiju dušu na platnu. To je đavolja nagodba slikara.
U tvom ateljeu Svijet još miriše na čašu jabukovače, vaniliju i med i zdjelu punu lješnjaka na drvenom stolu. Tu, između prašnjavih zastora ateljea, u igri brojenja koraka, još nismo odrasli u ozbiljne portrete.
Brišeš kistove i ruke o staru majicu: “Kad se osuši boja, ti ćeš dobiti konačne obrise”. Od tvog poljupca ostaje mi boja na čelu. Lazurnost akvarela. Tako izgleda ljubav.
***
NOĆNI KUPAČI
Preobrazit ću se. Na dnu riječnog rukavca bit ću kamen. Bit ću fluidni oblik vode, muški i ženski svijet. Krug koji koncentrično se širi, i u svojim valovima umnožava odraze krošnji i ptica.
Preobrazit ću se. Bit ću vodeni ljiljan, cvijet lopoča. Šutjet ću s ribama, zaboraviti svijet iznad površine vode.
Tamo negdje na obali, ljudi izvrću čamce na trbuh zemlje. Skidaju im zelene haljine od algi. Ulazak u čamac je kao povratak u maternicu, u svijet prije rođenja, kada su plovidbe bile duge i sigurne.
Noćni kupači ležat će spokojno, ukopani u pijesak poput školjke, gledajući ostakljeno nebo kao beskrajan ravni horizont.
***
POST SCRIPTUM
Draga moja, ne mogu te utješiti I najslađa jabuka ima srce od cijanida, snovi koje sanjaš zimi ostvarit će se tek u proljeće nema tu prema zaslugama snovi bogatih jači su od snova siromaha jedan ormar pretijesan je za jedan iznošen život, a varljiva nada posna je večera.
Mi koji ljubimo bez barikada na srcu, sačinjeni od vatre koja se ne dimi, I pišemo pjesme na ničijoj zemlji, uzdajući se u milost Božju da bit ćemo nešto više od kostiju koje trunu i guraju se u utrobi zemlje, izopćenici s alibijem zvijezda, odmetnici od kaosa bez smisla.
Jer ionako, umirati polako sa stažom promašenih sati, isto je kao neodgodiv i neopoziv odlazak samoubojice, kao da je tama u kojoj će duša oslijepiti jedino mjesto utjehe.
________________________________________________
SANDRA BOGDAN RAKIĆ je pjesnikinja i slikarica iz Osijeka. Rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Radila je kao novinarka na Gradskom radiju i bila urednica emisije “O nama”. U Gradskom oglasniku uređivala je svoju rubriku “Metafizički savjetnik”. Dugi niz godina bavi se pisanjem poezije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima Kvaka, Sapphoart, Diskurs, The Split Mind, Sizif, Suština poetike, na portalima za književnost Metafora i Kritična masa te u brojnim međunarodnim zbornicima. Poezija joj je uvrštena u Zbornik 8. gornjogradskog književnog festivala, a zastupljena je i u Antologiji suvremene književne forme 2021. godine. Svoju zbirku poezije pod nazivom “Noćni kupači” objavila je 2023. godine. Osim pisanja poezije, bavi se slikanjem, fotografijom i digitalnom umjetnošću. Iza sebe ima samostalne i grupne slikarske izložbe, samostalnu izložbu fotografija, te nagrađene fotografije koje su bile izložene u sklopu grupnih izložbi u Osijeku i Zagrebu. Uskoro će biti postavljena i njena druga samostalna slikarska izložba u galerijskom prostoru grada Osijeka.
imamo novca samo za paklu cigareta i dve boce sangrije
nosimo ih u rukama kroz varoš sektašice, dobacuju nam iz kafića
provlačimo se kroz pijačnu ogradu okruženu uspavanim kamiondžijama
ležimo na betonskom stolu celu noć smejemo se glasno
princezi kojoj je tata kupio poršea naslednicima koji ulažu u erekciju
brineti čije štikle zapinju o šljunak njenoj drugarici kojoj viri leva bradavica
u svitanje nailazi narkoman preti praznim špricem
bežimo kao ulične mačke u poslednjem životu
***
RAZLIČAK
korisna sam kada me ubereš ali rastem na pogrešnom mestu
kod nas su sušna leta niko ne zaliva korov
***
NEKRŠTENA
ponovo sam uključila veš-mašinu na crveno slovo cimerka kaže da ću goreti u paklu
na Krstovdan sam zaboravila da se posti možda zato nisam nikog sanjala na Bogojavljenje
moje oči čekaju na Oca blizu je carstvo nebesko
***
LUCKY STRIKE SA OKUSOM BOROVNICE
demonstriraš nesreću koja ti se dogodila na magistrali prevrtanjem pakle cigareta do ivice kuhinjskog stola
bankina pred kojom se od tada krstiš pri svakom povratku kući zaustavila je poslednji krug
umesto molitve, zahvaljujem sudbini koja je dozvolila da se upoznamo
***
MARIJI IZ MAGDALE
u tebi se kote đavoli nedostojni njegovih ramena
ostani na kolenima spasitelj je u mojim rukama
***
TAČKA ZAREZ
vetrovi šapuću moje ime hineni, hineni
ne plašim se Onog koji i dušu i telo može uništiti u geheni
moje butine slikarsko platno renesansa u tvojim rukama
I’m not ready, my Lord
_______________________________________
MINA ĐUKIĆ (2001, Šabac) studentkinja je osnovnih studija novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Novinarka je i urednica rubrike kultura u beogradskom magazinu Student, u okviru kog je organizovala pesnički konkurs i veče poezije. Pesme su joj objavljene u zborniku poezije Signali u noći (PPM Enklava 2024), časopisu za književnost, umetnost i kulturu Buktinja (april 2024), elektronskom zborniku savremene poezije Bludni stih i na portalu Strane. Pohađala pesničku radionicu Zvonka Karanovića. Bila je članica i vokalni solista Folklornog ansambla Đido iz Bogatića 13 godina. Na 8. Međunarodnom festivalu studenata novinarstva On the record osvojila je drugo mesto u kategoriji radijskih priloga.
za šankom s Malim dovoljno dugo da mi se ukažu neki mrtvi prijatelji
prvo ugledam Buša kako naručuje pivo čak mi i namigne
s Malim sam već dosta riječi potrošio te večeri on je negdje daleko spuštenog pogleda sâm sa sobom
onda vidim Polana on mi mahne i izađe bez riječi jer ima nekog važnijeg posla
pitam Malog kaj pije ali njemu je svejedno pivo ili kratko isti kurac
gdje smo to mi pitam ga konačno ali ne odgovara on je negdje daleko čak dalje nego ja
***
MOJI PRIJATELJI SU MRTVI
moji prijatelji su mrtvi i ono malo živih pod zemljom je
pokopali su me odavno i onda utihnuli od tuge
nekad smo pokapali noći sad noći pokapaju nas
moji prijatelji su mrtvi i sad smrt zajedno živimo
***
NEGDJE DRUGDJE (PLAVO NEBO TOG JUTRA)
tu sam tamo gdje ti više nisi i sjećam se tog jutra
telefon je dugo zvonio dok se nisam javio mamuran
tog prokletog prosinačkog jutra skoro sam umro za tobom
šakama sam zakrvavio zidove ubio sam se nestao sam tog prokletog prosinačkog jutra
možda sam tog dana dok si žderao tu smrznutu baranjsku zemlju baš drkao u svojoj zagrebačkoj sobi na neku lošu pičku kojoj si se sviđao
sve sam zasrao onog dana prokleto hladnog dana kad si mi rekao zbogom
nemoj mi nikad oprostiti neću ni ja tebi frende mogli smo još toliko mogli smo još puno
i dok sam te pokapao dok je ta hladna kiša tog davnog prosinačkog jutra bubnjala po tvom svježem lijesu rekao sam ti samo bok
nisam plakao nisam jebi ga i znam da ti je drago zbog toga
nisam plakao jer nisam mogao mislio sam da ti je možda hladno
tvoj Dinamo tog jutra sjebao je naš Dinamo ali svejedno ja nisam plakao
vojnički plotuni proparali su nebo to sivo nebo koje mi je onda izgledalo tako plavo
i znaš kaj; jebo sam ti mater onda kao nikad jebo sam ti mater kao kaj ti i sad jebem kad god pomislim na tebe
_______________________________________________
MARKO RADUMILO rođen je 1972. godine u Zagrebu. Tu je završio osnovnu školu i II. gimnaziju. Poslije toga nije radio ništa, a onda svašta. Krajem 2008. Sa zagrebačkog asfalta odlazi u Pulu, gdje ostaje narednih devet godina. U Zagreb se vraća 2017., ali samo nakratko, jer već nakon godinu dana odlazi u Rijeku gdje i danas živi i radi. U Zagreb se vraća uvijek, jer ga ovaj stalno zove. Prva priča objavljena mu je 1995. godine u časopisu za dramu i prozu Plima. Poslije toga je objavljivao u časopisima Godine Nove, Vijenac i Zarez. Zbirku priča Dan kada su centarfori promašivali objavljuje 2016. u izdanju Ibis grafike.
Svu noć je zemlja plakala suha i ispucana kao prepečena pogača, svu noć su puhali pustinjski vjetrovi, i pijeskom zasipali pukotine. Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje, a ipak nije uspio da se smiri. Samo je nebo ostalo spokojno i prazno kao da se ništa ne dešava kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć je zemlja urlikala. Možda su to bile žedne zvijeri koje lutaju kroz savane i šume umirući pored presahlih izvora vode. Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja i lišćem liže suhu zemlju. Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno kao da nikome nije potrebna kiša kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć se zemlja grčila. Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu kao što se čeka prvorođenče zgrčeno u majčinoj utrobi. Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se zateklo, i ljudi i drveće i zvijeri. Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja. A kad je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje, (crveni cvjetovi i požari, požari u gradu) procvjetali su flanboajeni.
iz zbirke “Pjesma crne žene”, Zagreb, August Cesarec, 1977. Prevela Elina Elimova
***
AVGUST
Ležim pod stablom noći, u avgustu što umire i peva sa cvetom od pepela ugasle groze. Sa čela mi kao iz crnine bubri i sazreva grozdova prepuno stablo zvezdane loze.
Ležim u noći avgusta za zemlju prikovanog temena. Da li će izdržati, da li će me zaustaviti ovi neumorni ratnici od bilja i semena, od paprati, trava i paviti.
Leži i čekaj ovde. Nepokretan, okamenjen leži. Šta ako te noć pije, šta ako te vetar šiba. Ribari tvog pogleda pletu okca u nevidljivoj mreži, u bezdanu tvog čekanja sanja zlatna riba.
Ležim i znam, avgust je i sve se menja, spolja i u meni. Zlatna zrna grozda gase se kao jedre zenice neke. Tamno ponoćno sunce dostiže već svoj zenit. A ja ostajem zarobljen u travama i srastao u paprati meke.
zbirka Гледач во пепелта (Zagledan u pepeo), 1970 Preveo Vlada Urošević
***
RAĐANJE RIJEČI
Rađanje riječi Čvor na čvoru. Na kamenu kamen. Kamena šuma smrzlina. Čvor u čvoru. Nad kamenom kamen, oba smo od kamena. Dimi noć. Riječ se od tmine udvaja. Modar ugljen utrobu joj gori. O ti što postojiš jer ne postojiš, nebo ljuljaš, zemlju okrećeš. O ti što postojiš jer ne postojiš, ječi zemlja pod kamenim pločicama. Ide ošamućena od umiranja svojih riječ što lomi sve sljepoočnice. Čvor na čvoru. Na kamenu kamen. Raku svoju s ukletošću kopam. Otvori me prokletijo, ti tvrđavo kamena, da izgorim u ugljen riječi, da se istopim.
iz zbirke “Dugo dolaženje ognja”, Beograd, Rad (Reč i misao), 1977. Preveo Sreten Perović
ACO ŠOPOV, makedonski književnik (Štip, 20. XII. 1923 – Skoplje, 20. IV. 1982). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Djelovao je kao urednik književnih časopisâ (Idnina, Nov den, Sovremenost), glavni urednik i direktor u izdavačkom poduzeću »Kočo Racin«, predsjednik Društva književnika Makedonije te visoki republički i diplomatski dužnosnik (veleposlanik SFRJ u Senegalu 1972–76). Smatra se začetnikom suvremenoga makedonskoga pjesništva (zbirka Pjesme – Pesni, 1944) i autorom paradigmatskih zbirki makedonskoga pjesničkoga modernizma (Stihovi o muci i radosti – Stihovi za makata i radosta, 1952; Vjetar nosi lijepo vrijeme – Veterot nosi ubavo vreme, 1957). Tematiku ratne i poratne stvarnosti usmjerio je 1950-ih prema subjektivnim doživljajima u središtu kojih su priroda, žena i ljepota. Središnje ontološko mjesto njegove refleksivne lirike zauzima zbirka Nepostojanje (Nebidnina, 1964; naslov bi mogao označivati i nepostojanje te odricanje bitka biću i njegovo pronalaženje u riječi i stvaralaštvu). Tom je poezijom kao i zbirkom Zagledan u pepeo (Gatač vo pepelta, 1970) dostignuo visoke standarde metaforičnoga i simboličnoga modernoga pjesničkoga izraza. U zbirci Pjesma crne žene (Pesna na crnata žena, 1976), slijedeći teoriju miješanja kultura svojega prijatelja pjesnika L. S. Senghora, ostvario je čudesan spoj afričke i makedonske kulture, ispjevavši antologijske primjere ljubavne, pejzažne, domoljubne, kozmopolitske i refleksivne lirike. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.)
na taj velik dan stavila si neprimjetnu šminku bezbojni lak za nokte i parfem lakih nota za posebne prilike obukla majčino odijelo cipele s diskretnom potpeticom bojom podudarne s torbom samo nenametljivo misliš pokorava se svijet onaj isti u kojem si odrastala misleći da je odrastanje teško jer nisi trošila dane kako to rade djeca sanjala samo stare stvari stare poslove stare ljude one iste koji danas ne uviđaju da odijelo koje nosiš nije tvoje odijelo staro je i pomalo ofucano čak je i broj ili dva veće točno onoliko koliko je dovoljno da se pod njim pogrbiš onemoćaš i slomiš onu već nekoliko puta lijepljenu potpeticu one iste koji ti neće pridržati torbu naglo otežanu od tuđih stvari tuđih zadaća tuđih zahtjeva koje ćeš nositi kući i njima uspavljivati dijete i nećeš znati što si krivo napravila da znaš o svakom i o svemu barem nešto reći ali ne i što kad te pitaju o tebi
***
ulaziš u njegov stan zid optočen obiteljskim fotografijama tebe nema i nemaš što ni tražiti tu sve su obiteljske fotografije sretne na isti način a vaša sreća nefotogenična ostavlja dijelove sebe u svakom kutku svake sobe znajući da nitko neće zauzeti ta mjesta na način na koji ih ona svojata da bi ti zaboravila sebe svoj život male laži i velike istine vlastite obiteljske fotografije da ne mariš i ne razmišljaš o kraju koji će ionako doći ušuljati se u obliku neke nove dosade nečeg već viđenog nečeg novog besmislenog i otpustit ćeš sve tek oblikovati svoju priču svjesna svih dijelova sebe zabranjenih da budu sulude potrebe za onim što jesi i da dobiješ točno onoliko koliko daš nefotogenična sreća zauvijek ovjekovječena
***
gledaš ih sestre majke bake sve izgubile muževe davno davno prije nego si uopće razmišljala kako je izgubiti polovicu sebe i biti primorana sve sama odgajati zarađivati živjeti voljeti za dvoje sve su to bile velike ljubavi sretne za doba u kojem su nastajale koje su rasle svakim novim danom zbližavale svakom novom srećom vezivale svakom novom nesrećom posvećivale se svakim novim sjećanjem oplakivao se svaki spomen njihova kraja gradeći jednu jedinu misao o vječnosti kao imperativu kojem se moraš predati nisi razumjela njihovu samoću izabranu svjesno njihovu zatvorenost kojoj pripadaju njihove živote koji su stali i nisu dovoljni sami sebi pa se dalje grade kroz tuđe djece unučadi susjeda prijatelja nisi razumjela ništa pa obećala sebi da nećeš tako dok nisi ulovila korak s onim vremenom koje kako prolazi otvara zatvoreno a iz njega izlaze svi gubitci sva žrtvovanja sve boli svi teški trenutci kojima su usprkos koračale uspravno uzdignute glave damski šuteći o svemu o čemu se mora šutjeti pa i o razlogu izabrane samoće danas razumiješ po prvi put omogućena svijetu jedino opravdana odanost pokojnima odanost je samoj sebi
***
nikad im nisi rekla kako je bilo gledati kojom brzinom padaju borove iglice kad u bravi zatutnje njegovi ključevi nikad im nisi rekla kako je bilo osjećati neprestano treperenje tvog jedinog svjetla uvijek u kvaru nikad im nisi rekla da se nije puno promijenilo ičijim odlaskom iglice su i dalje u strahu padale a svjetlo je zauvijek pregorilo nikad im nisi rekla kako je hladnoća istisnula i ono malo zraka što je punilo pluća barem nakratko a da su u zrakopraznom prostoru stvari češće letjele najčešće bez upozorenja uvijek bez razloga riječi se lomile na slogove slogovi prerastali u bezbroj slova prijeteći da će te ugušiti još ih i danas znaš neočekivano ispljunuti nikad im nisi rekla koliko se sjećaš koliko toga znaš to ionako ne bi više trebalo biti važno
***
između nevidljivih brojača života prošlih i budućih ne smiješ zaboraviti disati barem toliko dugo dok ne dočekaš prirodan kraj ali priroda se uvijek buni kad joj plitko dišeš za vratom otresa te silovito kao što si otresla njega kad si ga našla u ruci pripitomljenog sutra priroda se buni rastvara svaki put kojim hodaš bez traga i signala kad pobrkaš principe i dimenzije u linearno vrijeme prestaneš vjerovati kad ispituješ koliko može trajati beskonačnost kad tražiš izlaz za sve živo i neživo da nitko nikom ne diše za vratom
_______________________________________________
JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017), slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014) i zbirku poezije One (Društvo hrvatskih književnika, 2023).
Koliko se krvi prosulo, to niko ne može izmjeriti a niti izvagati, teško je vagati krv iako neki vagaju. Bezveze je raditi nešto što se ne može. Kao da trčiš uz planinu i usput glumiš Crvenkapicu koja bere šumske jagode. Sve crveno i zeleno, nosi ona baki i saplete se i prospe, naiđe vuk pa joj, brate, pomogne, a već je prije toga pomogao baki. Stara narodna priča, prava bajka, o neminovnoj pobjedi dobra nad zlom, onog dobra u nama i onog zla u nama. Znao je narod predstaviti zlo kao vuka, naivnost i stranputicu kao čednu djevojčicu, a svijest kao lovca. Znao je narod unijeti mudrost u bajke, i znat će narod pričati o prošlim vremenima. Eh, kako je nekad bilo, pa se trgne i sjeti se da je u tom nekad bilo i vukova. Tako je tog dana u Titovoj bilo nejasno odakle je ispaljena granata koja je pokosila narod, pa su čak i preživjeli ostali pokošeni. Doduše, prvo se nije znalo kakva je to eksplozija. Veliki, strašni lančani sudar širih razmjera za čije raščiščavanje treba više godine? Narod se potresao pa mu je naumpalo da je zemljotres kakav se ne pamti u ovoj regiji. Tektonske zemljane ploče neočekivano su se pomakle, jedna nalegla na drugu bez ikakvih razloga, samo onako, sudbinskim pomjeranjem planetarnih zbivanja. Pa i planeta ima svoj život i svoju sudbinu, zar nije tako? Astrolozi su održali brzi simpozij da ustanove poremećaj zvijezda koji je doveo do iznenadnog preokreta mira u nemir; uzet je u obzir i Mjesec sa njegovim sumnjivim privlačenjem morske vode i novim mrljama koje su sateliti snimili na zemljanom pratiocu. Ili pratitelju.
Uglavnom, teško je bilo išta shvatiti. Čak se pojavila teorija o pobuni životinja. Dosta im je bilo gospodstva i vladavine ljudi, sad malo oni da preuzmu ulogu namjesnika na Zemlji. Novinari su na ovu teoriju vrtjeli glavom, sablažnjavali se i izvještavali ipak o katastrofi širih razmjera. Čak je jedan novinar podlegao pred kamerom, tako što ga je zalutali geler pogodio. Tako ti je kad hoćeš da budeš prvi u svemu, pa i na licu mjesta.
Također teška teorija na koju su svi reagirali odbojno bila je o prokletstvu i upotrebi crne magije. Neko je nekad napravio tvrdi, jezivi čvor i zakovao ga u nekoj dasci, sve je to mirovalo dok se daska nije otvorila zbog truhljenja, a onda su izašli demoni starih neprijateljstava i ušli u ljude.
Ipak, najteža teorija raširila se brzinom munje, a to je, Bože sačuvaj, da povremeno dođu ratovi. Bože nas spasi od tog belaja, od te utvare, strahote i katastrofe koja se zove rat.
Narod je zanijemio od straha.
***
Jedino nisu bili nijemi oni koji su ležali u svojoj i tuđoj krvi u Titovoj. Vodili su monologe a, bogami, počeše i dijaloge. Šta ćeš kad su bili jedno na drugom, oko uz oko, usta na usta, uho na uho. Čak su se i grlili, pravo ko kad tješi insan insana. Najteže im je bilo kad su ih počeli razdvajati i grupisati po krvi, neke su čak htjeli, Bože nas sačuvaj, dio po dio u različite grupe, jer se nisu mogli dogovoriti kojoj krvi pripadaju. Bože zakloni, rek’o bi narod. Titova je doživjela masakr. Izlozi su popucali, pa i onaj najljepši i najjači, izlog starih ljubavi i uspomena, izlog prijateljstava i matura, izlog susjeda iliti komšija, izlog avlija i dvorišta, izlog saraja. Dugo su ga morali popravljati, baš dugo. Nikad ne znaš jesu li ga dobro popravili, iako ima dobrih radnika, sve daju od sebe ne bi li vratili sjaj najpoznatijem izlogu u Titovoj. Opet šetači oprezno stanu, gledaju knjige, slike, tašne, razglednice, suvenire, ali izviruju hoće li ih odnekle šta pogoditi, pa brže bolje bjež. Čak ne smiju kao nekad da se slikaju pred tim izlogom, samo najhrabriji. Jer, ruže ih, kažu im: Šta ćeš, bogati, tu? Nisi odan ideji. Kojoj ideji? Ideji patriotizma! E, tu nastane problem, došlo se do puno raznih patriotizama, jer, čovječe, svaki pojedinačni narod na planeti ima svoj patriotizam. Ispadneš ko od šale izdajnik svog naroda ako nisi drugonarodamrzac. Ne d’o ti Bog da si kosmopolita, ti su najgori. Najbolji su oni koji mrze komšije ili susjede; ako mrziš tamo neke daleke na drugom kontinentu, to se ne pika, nisi dovoljno dobar patriota.
A, najgori od svih su umjetnici, oni su pravi umetnici, koji su se umetnuli i krše pravila razgraničenja, čiste krvi i nadrasa. Oni su najveći problem, zato je u nekim sredinama počela hajka na umetnike. Treba izbaciti strane i sumnjive elemente iz jednog naroda. Pa, valjda je jasno, narod mora biti čiste narodne krvi. Izmišljen je i aparat, skener za čistoću krvi od drugih primjesa. S obzirom da se mnogi boje stati pred taj aparat, dozvoljeno je i da se napiše izjava. Pod moralnom i krivičnom odgovornošću. O čistom pripadanju od davnina. Dok, u zadnje vrijeme, malo se popustilo pa se dopustilo nošenje oznaka, grbova, bedževa, simbola sa zastava, čak i religioznih obilježja. Iako se zna da religija i narod nisu isto, progledalo se kroz prste, pa, eto, vrijeme donosi promjene i olakšice, šta ćeš.
***
Duhovi su zaista hodali okolo, ispred izlogā, ispred Vječne, u Ferhadiji, po Baščašiji, oko Skenderije, Pošte… a najviše ih je bilo u Titovoj. Duhovi umjetnika i onih koji su ih voljeli i podržavali, duhovi glumaca, statista, naturščika, gostiju, turista, stranaca, duhovi građana i seljaka, provincijalaca i uvaženih glavnograđana… ipak, ruku na srce, najviše je bilo duhova naroda. Kao kad se svira ili pjeva himna. Narod i ima najviše duhova, neke krije, neke ne taji, neke skrije pa otkrije, a najopasniji su duhovi neprijateljstava iz davnih, zaboravljenih vremena. Kad oni uskrsnu, treba vojska i vojska da ih vrati gdje im je mjesto, u prošlost. Treba vrijeme, ono isto ljekovito koje služi za zarastanje rana. Dođete u ljekarnu, a može i apoteku i obratite se finoj, uljudnoj, odgojenoj i vaspitanoj, obrazovanoj i naobraženoj farmaceutkinji (uglavnom su one), pozdravite se na jednom od mnogih svjetskih pozdrava i kažete:
„Ja bih malo vremena od kojeg zarastaju rane. Imate li?“
„Svakako, gospođo/gospodine, toga imamo redovno u ponudi. Koja Vam doza treba?“
„Pa, šta Vi mislite? Koliko Vam izgledam bolesna/ bolestan?“
„Izgledate manje nego drugi, čim ste došli po lijek. Da samo znate kako bolesni hodaju ulicama, no, ja nisam doktorica/doktor, pa ne bih o tome. Prednost je što se ovaj lijek može nabaviti bez recepta. Nije ni skup, vjerujte, u odnosu na sve drugo što imamo tog tipa.“
„Poslušat ću Vašu preporuku i reći ćete mi cijenu.“
„Po mom prosuđivanju, treba Vam 20, 30 godina. Izvolite, imamo veeeliko pakovanje, jedna tableta mjesečno. Za rok se ne brinite, nadmašuje ljudske živote.“
„Uh… A cijena?“
„Nije skupo, morate se odreći dva-tri bliska rođaka, pet-šest daljih, morate promijeniti komšiluk, grad i proglasit će Vas izrodom. To će trajati jedno vrijeme pa će doći na svoje. Ali ćete se izliječiti, znam iz povratnih informacija drugih pacijenata.“
„Kako ću to platiti?“
„Samo se ovdje potpišite, molim, ništa više.“
„Pa to je pristupnica nekom udruženju, stranci ili čemu već. Stvarno neočekivano.“
„Svako se tako iznenadio, niste prvi. Je l’ de jednostavno?“
„Malo sam zbunjena/zbunjen…“
„Pa neko mora predstavljati narod i tako nuditi vrijeme koje liječi rane. Slažete li se sa mnom?“
„Ne znam ni šta sam očekivala/očekivao… Neke tablete, kapsule… sirup… nešto kao flaster… šta već…“
„Sve je to praćeno placebo efektom, zar ne, gospođo/gospodine?“
„Eh, to mi već liči na plačego… ili plače ego… ili povećanje plaće. Od tog bi svi ozdravili. Dajte to jedno pakovanje, vrijedi probati.“
„Potpišite ovdje, molim.“
Čim izađete iz ljekarne, desi se da sretnete rođaka koji je pratio vaše korake.
„Izrode! Kako si mogao?“
„Dobro je, djeluje…“, i nastavite plačući.
***
Pisac je bježao od samog sebe, od duhova, od izloga, od inata i od ponosa. Trčao je koliko su ga noge nosile. Trčao je prema Titovoj. Iako su ga zaustavljali, policija, barikade, narod, nisu ga mogli spriječiti da sazna od čega je odjek, šta je puklo, kakva je to eksplozija, granata, teški sudar, zemljotres jednog područja… Od čega je eho proizveo eho u narodu? Začepio je uši da spasi bubne opne, stavio je tamne naočale da spasi vid, otvorio je usta jako i trčao prema dugoj sarajevskoj ulici. On je inače imao kondiciju, nije mu bilo prvi put da tako trči, već je iznio više maratona za narod, za grad, za domovinu, za zavičaj, bio je poznat kao trkač na duge staze.
Najduža staza koju je pretrčao bila je tunel ispod piste i pista iznad tunela. Toliko je bila duga da je mislio da se neće nikad završiti, da će sustati, da će se srušiti i da tako neće donijeti najvažniju poruku koju je ikad nosio. Poruka je bila o miru. Od naroda potpisana. Tražio se mir, tražio se hljeb, tražila se svjetlost, tražila se voda, struja, komunikacija, suživot i tolerancija. Tražila se Evropa i renesansa, preporod ljudskog uma. Tražila se demokratija i demokracija. Razumijevanje i ljubav. Tražio se Raj i Džennet. Tražio se razum i um. Racio i misao. Kultura i umjetnost. Hoćemo mir! Vrištalo je u njemu dok je trčao. Hoćemo da čujete glas naroda! Kojeg naroda?, nasrtali su duhovi dok je bježao.
Maratonac se napio vode kad je krenuo sa Baščaršije. Ne namjerno da bi se vratio nego namjerno. Iz inata. Takav je bio Irfan. I trčao je iz inata. Maraton se i ne može iznijeti s drugim ciljem, šta god vam neko rekao. Inat je najjači poriv. Onaj fini, istančani, onaj što liči na leptira, na pticu, na jato ptica, na proljeće, na preporod, na prirodu koja uvijek iznova pokaže svoje ukrase i život, život, život iznova. I ponovo i ponovno. Again. Afresh. Anew. Opet.
„Vidi ga, bogati, on opet trči.“
„Pa taj je neuništiv!“
„Kô naš Irfan. Bravo, Irfane, bravo, samo naprijed! Stigni prvi, pobijedi! Pokaži im ko si!“
„Recite nam, molim Vas, otkud Vam ideja da se upustite u ovu utrku, ovo je, maraton, čovječe!“
„Jeste li opet ono Vi koji kažete svakom ti?“, osmjehnu se Irfan i obrisa znoj sa čela. „Sklonite se da vidim od čega je odjek. Sklonite se da udahnem sad kad sam donio poruku. Ljudi, sklonite se.“
I pustili su ga. Napravili su mu prolaz. Svečani, pobjednički, zasluženi. Ne znajući da je trčao ne bi li saznao ko je pobijedio.
Ili šta je pobijedilo?
Glas, svijest, razum, ponos, inat?
Jesu li pobijedili oni koji su nadživjeli eksploziju ili oni koji su poginuli?
***
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite. Tolstoj, Dostojevski, i čitava svita pisaca ne mogu opisati čoveka. Krleža, Andrić… Pa Vi mislite, profesorko, da sa tih razglednica možete videti kako izgleda ljudsko srce… Varate se… Vi ne znate da se tu krije nešto opako… zver… Zver, draga moja…“, pričao je direktor Pošte dok je širokim dlanovima okretao volan svog starog mercedesa. „Ne morate mi verovati, ali bih voleo kada biste me poslušali.“
„Malo me prepadate. Nije to lako slušati, ipak… Opet ću sutra doći na posao, sve je normalno i mirno, muž mi je u Sarajevu, otišao je na ispit… Sve je isto, a Vi pričate o nekom ratu.“
„Mislite da rat ne postoji?“, okrenu se čudni sugovornik prema Dunji.
„Postojao je.“
„E baš ste naivni i smešni ako gurate ratove u prošlost. Rat je sadašnjost, već kuca na vrata i razvaljuje bravu.“
„Nemoguće“, pobuni se Dunja, ali sa strahom u glasu.
„Moguće, draga profesorko. Tako ste… neobično blagi… Vaše lice je retko. Ne mogu da dopustim da Vam se nešto dogodi. Molim Vas, napustite Zvornik što pre. Danas!“
„Ne razumijem“, uzdahnu Dunja.
„Ovde se nema šta da razume. Ko je ikad rat razumeo!? Možda tek jedan deo kada uđe u istoriju, ali dok je tu, to je samo haos.“
„Vi baš mislite da će biti rata“, Dunja se poče znojiti.
„Ne da će biti, već je tu, samo Vi ne vidite. A biće kasno kad ga ugledate.“
Auto je stao pored mosta. Dunja je još sjedjela, blijeda i uplašena. Znala je ona da je radi nečega trebala pristati da se poveze sa direktorom Pošte, ali ovako nešto… Nije mogla pokrenuti noge.
„Strah me“, jedva izusti.
„To je dobar znak, uspeo sam… Molim Vas, profesorko, imate možda vremena još samo koliko ovu noć. Bežite! Decu za ruke i pređite most, idite linijom kroz Srbiju, samo ne ostajte tamo“, glavom pokaza prema bosanskoj strani.
Dunja je polahko i nesigurno izlazila iz starog mercedesa.
„Dozvolite“, vozač uze nježno njenu ruku i poljubi je u nadlanicu. „Nadam se da ćemo se nekad opet sresti. Sretno, profesorka.“
„I Vama…“, gledala je za čudnim čovekom i dok je prelazila most, sjeti se njegovih riječi:
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite.“
ESMA BANDIĆ-SOFTIĆ rođena 1961. na obali mora u Posedarju, pored Zadra, no obogatila se i obalom Drine, u Zvorniku. Dva zavičaja isprepletena sa trećom trakom u pletenici sudbine, putovanjem i premještanjem iz grada u grad. Studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stekavši zvanje profesora historije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/ hrvatskosrpskog jezika, diplomirala na komparativnom prikazu romana Meše Selimovića. Radila u Zvorniku, Malom Zvorniku, Splitu (Eksteritorijalna škola za izbjeglice iz BiH pod pokroviteljstvom Ambasade), u ratnom i poslijeratnom Sarajevu, u Novom Travniku, sada živi u Travniku, gdje radi kao profesorica.
Članica Društva pisaca BiH.
Dobitnica nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Pobjednica na konkursu za kratku priču „Fra Ivan Frano Jukić“, Banja Luka, 2021.
Prvonagrađena na konkursu za Međunarodnu književnu nagradu „Marko Martinović Car“, Vitez 2021.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
Do sada objavila sljedeća djela:
„Razgovori sa Šejhom“, zbirka duhovne poezije, Connectum, Sarajevo, 2013.
Zbirka ušla u najuži krug za nagradu Hasan Kaimija 2014. i najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
„Tajna (samo za predodređene)“, roman, Presing Izdavaštvo, Mladenovac, 2014.
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2014.
3. „Potomcima dah za voljenja“, zbirka pripovijesti
4. „Simfonija historije“, roman
5. „Dragulji uz Dragulje mudrosti“, reminiscencije na Ibn Arebija
6. „Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“, zbirka poezije
„Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“ zajedno sa „Razgovorima sa Šejhom“ušla u najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
7. Misterija, roman
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2015.
Naslovi pod rednim brojevima 3,4,5,6,7 objavljeni skupno kao Petoknjižje „Ilham“ u izdanju Presing Izdavaštva, Mladenovac, 2014. godine.
8. „Oko Ognja“, roman, Književna zaklada/fondacija Fra Grgo Martić, 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
9. „Sultanov ferman“, roman, Izdavačka kuća Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
10. „Tražim objašnjenje“ (Roman jedne konvertitkinje), Zavičajni muzej, Travnik, 2016.
12. „Mevludski šapat“, zbirka priča, BZK „Preporod“, Travnik, 2022.
13. „Nešto je puklo u Titovoj“, roman, Izdavačko-štamparska kuća PLANJAX KOMERC d.o.o. Tešanj, 2023.
Roman je kao rukopis dobitnik nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Brojne promocije u gradovima BiH (Tuzla, Jajce, Zenica, Žepče, Travnik, Sarajevo, Vitez, Zvornik, učestvovanje na brojnim manifestacijama, npr. otvaranje Dana Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka u Žepču, Dani Ilhamije u Travniku, Andrićevi dani u Travniku, Dani Hasana Kaimije u Zvorniku, Festival duhovne poezije i muzike u Jajcu, Dani Nikole Šopa u Jajcu itd.), u Republici Hrvatskoj u Sinju u okviru 500. obljetnice Sinjske alke, u Turskoj (na Međunarodnoj manifestaciji u Bayburtu predstavljala BiH), u Beogradu na Međunarodnom sajmu knjiga.
Bavila se i lekturom (“Riznica mudrosti”, “Odnosi velikana“ itd.) Prisutna u zbornicima „Antologija balkanske poezije“, Međunarodni književni susreti KNS“, „Sebiljska riječ“, „Eho poezije“, „Dozivanje stihova“ itd.
čovjek-časopis 